Članak

ZABORAVLJENA SJEĆANJA

U ovom broju našeg Godišnjaka objavljujemo drugu priču p. Damira Šokića iz njegove zbirke «Zaboravljena sjećanja», koja je još u nastajanju a čije se priče temelje na istinitim događajima iz Drugog svjetskog rata i poraća. Priča «Dopust» govori o tragediji jedne obitelji iz Donje Doline. Budući da je prošlo puno vremena od tih događaja, postoji mogućnost da su neke činjenice ispuštene ili krivo interpretirane. Ovim putem p. Damir moli sve one koji o tom događaju još nešto znaju da mu se jave radi eventualnih korekcija a sve zbog što točnije interpretacije. Unaprijed zahvaljujemo!

Uredništvo

DOPUST

(31. listopada / 1. studenoga 1943.)

Kraj je listopada i unatoč ratu, seoski su se jesenski poslovi, oko berbe kukuruza i priprave drva za zimu, privodili kraju. Ni ove godine nisu sve njive bile zasijane, a i ono zasijano nije se stiglo obraditi kako spada, zato ni urod nije bogzna kakav. Ali – eto! Vremena su teška, iako je rat, jesti se mora pa bolje išta – nego ništa!

Proteklih dana, jaki jutarnji mrazovi otklanjali su i posljednje tragove ljeta. No, toga dana, 30. listopada 1943. godine u dvorištu Ive Šokića zbio se neobičan događaj – barem za ovo doba godine. Tko zna od kuda, u dvorište je došetala kokoš za koju je cijela obitelj mislila da ju je odnijela lisica ili pojela koja druga životinja. Već je duže vrijeme nitko nije vidio, a sad se odjednom pojavila i to ne sama. Oko nje je skakutalo dvanaest živahnih pilića: bijelih, crnih, šarenih, smećkastih… Na avliji nije bilo nikoga.

Desetogodišnja Milka, koju su svi zvali Milja, upravo se vraćala iz seoskog dućana i ušavši u avliju, toliko je bila oduševljena tim prizorom da je napravila cijelu juriju, a sve u želji da ukućanima prva priopći ovaj radosni događaj. Na kućni trijem je izletjela najprije majka Lucija koja je u naručju držala najmlađu kći Anku, pa brat Vinko,  za niim sestre Ljuba i Jelena dok je otac Ivo s kućnog praga zbunjeno gledao pokušavajući odgonetnuti što se uopće događa. U toj cijeloj gužvi baka Manda nije uspjela ni izići iz kuće… Sklonila je maramu s uha i pokušavala čuti što se na avliji događa.

– Što je Lujo, što je bilo!? Upita Ivo, pomalo uplašeno, svoju ženu Luciju, koju su svi u selu od milja zvali Luja.

– Već sam pomislila da nam kuća gori, koliku je Milja viku spravila, a ono došla ona naša crna kokoš i dovela piliće. Ima ih cijelo jato… Pogledaj!

– O, sunce ti žarko i ženskoj djeci! – Promrmlja Ivo i vrati se natrag u kuću svome poslu.

Svi su u kući znali da će biti teško othraniti ove piliće ali pokušat će nešto smisliti i pronaći odgovarajući način da ih se zaštiti od večernje hladnoće dok im barem malo perje ne naraste. Za početak je Vinko sa dvije daščice ogradio jedan kut u kući kod šopreta, a Ljuba je na pod prostrla neku staru krpu.

– Ovo će biti dovoljno za početak – reče Ljuba, dok je majka Luja iz sepeta vadila piliće, stavljajući ih na pripremljeno mjesto istovremeno pokušavajući obuzdati uplašenu kvočku. Baka Manda sjedeći na starom tronošcu motala je neki konac u klupko i gledajući u kvočku samo je ljutito mahala glavom.

– ’Ko je to vidio… Pilići na Svisvete! Pa ti sad kaži da ovo nisu luda vrimena! Sve se okrenulo naopako! – onako, više sam za sebe, prokomentira Ivo novonastalu situaciju u kući.

Ivo i Luja Šokić su bili bračni par koji su imali i već odraslu i još malu djecu: Najstarija im je bila kći Mara koja se udala, zatim su dobili sina Iliju, nakon njega kći Ljubu, pa kći Jelenu, onda još jednog još jednog sina Vinka, iza kojeg se rodila kći Milka – koju svi zovu Milja i najzad najmlađu kći Anku. S njima u kući je živjela i Ivina mama – baka Manda.

Toga predvečerja Vinko je na dvorištu pripremao drva za nadolazeću noć, Luja je počela pripremati večeru, Ljuba i Jelena su uređivale svoju sobu, jer bliži se blagdan Svih Svetih te je sve moralo biti uredno i na svome mjestu… dok su najmlađe članice obitelji skakutale oko majke pomažući joj u pripremi namirnica za večeru. No, čini se da je tu bilo više štete nego koristi… Baka Manda je sjedila na krevetu, uronjena u molitvu. Svaku večer je nečujno recitirala neke stare molitve, koje je naučila još od svoje bake… Silno bi se ljutila na primjedbu da je kuga bolest prošlosti i da nije potrebno svaku večer moliti da nas Bog poštedi kuge. Ona je imala svoj stav i svoje predodžbe po tom pitanju stalno napominjući kako su stari bili puno mudriji od ovih mladih koji nemaju pojma o životu…

Promatrajući zadovoljnu kvočku sa svojim pilićima, Ivo je razmišljao o svojoj obitelji. Svi su bili tu. Mara se udala i krenula svojim putem, Vinko izrasta u pravog mladića, Ljuba Jelena su cure za udaju, a i ove dvije najmlađe rastu, zdrave su – Bogu hvala! Ali Ilija… Što je s njim? Je li uopće živ? Već dugo nikakvih vijesti o njemu nema… A, bome nisu ovo ni obična vremena: Tko bi prije samo mogao i pomisliti da ćemo mi danas živjeti u Hrvatskoj državi! A, svaka država mora imati i svoju vojsku… E, a ni u vojsku ne može svatko, posebno ne u ustaše – kao Ilija!

Razmišljajući ovako, Ivo je poželio biti malo sam sa sobom.

– Idem ja malo ranije u štalu. Dan je skratio… treba namiriti marvu dok je vidno a ti nemoj žuriti s večerom… – reče Ivo svojoj Luji, koja je ušla u kuću noseći nešto brašna u drvenoj karlici. Luja mu uputi pogled pun razumijevanja. Ta, poznavala ga je jako dobro, a čini se da je i ona bila iste misli.

Ivo je obukao stari kaput i na glavu stavio svoj već izlizani šešir. I tek što je htio uhvatiti za kvaku, s dvorišta je dopro glasni poziv:

– Taaatoooo… Ima li vas!? Dobro poznati Ilijin glas odjeknuo je – ne samo avlijom – već i cijelim šorom. Ivo i Luja su se u nevjerici pogledali, istovremenu krenuvši prema vratima. Vinko i Ilija već su se na dvorištu pozdravili i s nestrpljenjem su očekivali reakciju svojih roditelja zbog Ilijinog nenajavljenog posjeta.

Ivo ni sam nije znao kako je sjurio s trijema niz jedanaest basamaka na dvorište grleći sina u uniformi. Dirnuta ovim prizorom majka Luja je stajala na trijemu kao okamenjena s rukom na ustima i ne pokušavajući sakriti suze koje su krenule, a da ni ona sama nije znala zašto…

– Ma vidi ti našeg Ilije… Ko pravi gospodin! Reče Ivo držeći Iliju za ramena dok ga je  odmjeravao od glave do pete i ponosno reče – To se zove naša vojska!

Još jednim čvrstim zagrljajem pozdraviše se otac i sin, no Ilijine su oči već bile uprte u majku i sestre, koje su ga čekale na kućnom trijemu. Penjući se na trijem Ilija reče majci:

– Faljen Isus, moj anđele čuvaru. Što bih ja bez tebe… i tvojih molitava!

Ilija priđe majci poljubi je u obraz i s nekom posebnom nježnošću je zagrli prislonivši svoj obraz na njezin…

– Nije svako zlo za zlo, dijete moje – već i za neko dobro! Dobro nam se vratio! Reče Luja i kao da se probudi iz nekog lijepog sna primjeti:

– Joj, nemoj mi tako blizu – sva sam brašnjava, sigurno sam te svega ubijelila… baš si nas iznenadio nisam se sjetila ni brašno s ruku otresti..

– Ma, ima li išta lipše na ovom svitu od brašnjavih majčinih ruku. Reče Ilija držeći majčine ruke u svojima. I poljubi ih.

Ljuba i Jelena su, sa svojim malim sestricama oduševljeno gledale brata kako se sa svima pozdravlja osjećajući svu radost ovog sretnog susreta.

– A, nisam ja vas zaboravio! Reče Ilija pozdravljajući se sa sestrama. – I u Zagrebu sam na vas mislio.

– U Zagrebu? Začuđeno upita Ljuba. – Pa zar si čak i tamo bio!?

– Jesam, jesam! Al, o tome ćemo kasnije! Reče Ilija i neprimjetno joj stavi u ruku paketić ukosnica sa kutijom pomade na čijem se poklopcu nalazilo još i malo ogledalo.

– To je od mene za vas obje! Šapnuo joj je Ilija na uho. Ljuba i Jelena ga još jednom radosno poljubiše u obraz.

Pozdravljanju i grljenju nije bilo kraja. I kad su se konačno ispozdravljali svi sa svima Ilija pomalo cinično upita:

– I hoće li nas itko pustiti u ovu kuću!?

Ušavši u kuću Ilija je poželio najprije malo se umiti i oprati ruke, te presvući uniformu. Za malo vremena svi su veselo razgovarali dok su Luja i Ljuba raspremale trpezu. U jednom trenutku Ilija se glasno nasmija i sa ispruženom rukom začuđeno upita:

– Šta je ovo!?

– A, eto vidiš – pilići! Izlegli se. Danas ih nešto gledam, pa dumam… ako su se pilići pošli leći za Svisvete, onda bi  nam se i rode oko Božića mogle vratiti – posprdno reče otac Ivo.

Te večeri nije bilo veselo i živahno samo u kući Ive Šokića. Osim Ilije, na kratki odmor svojim kućama su došli još i njihove kolege iz iste jedinice:  Nikola Stipančević  znani kao Mika Stijin, Nikola Šokić kojeg svi zovu Mika Đurin, Nikola Kovačević poznat kao Mika Franjića te braća Josip i Vinko Šokić zvani Dvoranski…

Rat je i uistinu je bilo malo dobrih vijesti za čuti i još manje ovakvih trenutaka kad se ljudsko srce moglo istinski radovati kao večeras u kućama ovih mladića. No, dolazak ustaških vojnika u selo nije bio rizičan samo za njih same i za njihove obitelji nego i za čitavo selo. Ivo Šokić je bio toga svjestan, pa kad su svi otišli na počinak a on i Luja ostali sami sa Ilijom, Ivo tihim glasom reče:

– Zasigurno već cijelo selo zna da ste došli. Bojim se da za to znaju i oni koji vam se ne raduju. Vidjeh da uza se imaš samo neki pištoljić, a onda sigurno ni drugi  nemaju ništa bolje. Da ste barem  sa sobom ponijeli kakvu mašingeveru – znate i sam kakvi ljudi okolo žive, svašta je za očekivat! Na to Ilija reče:

– Ma na sve sam ja mislio tato! Eno u džepu i nalog da nam se iz vojnog skladišta u Gradiški dadne i oružje i municija. Samo nismo mi imali kad čekat, srce vuklo kući! Sutra ću ja otići po streljivo u Gradišku, pa ćemo kroz ove dane malo pojačati i straže po selu – ništa ti ne brini!

– A, je li baš ti moraš po te puške, može li to netko drugi umjesto tebe? Upita majka Luja.

– Može, ali uz moj potpis. Reče Ilija.

– E onda ću ja u Gradišku po te puške, a ti se malo odmaraj i dogovori te straže s ljudima iz sela. Ja sam ionako mislila sutra u Gradiško.

– Baš fino! A, s kim ideš? Netko iz sela ide s kolima? Upita Ilija.

– Ma pješke ću ja. Nisam jedan puta! Odgovori Luja.

– Majko to je streljivo i dosta je teško. Trebat će donijeti još nekoliko pištolja, a ostalo su sve metci za puške i mašigevere – kako tato kaže. Preteško je to za tebe.

– Naći ću ja već nekoga za natrag… Svisveti su i sigurno će biti naših ljudi u Gradiški, ništa ti ne brini – reče Luja samouvjereno -Nego, može li to sve stati u veliku poljsku korpu? Upita ona.

– Kako ne može! Nećemo ovdje frontu otvarat… može, može! Našali se Ilija.

Tu večer je dogovoreno da Luja sutra ode u Gradišku po streljivo, a Ilija će sa kolegama organizirati pojačanje seoske straže i uvesti još nekoliko stražarskih mjesta u selu – za svaki slučaj. Luja se nakon toga dogovora povukla u postelju a Ilija i Ivo ostadoše uz petrolejku potiho razgovarajući još dugo u noć.

I dok je sunce stidljivo pomaljalo svoje prve zrake iza Motajice, Luja je već bila na pola puta prema Gradiški, duboko svjesna važnosti ovoga putovanja. Razmišljala je o sinošnjem razgovoru. Istina je da nije planirala danas ići u Gradišku, a i velika je mogućnost da će se vrati pješke u selo noseći punu korpu streljiva na glavi… sigurno joj to Ilija ne bi dozvolio: Pješačiti dvanaest kilometara s tolikim teretom… No, za njega bi bila spremna učiniti i veću žrtvu. Samo je htjela da bude što sigurniji ovo dana dok je kod kuće. Ta ju je i želja i briga tjerala naprijed. Ogrnuta velikom vunenom maramom hitala je prema Gradiški kao da ne dodiruje nogama zemlju. Nije osjećala umora.

Ilija je ustao rano i izašao iz kuće. Sinoć je pirio južnjak, pa jutros nema mraza, a i nebo se razvedrilo obećavajući još jedan lijepi jesenski dan. Šetao je Ilija avlijom uživajući u svakom koraku. Otac je već obavio jutarnji posao oko marve pa vidjevši Iliju kako plovi u svojim mislima upita:

– Što ne spavaš kad ti je Bog dao. Trebao bi odmarati!?

– Ma koji odmor tato!? Ovo je odmor: Biti u svojoj avliji u ovako fino jutro! Pogledaj! Cijelo selo je već budno. Jadni naši ljudi… Sigurno jutros i nemaju bogzna kakvog posla, ali navika poraniti jača je od potrebe.

– Kakva potreba – usprotivi se Ivo – tko je vidio da se sunce u krevetu dočekuje! Ni poštena čovjeka ni momka, a kamo li žene i cure – sunce u krevetu ne zatiče! Samo barabe i fitmije, moj sinko, dugo spavaju. Linčine i neradnici svake fele, oni što noć minjaju za dan… ne znam samo kako će se naviknuti na posao kad ovo sve jednom svrši. Svašta je ovaj rat na vidjelo iznio, bolje da ni ne znaš! Svake bijede i nevolje…

– Ma, znam tato… nego gledam nešto ove naše tarabe, sve se nekako naerile ne bi li trebali s proljeća srušit jedan hrast pa napraviti nove i tarabe i kapiju!?

– Znaš i sam da smo pred rat štošta toga planirali! Nije sad vrime ni od kakvih gradnji. Rat ruši – a ne gradi! Kad se sve ovo svrši doći će i to na red, samo da nas Bog sačuva žive i zdrave… svega će biti. Reče Ivo penjući se na visoki kućni trijem ostavljajući Iliju neka u miru sanjari… Ilija se naslonio na stare tarabe te preko sokaka promatrao staru Šokića štalu. Još je dobro izgledala i u sjećanje mu prizivala razigrano djetinjstvo, posebno onaj dan kad su je u svojoj dječjoj nepažnji skoro zapalili…

Toga dana kroz kuću Ive Šokića je prošlo mnoštvo naroda. Svi su htjeli barem nakratko vidjeti Iliju , s njim se pozdraviti, razmijeniti par riječi… Uza su tu gužvu on je ipak uspio dogovoriti pojačanje straže i organizirati nekoliko novih stražarskih mjesta. Luja se vratila pješke iz Gradiške s velikom korpom streljiva koje je dijeljeno stražarima, a prilično veliki dio streljiva koji je preostao, Ilija je u korpi gurnuo pod krevet na kojem je spavao.

Ilija je sa svojim ratnim kolegama i prijateljima iz sela odlučio kod sebe u kući organizirati prelo. Otac nije imao ništa protiv. Željeli su  se svi malo opustiti uz ugodan razgovor, čašicu domaće šljive i koju partiju karata. Tako je i bilo: Mlađi su , sa bakom Mandom, otišli na spavanje, otac Ivo je sjedio s mladićima iz sela, sinom i njihovim ratnim kolegama razgovarajući o stanju u selu i svim dogodovštinama koje su se dogodile od početka rata. Narod se u novonastaloj situaciji snalazio svakako: bilo je tu priče o vrlo mudrim postupcima u nekim teškim situacijama do tragikomičnih događaja koje su stvarali stariji mještani u selu, posebno zbunjene bake. Luja, Jelena  i Ljuba su sjedile na krevetu, po potrebi posluživale kod stola i sa strane promatrale ovo muško društvo u njihovim razgovorima, sve sretne zbog ovog događaja, iako im se njihove teme  nisu činile ni malo zanimljivima.

Cajgeri na starom vekeru su sve više upozoravali da noć odmiče, pa se društvo odlučilo uputiti svojim kućama. Sutra su Svi Sveti. Treba otići i u crkvu, a kad se ide u crkvu onda baš i nije red cijelu Misu prezjevati… Što će svit na to kazat, a ni ujak zbog toga neće biti previše sretan!?

Isprativši sviju do kapije, Ilija se vratio u kuću pomalo tjeskoban. Današnji razgovori s ljudima u selu oko organiziranja i pojačavanja seoske straže          nisu mu ulijevali nekakvu veliku sigurnost. Sve je prihvaćeno i dogovoreno, ali nedostajalo je tu nešto, ono nešto što ni sam sebi nije mogao objasniti. Kao da su se dogovarali o nečem nevažnom… onako usput…

Neko vrijeme se selom čula pjesma mladića koji su išli svojim kućama, no ubrzo je sve utihnulo. Svi su bili u svojim posteljama tonući u prvi san… Ilija nije znao koliko je vremena prošlo i je li uopće bio zaspao kad je otvorenih očiju pokušavao odgonetnuti je li mu se pričinilo ili je zaista nešto čuo… U taj čas Ljuba je odškrinula vrata njihove sobice i ogrnuta debelom maramom s resama, tiho rekla:

– Netko hoda oko kuće!

Pažljivo se ustao iz kreveta te se primakao prozoru. U prvi čas nije mogao vidjeti ništa, no ubrzo je zaključio da se više ljudi  šulja oko kuće. Ne htijući izazvati paniku u obitelji, rekao je Ljubi neka probudi djecu i stavi ih na zaklonjeno mjesto, a svi ostali neka se maknu od prozora i vrata prema kutovima soba, pa će vidjeti što će biti.

Mjesec se na nebu povremeno skrivao iza oblaka. Ilija je čekao trenutak da mjesečina osvijetli avliju ne bi li bolje mogao vidjeti što se točno događa oko njihove kuće. Skroz nepoznati ljudi zauzeli su položaje i uperili puščane cijevi u pravcu kuće. Pri mjesečini, na njihovim crnim kapama bljeskale su povelike vojne oznake.

-Četnici – reče Ilija – vidim kokarde!

Odjednom se s trijema začu glas:

– Ilija, Ilija! Ja sam Branko, šurjak. De otvori vrata trebam te nešto.

Svi su u kući već vrlo dobro znali da je ovo varka. Isti čas je svima bilo jasno da je Branko Grgić (kojeg su zvali Branko Kaltić) izveden iz svoje kuće i pod prijetnjom oružjem natjeran ovdje da izmami Iliju iz kuće. Ilija je pogledao na sat. Bilo je jedanaest sati i on odgovori:

– Neću ti otvoriti. Navrati se sutra. Već je kasno.

U kući je vladala grobna tišina i jasno se čulo kako je više ljudi sišlo s trijema na dvorište. Isti čas rafal strojnice je sasuo prozorska stakla na zapadnom pročelju kuće i time je otpočela neslućena bitka za goli život. Budući da je u kući bilo dosta streljiva Ilija je pucao s prozora, na čini se velik broj napadača. U jednom trenutku nastalo je zatišje. Ilija vidje da je njihov brat Vinko pogođen. Prišao mu je, no on je već odlazio s ovoga svijeta. Pogledao je Iliju i naklonivši glavu umro. Ilija položi brata ispod zida, zatvori mu oči i pokri ga kanjuračom. Pucnjava je opet započela sa svom žestinom. Luja je, pod bradom čvrsto sklopljenih ruku, u nijemom grču promatrala pokriveno Vinkovo tijelo. Suza nije bilo, nagon za samoodržanjem ju je tjerao dalje… nije imala kad puno razmišljati i kao da u tom trenutku nije bila u potpunosti svjesna svega što se dogodilo samo par metara daleko od nje. Izložena stalnoj pucnjavi brinula je za Iliju… ali ovo nije očekivala…Pucnjava je opet postala žešća. Glavnina napada se preselila na sjeverni dio kuće, oko trijema i ulaznih vrata. Otac Ivo reče Iliji kako bi želio izaći iz kuće na sporedni južni izlaz te izvidi je li moguće tuda izvesti obitelj iz kuće. Ilija se složio s tim prijedlogom no tek što je Ivo otvorio sporedna vrata pao je mrtav. Netko je i ta vrata držao na nišanu. Uslijedio je šok i  u kući je nastala panika, ženske su plakale, a Iliji uz ove nevolje nije bilo drugog rješenja nego boriti se do zadnjeg metka ili dok ih sviju ne pobiju. Opet je nastalo zatišje pa je Ilija uspio nekako obuzdati paniku te ohrabriti baku, majku i sestre. Milji su zapovjedili da se zavuče pod krevet, pod koji se već sklonila kvočka s pilićima. Milja je radi toga malo negodovala no, nije imala izbora. Nitko u kući nije znao što će se slijedeće dogoditi. Ilija je zaključio da i napadači imaju gubitke. Jasno je vidio kako skupljaju mrtva tijela poginulih i izvlače ih sokakom prema Šokića štali. U tom trenutku Luja primijeti:

– Kuća gori!

Ubrzo su otkrili da je vatra potpaljena na trijemu kod ulaznih vrata. Bez imalo razmišljanja Luja je uzela limeni kotao sa spirinama, otvorila ulazna vrata i zalila vatru koja se razbuktavala na trijemu tako da je već počela dosezati i tavanske gredice. Unatoč pucnjima koji su bili upućeni prema njoj, uspjela je neozlijeđena uletjeti u kuću i opet zatvoriti vrata. S nekoliko jakih pljuskova spirinama ugasila je glavninu vatre, dok se ostatak sam od sebe pomalo trnuo.

Još nitko u kući nije uspio odahnuti, kad su svi u isti čas gledali u šišteću bombu na sred sobe. Bez razmišljanja Ljuba ju je uspjela uzeti i izbaciti kroz prozor. Nitko nije bio siguran je li bomba pala na tlo kad se na dvorištu začula eksplozija, a odmah potom i bolni krici. Ilija je pokušavao pucnjima spriječiti slijedeće bombaške napade. Čini se da je u tome i uspijevao.  Kao za sebe Ilija tiho reče:

– Pa koliko ih je ovdje. Vidi koliko već imaju mrtvih i još ne odustaju.

Opet je nastupilo zatišje. Provirujući kroz prozor Ilija je vidio da su iz Šokića štale puštene krave i da ranjene napadače unose unutra. Kao da su svi u nesvijesti ili mrtvi…

Kako je noć odmicala i jutro se približavalo, gusta magla je počela ovijati selo svojim bijelim plaštem. Ilija je znao da bi uskoro napad na kuću mogao prestali ili se iskaliti u svoj svojoj žestini. I nije pogriješio. Pucnji po prozorima su postali jači i češći,  bombe su letjele su sobi kao ose. Dok je Ilija zadnjim silama pružao otpor i usput vraćao samo one bombe koje bi pale u njihovoj blizini, dotle bi Ljuba sve druge bombe uspjela uhvatiti i vratiti kroz prozor. Tim svojim pothvatom unijela pravu pomutnju u napadačke redove koji  su jedva uspijevali izvući svoje mrtve koji su ginuli od vraćenih bombi. Ipak jedna je bomba odletjela pravac pod krevet. Prije nego je itko uspio reagirati, svojom eksplozijom je zdrmala čitavu kuću.

-Miljo! Kriknula je bolno Luja. Odaziva nije bilo. Taj trenutak muka govorio je glasnije od svih eksplozija: Milja se taj čas pridružila svom ocu Ivi i bratu Vinku. Tri mrtva tijela u istu večer. Tri groba za samo jednu noć… Krvi je bilo na sve strane, jer od te eksplozije koja je usmrtila Milju, lakše su ranjeni baka, Luja i Jelena. Jedna drugoj pokušavale su pomoći… Izmoreni od neprestane napetosti i shrvani pogibijom svojih najbližih, svima je već bilo dosta svega. Ilija se i dalje laovski borio, iako mu se činilo da je samo pitanje kad će netko provaliti u kuću i sve ih pobiti. Ljuba se trudila izbacivati bombe koje su opet ulijetale u sobu, iako ih nije bilo tako puno, dok je Luja nijemo sjedila pod zidom prekrivši lice dlanovima, što od ranjavanja – što od šoka, više se nije mogla pomaknuti niti bilo što učiniti. Željela je samo jedno – da ju prvi metak ubije… Slijedeća bomba koja je uletjela u sobu, već je bila Ljubi u rukama kad joj je nenadano iskliznula iz ruke te se pri padu upetljala u rese njezine marame s kojom je bila ogrnuta. Ilija je bespomoćno promatrao ovaj prizor no Ljuba je zadnji čas uspjela bombu ispetljati iz marame, ali ne i dovoljno brzo baciti. Tek što je rukom zamahnula kroz prozor, bomba je eksplodirala i Ljuba je pala na pod sobe. Ilija joj je brzo prišao i čim prije pokušavao podvezati stradalu ruku povremeno ispaljujući poneki hitac kroz prozor kako bi koliko toliko držao odstupnicu. No, za to više nije bilo potrebe. Bila je to zadnja bomba koja je bačena u njihovu kuću. Pravim čudom Ljuba je ostala živa, ali lijeva podlaktica joj je bila gotovo raznesena. U jednom trenutku Ilija opazi da gori Šokića štala. Kako se plamen sve više razbuktavao počeo se širiti teški vonj spaljenog ljudskog mesa. Napad je bio okončan. Pucnji i povici su se čuli još u Franjića šoru.

– Nisu valjda zapalili žive ljude? Upita Ilija sam sebe, prekrivši dlanom nos i usta.

Ubrzo je zaključio da se napadači nisu štedjeli i da su imali dosta poginulih koje nisu imali kad odvesti, a da se ne bi otkrilo tko su, jednostavno su ih spalili.

– Ma kakva je to vojska, kakav je to narod! Ali doznat će Ilija, neće ovo proći tek tako! Reče Ilija polažući Ljubu na krevet koja je jedva bila pri svijesti.

Dan je svitao, a Šokića štala se pretvarala u pravu buktinju, s tko zna koliko mrtvih tijela izginulih četnika. Selom se čuo glasan plač. Luja je oplakivala svoju izginulu malodobnu djecu i muža, baka Manda sina i unuke… Rekoše da je tu noć zaklan još Branko Marinović pred svojom kućom i Florijan Kovačević na seoskoj česmi, dok su Vinka Šokića Dvoranskog ubili dok je odbijao napad na svoju kuću…

Ljuba je bila sva u bunilu i povremeno je bila pri punoj svijesti. Ilija joj je  organizirao prijevoz zaprežnim kolima do Banja Luke. I dok su muškarci i žene iz susjedstva pokušavali koliko toliko sanirati nastali nered po kući i pripremiti tijela poginulih za ukop, Ljuba prije polaska upita Iliju:

– Milja! Poginu i ona?

Ilija samo potvrdno klimnu glavom.

– A pilići?

– Svi! I Milja, i Vinko, i tato, i kvočka, i pilići… svi… A ti sada hajde! Bit će sve u redu, ništa se ne brini. Ja ću sad morati otići, ali nećeš ti još ni skroz ozdraviti, a ja ću opet navratiti. Reče Ilija, poljubi sestru u obraz i dade znak kočijašu da krene.

Ležeći u kolima s ranjenom rukom, Ljuba je htjela vjerovati bratovim riječima, no u njezinom srcu je bila samo praznina. Treskajući se tako putem prema Banja Luki sjetila se da je osvanuo 1. XI. 1943. godine. Molila je pomoć Svih Svetih da preživi, da u svoje društvo prime Milju, Vinka, tatu, Branka, Florijana, Vinka Dvoranskog… Molila je za ranjene kod kuće, posebno za brata iako je slutila je da joj je ono bio posljednji pozdrav s njim.

I bio je!  Nikad ga više nije vidjela – nikad se nije vratio…

Obradio: p. Damir Šokić

0