Članak

Karlo Višaticki

Msgr. Dr. KARLO JE JEDAN OD ČETVORICE  SVEĆENIKA IZ OBITELJI VIŠATICKI

karloPrezime Višaticki je vezano za župu Dolina i Dolina za to prezime. Zbog toga je naš sugovornik u ovom broju “Suze dolinske”  msgr. dr. KARLO VIŠATICKI,  brat našeg bivšeg župnika Kazimira. Na mnogim mjestima (internetskim i tiskovnim stranicama) mogu se pročitati biografski podaci o našem sugovorniku, a da i čitatelji našeg Godišnjaka budu upoznati s bogatim životopisom, prije početka razgovora donosimo samo dio toga.

Karlo je rođen u Čatrnji, župa i općina Bosanska Gradiška, 31. ožujka 1950. godine od oca Ivana i majke Barbare r. Ostrowski. Osnovnu školu završava u Čatrnji  od 1.  do  4. razreda, odnosno u Bosanskoj Gradišci  od 5. do 8. razreda. Gimnaziju pohađa na Šalati u Zagrebu (Nadbiskupsko dječačko sjemenište) od 1964. – 1966. (prve dvije godine), a nastavak u sjemeništu u Đakovu (1966. – 1968.). Maturirao 1968. godine  u Đakovu. Počeo studij teologije 1. semestar filozofije u Đakovu u jesen 1968. godine. Odmah u veljači 1969. god. odlazi na  služenje vojnog roka (veljača 1969. – srpanj 1970.) u Sarajevu. Nastavlja studij teologije u Innsbrucku od 1970. do 1975. godine. Za svećenika je zaređen  25. travnja 1976. godine i imenovan je za kapelana u biskupiji Basel u Švicarskoj u župama sv. Marije u Thunu te u Zofingenu (1976. – 1981). Od 1981. – 1987. god. vrijeme provodi na  postdiplomskom studiju u Rimu na Sveučilištu Gregorijana i Biblijskom Institutu.
Od lipnja 1984. god. do veljače 1985.  godine studirao u Jeruzalemu na Papinskom Biblijskom Institutu. Biblijski licencijat u veljači 1987. (naslov licencijatske radnje “Eine Untersuchung zur Bedeutung der biblischen Wurzel qtr in der hebräischen Bibel” – “Istraživanje značenja biblijskog korijena qtr u hebrejskoj bibliji”, kod prof. Stephena Pisano), a doktorat na Teološkom fakultetu Sveučilišta Gregorijana u srpnju 1987.  god. (naslov teze “Die Reform des Josija und die religiöse Heterodoxie in Israel” – “Jošijina reforma i vjerska heterodoksija u Izraelu”, kod prof. Gian Luigia Prato).
Uz hrvatski jezik,  msgr. dr. Karlo služi se njemačkim, engleskim, talijanskim, francuskim i poljskim.
Predavao je na Teološkom Institutu u Banjaluci  od 1990. do 1995.  god. Nakon progona Hrvata iz Banja Luke Institut više ne radi. Od 1998.  do 2000. god. predaje   na Teološkom Institutu u Mostaru i na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Na Teologiji u Đakovu, kasnije Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku od 2000.

obitelj-Visaticki-1976

obitelj Višaticki 1976 godine

Suradničko zvanje višeg asistenta na području humanističkih znanosti, polju teologije i u grani biblijske teologije pri Katedri Svetog pisma Novog zavjeta KBF-a u Zagrebu, za potrebe područnog studija u Đakovu izabran Odlukom Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 4. srpnja 2000.  god. na mandat od 3  godine, a u znanstveno nastavno zvanje docenta pri Katedri Svetog pisma Starog zavjeta na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu za potrebe područnog studija u Đakovu izabran 19. prosinca 2003. na mandat od 5  godina.
Za izvanrednog profesora na Katedri Svetog pisma Starog zavjeta na KBF-u Đakovo, Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer u Osijeku izabran 9. veljače 2009.
Piše za  Bogoslovsku smotru, Crkvu u svijetu, Diacovensiu, Vjesnik đakovačko-srijemske biskupije (Đakovačko-osiječke nadbiskupije).
Jedan je od biblijskih revizora  Staroga zavjeta za pripremu tiskanja 2. izdanja Sv. Pisma  2006. koje je preveo sarajevski nadbiskup Ivan Ev. Šarić početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća.
SUZA DOLINSKA: Vaš brat, msgr. Kazimir Višaticki je bio župnik u župi Dolina od 11. srpanja 1986. godine do rujna 1995. godine, kada je sa “ostatkom ostataka” svojih vjernika bio prognan i prešao kod Davora  preko Save u Hrvatsku. Ostavio je neizbrisivi trag  na vjernike u duhovnom životu, ali i u građevinskom, jer je iza njega ostala crkva kao svjedočanstvo  odanosti Dolinaca rimokatoličkoj vjeri.
Za tih devet godina njegovog boravka u Dolini, Vi ste  dolazili u to mjesto. I Vaša majka Barbara je dosta vremena provela u Dolini kod msgr. Kazimira. To lijepo njeno sjećanje na Dolinu zapisano je u 9. broju “Suze dolinske” 1998. god. pod naslovom “MAJKA ČETVORICE SVEĆENIKA”, a taj razgovor je objavio i Glasnik banjalučke biskupije.  Kakav dojam su na Vas ostavili Dolinci i Dolina?
Bio sam u inozemstvu sve do kolovoza 1987., onda sam imenovan katehetom u Banja Luci. Međutim početkom 1988. god. umro je Tomo Matošević, župnik Nove Topole, pa me je biskup Alfred Pichler imenovao upraviteljem župe Nova Topola. U to vrijeme sam vrlo često navraćao u Dolinu ne sam u posjetu majci i bratu, bratu-svećeniku i susjedu, nego i pastoralno. Imao sam prilike više puta slaviti sv. Mise i propovijedati u Dolini, a isto tako imao sam priliku održati cijelu jednu seriju biblijskih predavanja u Dolini. Ljudi su bili jako zainteresirani i pažljivi, moglo se primjetiti da je zanimanje za Sveto pismo bilo dosta veliko, tako da smo nekada satima ostajali u diskusiji i učenju novoga iz Biblije i u Bibliji.
SUZA DOLINSKA: Msgr. Kazimir je do svoje mučeničke smrti u župnom uredu Bosanska Gradiška, bio član Uredničkog vijeća “Suze dolinske”, zapravo je jedan od suosnivača ove povezanosti između Doline i Dolinaca. Da li se razmišlja ili priprema knjiga o njegovom iako kratkom ali bogatom životu?
Glede biografije, životopisa, pokojnog brata Kazimira razmišljalo se ubrzo nakon ubojstva, dosta je materijala prikupljeno, ali nešto detaljnije se još uvijek ne može reći kada će ta knjiga ili knjižica ugledati svijetlo dana. U svakom slučaju treba reći da to nije zaboravljeno.

SUZA DOLINSKA: Recite nam nešto o Vašem književnom stvaralaštvu, s naglaskom na pripremi Svetog pisma za tiskanje.
„Književno stvaralaštvo“ je širok pojam. Istina moja pera nisu zahrđala, ali je pored svih drugih obaveza koje imam na župi i u Đakovu, zapravo premalo vremena za tu vrstu djelatnosti, koja zahtijeva svoje. Koliko stignem javljam se u stručnim časopisima uglavnom sa biblijskom tematikom. Što se tiče priprema za izdanje Sveto Pisma, koje je preveo nadbiskup Ivan Evanđelist Šarić, to je bila cijela ekipa ljudi u kojoj sam i ja bio uključen.
SUZA DOLINSKA: Vi imate neobičan hobi: sakupljač ste Svetog pisma odnosno Biblija na različitim svjetskim jezicima. Sigurno ste ponosni na tu svoju kolekciju. O kolikom se broju Biblija radi i uopće nam recite nešto više o tome.
Ovim sam pitanjem malo zatečen, ali mogu reći da je kolekcija izdanja Biblija u mojoj biblioteci dosta velika – točan broj ne mogu reći. Najstarija je Biblija iz 1571. godine (jedan latinski prijevod ili kako se to stručno naziva Vulgata); zanimljiva je i jedna trojezična Biblija (hebrejski-grčki-engleski). Ima i poneki raritet tako n.pr. prijevod franjevca Matije Petra Katančića (tiskan u Budimu 1831. god., a izdao ga je Grgur Čavapović) u šest svezaka, od toga su četiri sveska Starog zavjeta, a dva sveska Novog zavjeta), zatim jedan stariji prijevod zadarskog kanonika, rodom iz Postira na toku Braču Ivana Matije Škarića. Ovo je, slično kao Katančićev, prijevod sa latinskog jezika, a objavljen je u Beču (1858-1861). Prijevod je tiskan u 12 svezaka, a zanimljiv je i prijevod isusovca Bartola Kašića koji je tiskan tek 1999. god. u Njemačkoj, a prijevod je napravljen u vremenu od 1622-1636., dakle radi se o najstarijem prijevodu na hrvatski jezik.
Kada se bavite biblijskim tekstovima zanimljivo je uporediti razne prijevode na moderne jezike i ustanoviti zadivljujuće sličnosti u prijevodima.
SUZA DOLINSKA: Rođeni ste u Bosni, župnik ste u jednoj banjalučkoj župi, Budžak, iako dio vremena provedete u Đakovu  gdje obnašate dužnost profesora na Teološkom faklutetu. Kako vidite budućnost Bosne, a u njoj i župu Dolina u kojoj sada živi petnaestak Hrvata –  katolika?
Ovo pitanje nije teološke naravi. Pokušat ću biti kratak i jasan. Dok je Bosanaca, bit će i Bosne. Crkva se, koliko je to moguće, brine za svoje vjernike bez obzira koliko velika ili malena neka župa bila. Dolina ima lijep zemljopisni položaj, a i uvjeti života nisu baš tako loši. Je li očekujemo da netko drugi više voli naš rodni kraj nego šro ga mi volimo. I tamo gdje su Dolinci otišli ne cvate baš uvijek i na svakom mjestu „cvijeće sreće“. Tko će u Dolini živjeti to je teško reći, ali dok bude Dolinaca, bit će i župe i župne crkve i groblja u Dolini, a svoje rodno mjesto i svoje pokojne nijedan čovjek, pogotovo nijedan kršćanin ne bi smio zaboraviti. Od nas samih ovisi hoćemo li otići u povijest i biti zaboravljeni, izgubljeni među drugima, ili ćemo sačuvati svoj identitet i Dolinca i Hrvata i katolika.
SUZA DOLINSKA: Vaša poruka prognanim Dolincima i čitateljima našeg Godišnjaka.
Zapravo su dvije poruke koje bih uputio, već kada imam priliku:

1. Nemojte zaboraviti svoju rodnu grudu.
2. Sretan Vam Božić, sveto porođenje Isusovo i blagoslovljena Nova 2013. godina.

0