Članak

GRADINA

Na osnovu samog materijala iz Starijeg naselja mnogo se nije moglo saznati o vjerovanjima stanovnika ovog naselja i ovog kraja, ali smatram da o ovome može nešto više reći materijal sa Gradine i grobovi stanovnika Gradine. Za većinu vjerovanja stanovnika Gradine može se smatrati da su naslijeđena od pradjedova, što znači od stanovnika Starijeg naselja. Za ovu pretpostavku postoji i jedan apsolutno pouzdan dokaz. Patke ili labudovi, odnosno «sunčeva barka», čija je uloga u vjerovanjima stanovnika Starijeg naselja i uopće nositelja KŽP ZPIAP bila veoma velika, igraju i u vjerovanjima stanovnika Gradine veliku ulogu. Malo je neobično što se ovaj simbol javlja na jednom predmetu za praktičnu uporabu. Možda je prikaz pataka i sunčevog točka na ovim žvalama bio neka vrsta talismana.

O poštivanju sunca kod stanovnika Gradine svjedoče i pločice u obliku točka. One su mogle služiti jedino kao čisti ukras ili kao predmet simboličkog značenja. Naravno, svakom prikazu točka se ne smije pridavati simbolično niti bilo kakvo dublje značenje, jer je tokom stoljeća često došlo do promjene smisla motiva preuzetih od predaka. Od simboličnog motiva ili objekta postali su čisto dekorativni elementi bez ikakvog dubljeg značenja. Ove pločice poznate kao motiv u raznim periodima prapovijesti i na raznim nalazištima, dovode se svuda u vezu sa sunčevim kolima, što znači da točak ovdje simbolizira sunce. Ovakvu interpretaciju im treba dati i ovdje. Takvi točkovi, odnosno simboli sunca, mogli su imati karakter amajlije i trbalo je donijeti sreću i zaštitu onome tko ih je nosio.

Sunce i vatra znače toplinu i svjetlo, bez kojih nema života. To je razlog što se simboli sunca često vezuju za izvor vatre –  ognjište. Takav je slučaj, izgleda i u Donjoj Dolini. Kukasti križ na mangalama i mnoštvu grijalica bi, prema tome trebao simbolizirati sunce kao izvor svjetlosti i topline. Ovdje se, vjerovatno, radi ne samo o poštivanju sunca, nego i o poštivanju ognjišta kao sunčevog simbola i njegovog zamjenika.

Poštivanje sunca i svega onog što je u stvarnoj vezi s njim, odnosno onoga što su stanovnici Donje Doline smatrali da jeu nekoj vezi sa suncem, zauzimalo je po svoj prilici centralno mjesto u vjerovanjima stanovnika Donje Doline i njihovih srodnika. Međutim, oni su, po svoj prilici, vjerovali u mnogo štošta, što nije moralo imati nikakve veze sa poštivanjem sunca. Iz svega toga se može naslutiti samo ono što je ostavilo traga u materijalnoj kulturi. Od ostalih objekata koji mogu svjedočiti o religijskim predstavama stanovnika Donje Doline veliku pažnju zaslužuju privjesci u obliku životinje (sa karičicom na leđima) i brončani objekti koji shematizirano prikazuju ljudske likove. Oni navode na pomisao da se možda radi o objektima magijskog značenja. I jedna i druga skupina ima izvor u oblikovnom krugu ZAPIAP, što nam govori da se Donja Dolina tijekom starijeg željeznog doba i po svojim religijskim predstavama uklapa u ovaj prostor, za razliku od južnih, balkanskih pokrajina, gdje se ne javljaju trokutni privjesci i gdje se u plastici uglavnom javljaju male predstave ptica ( često sa karičicom na leđima), a u kasnijem periodu i zmije. Tu se svakako jasno osjećaju dva kompleksa, sjeverni u kojem domaće i lovne životinje (a prije njih vodene ptice) imaju odlučujući značaj, i južni – u kom ptice (ali ne vodene), a kasnije zmije, igraju glavnu ulogu. Pravo i puno objašnjenje ovoj pojavi, na današnjem stupnju poznavanja materijala, nije moguće pronaći. Međutim, i pored toga, smije se pretpostaviti da svi ti objekti, svaki na svoj način, imaju neke veze s magijom. Likovno predstavljanje životinja i posjedovanje životinjskih likova uz vršenje nekih magijskih obreda nad njima, po vjerovanjima primitivnih naroda, omogućava čovjeku stjecanje izvjesne moći nad predstavljenom životinjskom vrstom (mogućnost ulova ili slično), što je u vezi sa vječitom čovjekovom željom za osobnim blagostanjem i blagostanjem njegove zajednice. Za ovu pojavu može se naći i jedno drugo objašnjenje. Možda se tu radi o nekom reliktu totenizma u vrijeme kada totemizam u prvom obliku ovdje nije mogao egzistirati. U tom slučaju bi predstave životinja mogle iati i kultni karakter, jer bi bile u vezi sa precima jedne određene etničke grupacije ili plemena. U svakom slučaju, ovdje se radi o dokazu velikog značaja predstavljenih životinja, kako za stanovnike Gradine u Donjoj Dolini, tako i za stanovnike u ostalim spomenutim krajevima, gdje se javlja srodna plastika.

 

Rečeno je već da bi i trokutni ili trapezni privjesci koji bi mogli predstavljati do krajnosti uprošćene ljudske likove mogli imati neke veze sa magijom, svakako u drugom smislu što ga se može imati jedna predstava životinje. I oni su onom tko ih je nosio, ili tko je vršio neke obrede nad njima, mogle donijeti određenu vlast nad čovjekom koga je takav privjesak predstavljao. Smatram  da trokutni ili trapezni privjesak nije morao da simbolizira uvijek jednog čovjeka, niti nekog određenog čovjeka, ali je uvijek mogao imati magijsko značenje. U slučaju kada, recimo, shematizirani ljudski (trapezni ili trokutni, ili kakvi bilo drugačiji) privjesci vise pričvšćeno o žezlo, oni mogu označavati apsolutnu vlast poglavara nad podanicima; to, u stvari, može, milom ili silom, podanika vezati uz vladara, kao što je vezan privjesak u žezlo. U svakom slučaju ovome se može dati oš jedna interpretacija. Privjesci su mogli imati i čisto simboličko značenje, bez nekog magijskog smisla. U tom slučaju bi žezlo predstavljalo vlast vladara nad podanicima. Trapezni ili trokutni privjesci su se, izgleda, često nosili i pojedinačno. U takvim slučajevima im je magijski značaj još vjerovatniji. Svi privjesci ovakvog oblika sigurno nisu imali nikakvo magijsko niti bilo kakvo dublje značenje, jer ih ima previše, čak previše na jednom jedinom objektu. Tako se, na primjer, sa punom sigurnošću može reći da trapezni privjesci na kasnim samostrlnim fibulama imaju jedino dekorativni karakter i da su pravljeni samo zato da fibulama ovog tipa daju kićeniji oblik, a ni u kom slučaju im ne daju neki dublji smisao.

Za sahranjivanje na gradini, u suvremenom naselju, moglo bi se reći nekoliko obrazloženja, bez mogućnosti da samo prednost jednom ili drugom. Pokapanje mrtvaca ispod kuća kojima mrtvaci pripadaju, poznato u prapovijesti, pa i danas, kod nekih naroda, predstavlja prije svega izraz želje da pokojnik ostane što bliže svojim srodnicima. To bi u Donjoj Dolini značilo i neku vrstu religijske slobode, jer se moglo odstupiti od uobičajenog pravila sahranjivanja, od sahranjivanja na zajedničkoj nekropoli. Međutim, to može značiti i nešto sasvim drugo, Možda je to samo pravilo jednog vjerovanja, pravilo po kome su se neki mrtvaci, a točno se znalo koji, morali sahranjivati u blizini kuća ili ispod njih. Nijedan mrtvac otkopan na Gradini nije bio ratnik. To navodi na pomisao da se, možda, radi o nekim izuzetnim ženskim osobama (odraslim, odnosno djeci), ili o izuzetnom položaju žena, koje su morale biti sahranjene u naselju živih. Točno rješenje, kao što smo rekli, nije moguće pronaći. Jedino što je sigurno, jest činjenica da su mrtve sahranjivali u naselju predaka i u naselju živih srodnika. Kako god se stvar postavi, uvijek proizlazi da bi ovakvo sahranjivanje moglo značiti neku vrstu zadržavanja pokojnika u svojoj sredini ili u sredini predaka. To, ujedno, treba značiti i kult mrtvih i kult predaka, ali i vjerovanje da se smrću ne prekidaju veze između živih i mrtvih, već da je smrt prijelaz u jedno drugo, stanje, poslije kojeg pokojnik ostaje na izvjestan način aktivan član zajednice iz koje je ponikao. O vjerovanjima u mogućnost aktivnosti mrtvih možda svjedoči i jedan skvrčeni kostur na nekropoli. Taj kostur je, najvjerojatnije, ostatak vezanog mrtvaca kome stanovnici Gradine nisu htjeli dozvoliti aktivnost poslije smrti, odnosno, to su, možda, ostaci čovjeka koga se njegova rodbina, ili možda čitava zajednica plašila. Znači, postoje osnove za pretpostavku o poštivanju mrtvaca, o vjerovanju da i oni mogu dati svoj doprinos u rješavanju nedaća, ali i o vjerovanju da pokojnici mogu nanijeti štetu živima.

Veliki dio grobova, možda čak većina, bio je uništen obradom zemlje, jer su mnogi grobovi bili na maloj dubini. Mnogi od sačuvanih grobova nemaju priloga, odnosno imaju takve da se na osnovu njih grobovi ne mogu datirati. Zbog toga statistički pregled spaljenih i nespaljenih grobova, te rezultati koje ta statistika daje, ne prikazuju pravo stanje, ali taj pregled ipak pokazuje potpuno jasno izraženu tendenciju postepenog odumiranja incineracije i prijelaz na inhumaciju kao isključiv, odnosno gotovo isključiv način pokopa. Ovo odstupanje od običaja pradjedova predstavlja opću pojavu na svim područjima gdje je nekada živjela KŽP, pa stoga nije nikakvo čudo što se to događalo i u Donjoj Dolini. Od 89 dobro datiranih grobova, 73 su skeletna, a 16 spaljenih. Izraženo u postotcima, to izgleda ovako: 18% spaljenih grobova prema 82% skeletnih grobova. Kod sveukupnog broja otkopanih grobova (sačuvanih) odnos spaljenih prema skeletnim je drugačiji Tu je 27% spaljenih grobova (49 grobova) prema 73% skeletnih (132 groba. Znači, u postotcima, proizlazi da ima više spaljenih grobova kod sveukupnog broja grobova nego kod dobro datiranih grobova. Razlika nije osobito velika, ali je dovoljno uočljiva. Ona je, prije svega, rezultat dubljeg ukopavanja, spaljenih grobova, naročito urni, što je dovelo do toga da je, u relativnom smislu, sačuvan veći broj spaljenih grobova od skeletnih, koji su u ogromnom broju totalno razoreni. Međutim, uzrok ovim statističkim razlikama leži i na drugoj strani, koja se može sagledati opet uz pomoć statistike. Oko 44,7% skeletnih grobova nije se moglo datirati, dok se od spaljenih nije moglo datirati znatno više, 67,3%. Uzrok tome je veoma jednostavan. Uz spaljene mrtvace su mnogo rjeđe stavljani prilozi nego uz spaljene, a ako su i stavljani, onda su to, često bili objekti nepogodni za datiranje. To je, znači, još jedan razlog što je odnos između spaljenih i skeletnih grobova puno nepovoljniji za spaljene kod dobro datiranih grobova nego kod sveukupnog broja grobova. Razlika u broju priloga između spaljenih i skeletnih grobova govori možda o jednoj kvalitativnoj promjeni u običajima sahranjivanja, a time i u odnosu prema pokojniku, odnosno o promjenama u vjerovanjima. Spaljivanje mrtvih bi moglo označavati više strah od njih nego poštovanje, dok se kod inhumacije susrećemo vjerojatno sa posve suprotnom pojavom. Mrtvac je poštovan puno više, čak više nego za vrijeme života, a to predstavlja sve izraženiji  kult predaka. Vjerojatno je i sahranjivanje zbog toga najsvečaniji čin. Povećanje broja priloga u grobovima usporedno sa napuštanjem incineracije i prijelazom na inhumaciju konstatirano je i na mnogim drugim nalazištima. Ali, pitanje je da ova pojava nije, možda, rezultat porasta blagostanja.

Postepene promjene u načinu pokopa, a time vjerojatno i u vjerovanjima o zagrobnom životu, te promjene u odnosu prema mrtvacima, najbolje pokazuje statistički pregled spaljenih i skeletnih grobova u pojedinim fazama pokopavanja na nekropoli u Gradini, napravljen na osnovu grobova koji su se mogli sigurno datirati.

U fazi IIa oko 33% grobova (1 grob) je skeletnih, a 67% (2 groba) spaljenih; u fazi IIb oko 60% (9 grobova) je skeletnih, a 40% (6 grobova) spaljenih; u  fazi IIc oko 86,5 (45 grobova) je skeletnih, a 13,5% (7 grobova) spaljenih; u fazi IIIa oko 94,1% (16 grobova) je skeletnih, a 5,9% (1 grob) spaljenih; u fazi IIIb oko 100% (2 groba) je skeletnih, a 0% spaljenih; u fazi IIIc nemamo nijednog sačuvanog groba.

Ovaj pregled, iako nije potpun,  pokazuje jasnu tendenciju odumiranja incineracije u mlađim periodima. Na pitanje što je uzrok ovoj pojavi, koja je u to doba bila u Evropi opća, na današnjem stupnju ispitanosti ovog problema teško ćemo naći odgovor. Za naša razmatranja je najvažnije da se ova pojava vremenski i kvalitativno podudara sa konstantnim napuštanjem spaljivanja mrtvaca u raznim izdancima KŽP.

O vjerovanju u zagrobni život možda svjedoče posude za jelo i piće otkrivene u mnogim grobovima iz Donje Doline. Možda su srodnici stavljali u te posude hranu i piće potrebne pokojniku na njegovom putu u svijet mrtvih, ili možda potrebne u čitavom zagrobnom životu. U iste svrhe služili su, vjerojatno, i svi ostali objekti u grobovima. Stanovnici Gradine su, po svoj prilici, zagrobni život zamišljali slično ovozemaljskom životu. Oni nisu mogli, ili nisu htjeli, povjerovati da smrt znači definitivan kraj svemu, kao što neće, ili ne mogu, čak ni danas pripadnici mnogih religija.

Ukopavanjem pokojnikovih ostataka u zemlju nisu prestale veze između njega i njegovih srodnika. To se već moglo naslutiti i iz mnogih drugih podataka, ali to najbolje ilustriraju pojedinačne posude nađene između grobova, ili grupe posuda bez ikakvih ostataka mrtvaca ili bilo kakvih drugih znakova, koji bi ukazivali na to da se radi o grobovima. Pojava ovih posuda se može objasniti običajem darivanja mrtvaca nakon sahranjivanja. Najvjerojatnije je da su pojedini grobovi ili čitava nekropola, bili posjećivani i da su tom prilikom održavane svečanosti u čast mrtvih, pa su tako posude za jelo i piće, odnosno sa jelom i pićem, kao darovi dospjeli u zemlju. Ovakav običaj poznat je već sa nekropole u Čarakovu, u kojoj, su, nesumnjivo, sahranjeni najbliži srodnici stanovnika Donje Doline.

 

0