Članak

Luka Tomić

DOLINA I DOLINCI SU SE OPROSTILI  OD JOŠ JEDNOGA SVOGA SINA – LUKE TOMIĆ

 Bolna vijest  se je prolomila u ponedjeljak ujutro: Noćas, 8. studenog 2009. godine, u  nedjelju, hladne i kišovite , studene noći, umro je Luka Tomić.  

“Pogledajte ptice nebeske…”   (Mt 6, 26)

Luka Tomić
(1956. – 2009.)

 (Napisati prikaz nečijeg života nije jednostavno, to je nešto najsloženije, naravno, ukoliko ne želimo samo nabrojiti činjenice koje se ističu u nečijem životu i isticanjem kojih mislimo da prikazujemo taj život. No, život naravno jesu s jedne strane te činjenice, ali kao nešto što utječe na život, na ono u čovjeku koji ga živi, te na njegovo ponašanje i postupke. Stoga, u ovom skraćenom životopisu treba to imati na umu ukoliko se želi izbjeći suha faktografija i pokušati doživjeti svijet i život na način onoga koji ga je živio. Naime, u suštini, ma što god nam se u životu događalo, o nama ovisi kako će to na nas utjecati, kako ćemo to prihvatiti, kakvi ćemo ljudi biti…)

OBITELJ TOMIC ZA VRIJEME SRETNIH DANA

 Luka Tomić rođen je u Donjoj Dolini teških poslijeratnih pedesetih, točnije 11. kolovoza 1956. godine od oca Ive i majke Jelene, rođene Ćorković. Dvije godine poslije na svijet mu je došla sestra, ali zbog nesretnih okolnosti, prerano rođena, odmah je umrla, tako da je ostao jedino dijete u obitelji. Negdje u isto doba i sam će se razboljeti od bolesti kostiju, rahitisa. S tako slabim i boležljivim, njegovi roditelji su se mnogo namučili. Majka ga je bezbroj puta na rukama nosila doktoru u Novu Gradišku, pa čak i u Slavonski Brod. Na liječničku prognozu kako će dijete kad poraste biti deformirano i kako bi najbolje bilo kad bi odmah umrlo, njegova majka nije znala što bi, no nenadano, nepredvidivim Božjim putovima, susreće nekog neznanca koji joj, i sam u istom problemu sa svojim djetetom, preporuča nekakav domaći pripravak od bilja, koji ona spravlja i, nakon nekog vremena, dijete ozdravlja i normalno se razvija.
U osnovnu školu Luka kreće u Donjoj Dolini, gdje završava prvih pet razreda, a ostatak u Slavonskom Mačkovcu, zbog čega je morao živjeti kod svoje tetke, Terezije Skokić, rođ. Tomić, u Slavonskoj Dolini. Potom kreće na automehaničarski zanat u Bosanskoj Gradiški kao dio, možda, prve generacije s kojom je počelo masovnije srednjoškolsko obrazovanje mladeži iz dolinskih sela. Zanat završava 1974.g., a u siječnju 1975.g. odlazi u vojsku, da bi po povratku nekoliko mjeseci radio kod privatnika, a u ožujku 1977.g. zapošljava se u Vodoprivrednom poduzeću “Sava” kao vodoprivredni radnik, zatim kao pomoćnik i strojar na crpnim stanicama, pa kao mehaničar na održavanju strojeva za košenje nasipa i povremeno na remontu crpnih stanica. Na tim će poslovima ostati do svibnja 1992.g.

 Što se tiče života njegovih roditelja u vrijeme njegova rođenja i kasnije, on, kao niti život drugih Dolinaca, nije bio lagan, ali su Lukini roditelji, kao i drugi, bili radišni ljudi. Njegova majka je vrlo rano krenula u tzv. “šverc” u Ljubljanu, kad su dolinske žene s košarama jaja i drugih domaćih proizvoda odlazile na teški i mukotrpni put u Sloveniju, gdje su te proizvode pretežno razmjenjivale za rabljenu robu koju su preprodavale i slično. Taj način privređivanja ondašnje su milicija i UDBA sprječavale svim snagama, tako da su jednom prilikom, na sam Badnjak, u kuću došla dvojica milicajaca i njegovu majku odvela u zatvor te nije mogla niti sam Božić provesti s malim Lukom i suprugom. Tih godina, Lukin otac, Ivo, bavio se poljodjelstvom, sadio je kupus, koji je u jesen, zaprežnim kolima, blatnjavim putem odvozio u Banja Luku. Također su dva puta i ručno pravili ciglu, 1962. napravili su kuću, otac je dva puta po nekoliko mjeseci proveo u Njemačkoj, napravili su zatim štalu, a potom se sedamdesetih godina Ivo, zajedno s Ferdom Kneževićem i Mijom Petrovićem počeo baviti zidarijom. U međuvremenu je kupovana zemlja, bavilo se i zemljoradnjom, a i nabavilo traktor.
Sam Luka oženio se u siječnju 1984.g. s Marinom, rođ. Kičić, iz Mačkovca, a koncem listopada te iste godine dobili su sina Ivana. Marina je u to doba bila nezaposlena i na birou, da bi 1987. dobila posao kao ekonomski tehničar u RO “Metal”.

LUKA TOMIC ZA VRIJEME TESKE BOLESTI SA SUPRUGOM MARIJOM

U srpnju sljedeće godine, 1988., rodio im se drugi sin, Emanuel.
U međuvremenu, 1981.g., mještani su Luki iskazali povjerenje i predložili ga za delegata u Vijeću mjesnih zajednica Općine Bosanska Gradiška. Tada je dobio većinu glasova i mandat da zastupa četiri sela, odnosno tri mjesne zajednice: Dolinu, Novo Selo i Orubicu. To je jedno od najaktivnijih razdoblja u radu tih mjesnih zajednica. Naime, tih će godina doći do rekonstrukcije savskog nasipa, a Luka će na jednoj od općinskih sjednica inicirati izmiještanje i asfaltiranje puta na trasu kroz Gornju Dolinu, tzv. “Sinjor” i Marinovića šumu, a koja je najkraće povezivala Gornju i Donju Dolinu. Od Kovačevića u D. Dolini put se zatim penjao na nasip ka “Gradini”, a potom nasipom sve do kraja D. Doline. Ta se inicijativa i ostvarila, no uz velike napore, pogotovo jer su Dolinci to najvećim dijelom i sami financirali. Teško je bilo pomiriti stavove i uskladiti različitosti mišljenja ljudi, i nema kuće u kojoj Luka, te ostali ljudi koji su na tome radili, nije bio barem tri puta. U to se vrijeme ponovno mogla vidjeti nepravda i nesklonost ondašnje vlasti prema dolinskom pučanstvu. Za tadašnjeg rada mjesnih zajednica također je izgrađena sitna kanalska mreža, napravljen stadion – nogometno igralište, organizirano nasipavanje lokalnih putova, napravljen je župni stan, zatim, pred rat, nova crkva, ambulanta i telefonska mreža.

TUZNA OBITELJ UZ ODAR

 Tako je došao konac 80-ih, i kad se moglo solidno živjeti, na pragu su bile nevolje. Nevolje za dolinska sela, nevolje za obitelj Luke Tomića.
U svibnju 1990.g. Lukina majka Jelena otkriva da ima rak pluća i nakon samo nešto manje od tri mjeseca od te teške bolesti i umire. U isto to doba dolazi do uvođenja višestranačja u BiH. Luka, kao i mnogi drugi, očekuje istinske demokratske promjene i konačnu slobodu hrvatskog naroda, slobodu zbog koje je za prve Jugoslavije trpio njegov pradjed Marko, slobodu koju je u siječnju 1945.g., kao i mnogi drugi Dolinci te iste noći, glavom platio, na kućnom pragu zaklani djed Luka. Očekivao je slobodu, napredak, gospodarski i kulturni boljitak. Odmah se uključuje i u osnivanje HDZ-a na području općine Bosanska Gradiška, a kao jedan od izaslanika sudjeluje i u osnivanju HDZ BiH u sarajevskoj “Zetri”. No, u Hrvatskoj je već započinjala balvan – revolucija u koju se upetljala i JNA i orgijanje zla je započelo. Tako je počinjao rat kojeg su Dolinci osjetili puno prije samog početka jer su na njihovu području bili raspoređeni specijalci JNA “Škorpioni”, zatim rezervisti, martićevci, pa raznorazne paravojne formacije. Postupno su prekinute veze s Hrvatskom, granate su išle preko dolinskih sela, a cijevi su bile uperene i na njih. Počeli su progoni, batinanja, pljačka i palež, pa ubojstvo Ilije Marinovića, odvođenje ljudi. Sve to prije zvaničnog početka rata u BiH, a s njegovim početkom postajalo je sve gore. Sve su to bile stvari koje miroljubivi dolinski puk nije očekivao niti je dao povoda da se s njim tako postupa.

POREBNA POVORKA NA ULAZU U GROBLJE A U POZADINI CRKVA U KOJOJ JE LUKA TRAZIO I NALAZIO UTJEHU

  U kolovozu 1992.g. uvedena je radna obveza koja je potrajala sve do 1995.g. i konačnog odlaska  Dolinaca iz Doline. Sam Luka, budući da je odbio ići u srpsku vojsku, u svibnju 1992.g. dobiva otkaz, a zatim je u sklopu radne obveze odradio godinu dana, poput ostalih, te vlastitog oca, bivajući izložen maltretiranju i zastrašivanju. Luka je vidio da ostanak u Dolini osobito sa ženom i malom djecom predstavlja rizik za njihove živote. To se osobito potvrdilo kad je jedne svibanjske noći 1993.g. izvršen napad na njegovu kuću od strane nepoznatih osoba koje su, na njegovo oglušivanje da otvori vrata i pusti ih u kuću, otvorili rafalnu paljbu po prozorima, i kad je samo o trenutcima ovisilo hoće li Luka i njegovi najbliži dočekati jutro živi. Nakon te noći Luka kreće u prikupljanje dokumentacije da bi 31. kolovoza 1993.g. sa suprugom i djecom posredstvom Crvenog križa prešao u Hrvatsku.
Na žalost, otac Ivo je ostao. Nije želio tek tako ostaviti sve ono u što je uložio život. Zbog toga istoga razloga ne će prijeći u Hrvatsku niti u kolovozu 1995.g. kad je ono malo Dolinaca što je još bilo ostalo prešlo kao dio velikosrpskog etničkog čišćenja.

POGREB JE VODIO fra ILIJA STIPIC, GORNJOBOGICEVSKI ZUPNIK, A U SVOJE IME I IME STUDENATA (IVANOVIH KOLEGA I KOLEGICA) OD LUKE SE OPROSTIO don DAMIR STOJIC – STUDENTSKI VIKAR U ZAGREBU

  U Hrvatskoj Luka s obitelji proživljava život izbjeglice. Prvih šest mjeseci od prelaska živi kod strica Ferde u Novoj Gradiški, a zatim preseljava u Šumetlicu gdje na osnovi rješenja dobiva na korištenje napuštenu srpsku kuću. Tamo će s obitelji živjeti do proljeća 2003.g.. Nakon što je, kako bi prehranio obitelj, kratko radio na zidariji, u srpnju 1994.g. odlazi u hrvatsku vojsku i biva pripadnik 121. novogradiške brigade. U njoj će biti do razvojačenja u siječnju 1995.g., da bi ponovno u lipnju 1995.g. bio angažiran te poslan u rat u sklopu jedne od brigada u Bosanskoj posavini. Tu će dočekati i kraj rata, te biti razvojačen u siječnju 1996.g..
Nakon tog ratnog razdoblja, zapošljava se jedno vrijeme na fizičkim radovima u sklopu plinifikacije Nove Gradiške, a zatim se zapošljava kao građevinski radnik u tvrtki “Ferbos” iz Zagreba, pretežno radeći na obnovi kuća u razrušenim područjima, u kojoj će raditi do sredine 2001.g.. U nastojanju da stekne nešto novca, da bi tih teških godina uzdržavao svoju obitelj, radio je najteže fizičke poslove i dao sve od sebe da pruži svojoj obitelji najviše što može u materijalnom smislu, no nije se uskraćivao niti na duhovnom, odgajajući djecu i bivajući potpora svojoj supruzi, koja je u nemogućnosti zaposlenja primorana živjeti kao domaćica i baviti se kućanskim poslovima i poljodjelstvom za potrebe obitelji.
U travnju 1999.g. dogodila se nova tragedija u obitelji Tomić. Naime, u noći 16./17. travnja, pod sumnjivim i nikad razjašnjenim okolnostima, njihova obiteljska kuća u Dolini je izgorjela u požaru, a smrtno je stradao Lukin otac Ivo. Tamošnje službene osobe iz RS izjavile su da je požar izazvao kvar na električnim instalacijama u kući, ali službeno izviješće vlasti Luka nikad nije dobio. Previše je toga nelogičnog, a da nam se ne bi nametnuo logičan zaključak – zna se koji, kao i u mnogim drugim tako „nelogičnim“ slučajevima u toku rata.
Poslije jedne tragedije i šoka, nakon samo dvije godine dolazi novi šok. Naime, u lipnju 2001.g. Luka saznaje da ima tumor, niti ne sluteći kako tako započinje njegov još teži križni put povrh toga što je s obitelji živio u tuđoj kući i teško radio. Nakon prvih snimaka koji su ukazivali da je tumor zahvatio jetru i druge organe abdomena, te teških prognoza, novi snimci su ukazali da se radi o tumoru na nadbubrežnoj žlijezdi., te da drugi organi nisu zahvaćeni. U studenom te iste godine odlazi na “Rebro”. Poslije operacije dolazi do nenadanih komplikacija, te ostaje u bolnici sljedeća dva mjeseca, u kojima će još jednom biti operiran. Tumor je bio zloćudan, no prvi nalazi su pokazivali da će ipak biti sve u redu, a liječnici su vjerovali kako nije potrebno daljnje liječenje. No, to je bio samo privid. Na jednoj od sljedećih kontrola, 2003.g., slika pokazuje da se tumor pojavio u dijelu ošita te da ga nije moguće kirurški odstraniti. Liječnici tada preporučuju liječenje kemoterapijama te od srpnja 2004.g. Luka počinje odlaziti na kemoterapije u Zagreb. Od par lijekova koje je u sklopu terapije liječnik na “Rebru” propisao, jedan lijek – Lisodren, bio je, zbog jako visoke cijene i činjenice da se proizvodi u inozemstvu, nedostupan. Do toga je pogotovo došlo stoga što su bolnice i HZZO međusobno prebacivale odgovornost za njegovu nabavu i plaćanje, tako da ga je Luka tek poslije čekanja koje je trajalo godinu i pol počeo primati. Tko zna bi li kasniji ishod liječenja bio onakav kakav je bio da je lijek nabavljen na vrijeme.
U međuvremenu, u travnju 2003.g. Luka s obitelji seli iz Šumetlice u Prognaničko naselje u Kovačevcu, budući da ga je vlasnik kuće u kojoj je do tada živio tužio da je protupravno u njoj. Bolesni Luka sam preseljava ono stvari što je imao. Teška situacija glede neriješenog stambenog pitanja nije ga pokolebala. Uz pomoć Ureda za prognanike i izbjeglice dobiva na korištenje od Agencije za promet nekretninama zemljište i staru kuću u Gornjim Bogićevcima, a koju je Agencija otkupila od prijašnjih vlasnika. Tada šalje zahtjev za obnovu te dobiva potpunu obnovu. Tijekom 2005.g. počinju radovi, ruši se stara kuća i gradi nova, vlastitim rukama, te uz pomoć rodbine i prijatelja. Luka u to vrijeme periodično radi na kući i ide na kemoterapije. Ulaže svaki dio svog bića i onog još uvijek zdravog u sebi kako bi svojoj obitelji izgradio i pružio dom. To se uz Božju pomoć i ostvarilo. U lipnju 2006.g. obitelj Tomić preseljava u svoju novu kuću u Gornje Bogićevce, ulica Orašje. Radost će biti još veća kad je nakon godinu dana Vlada RH omogućila braniteljima na području od posebne državne skrbi da postanu vlasnici kuća u kojima žive, a koje su u državnom vlasništvu. Tako Luka postaje i stvarni vlasnik onoga što je gradio i u što je uložio te bolujuće godine svoga života.

STIJEG, KAO SIMBOL LUKINE LJUBAVI PREMA DOMOVINI U RUKAMA NJEGOVIH NAJMILIIJIH

Unatoč kemoterapijama, Lukino se zdravstveno stanje i dalje pogoršava. Svaki novi nalaz i snimka pokazuje da je tumora sve više i da su sve veći. Lijekovi ne pomažu, a Luka sve više slabi dok bolovi postaju neprekidni i sve jačeg intenziteta. No, to ga ne sprječava da svaki trenutak predaha između bolova uloži u to da bi njegovoj obitelji bilo bolje, i to bilo radeći oko kuće, bilo savjetima, duhovno i moralno podržavajući sinove i suprugu.
U srpnju 2008.g. liječnik donosi odluku da Luka prestane primati kemoterapije budući da mu one ne pomažu, otpušta Luku kući, a u otpusno pismo piše:”Sve mogućnosti liječenja iscrpljene.”. Bilo je to kao da se događaj iz njegovog djetinjstva ponavlja.
Luka se ne predaje, vjeruje u život, no svjestan je da je i smrt sastavni dio života. Sve više slabi, bolovi su sve jači, no on ih strpljivo podnosi, ne žali se, a od lijekova protiv bolova uzima najmanje moguće. Uvijek nastoji biti vedar i, saživljujući se sa svojom bolesti, kao da nastoji poručiti – i to je život.
Nakon duge i teške bolesti, Luka Tomić umire u noći 8. studenog 2009.. Jedna od posljednjih rečenica, dok je još nekako mogao nešto reći u svojim posljednjim danima, bila mu je:”Poštujte svakog bolesnika.”
Iza Luke ostaju supruga Marina, te sinovi Ivan (apsolvent prava u Zagrebu) i Emanuel (student 3. god. FER-a).
Luka Tomić imao je vjeru u život, ali je spremno dočekao i smrt kao dio istog. To je proizlazilo iz njegove vjere u Boga, vjere iz koje je crpio snagu znajući da smrt nije i ne može biti kraj. Tijekom cijelog svog života nastojao je ostvariti maksimum sebe u svemu onome što je radio i što je bio. Volio je svoj narod, svoje rodno mjesto, a napose svoju obitelj. I vjerovao je i živio svoju vjeru. Bio je muž koji je imao razumijevanja, strpljenja, suosjećanja i poštovanja za svoju suprugu, i bio je otac koji je učio svoje sinove vjeri, ljubavi i životu kako ga je on sam živio. Bio je svojim sinovima u svemu primjer jer su mu djela opravdavala riječi. Živio je ono što je mislio, vjerovao i govorio. Kad je bilo najteže, a bilo je doista teško u najvećem dijelu njegova života, nikad nije gubio nadu i životni optimizam. Jednom prilikom je rekao:”Mi smo one ptice nebeske iz evanđelja.”, a omiljena mu je izreka bila:”Kad Bog zatvori vrata, otvori prozor.”, vjerujući u Božju providnost i kako će sve biti bolje, i doista je bilo, zahvaljujući Bogu i njemu samome.
U razgovoru za Suzu dolinsku 2001.g. postavljeno mu je, kao zadnje, pitanje –”Što možete poručiti našim čitateljima?”. Njegovim odgovorom završavamo ovaj tekst.

SD: “I na kraju, što možete poručiti našim čitateljima?”
Luka Tomić: “Prije svega pozdravio bih naše ljude, ma gdje bili, a također i sve prognanike iz drugih krajeva i druge čitatelje. Poruka bi bila sljedeća: Ostavite trag! Ne mislim pri tome samo na materijalni trag, nego na onaj duhovni, u skladu s Kristovim riječima da budemo sol zemlje. I onda kad nas ne bude da nas se sjećaju po dobru. Rastite tamo gdje ste posijani i još jednom vas pozdravljam, ma gdje bili! 
   Ivan Tomić

Koliko je volio rodnu grudu i domovinu, najbolje kazuje pjesma koju donosimo u cijelosti uz popratni tekst koji je Uredništvu dostavio Lukin sin Ivan:” ovu pjesmu je tata meni jednom izrecitirao, u sebi ju je stvarao i nigdje je nije bio zapisao. U više navrata sam ga molio da je zapiše, ali njemu je bilo zbog bolesti teško sjediti i pisati. Imao je tako više pjesama koje je držao u sebi. Na kraju je ipak uspio smoći snage i ovu pjesmu zapisati. Na neki način ona odražava njegov život, ono što je mislio i činio”.

MOLITVA ZA DOMOVINU

Molim Te, Bože, za domovinu moju,
usliši me po milosrđu svojem,
tu zemlju tvrdog kamena i ljudi,
ravnica plodnih oplemenjenih znojem.

Molim Te za svo plavetnilo mora,
za svaki busen što baština je ova,
sve vlati trave na poljanama bojnim
gdje počivaju kosti pradjedova.

Po Riječi svojoj obećao si, Oče,
obrisati suzu sa svakoga lica
daj da zauvijek utihne s ognjišta naših
plač siročadi i lelek udovica.

Ne sudi djecu po grijesima otaca
već ih obdari milosrđem svojim
da budu stado svetih jaganjaca
dostojni zvat se sinovima Tvojim.

Molim Te, Bože, za domovinu moju,
tu zemlju tvrdog kamena i ljudi,
podari joj svu ljubav, nježnost svoju
i poklekne li, Ti, milostiv joj budi.

Nek čela naša Tvog križa krasi znamen,
da ognjem Duha usplamti svaka duša,
i podaj, Bože, domovini mojoj,
o, Bože, daj joj srce koje sluša!
Amen

Luka Tomić

 

0