Članak

Umrla je majka četvorice svećenika

UMRLA JE MAJKA ČEVORICE SVEĆENIKA BARBARA VIŠATICKI (1913.-2007.)

PRESTALO JE DA KUCA PLEMENITO SRCE

            U srijedu,  24. siječnja 2007. godine prestalo je da kuca plemenito srce Barbare Višaticki, majke 11 djece od kojih su četvorica svećenici. Umrla je u Zagrebu u 94. godini života, gdje je nakon smrti sina Kazimira došla živjeti. Bolesničke dane je provodila u krugu svojih najmilijih koji su se brinuli o njoj i njegovali je sve do smrti.

Sprovodno slavlje 27. siječnja započelo je u 11 sati sv. misom zadušnicom u bosansko-

Gradiškoj župnoj crkvi sv. Roka  koju je predvodio msgr. kardinal Vinko Puljić, a koji je u propovjedi nadahnuto govorio o susretima s pokojnom Barbarom kao bogoslov prilikom dolaska na mlade mise njezinih sinova-svećenika, a potom i kao njezin župnik dok je bio u Bosanskoj Gradišci na toj dužnosti.

U ime klera i Banjalučke biskupije  oprostio se generalni vikar msgr. dr. Anto Orlovac koji je govorio o životnom putu gospođe Barbare.

OPROŠTAJNI GOVOR MSGR. DR. ANTE ORLOVCA.

            U razmaku od mjesec dana napustile su ovaj svijet dvije ugledne starice-majke Banjolučke biskupije: nakon što je upravo na Božić preminula majka našega biskupa Franje Ivka, vremeniti je život zamijenila vječnim časna starica Barbara Višaticki, majka čak četvorice svećenika Banjolučke biskupije, naših kolega Adolfa, Franje i mons. Karla te pok. prelata Kazimira. Njima kao i ostalim kćerima i sinovima pokojne Barbare: Mariji i Apoloniji, Feliksu, Josipu, Vladi i Ivanu izražavam iskrenu sućut. Činim to i u osobno ime, ali na poseban način u ime svećenika i cijele Banjolučke biskupije koju je draga pokojnica toliko zadužila. Danas se s njome s ponosom opraštamo i zahvaljujemo joj na divnom primjeru kršćanskog i obiteljskog života. Roditi i odgojiti čak 11 djece, a od toga ih četvoricu darovati Bogu u njegovu službu, primjer je to koji naša biskupija u svojoj 125.-godišnjoj povijesti još nije doživjela. Iako su joj čak četvorica sinova svećenici, dakle ljudi bez vlastite obitelji, rod Višatickih nije time presahnuo; baš naprotiv: ostalih njezinih pet sinova i dvije kćeri poklonili su joj 17 unučadi, a oni pak 13 praunučadi – to je čak 41 izravni potomak koji ostaje iza pokojnice, za što bismo u današnjem vremenu trebali i «potrošili» čak dvadesetak obitelji. Pokojna Barbara je bila u najplemenitijem smislu riječi majka, Majka pisano velikim početnim slovom. Kako za taj uspjeli i Bogu vjerni život ne zahvaljivati dobrome Bogu? Časna mi je dužnost danas Ti za sve to reći veliko hvala u ime cijele Banjolučke biskupije i posebno svih njezinih svećenika, draga i poštovana Majko Barbara. A koliko si naše poštovanje zaslužila svjedoči i činjenica da su Te došli ispratiti jedan kardinal Svete Rimske Crkve, Uzoriti Vinko Puljić, još jedan biskup, Tvoj i naš ordinarij mons. dr. Franjo Komarica, toliki broj svećenika, bogoslovi đakovačke bogoslovije kojima je Tvoj sin mons. Karlo profesor, zatim župljani Tvoje rodne župe, ali i tolikih župa u kojima si živjela i u kojima su Tvoji sinovi svećenici djelovali.

Sve što se u njezinoj blizini našlo, pozlatilo se: njezini sinovi uz njezin majčinski odgoj postadoše vrijedni i ugledni svećenici, druga njezina djeca uzorni kršćani, njezin nekadašnji župnik postade kardinalom, a sin Kazimir Isusovim svjedokom-mučenikom. Kako na nju ne primijeniti Isusovu riječ: «O ženo, velika je vjera tvoja!» (Mt 15,28)?

Životni tijek

A dobri Bog je našu pokojnicu obdario dugim životnim vijekom, unatoč svim nevoljama i poteškoćama života koje je proživjela; preminula je u 94. godini života. Stari istočnjaci pa i Biblija smatrali su dug životni vijek znakom osobita Božjeg blagoslova i naklonosti.

Knjiga njezina života otvorila se 7. studenoga 1913. u Alibegovcima u Petrovu Selu, župa Nova Topola ili Windthorst, kako se onda zvala, kad se u doseljenoj poljskoj obitelji ocu Jakubu Ostrowskom i majci Mariji rođ. Najdek rodila mala Barbara, jedno od osmero djece u obitelji. Kršćanski brak sa svojim izabranikom Ivanom Pavlom Višatickim sklopila je 24. kolovoza 1931. godine. Otada postaje brižnom suprugom, roditeljicom brojne djece, nježnom majkom svojoj djeci. Neko je vrijeme obitelj živjela u selu bosanskogradiške župe Kruškiku, a zatim su preselili u Čatrnju. Djeca su rasla i polazila svaki svojim životnim putom. Muž joj je preminuo upravo kad su napunili 50 godina braka, 1981. godine. Ostala je sama, točnije, bila je stožer oko kojega su se rado okupljala njezina djeca, pohađala je i natjecala se tko će se za nju bolje pobrinuti. Njezina starost bila joj je jedno od najtežih razdoblja života, kada je njezina vjera bila na velikoj kušnji. Prognana je od neljudi iz svoje kuće i svoga zavičaja 1993., te je šest godina živjela u Ljupini kod Nove Gradiške. Od 1999. živjela je kod svojih sinova svećenika: najprije neko vrijeme kod vlč. Adolfa, a zatim od 2000.-2004. kod pok. prelata Kazimira u Bosanskoj Gradiški gdje je morala podijeliti sudbinu žalosne Gospe i doživjeti mučeništvo svoga sina. A čak ni takva teška kob nije pomutila njezine vjere. Dobro se sjećamo tih dana, bila je prava majka Makabejka, srca junačkoga, vjere neslomive. Sve je primila predano u volju Božju. Otada je kao bolesnica živjela kod sina Feliksa u Zagrebu, uz brižnu njegu snahe Štefanije koja ju je pazila kao vlastitu majku, u čijoj je kući dočekala sestricu smrt i 24. siječnja 2007. pošla u kuću nebeskoga Oca, kojemu je tako vjerno služila, i u zagrljaj svoga pokojnog muža Ivana Pavla, te svojih sinova pokojnih Štefana i Kazimira.

Kušnje i radosti života

Život joj je bio neprestano isprepleten radostima i kušnjama. Ona je znala da je jedno i drugo dar Božji i tako je to prihvaćala. Evo da spomenem samo neke kušnje i nevolje:

ratovi, a preživjela ih je čak tri, svaki po četiri godine, dakle punih 12 godina samo ratova;

oskudice;

45 godina komunističke vladavine, toliko protivne onima koji su bili vjerni Bogu i Crkvi, a njezini su sinovi jedan za drugim odlazili u sjemenište kako bi postali svećenici;

ne baš čvrsto zdravlje, a unatoč tomu izdržala je ukupno punih 99 mjeseci ili 8 godina i tri mjeseca trudnoće;

zatim izgon iz vlastite kuće pod stare dane; i na koncu, mučeništvo sina svećenika.

A bilo je u njezinu životu i toliko utješnih i radosnih događaja. Nisu nam poznati oni koje je ona doživljavala u intimnosti svoga susreta s Bogom kojemu je tako vjerno služila i svoje obitelji. Ali ima ih koji su i njoj i njezinoj okolini ostali nezaboravni. Koja je majka doživjela radost četiriju mladih misa svojih sinova: Kazimira (1963.), Adolfa (1967.), Franje (samo godinu kasnije), te Karla (1976.)? Ili kako se ne spomenuti nezaboravnog 22. lipnja 2003. i pohoda sluge Božjega pape Ivana Pavla Drugoga, Poljaka, našoj Banjoj Luci i proglašenja blaženim Ivana Merza? Pokojna Barbara imala je posebnu radost i povlasticu pozdraviti Papu u biskupovu domu u Banjoj Luci i progovoriti s njime nekoliko riječi na materinskom, poljskom jeziku. Od snage toga susreta živjela je do smrti.

Život je to koji ne bi stao u nekoliko romana i filmova. Ja ovdje iznesoh samo natuknice. A sve je to stalo u 94 godine života plemenite majke Barbare. Danas za nju počinje vječnost, sretna, radosna, neuništiva; život bez prestanka. Za život se odlučila, život je zadobila. Zaslužila ga je na izvrstan način, a nama ostavila sjajan primjer. Bog joj sigurno nije ostao dužan. Neka počiva u miru njegove ljubavi dovijeka. Amen.

Od pokojne Barbare uime  Bogoslovnog fakulteta u Đakovu msgr. Dogan, a u ime obitelji  pokojničin sin svećenik Adolf, župnik u Glamoču.

Brojni svećenici i prijatelji obitelji Višaticki su uputili svoje izjave sućuti  pismenim  i putom između inih  msgr. Drago Balvanović, misionar u Peruu – rodom bosanskogradišćanin,  Miroslav Buličić, hrvatski veleposlanik u Banjaluci te dr. Dragan Čović predsjednik HDZ BiH.

Nakon sv. mise zadušnice, duga kolona automobila u kojem je i autobus iz Đakova uputila se u Čatrnju prigradsko naselje koje pripada župi Bosanska Gradiška. Na katoličkom groblju sprovodne obrede je vodio msgr. dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup koji je zbog oproštaja s pokojnom Barbarom otpušten iz bolnice u koju će se vratiti po dolasku u Banjaluku.

Nakon završetka obreda, tijelo drage pokojnice je položeno u obiteljsku grobnicu uz pokojničina supruga Ivana Pavla, koji je umro 1981. godine.

Ostavili smo baku Barbaru da počiva do dana uskrsnuća u  groblju u kojem počivaju i tijela mučenika koja su sahranjena u tijeku minulog rata.

Dok smo se u tišini udaljavali sa svetog mjesta zimsko sunce  je između ostalog obasjavalo  cvijeće na svježem grobu, novosagrađenu ali nedovršenu kapelu na čatrnjskom groblju i  kuću obitelji Višaticki koja se nalazi nedaleko od ovoga mjesta.

 

0