Vijesti

Stipo i Nada Vonić

 RODNU GRUDU TREBA VOLJETI

Š to znači kad se za nekoga kaže da je istinski domoljub, da voli svoj rodni kraj, svoj uži i širi zavičaj? Da li su za to dovoljne samo riječi?

Ne, nije to dovoljno samo reći. To treba pokazati i dokazati.

Jedan od tih je, imenom i prezimenom: STIPO VONIĆ.

Zatekli smo njega i suprugu Nadu u obiteljskom domu u Bosanskoj Gradišci na obali Save, zvanom Kej, u kojem provode svoje staračke i umirovljeničke dane. Minulog rata  koji je protutnjao i ovim djelom Bosne i Hercegovine nije napuštao obiteljsku kuće. Bilo je teško, ali ostao je u njoj za vrijeme rata i poslije njega.

Još nekoliko obitelji rodom iz dolinski sela su ostali u Bos. Gradiški pa zavrjeđuju da ih spomenemo. To su: Zvonko Vonić, brat Stipe Vonića, Luka Čegrlj, Jozo Ćorković, Milivoj, Anto i Mile Kovačević, Nenad Ćorković, Anto /Ive/ Vidić .Slavko Petrović je nekoliko godina proveo u izgnanstvu u Smrtiću, ali se je vratio kako bi ostatak života proveo u Bos. Gradiški, na domaku rodnog kraja.

 

STIPO I NADA (NEDAVNA SLIKA)

Stipo Vonić je jedan od najstarijih živućih Dolinaca. Rodio se 13. veljače 1927. godine u Gornjoj Dolini, u blizini crkve. Na tom kućištu se sada nalazi kuća pok. Ilije Ice Š Šokića, kao najstarije dijete Pavla i Pave r. Matković. Iduće godine se rodio Mato, koji će oženiti Tereziju Oršulić. Manda se rodila 1930. godine a udati će se za Stipu Božića. Godine 1933. rodit će se Ljuba i udati će se za Stipu Vukovića. Sestra Janja rođena je 1936. god. i udati će se za Nedjeljka Barišića. Zvonko je rođen 1942. godine i oženiti će Zlatu Jurišić dok je najmlađa Borica rođena 1944. godine koja će se udati za Srećka Kanđera. Iako ih je bila puna kuća, različitih uzrasta nije se osjećalo siromaštvo, jer su od davnina imali obiteljski mlin vodenicu na Savi, a imali su i dućan u Novom Selu.

Godine 1932., kada je Stipo imao 5 godina, obitelj se preselila u Novo Selo, u kuću u kojoj je bio već spomenuti dućan a u kojem je radio njegov otac Pavle.

U osmoj godini života, Stipo polazi u školu u Donju Dolinu. U monografiji Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti imamo kratko zapisano o nastanku te škole: Gradnja zgrade Osnovne škole, započela je u jesen 1900. godine, a završena u jesen 1905. godine. Te iste godine s učiteljem Blaževićem, započela je nastava. Počelo je obrazovanje prve generacije dolinske djece.. (Danas, nakon stotinu godina od njene izgradnje nema na tom mjestu ni cigle na cigli. Čak je sve i jedna cigla i iz dubokih temelja izvađena. U vrlo kratkom vremenskom razdoblju dobra stara cigla BG-ejka odvezena je i od nje su izgrađeni tko zna kakvi drugi objekti).

U vremenu od 1934. 1938. godine Stipo završava Osnovnu školu a učitelj mu je bio Savo Milovanović iz Laminaca.

Budući da je otac Pavle 1939. godine, nesretnim slučajem, ostao bez noge, kao najstarije dijete u obitelji morao ga je zamjenjivati u trgovini i tako s jedva dvanaest godina postati trgovac.

Logičino je bilo da ću nakon Osnovne škole nastaviti Trgovačku školu, ali zbog obveza u trgovini, nije je mogao pohađati redovitim putom nego vanredno večernjim putom. Praksu je obavlja kod, tada glasovitog trgovca Luke Bralića, a i u roditeljskoj trgovini. U školu je išao do početka rata, dakle do 1941. godine kada škola zbog ratnih okolnosti prestaje raditi.

STIPO I NADA U MLAĐIM GODINAMA

Po završetku rat, u listopadu 1945. godine osniva se u Donjoj Dolini Poljoprivredna zadruga, a obiteljska trgovina u Novom Selu je zatvorena 1944. godine.

Uz trgovinu, koju su nove vlasti oduzele nacionalizirale od Uršule Džajić, vršio se otkup i poljoprivrednih proizvoda. Poslovođa te Zadruge je bio Miloš Plotan a trgovac i knjigovođa Stipo.

Podsjetimo se: Jozo i Uršula Džajić su iz Glamoča doselili u Bos. Gradišku 1910. godine, a nakon kraćeg zadržavanja u njoj odselili su u Donju Dolinu. U selu su imali trgovinu a u isto vrijeme na Gradini¨ zidali zgradu u kojoj će se otvoriti nova trgovina.

Bilo je to vrijeme kada se je podizao – gradio obrambeni nasip uzduž rijeke Save od Bos. Gradiške prema rijeci Vrbas.

U toj trgovini Stipo je radio dvije godine, dakle do 1947., kada odlazi na odsluženje vojnog roka. Tada se vojska služila dvije godine pa ću iz nje doći pod kraj 1950. godine.

Po dolasku iz vojske, ponuđeno mu je radno mjesto u tadašnjem Povjereništvu unutrašnjih poslova u Bos. Gradiški. Radio je oko šest mjeseci i shvatio da to nije za njega. Vratio se svojoj trgovačkoj struki i nastavio raditi u trgovini na Gradini u Donjoj Dolini i tu ostaje nepunih dvadeset godina, do 1969. godine.

 

STIPO VONIC I STIPO ORSULIC (UCO STIPA) U DOLJANSKOJ TRGOVINI

 

Kao trgovac, osjetio je ekonomsku slabost dolinskog puka do početka sedamdesetih godina. Brojne bilježnice tzv. teke, su bile ispisane imenima dužnika kojima je davana roba na veresiju, ali niti u jednom trenutku nije posumnjao da mu dug neće biti vraćen. Dolinski narod je bio siromašan, ali njegova iskrenost i poštenje su mu bili vrlina.

Pred Božić, 22. prosinca 1951. godine se je vjenčao s Nadom r. Tutić rođenom u Sasini kod Sanskog Mosta.

U braku su ime se rodile dvije kćerke: Ljilja (1952.) koja će se udati za Momu Đurića i imaju troje djece: Sinišu (1976.) koji ima dva sina, Ivanu (1978.) koja ima sina i kćeku i Gorana (1982.) te Vesna (1956). Vesna se je udala za Dževada Dedića i imaju kćerku Ninu (1986.) i Damira (1988.).

Ljilja je s obitelji ostala u Bos. Gradiški, a Vesna i njena obitelj su 1992. godine otišli u Zagreb, da bi nakon godinu dana, kada su ishodili putovnice otišli u Njemačku gdje su bili do 2000. godine. Četiri godine će obitelj provesti i u Kanadi, da bi se ponovo vratili u Njemačku.

Poratne godine (iza II. svjetskog rata) za žitelje dolinski sela su bile teške. Njeni brojni stanovnici su bili pod različitim povećalima, a naročito njeni župnici.

Godine 1952. za župnika u župu Dolina dolazi msgr. dr. Božo Laštro, doslovno iz zatvora koji je od suda narodne časti osuđen nedužan na 8 godina teškog prisilnog rada na robiji i 12 godina gubitka časti. On je bio župnik u Dolini do 1955. godine, a poslije njega dolazi za župnika fra Luka Komljenović. Prije dolaska u Dolinu i fra Luka je 9 godina proveo na komunističkoj robiji.

Iza fra Luke za dolinskog župnika je imenovan vlč. Tvrtko Tadić koji ostaje do 1963. godine. I on je okusio komunističkog zatvora.

Sa svima njima je imao dobre odnose i na neki način je bio spona između župnika i općinski vlati u Bos. Gradiški.

Naročito je do izražaja došla suradnja između vlč. Tvrtka i tadašnjeg predsjednika općine gradonačelnika Dušana Dule Vidovića, za čijeg je mandata odobreno proširenje tj. izgradnja nove crkve u Dolini. Bilo je to teško, naprosto nezamislivo, a ipak ostvareno.

 

Kada su se 1969. godine otvorile granice bivše države pomogao je mještanima Tomislavu Ćorkoviću iz Donje Doline i Željku Voniću iz Gornje Doline kako bi ishodili pasoše putovnice i tako odu na privremeni rad u Njemačku. Zbog toga toga je dva puta morao ići u Banjaluku na davanje izvjesnih garancija i suglasnosti. Poslije je sve išlo lakše, jer su oni počeli donositi garantna pisma za druge naše mještane. Tada se je Dolina počela preporađati.

 

OBITELJ VONIC 1956 g.STIPO, NADA, LJILJA I VESNA

 

Drago mu je bilo što je živio u Dolini i još draže što je tom svom narodu mogao pomoći. Preporučivao je njih i njihove probleme kod svojih poznanika u upravi općine, sudu i drugim državnim ustanovama. Ponekad je i sam s njima išao u pojedine urede.

I kada je prešao živjeti u Bos. Gradišku svakodnevno je netko iz dolinskih sela navraćao kod njega u trgovinu gdje je radio ili pak doma. Nastojali su svoju zahvalnost i ljubav iskazati na taj način što su mu se nudili pomagati pri izgradnji kuće i poklonima u vidu živežnih namirnica kojih je poslije u Dolini bilo u izobilju.

Godine 1961. su Stipo i Nada počeli u Bos. Gradišci praviti kuću nakon što su kupili građevinsko zemljište na obali rijeke Save. I na taj način će ih Sava na simbolično način povezivati s Dolinom. Iste godine će je dovršiti i u nju će se useliti baka Uršula s djecom Ljiljom i Vesnom radi njihovog školovanja, a Stipo i Nada će do kraja 1969. godine ostati u Donjoj dolini.

Stipo tada prelazi raditi u Staru Gradišku, a trgovinu u Donjoj Dolini će preuzeti Mirko Ćorković iz Donje Doline.

U Staroj Gradišci je radio do 1975. god. a tada prelazi za poslovođu u samoposlugu na Sjenjaku u Bos. Gradiški u kojoj ostaje sve do 1988. godine, kada sa 62 godine života i punih 40 godina radnog staža odlazi u zasluženu mirovinu.

Dolina je ostala u našim srcima, reći će na kraju Stipo i Nada. Sada zbog starosti u nju rijetko odilazimo, ali su nam njeni krajolici i ljudi neprestano u mislima.

Poslije ovih svih ratnih strahota raspitujemo se gdje su pojedini, kako su se snašli i radosni smo kada čujemo da su se svi snašli u novim sredinama, da nitko nije beskućnik bez obzira što je tek manji broj obiteljskih kuća zamijenjen i tek poneka prodana. Teško je prihvatiti činjenicu da je u sva tri dolinska sela ostalo tek nekoliko staračkih obitelji i to najčešće u kućama po jedna osoba.

Na rastanku su su se prisjetili dana s početka sedamdesetih godina kada su u njihovu kuću, ovdje u Bos. GradišciI, skoro svakodnevno navraćali mještani iz dolinskih sela, a sada, skoro pa nitko, a tako smo ih po stare dane, željni ponovo vidjeti. To im pada teško, naročito kad znaju da mnogu dolaze zbog različitih potreba u ovaj grad..

Svima Dolincima i Novoselcima upućuju srdačne pozdrave i zaželjeli im sretne i vesele predstojeće blagdana.

 

0