Članak

Hodočašće na Bleiburg

Hodočašće na Bleiburg

Prije polaska na put, na brojne E-adrese i mobitele uputio sam SMS poruku slijedećeg sadržaja:

Poštovani!
U povodu 70-te obljetnice, najveće tragedije hrvatskog naroda, a sa željom da počastimo sve žrtve, znane i neznane stradale na bleiburškom polju i Križnom putu, njih preko 300 tisuća, da se za njih molimo, kao i za trenutno političko-gospodarsko stanje u našoj Domovini, nas nekoliko domoljuba Marinko Jurišić – Špiro i njegova kćerka Sarafina iz Travnika /Srednja Bosna/, Marijan Peternel iz Pakraca i ja – Mican iz Okučana, uputili smo se na pješačko hodočašće u Bleiburg gdje ćemo sudjelovati na misnom slavlju i obilježavanju tragične obljetnice 16. svibnja, čiji je pokrovitelj predsjednica RH. Preporučujemo se u Vaše molitve kako bi nam Dobri Bog dao snage da bismo dostojanstveno dovršili započetu misiju/zadatak, a to je najmanje što možemo učiniti za sve hrvatske žrtve u II. svjetskom ratu, a naročito u poraću.
Vaš Milorad Oršulić-Mican

Prvi odgovor stiže iz Banja Luke:

Poštovani i dragi Micane!
Čestitam na hrabrosti odvažnoj četvorki koja kreće u Bleiburg na hodočašće. Rado ću uključiti u svoje molitve vaš pothvat. Neka vas dobri Bog blagoslovom prati po zagovoru naših mučenika. Velik pozdrav svima, posebno starim znancima i prijateljima Tebi i Marijanu.
Srdačno, Anto Orlovac, svećenik, Banja Luka

U TISKARI PRINTING NOVA GRADIŠKA DADO PEŠEVSKI JE PRIPREMIO BARJAK ZA HODOČAŠĆE

U TISKARI PRINTING NOVA GRADIŠKA DADO PEŠEVSKI JE PRIPREMIO BARJAK ZA HODOČAŠĆE

PRVI HODOČASNIČKI DAN /Petak, 8. svibnja/

Prvi hodočasnički dan će započeti sv. Misom u okučanskoj crkvi sv. Vida Mučenika koju je služi fra Mario Radman, /iako će i večeras u istoj crkvi biti služena sv. Misa prije koje će se moliti krunica u povodu svibanjske pobožnosti /nakon koje će blagosloviti dvojicu hodočasnika Marinka Jurišića – Špiru i Milorada Oršulića – Micana i hrvatski barjak koji će se od Okučana donijeti do Bleiburga – mjesta najvećeg stradanja hrvatskog naroda i početka Križnog puta.
Sastavni dio moje hodočasničke opreme je i štap od ljeskovog drveta, koji sam usjekao 25. travnja ove godine na Gradini između groblja i rijeke Save u Donjoj Dolini (na sv. Marka prilikom košenja trave). Znakovito: nosit ću ga tragom onih, koji su po Božjim regulama, trebali biti baš ovdje sahranjeni, a ne da su im kosti razbacane po Austriji, Sloveniji i različitim krajevima Hrvatske i Bosne. Prema podacima iz knjige “Dolina Bosanska u prošlosti i sadašnjosti” – čiji sam ja autor, više od polovice ubijenih u tjeku II. svjetskog rata i poraća iz župe Dolina njih 164 “nisu se vratili iz rata”, “ubijeni na Križnom putu”, “ubijeni u Gornjim Podgradcima (Mrakovica, Kozara)” … od ukupno 256 koliko je njih četiri dolinska sela “platili glavom” samo zato što su bili na drugoj strani.
U okučanskoj crkvi ćemo i izmoliti prvu postaju Puta križa, a posljednju – četrnaestu na bleiburškom polju.
Nakon slikanja s dragim osobama koje su došle na sv. Misu i tako molitvom ispratiti hodočasnike i davnja izjave za radio “Bljesak”, koje je ujedno i medijski pokrovitelj ovoga hodočašća, krenulo se na put dug od Okučana 316 km, iako je Špiro do Okučana od Travnika za tri dana prepješačio dodatnih 165 km.

Naš današnji cilj je Kutina, oko 53 km, a do nje će se mnogo toga dogoditi.
O podnevu smo došli u Novsku, gdje ćemo kod obitelji Joze i Mire Kalizan /rodom iz župe Dolina/, koja je poznata po prijemu hodočasnika, okrijepiti tijelo, a u prolazu kroz taj grad sresti njegovog gradonačelnika gosp. msr. dc. Vladu Klasan koji je pozdravio hodočasnike i izrazio želju da se slika s nama. Već u poslijepodnevnim satima na službenoj stranici grada Novska bilo je nekoliko slika, a radio Novska je emitirao prilog o hodočašću.
U Banovoj Jarugi će nam se pridružiti Marijan Peternel koji je jutros krenuo iz Pakraca, tradicionalno noseći svoj hodočasnički križ.
Kako smo prolazili kroz župu Međurić čiji je župnik vlč. Tomislav Vučur, on će nas kao dobar domaćin dočekati ispred križa u Banovoj Jarugi, koji je podignut njegovom zaslugom kao i crkva u istom mjestu. Zajedno smo molili, primili blagoslov, kojeg na ovom putu, gdje nas čekaju zamke različitog karaktera, o čemu će biti riječ, doista treba. Vlč. Tomislav će zbog nas doći i u Kutinu, pitajući nas – treba li nam što?
Nije trebalo, jer smo već bili u rukama našeg večerašnjeg domaćina Miroslava Sušila rodom iz sela kojeg više nema u bosanskogradiškoj općini – Bukvik, jer su kao i mnoga u doba komunizma “zbrisana s lica zemlje”. O tome rodnom kraju je napisao “MONOGRAFIJU BATAR – BUKVIK”. On živi u Kutini i radi u Petrokemiji gdje obnaša dužnost pomoćnika upravitelja za održavanje postrojenja KAN-1. Njemu će u gostoprimstvu pomagati Kristijan Vonić – Kika, dolinsko/novoselski sin koji također živi i radi u Kutini, a poznatiji je kao webmaster “Suze dolinske” i općine Okučani.

Između brojnih SMS poruka koje sam primio u tijeku dana, za danas izdvajam ovu primljenu od vjeroučitelja Šimuna Klarića iz Kosovca kod Okučana: “Poštovani hodočasnici! Neka vam dragi Bog da snage duši i tijelu, a anđeli čuvari neka vas nose kroz sve kušnje i prepreke na vašemu putovanju! Uzvratile Vam duše za koje molite i činite pokoru stostrukim blagoslovom na svim poljima života. Božji blagoslov, tj. sretno i radosno”.

KOMPLET GALERIJU SLIKA MOŽETE VIDJETI OVDJE

DRUGI HODOČASNIČKI DAN /Subota, 9. svibnja/

Gosp. Miroslav Sušilo nas je, nakon kave, ispratio iza 6 sati zaželivši nam sretan put, da nas na njemu prati Božji blagoslov i – do viđenja u Bleiburgu.

U Popovači će nam se pridružiti Sarafina – kćerka Marinka – Špire Jurišić, koja zbog obveza na Pravnom fakultetu u Mostaru nije mogla s ocem od Travnika pješačiti, pa ćemo put nastaviti u punom sastavu.
Naš hodočasnčki dan počinje i završava molitvom. Molimo krunicu i Lauretanske /Blažene Djevice Marije/ litanije u hodu zajedno, i pojedinačo. U svakoga od nas je krunica u rukama. Naročito su dojmljive molitve na pokojne – žrve na bleiburškom polju i za one koji se nikada nisu vratili svojim domovina s Križnih putova. Svakom od nas se na spomen “Isus, koji neka se smiluje vjernim mrtvima” zaiskri suza u očima.
U župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kloštar Ivaniću je u 19 sati večernja sv. Misa. Znali smo da se služi u to vrijeme pa smo nastojali doći ranije, kako bismo joj nazočili.
U samostanu su nas dočekali župnik i gvardijan fra Drago Brgler i njegov vikar fra Grgur Blažević. Župnik će nas prije sv. Mise pozdraviti “veselu i pobožnu družinu koja će svojim hodočašćem od nekoliko stotina kilometara, očuvati uspomenu na sve nedužne žrtve Križnog puta”. Fra Grgur će u tijeku sutrašnjeg dana na internetsku stranicu župe postaviti kraći članak i nekoliko slika. Nakon što smo se duhovno okrijepili i fizički ćemo se osvježiti tuširanjem, večerom i hladnim napitcima, a potom na počinak, jer nam sutra prije 5 sati valja nastaviti put.

TREĆI HODOČASNIČKI DAN /Nedjelja, 10. svibnja/

Prije polaska na put, koji nas treba dovesti do Zagreba, ispred župne crkve ćemo izmoliti jednu postaju Puta križa. Noćašnja kraća kišica je osvježila zrak, ali ćemo zato u tijeku dana osjećati sparinu.
Općina Okučani je pokrovitelj ovoga hodočašće, dok je hrvatski radio “Bljesak”, kao što je već rečeno, i Novogradiški godišnjak – www.novagra.hr, medijski. Zbog toga se naši objedi sastoje od onoga što smo iz Okučana ponijeli: mesne narezke, paštete, riblje konzerve …, minenarna i naravna voda …, a ostalo što si uz put kupimo, izuzev tamo gdje nam dobri domaćini pripreme ukusne večere. Ručak obavljamo pod krošnjom drveća, na haubi automobila koja nam služi kao stol ili na nekoj asvaltnoj površini koja je prikladana za to.
Od samoga jutra, svatko od nas se pita: gdje nam je Bog pripravio mjesto da budemo na nedjeljnoj sv. Misi. Odgovor nije trebalo dugo čekati. Već u 10,30 sati u Dugom Selu u crkvi sv. Martina nazočit ćemo sv. Misi pod kojom će biti i Prva sv. Pričest.
Ispred crkve susrećem svoje supruge bratića Vinka i njegovu suprugu, a odmor uz kavu ćemo upriličiti u kafiću ispred Kauflanda s kojom će nas počastiti Milan – Mićo Lopar, kome sam ja krizmeni kum. U Dugom Selu živi sa suprugom i kćerkom gdje su došli iz Trnave. Možda je ovdje zgoda da kažem kako smo malo gdje, mi hodočasnici platili kavu ili neki osvježavajući napitak. Obično to budu ljudi ljubavlju potaknuti pa kažu “kuća vas časti” ili “sretan put, hvala vam što ste svratili i ništa nećete platiti…”.
Na zagrebački Čulinec, gdje ćemo zanoćiti došli smo pred 19 sati. Naša domaćica je gospođa Janja Ćorković, rodom iz Donje Doline, koja je radeći u Švicarskoj zaslužila mirovinu, a sada u njoj uživa u tom dijelu Zagreba, u kući, koju je zajedno sa svojim pok. bratom Mirkom kupila, nakon prognanstva iz rodne Doline.
Poslije tuširanja, večera a onda na počinak.
Dr. Mario Bokulić iz Okučana nas hrabri porukom: “Bog Vas blagoslovio. Okučani su s vama na putu i molitvi. Vašem poduhvatu se raduju i članovi Udruge dragovoljaca domovinskog rata iz Okučana na čelu s njihovim predsjednikom. Svaka Vam čast i Bog vas blagoslovio”.

S JOSIPOM BANOM JELAČIĆEM BUŽIMSKIM

S JOSIPOM BANOM JELAČIĆEM BUŽIMSKIM

ČETVRTI HODOČASNIČKI DAN /Ponedjeljak, 11. svibnja/

Kada smo krenuli, od mjesta gdje smo prenoćili, bilo je 5 sati. Išli smo ulicom kneza Branimira do Glavnog kolodvora, gdje smo se slikali ispred spomenika kralja Tomislava pa preko Zrinjevca na Kaptol. Nismo znali u koliko je u zagrebačkoj katedrali sv. Misa. Mislili smo: ako katedrala bude otvorena pomolit ćemo se na grobu hrvatskog mučenika i blaženika kardinala Alojzija Stepinca. No, sv. Misa je u 7 sati, a mi smo u katedralu došli nekoliko minuta prije. Bože, hvala ti! Što li ćeš nam još tako dobroga prirediti na ovom našem hodočasničkom putu, i današnjem danu?
Prolazeći Ilicom na semaforima i tramvajskim stajalištima susrećemo jednu ili u grupama više časnih sestara. Prolazeći pored njih kažemo im: “Sestre, molite za nas”. Odgovorile su nam potvrdno uz osmjeh ohrabrenja.

Ulica Sveti Duh se spaja s Ilicom kojom smo prolazili. Čovjek ne može tuda proći a da se ne sjeti kako je samo nekoliko stotina metara dalje Klinička bolnica istog imena “Duh Sveti”. Iz te su bolnice “oslobodilačke snage” – partizanija, prisilno odveli, nakon završetka rata, 1945. godine, ranjenike, časne sestare i medicinskog osoblja do jame Jazovka kod Sošica na Žumberku gdje su ih ubili i u nju bacili.
Jama je otkrivena 1990. godine, a u njoj se nalaze tijela pripadnika postrojba NDH ubijenih nakon bitke kod Krašića u siječnju 1943. god. te u svibnju i lipnju 1945. godine, kao i već spomenuta tijela ubijenih iz bolnice.
Svake godine se tradicionalno na Dan antifašističke borbe organizira 22. lipnja ‘Spomen-pohod Jazovka’. Prema riječima Borisa Prebega – predsjednika “Hrvatskog obrednog zdruga (HOZ) Jazovka”, dosad je u jami otkriveno oko 470 kostura žrtava, dok povjesničar Josip Jurčević kaže da je pronađeno 476 kostura.
Ni za ovaj partizanski zločin nitko nije odgovarao.
Čovjek i ne zna koliko je Zagreb velik dok ga “koracima ne izmjeri”. Mi smo to učinili i i osjetili.
Nakon Zagreba prolazimo kroz Sv. Nedjelju i Samobor. On je poznat po “Samoborskom fašinku” i tvornici fasade “Samoborka”, no meni je u sjećanju ostalo kazivanje kako su kolone zatočenih Hrvata, koji su prolazili Križne putove. Na interetskoj stranici: www.dragovoljac.com pod naslovom: “Bleiburška tragedija i Križni put hrvatskog naroda godine 1945.” autora dr. sc. Anđelka Mijatovića između ostalog piše: “Zarobljeničke kolone koje su se kretale kroz Zidani Most prema Zagrebu također su se djelile: jedne su kroz Zaprešić išle dalje prema Zagrebu, a druge su kroz Breganu i Samobor išle prema Sisku i prema Karlovcu, Vojniću i Topuskom”.
Danas dovršavamo svoj hod kroz Hrvatsku.
Na “malom” graničnom prijelazu Bregana, državljani Bosne i Hercegovini, u ovom slučaju Špiro i Sarafina nisu mogli prijeći s putovnicama te države, pa smo morali, nekoliko kilometa dalje otići na veliki granični prijelaz.
Po ulasku u Sloveniju obavljamo oko 15 sati i doručak i večeru.
Nakon što smo se okrijepili i koliko toliko odmorili, put nastavljamo, ali samo do 17,30 sati. Vrelo sunce je učinilo svoj dio posla. Tu gdje smo danas stali, sutra nastavljamo.
Iako danas nismo “pregazili” pedesetak kilometara, zbog umora morali smo prekinuti put. Valja nam noćas skupiti snagu i “napuniti baterije”.
Duhovnu snagu na našem hodočasničkom putu nam daju i SMS poruke. Jedna od njih stiže od strica Ante: “Navijam za lijepo vrijeme, ali bez jakoga sunca i sparine. Samo da Vam se snaga ne iscrpljuje na neželjene uvjete. Ne znam da li će Vam kiša goditi ili ne?! A onda još žuljevi!! Prizivam Moćni blagoslov, svaku sreću da bude uz Vas i daju Vam nove poticaje i osvježenje snage. Želim Vam što lakše korake. Pozdrav iz Zenice”.
Ivan Golub: “Svaka čast i blagoslovljeni bili. Pozdrav iz Okučana koji polako utanjaju u san”.
Terezija i Mato Oršulić iz Australije: “Dragi naš Micane. Ugodno smo iznenađeni viješću da ćete se žrtvovati za taj, tako dalek put. Suzama su nam napunjene oči. Svaka vam čast i pohvala. Rado ćemo se moliti i moliti za vas i za sve stradale na Križnim putovima. Neka vas Bog pazi i čuva na tom putu i pomogne u vašem naumu. Bezbroj pozdrava svima i sretno “.

PETI HODOČASNIČKI DAN /Utorak, 12. svibnja/

Do slovenskog grada Brežica sam nosio razvijen hrvatski barjak. Tu će mi policajac priopćiti kako po Zakonu Republike Slovenije, bez posebnog odobrenja nije dozvoljeno nositi ni slovensku, pa tako ni zastave drugih država. Zastavu sam savio, a na kapu i šal s nacionalnim obilježima nisu imali primjedbe.
Ni danas nećemo ostati bez sv. Mise. Pred 8 sati prolazimo koz mjesto Stari Grad, između Brežica i Krško, vidimo kako narod ulazi u crkvu. Predpostavili smo da je to zbog mise ali smo kod jednog vjernika provjerili. Odgovorio nam je potvrdno. Pod sv. Misom, kako bi Slovenci rekli Mašom, je bio i blagoslov polja. Radosni smo bili što smo sa slovenskom braćom u Kristu mogli slaviti Dobroga Boga.
Prolazimo nešto dalje od Nuklearne elektrane Krško (kratica: NEK)j. To je nuklearna elektrana s Westinghouseovim tlakovodnik reaktorima snage 696 MW. Nalazi se na lijevoj obali rijeke Save oko 3 km od grada. Republika Hrvatska i Republika Slovenija suvlasnice su nuklearne elektrane, svaka s udjelom od 50% te svaka dobiva 50% proizvedene električne energije. Radi se o prvoj nuklearnoj elektrani zapadnog tipa izgrađenoj u nekoj od tadašnjih socijalističkih zemalja. Izgradnja je počela 30. ožujka 1975. godine, a s radom je otpočela 1. siječnja 1983. godine.
U životu to tako često biva: malo hladno, malo vruće.
Nekoliko minuta iza 10 sati, kada smo prošli kroz grad Krško, na jednom kružnom toku, kod nove hidroelektrane zaustavit će nas policija, jer smo prešli preko tog kružnog toka, na kojem nema obilježja za prelazak pješaka. Bez obzira na to, mi smo tudas morali preći. Kazna je za svakoga od nas po 40 eura, ali ako “je izrečena globa plačena takoj” plaća se polovica iznosa tj. 20 eura. Kaznu smo prihvatili, potpisali “plačilni nalog” i izvršili uplatu.
Rekao sam kako mi očekujemo da nam policija bude na raspolaganju i pomogne pri kretanju, a jedan od njih mi je odgovorio da policija nije tu da usmjerava hodočasnike, nego smo se trebali pripremiti za put.

I onda se događa nešto nesvakidašnje. Pored nas staje auto krških registarskih oznaka na kojem je nalijepljen kršćanski znak – riba. Na glas sam rekao: Ovo je ili svećenik ili dobar vjernik – kršćanin. Iz auta izilazi čovjek i žena, koji na moje pitanje odgovara: Nisam svećenik, ali dobar vjernik jesam. I doista je svjedočenjem potvrdio svoju vjeru. Prvo je pokušao u razgovoru s policijom da nas ne kažnjavaju, a kada to nije išlo obratio nam se ljubaznim
riječima: Nemojte gledati sve Slovence kroz ovu dvojicu policajaca. Oni savjesno rade svoj posao. No, ako Vam do kraja Slovenije kroz koju ćete proći bude trebala bilo kakva pomoć kao što je spavanje, hrana i piće, medicinska ili bilo koja druga, evo Vam broj moga mobitela i zovite me u bilo koje doba dana i noći. Hvala Bogu, pomoć nam nije trebala, ali jest prijateljstvo koje smo vrlo brzo zapečatili. Ovdje donosim kraći osvrt gosp. Danila – Dania Sitera na naš susret koji mi je poslao nakon nekoliko dana E-poštom:

KOMPLET GALERIJU SLIKA MOŽETE VIDJETI OVDJE

“Dragi brate u Kristu!

Pa ne mogu ništa drugo reči nego “dragi brate u Kristu”. Za mene i za moju ženu vi ste bili Dar Božiji taj dan.
Žena Vilma i ja smo se vozili tamo pored one hidroelektrane – išli smo uzvodno (vašim putem), kad ja primjetim, da policajci nekoga ispituju, a za tren oka primjetim i križ, koji ste nosili sa sobom. Odmah smo se upitali, šta li se tamo zbiva, da li netko treba pomoć, da li policajci nešto navaljuju, jer ne znaju o čemu se to radi? Ja kažem ženi, kako bismo se mi trebali vratiti, da pružimo pomoć ljudima, jer po križu sudeći gotovo su to neki drugi hodočasnici ne iz don Ante Jelića grupe, ali su neki, koji hodočaste sa istom namjerom – idu Križnim putem Hrvata – prema Bleiburgu. Mi već godinama to znamo, jer smo od početka na neki način uvijek uključeni u ova vaša hodočašća.
Tako smo se mi vratili, a ostalo znate.
Nismo mogli policajcima reći, da vam ne daju kaznu, jer oni su mislili, da rade nešto jako dobro … Nismo htjeli ni biti uvrijedljivi prema njima (kao što i vi niste bili – i na tome vama zahvaljujemo, jer ste i nama bili svjedoci Božje ljubavi, kada ste rekli, da ćete se za te policajce pomoliti – čak i krunicu za njih izmoliti). I gledajte, Gospodin je na taj način sklopio naše puteve. Na taj način taj naš Veliki Bog djeluje. U vrijeme, kada mi nit ne očekujemo, on nama šalje svoje anđele i na put stavlja znakove svoje ljubavi.

Pa ja se radujem našem poznanstvu, koje je Bog tako tajnovito sklopio. Ja se radujem, što On u svakom narodu ima svoje svjedoke, ima svoje ambasadore.
I još više se radujem, što čemo se ponovo sresti, pa tko zna, kada i kako, ali se stvarno nadam, da će to biti brzo.

Puno pozdrava vama i svima vašima – a naročito ovoj vašoj grupi hodočasnika. I molim vas, pošaljite mi onu sliku, koju ste napravili. Bit će mi u ponos i zadovoljstvo imati je.

Neka bude slavljeno na vijeke ime Gospodnje. Aleluja! Zahvaljujem ti Gospodine za svaki tvoj dar i za svakog brata i sestru.
Dani i Vilma Siter.

Na kraju smo se zajedno slikali, izmjenili brojeve telefona, izljubili se i rastali. I ne samo to: gosp. Dani i njegova supruga Vilma su u prolazu ubacili u naše prateće vozilo novčani iznos koliko smo platili kaznu. To smo tek poslije vidjeli. Što na to reći?

Uz rijeku Savu, preko Sevnice dolazimo do Zidanog Mosta, meni poznatog po kazivanju preživjeli Križnoga puta, a slušao sam ih ispod pokrivača praveći se da spavam. U “Katoličkom tjedniku” se o tome može pročitati: “U najmanje 125 masovnih grobnica, od ukupno 540, nalaze se posmrtni ostaci Hrvata. Prema dr. Ferencu na području Slovenije likvidirano je oko 100.000 Hrvata i 14.000 Slovenaca. Kako je u razgovoru za slovenski list “Večer” Jože Dežman, sjeverozapadni dio Slovenije, područje oko Maribora, Celja i Zidanog
Mosta (o Mariboru i Celju će poslije biti riječ), bio je u poratnim mjesecima 1945. godine “likvidacijski epicenar Europe”. Nije pretjerano reći da u Sloveniji imamo deset Srebrenica”. Masovnu grobnicu između Krškog i Zidanog Mosta nam je spomenuo i gosp. Dani.

Prije odlazka na počinak upućujem na brojne telefone SMS poruku slijedećeg sadržaja: “Danas smo došli do Zidanog mosta. Sutra smo u Velenju, a onda na Bleiburg. Sve teče po planu. Vrelo sunce i poneki žulj su nam najveći dušmani. Poslije će im se pridružiti i kiša, kako javljaju. Pozdrav i laka noć”.
Odovor stiže od Željka i Kristine Štavlić iz Vodica: “Samo nastavsite hrabro. Kiša će vam dobro doći da vas malo rashladi i tako nastavit put uz Božju pomoć dalje. U mislima i molitvama smo s vama”…
Višnja Mikić: “Mislim i molim za vas. U petak ću vas uvrstiti u svoje javljanje na “Radio Mariji. Bog Vas blagoslovio”…
i Ksenije Bokulić: “Neka Gospodin blagoslovi svaku vašu žrtvu, svaku molitvu i svaku suzu! … Neka vaše molitve pokriju krik duša koje vape!… Gospodin neka vas čuva, brani i mir vam svoj dade. Pozdrav od svima hodočasnicima”.

ŠESTI HODOČASNIČKI DAN /Srijeda, 13. svibnja/

Jučer smo došli, ne samo do Zidanog mosta, nego i nekoliko kilometara dalje do Velikog Širja, odakle jutros nastavljamo put.
Kada smo došli u Laško gdje ćemo umjesto “Laškog piva” popiti samo kavu bilo je 8 sati. Od brata Ive iz Nove Gorice dobivam SMS poruku: “Neka Vas na vašem putu prati: ¨¸Onaj koji jest i Koji bijaše i Koji dolazi. Svevladar¸. Odgovaram mu: “Hvala na divnoj poruci. Trenutno smo u Laškom. Iza nas je od jutros 12 km. Pozdrav. Hvaljen Isus i Marija”!
I o okolici mjesta Laško se ima štošta reći o stradanjima Slovenaca i Hrvata. Samo nekoliko kilometara s glavne ceste nalazi se , kao što joj i samo ime kaže Ljuta, Vražja jama. Na interetskoj stranici wikipedije piše: “Huda Jama je naselje u sastavu općine Laško. Blizu naselja nalazi se rudnik Huda jama. U sklopu rudnika je Barbarin rov u kojemu je 2009. godine pronađena masovna grobnica.
Huda Jama je jedno od brojnih mjesta na kojima se nalaze žrtve poslijeratnih masovnih ubojstva jugokomunista. U rudniku je slovenska državna komisija do kraja 2009. pronašla posmrtne ostatke 726 ubijenih bez prostrijelnih rana, koji su po pretpostavci živi zakopani. Kasnija istraživanja, provedena 2010. godine, utvrdila su da je to suprotno ranije očekivanom broju žrtava od nekoliko tisuća. Među žrtvama su bile i žene”.
Na internetskoj stranici: www.dragovoljac.com pod naslovom: “Bleiburška tragedija i Križni put hrvatskog naroda godine 1945.” već spomenutog autora dr. sc Anđelka Mijatovića: “U stari rudnik u Laškom ubačeno je oko 3.000 zarobljenika bivših vojnika, žena i djece”.

Od fra Damira Pavića iz Brestovskog (Srednja Bosna): “Hvala na javljanju. Gospodin neka blagoslovi zavjet i žrtvu… Sretan nastavak putovanja. Mir i dobro fdp”.

Za Hrvatski radio “Bljesak” u 9,40 sati dajem putom mobilnog telefona izjavu u trajanju od 3,5 minute. Prethodnih dana su bile i dulje.
Kod Zidanog Mosta smo se rastali s rijekom Savom, ali i prugom (koja ide do Ljubljane i dalje) kojom sam često putovao u Sloveniju, Austriju, Švicarsku …
Put nastavljamo uz rijeku Savinju. Iza 10 sati prelazimo u Celju preko te rijeke. Vrijeme je za doručak na asvaltnoj površini.
Ne zadržavamo se dugo. Želimo što više kilometara “prevaliti” za hladovine.
Na putokazu čitamo “Teharje pri Celju”. Ono je nedaloko iznad Grada Celja. U enciklopedijama i na internetskim stranicama se može pročitati kako je tu YU-armada 31. svibnja 1945. god. dovela cijeli Rupnikov bataljun, a u prvim danima lipnja još približno 3.000 domobrana. Prema procjeni, riječ je od oko 5.000 ljudi koji su bez suđenja pobijeni mjesec-dva po završetku II. svjetskog rata.

U kafiću, na benzinskoj crpki, iza 14 sati, pravimo kraći odmor za vrijeme kojeg čitam pristigle poruke. Jedna od njih je od pukovnika Mate Modrića iz Nove Gradiške: “Neka Vas čuva Dragi Bog. Želim Vam puno sreće, ustrajnosti u htjenju i molitvi. Izdržite stopama Krista i naših očeva! Sve vas pozdravljam i grlim junaci naši”!

U Velenju smo. Anto Dakić rodom iz Gornje Doline u ovom gradu živi od 1966. godine. Tu je završio školu za mehaničara precizne mehanike i u “Gorenju” je ostao raditi do mirovine. On nam je u Samskom domu GP “Vegrada” osigurao smještaj i “predao nas u ruke” upravitelju Doma Miji Marijanoviću. Mijo je rodom iz Travnika, živi s obitelji kod Bjelovara, a trenutno je na dužnosti stečajnog je upravitelja Građevinske tvrtke “Vegrad” i
upravitelj Samskog doma. S radošću nas je primio i ponudio nam smještaj na neodređeno vrijeme i unaprijed kazao kako niti jednoga eura nećemo platiti, iako se je u prethodnim razgovorima spominjalo 10, odnosno 5 eura za osobu po noćenju. Hvala i Miji i Anti Dakiću koji nas je njemu preporučio a Bog nek ih stostruko uzvrati.
U znak sjećanja na naš boravak u Samskom domu, naš domaćin Mijo će se upisati u hodočasnički dnevnik, a ja ću pročitati nekoliko poruka potpore. Prva od Nataše Vulić iz Okučana: “Gospodin je s Vama u svakoj kapljici znoja i u svakom žulju. Nosi vas na svojim rukamai brine se za vas. Svaka zraka i toplina sunca neka se prelije u toplinu i snagu Duha Svetoga, koji je zapalio vaša srca svojom ljubavlju … Hvala i slava našem dragom Gospodinu. Pratim vas mislima i molitvom. Mirna vam i laka noć uz obilje Božje ljubavi i blagoslova”
i od Željka Lopara iz Ratkovca: “Bog vas dragi čuvao kako biste stigli a vaše molitve i vapaje uslišao. Neka ste nam živi i zdravi i neka vas Boži blagoslov prati sve vrijeme. Vi ste oličenje pravog Božjeg milosrđa i pokazatelj da vjera može istinski ispuniti čovjeka da uspije u svojoj žrtvi i pokori. Hvaljen Isus i Marija, a Božje Oko vas gledalo i čuvalo i dalje”.

KOMPLET GALERIJU SLIKA MOŽETE VIDJETI OVDJE

SEDMI HODOČASNIČKI DAN /Spasovo / četvrtak 14. svibnja/

Put od Velenja do Bleiburga je trebao biti podijeljen na dvije dionice. No, kako su meteorolozi za sutra najavljivali kišu, odlučili smo danas sve to prepješačiti. Nije to toliko glede kilometara, nego nam valja “pregaziti” Savinjske Alpe i proći kroz kanjon rijeke Meže iznad koje se diže Uršlja gora. Znali smo da će biti naporno, ali smo znali i to da nas zagovorima i molitvama prate naši najmiliji, brojni prijatelji, svećenici, časne sestre i duše za koje molimo, a koje su se sa svojim tijelima rastale prije 70 godina na ovim i drugim mjestima.

Iz maglovitog jutra, a tu je maglu u Šoštanju, prvom mjestu do Velenja kroz koje smo prolazili, pospješivala para i dim što su se dizali iz grotla velikih dimnjaka termoelektrane.
(Termoelektrane su energetska postrojenja koja energiju dobivaju sagorjevanjem goriva, a glavna primjena i svrha termoenergetskih postrojenja je proizvodnja pare koja pokreće turbinu, a potom i generator električne energije).
Prelazimo preko vrha Slemena. Tu je ploča na kojoj piše da smo na nadmorskoj visini od 1080 m.
Zasluženih nekoliko minuta odmora ćemo provesti uz koji gutljaj vode, jer nitko od nas, u pravilu, dok hodočasti ništa od alkohola ne pije!
Kada smo se spustili “u podnožje”, a ne zna se da li je gore ići uz brdo ili niz brdo, došli smo u Črna na Koroškem – mjesto Tine Maze – koja je, kao što je poznato prošle godine na Olimpijskim igrama u Sočiu u spustu i veleslalomu osvojila zlato, a prije toga je okićena i drugim brojnim kolajnama.
Nakon 11 km u Mežicama čitamo “Avstrija 3 km”, a to znači da se naše putovanje privodi kraju.
S nestrpljenjem sam dočekao prilaz bivšoj granici između Slovenije i Austrije, kako bih odmah razvio hrvatski barjak.
Križ ispred, a iza njega barjak i tako do 16,05 sati kada padamo na koljena, ispred grobnice – kosturnice na mjesnom groblju u Unterloibach-u, gdje su sahranjeni posmrtni ostaci hrvatskih mučenika, pokupljeni po bleiburškom polju.
Na lijevoj strani nadgrobne ploče piše: “Majka Hrvata tuguje i plače i bleiburško polje ovo, gorka nam uspomena vječnog mira domobrana, ko i ratnog pobratima svog”, a na desnoj: “U čast i slavu poginuloj u domovinu izručenoj te nestaloj hrvatskoj vojsci u borbi za hrvatsku domovinu. Svibanj 1945.” Suze smo uz put, u tijeku sedam dana isplakali, no, i za ovo mjesto je ostalo.

Dolaskom na ovo groblje, gdje se nalazi i crkva, naše hodočašće nije završilo. Jedan od nas, najstariji hodočasnik Marijan (73 godine), Mican (63 godine), (Špiro 53 godine) dok je naša suputnica i pratiteljica u automobilu, nakon što se je Toni iznenada morao vratiti u Travnik ima 20, bez skretanja s puta, doveo na mjesto, još oko 2 km dalje, gdje se nalazi spomen obilježje na kojem kratko piše na hrvatskom i njemačkom jeziku: “U ČAST I SLAVU POGINULOJ HRVATSKOJ VOJSCI SVIBANJ 1945.” i oltarni prostor na zemljištu u vlasništvu Počasnog bleiburškog voda, koji su hrvatski emigranti kupili 1966. godine. Nedaleko od spomen obilježja je i bista svećenika Vilima Cecelja (1909). On se poslije II. svjetskog rata nije smio vratiti u Hrvatsku, jer ga je komunistička vlast optužila na temelju kleveta za vodstvo ustaškog pokreta… Na montiranom sudskom procesu 1946. godine nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac je za njega rekao: “Ostajem kod toga. Da su svi ljudi bili kao Cecelja, ne bi nikada nikomu ni vlas s glave pala”. Zatočen je u logoru za ratne zločince u Glasenbachu kraj Salzburga do svibnja 1947. godine. Po izlasku iz logora od 1950. dugi niz godina vodio je “Hrvatski caritas” u Salzburgu. Do kraja života bio je velik promicatelj bleiburških okupljanja i čuvar povijesnog pamćenja na stradanje hrvatskog naroda. Preminuo je u Salzburgu 3. srpnja 1989. godine. Posmrtni ostatci preneseni su mu na groblje, u rodni kraj, Svetog Iliju, 1997. godine.
Na tom mjestu je prije nekoliko sati bila hrvatska predsjednica gospođa Kolinda Grabar Kitarović, koja je ujedno i pokrovitelj subotnje komemoracije. Dočekala nas je goruća
svijeća s hrvatskim znakovljem i bijele ruže koje je ostavila uz odavanje dužne počasti.

I mi smo zajedničkom molitvom i molenjem četrnaeste, zadnje postaje Puta križa, na ovom našem hodočašću, odali počast svima onima ubijenim na ovom prostranom bleiburškom polju i onima koji se nikada nisu vratili s Križnih putova.

Odatle šaljem SMS poruku na mnoge brojeve mobitela:

“Predragi,
nakon sedmodnevnog pješačenja, Hvala Bogu, stigli smo na bleiburško polje natopljeno krvlju hrvatskih mučenika koji vapiju za blagoslovom i molitvom, odakle Vam upućujemo pozdrave gorkim suzama pomiješane. Hvala Vam što ste nas svojim molitvama pratili ili na bilo koji drugi način pomogli da dođemo do cilja i tako odamo dužno poštovanje – najmanje što smo za njih mogli učiniti. U Kristu Vas pozdravljaju Milorad Oršulić – Mican, Marinko Jurišić – Špiro i njegova kćerka Sarafina te Marijan Peternel. Hvaljen Isus i Marija”!

Na konak – spavanje ćemo se ponovo vratiti u Velenje.

Od okučanskog župnika fra Marija Radmana izdvajam jednu od brojnih poruka koje smo primili u tijeku našeg hodočašća: “Sretan sam što ste sretno stigli na cilj uz puno žrtve, a posebno sam ponosasn što imam takvog vjernika u svojoj župi… Neka Bog nagradi svaki tvoj korak. Čestitam i tvojim suputnicima. Pomolite se za nas na tom svetom mjestu nevino stradalih… Posebno se pomolite za one koji su nevini a i danas im se sudi. Veliki pozdrav svima. Živi mi bili. Neka vas Bog blagoslovi i čuva”.
Stiže poruka i od preč. Nikole Jušića iz Slatine: ” Bog Vas blagoslovio i Gospa, Kraljica Hrvata, vodila Vas na svim putima. Uz blagoslov vaš Nikola”.

U petak, 15. svibnja godine Gospodnje 2015. od 2 sata kako je kiša počela padati neće prestajati skoro cijeli dan. Dobro je što smo jučer dovršili naše hodočašće. Izbjegli smo hod po kiši. Nama sama kiša ne stvara veće probleme, nego motorna vozila koja pored nas prolaze i pršću nas dosta puta i “po ušima”.

Iz Velenja smo otišli preko Slovenj Gradca u Ravne na Koroškem. Ne mogu a da ne spomenem kako sam pripremajući se za ovaj put pročitao i ovo: “I dan danas seljaci prevrću kosti, vojne oznake, municiju i ostale jezovite ostatke iz tih dana na liniji Slovenj Gradec – Dravograd – Bleiburg …”
Put nas vodi kod obitelji Drage Matoševića. Drago je porijeklom iz Travnika i u rodni kraj češće dolazi. Tako je nedavnim posjetom, saznavši da Špiro hodočasti na Bleiburg i reka mu da on i svi njegovi suputnici dođu kod njega i da mu budu gosti. I, eto nas!
Drago je djed Martina Džambasa – člana Judo (Džudo) kluba Ravne i prvak Slovnije u judu u kategoriji od 14 godina.
On s članovima svoje obitelji svake godine hodočasti na bleiburško polje koje je tek desetak kilometara udaljeno od njega. U tijeku dana bit će nam dragocjeni vodič po austrijskom gradiću Bleiburg i okolnim mjestima vezanim za tragediju našeg naroda. Tako smo i danas bili kod Spomen obilježja, molili se i dočekali 19 hodočasnika na čelu s, već spomenutim, don Antom Jelićem, koji su pješice iz Zagreba došli do Bleiburga.
Nedaleko od same granice “antifašisti”, podižu šatore i “šminkaju” spomenik i prostor oko njega, jer će sutra, tradicionalno kao što to rade svake godine, kada se na bleiburškom polju sv Misom odaje počast svim mučenicima, oni imati više iz “dišpeta” – prkosa okupljanje.

GROBNICA U KOJOJ SU POLOŽENI POSMRTNI OSTACI HRVATSKIH MUČENIKA NAKON BLEIBURŠKE TRAGEDIJE

GROBNICA U KOJOJ SU POLOŽENI POSMRTNI OSTACI HRVATSKIH MUČENIKA NAKON BLEIBURŠKE TRAGEDIJE

– o O o –

KOMPLET GALERIJU SLIKA MOŽETE VIDJETI OVDJE

Osvanuo je i dugoočekivani dan. Dan kada ćemo svetim misnim slavljem moliti za naše mučenike.
Prije polaska, naš domaćin Drago će se upisati u naš Hodočasnički dnevnik, a potom će nas, zaobilaznim putom dovesti do Unterloibach-a, jer samo su rijetki mogli automobilima doći na bleiburško polje. Sav prostor je rezerviran za autobuse.
Dolazimo na groblje gdje smo prekjučer bili, koje je prplavljeno hodočasnicima. Narodne nošnje i natpisi na hrvatskim zastavama i crkvenim barjacima govore kako dolaze iz najudaljenijih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine i drugih zemalja.
Pored grobnice, uz molitvu, ostavljam zapaljenu svijeću, a drugu ću kod spomen obilježja prije početka sv. Mise ..
U 11 sati će se ovdje obaviti molitva odrješenja, koje je predmolio kardinal Josip Bozanić, a potom će krenuti veličanstvena procesije.
Idući od groblja prema molitvenom prostoru susrećem Milana – Milu Kneževića i njegovog sina koji će mi reći kako tu još ima Dolinaca koji su došli iz Austrije i Njemačke kao što su Slavko Ćorković i drugi Ćorkovići…
Tu je i Radovan Valentić (rodom iz Bos. Mačkovca) Mato Knežević – Maća …

Misno slavlje će početi u 12 sati, kada su se uključile i kamere Hrvatske-radio televizije koje će izravno prenosti ova skup o kome će katolički tjednik “Glas koncila” napisati: “Ponovo se na tom do sada najvećem skupu u povijesti bleiburškog okupljanja osjetilo čvrsto, pomalo već zaboravljeno, hrvatsko zajedništvo i ponovo se nakon petnaest godina opet začuo gromoglasni pljesak na spomen hrvatskog predsjednika / predsjednice, koja je bila službeni pokrovitelj tog okupljanja …”.
Molitvenu pripravu s molenjem krunice vodio je kapucin o. Ivica Vrbić.
Misno slavlje je uveličao katedralni pjevački zbor iz Zagreba.
Kardinal Bozanić je u nadahutoj propovijedi između ostalog kazao: “Na ovom polju počeo je Križni put koji je nastavljen u kolonama smrti, u neistraženim jamama i zloglasnim logorima; sve bez sudova, svjedoka i presuda, s ciljem da se žrtvama zatre svaki spomen i trag groba …”.
Na kraju misnog slavlja, kome je nazočilo, prema izvješću austrijske policije preko 61.000 hodočanika, koji su došli u preko 400 autobsa i osobnim automobilima, molitvu za žrtve islamske zajednice predvodio je predsjednik Mešihata islamske zajednice u Hrvatskoj muftija dr. Aziz Hasanović.
Komemoracija je završila polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća kod Spomen obilježja.
Tada smo se i mi hodočanici rastali uz bratske i sestrinske poljubce. Špiro i Sara će automobilom pravac Travnik, Marijan s hodočanicima koji su došli autobusom iz Pakraca, a ja, također autobusom, zahvaljujući Mati Modriću, koji je dovezao hodočasnike iz Nove i Stare Gradiške, Okučana (Iliju, Anu Tolić i njihovu kćerku Maju te Peju Rubila) i drugih mjesta.
Autobusi su vozili preko Bleiburga, Dravograda, Maribora …
Vrijeme je promjenjljivo oblačno, bez kiše. Sunce povremeno pricvrlji kao usred ljeta. Vrhovi Alpa su u snijegi i oblacima. Kakvo li je vrijeme bilo prije 70 godina?
Prepun dojmovo od predhodnih dana, a naročito današnjeg borio sam se s mislima koje je izazvao članak. “… u Hrvatskoj su, već, po običaju, glasnogovornici točno određene političke opcije bez ikakve zadrške širili govor mržnje da na Bleiburgu nije riječ o žalovanju za žrtvama, nego za propalom državnom tvorevinom – NDH, te da je riječ o nekoliko desetaka žrtava zbog nekoliko međusobnih obračuna zarobljenih očajnika, od koji su jedni bili za predaju, a drugi za bijeg”.

Te misli tjeram čitajući pristigle poruke:
“Micane, svaka čast tebi i tvojim suputnicima. Bog bio s Vama i milostiv prema svima nama, zbog ljudi poput Vaas koji svojom žrtvom mole za nas grešnike. By Loyzo”.

“Svaka čast! Čestitke za još jedan pothvat! Podravite prijatelje hodočasnike. Uistinu ste ponos svima. Hvaljen Isus i Marija uvijeke! Vjeroučiteljica Irma”

Novogradiška pjesnikinjas Evica Kraljić poručuje: “Ovo je zaista prekrasno! Hvala dragom Bogu na ovako hrabrim i duhovno ispunjenim osobama s kojima se svi ponosimo. Pozdrav prijatelju tebi i tvojim prijateljima”.

Vjeroučitelj Tomislav Ivanišević i hodočasnik: “Hvala dragom Bogu! Radostan sam zbog Vašeg ostvarenog cilja. Ovih dana sam vas se često sjetio, moilio za vas i svaki puta se pitao dokle ste stigli?

Kristijan i Marijana Klindić: “Bogu hvala da ste stigli i ostvarili željeni cilj. Veliki pozdraav iz Lyona”.

Č. Mara Župarić: “Krv Kristova oprala to tlo natopljeno krvlju nevinih ljudi. I neka se takvo a ni slično zlo više nikada ne dogodi. Svima Vama od srca pozdrav iz Banja Luke. Neka Vas prati Božji blagoslov”.

Poznati hodočasnik Branko Čulo iz Osijeka: “Bogu velika hvala. Pozdravljaju Vas i blagoslivljaju hodočasnici od prije 10 godina: Petar Janjić – Tromblon, njegova supruga Ruža, Mato Bičvić i svi nazočni prijatelji”.

Čitajući te poruke dolazimo do Maribora pa se prisjećam negdje zapisanih riječi:

“Kažite nam brda Maribora,
gdje su naša braća iz logora”.

“To je izvorna pjesma koja su desetljećima nakon okončanja II. svjetskog rata pjevala među bosanskohercegovačkim Hrvatima, tiho i u potaji. Mariborski logori su bili područje od kuda su stigle posljednje vijesti onih koji su se iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske povlačili pred nadolazećom komunističkom soldateskom prema Zapadu. Austrije se malo tko domogao. Ostali su vraćeni Titovim partizanima koji su nad njima (vojnim postrojbama, ali i ranjenicima i civilima, napravili najveće krvoproliće nakon okončanja II. svjetskog rata u Europi”.

I tako, koliko dana pješice do Bleiburga, skoro toliko sati vožnje autobosom do Okučana.

Po dolasku doma osjećao sam se radostan, kao čovjek koji je dovršio započeti posao onako kako je to želio.
Bogu čast i slava, dobrotvorima koji su nas pratili tijekom hodočašća na razne načine hvala, a našim mučenicima pokoj vječni darovao Svemogući i Milosrdni Gospodin!

KOMPLET GALERIJU SLIKA MOŽETE VIDJETI OVDJE

Mican

0