Članak

UZ STOTI ROĐENDAN ŽUPE DOLINA

UZ STOTI ROĐENDAN ŽUPE DOLINA

            Uvod – Anto Orlovac         

            Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije u Dolini napunja u svibnju 2020 godine stotu obljetnicu svoga postojanja. Svega je ona proživjela u stotinu godina svoga postojanja: i radosti i napredovanja, rasta i gradnji, ali i teških stradanja zbog ratova, poplava, bolesti i drugih životnih nedaća, no najteži je udarac doživjela prije četvrt stoljeća, kada je, u velikosrpskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku uslijedio velik izgon vjernika te je ona posve opustjela, tako da danas faktički više i ne postoji. No, vjera koju su Dolinci upijali s majčinim mlijekom u svojim obiteljima i u poukama svojih vrijednih 14 župnika, koji se u tih stotinu godina izredaše kao njihovi duhovni vođe, nije uništena; i danas je ona dio njihova identiteta u susjednoj Slavoniji, diljem Hrvatske i svijeta kamo ih je nemila sudbina raspršila. Kamo god pošli, u srcu im je njihova Dolina i njezina zaštitnica Gospa na nebo uznesena.

Osnovana je župa Dolina 3. svibnja 1920. odlukom biskupa banjolučkog fra Joze Garića diobom od župe Sv. Roka u Bosanskoj Gradiški, a prvim je župnikom imenovan vlč. Ivan Martinović. Zanimljivo je da biskup nije uopće izdao dekreta o osnutku župe, nego je dopisom br. 558/20 od 3. svibnja 1920. imenovao prvog dolinskog župnika, ali ni toga dekreta (duplikata) nema u arhivu, nego je u protokolu samo zapisano: „V./elečasni/ g. Ivan Martinović premješten iz Grahova na novu župu Dolinu“ i poslano imenovanom u Bos. Grahovo. Istoga dana biskup je u vrlo kratkom dopisu javio župniku u Bosanskoj Gradiški da je osnovana nova župa u Dolini. Evo toga kratkog dopisa: „Biskupski je Ordinarijat odvojio Dolinu i naimenovao već župnika za nju, koji će uskoro stići tamo. Stoga se vlč. naslov poziva, da odmah sazove viđenije ljude iz Doline i da im naredi, neka odmah iznajme jednu kuću za stan novom župniku i neka ju urede, da može župnik čim dodje unići“. U biskupijskom protokolu ubilježeno je da je toga dana pod br. 559/1920 „Ž. uredu javljeno, da je Dolina odijeljena i proglašena župom. Župnik neka se pobrine za stan novom župniku“.[1] Neobično je što tu nema ni spomena crkve niti njezina naslovnika, niti popisa sela koja sačinjavaju novu župu odnosno župnih granica, niti gdje će joj točno biti sjedište, niti kada nova župa počinje djelovati, što bi sve u takvoj jednoj odluci (dekretu) trebalo stajati. No, kasniji slijed događaja to će pokazati. Sjedište nove župe uspostavljeno je u Gornjoj Dolini. Isprva je bila pod zaštitom Sv. Ilije proroka, zaštitnika Bosne. Novoj su župi pripala sela: Gornja Dolina, Donja Dolina, Novo Selo, Proševica, Orubica i Bardača. Župa ima svoje vlastite župne matice od svibnja 1920. godine. Dotadašnja župa Bosanska Gradiška bila je vrlo prostrana: od Vrbasa na istoku do Orahove na zapadu, te od rijeke Save na sjeveru do Laminaca na jugu. Godine 1910. imala je ona 2 009 katolika u 14 naselja. Od toga je u naseljima koja su desetljeće kasnije pripala novoj župi Dolina živjelo ukupno 895 katolika: u Donjoj Dolini 365, u Gornjoj 466, u Lamincima Donjim 25 i u Orubici 39. Još 67 katolika živjelo je preko Vrbasa u Bosanskom Svinjaru (danas Srbac), ali se za njih od 1887. godine skrbio župnik iz Svinjara (danas Davor) u Slavoniji


[1] Duplikat dopisa Biskupskog ordinarijata Banja Luka župnom uredu u Bos. Gradiški, u Biskupijskom arhivu (u daljnjem tekstu: BABL).

Dolina u starini

U starini nalazila se na području današnje župe Dolina župa Orubica. Dolina se spominje prvi put u pisanim dokumentima 1675. godine. Dolinu spominje i apostolski vikar, biskup fra Mato Delivić 1737. godine.

            Prve pisane tragove o stanovnicima Doline nalazimo u crkvenim župnim maticama. Područje današnje župe Dolina pripadalo je do osnutka župe u (Bosanskoj) Gradiški ili Berbiru 1838. vrlo prostranoj župi Ivanjska. Najstarije sačuvane matice krštenih i umrlih te župe u kojima nalazimo prezimena dolinskih stanovnika potječu iz 1762. godine. Od te do 1768. godine, kada je nastalo izvješće biskupa fra Marijana Bogdanovića, u tim maticama susrećemo u Dolini ova prezimena (abecednim, a ne kronološkim redom; imena ovdje ne ispisujemo):

1762. godine: Blažinović, Bošnjak, Ćukić, Klarić, Lukinić, Mandić, Štivičević, Švaić, Terzić, a te godine susrećemo i nekog Štivčevića iz Orubice, sada u Livču;

1763.: Marčinković, Marić-Svitlanović, Musić, Svitlanović, Zečević;

1764.: Botovanja, Klarić, Koić, Mandić, Štivičić (iz Dugoga Polja), Švaić, Vonjić; 

1765.: Blažinović, Klarić, Knežević, Sabolović,  Svitlanović, Švaić, Zub;

1766.: Klarić (iz Doline, umro u Dubočcu), Šokić;

1767.: Blažević, Klarić, Knežević, Lukić, Mandić, Marčinković, Skokić (vjerojatno treba: Šokić), Svitlanović, Štivčević, Švaić, Vonić.[1]

            Prvi biskup koji je osobno pohodio Dolinu (i tom prilikom odsjeo u siromašnoj kući Marka Sabulovića) bio je bosanski apostolski vikar fra Marijan Bogdanović 1768. godine. On je sastavio pisano izvješće o tamošnjim vjernicima te napravio popis kućedomaćina odnosno obitelji i dostavio ih u Rim. U selu Doline, kako on piše ime toga sela, navodi poimenično 25 kućedomaćina, odnosno obitelji, u kojima žive 133 odrasla vjernika i 44 djece ispod sedam godina, dakle 177 vjernika na području današnje župe Dolina. Prezimena koja on navodi su ova (slažem ih abecednim redom):

Barišić, Budić, Guić, Klarić, Ključanin, Kverević, Mačković, Mandeković, Mandić (3 obitelji), Marčinković, Menšić, Musić, Sabolović, Sevaić (vjerojatno: Švaić, 3 obitelji), Skokić, Svitlanović, Šokić, Štivičić, Šutalović , Vonić, Zrakić. Popis je objavio još 1962. naš renomirani povjesničar fra Dominik Mandić.[2]

Dolina je 1813. godine, u vrijeme biskupa fra Augustina Miletića, imala 21 katoličku kuću s ukupno 145 duša, od toga 86 odraslih i 59 djece.[3] Prema franjevačkim shematizmima imala je današnja župa Dolina 1856. godine ukupno 32 obitelji s 310 katolika, od toga u Donjoj Dolini 7 obitelji sa 60 katolika, a u Gornjoj Dolini 25 obitelji s 250 katolika. Broj je brzo rastao, pa je za dvadesetak godina, točnije 1877., bila ukupno 61 obitelj s 456 katolika, od toga u Donjoj Dolini 26 obitelji sa 181 katolikom, a u Gornjoj Dolini 35 obitelji s 275 katolika.[4] Nakon što je 1881. osnovana Banjolučka biskupija, imala je Dolina, prema biskupijskim shematizmima, 1892. godine ukupno 774 katolika, od toga 338 u Donjoj i 436 u Gornjoj Dolini. Godine 1900. broj vjernika već je bio 856, od toga 365 u Donjoj i 466 u Gornjoj Dolini, te još 25 katolika u Lamincima Donjim.


[1] Anto IVIĆ (prir.), Matične knjige župe Ivanjska 1729.-1779., Banja Luka-Sarajevo, 2017., na odgovarajućim mjestima.[2] Dominik MANDIĆ, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae, Chicago-Roma 1962., str. 178-179.[3] Milorad ORŠULIĆ-Mican, Dolina Bosanska u prošlosti i sadašnjosti, Nova Gradiška 2000., str. 38.[4] Mican, nav. dj., str. 39.

Osnutak župe

Kada je, na molbu dolinskih vjernika, biskup Garić 1920. osnovao župu u Dolini, nije ona imala ni crkve ni župne kuće. Prvi župnik vlč. Ivan Martinović stanovao je u Donjoj Dolini kod mjesnog trgovca Josipa Džajića od lipnja do 12. listopada te godine. Misu je slavio u kapelici na groblju Gradina. Župnik i crkveni odbornici kupili su kuću, bivšu gostionicu, u Gornjoj Dolini od trgovca Dragutina Brkovića, te se je župnik 12. listopada preselio u Gornju Dolinu. Otada je misu služio u jednoj većoj prostoriji u kući. Zanimljivo je da župnik Martinović u župnoj kronici piše kako je župa pod patronatom sv. Antuna Padovanskoga.[1] Tako je to ostalo oko 20 godina, kada je župa odlučila praviti crkvu u Donjoj Dolini i u tu svrhu čak nabavila nešto građevinskog materijala, ali je rat spriječio gradnju, a nakon rata materijal je otuđen i upotrijebljen za gradnju škole i društvenog doma u Gredi.  Nakon što je osnovana župa u Dolini, porastao je i broj vjernika, ali i broj naselja u kojima žive katolici. Prema shematizmu iz 1935. godine u Gornjoj Dolini bilo je 503, u Donjoj 678, u Novom Selu 470 (tu je uračunata i Proševica), u Orubici 32 i u Bardači 29 katolika, ukupno njih 1 712. Na području župe tada je bilo i 299 pravoslavnih.[2] Broj je i nadalje brzo rastao, te je 1943. župa imala čak 2 415 vjernika. Rat je župi nanio ogromna stradanja i gubitke, pa je 1960., 15 godina nakon završetka rata, župa imala gotovo tisuću duša manje, samo 1 481 vjernika, od toga: Gornja Dolina 504, Novo Selo 530, Donja Dolina 377, Proševica 56 i Orubica 14. Broj se dalje kretao ovako: 1974. god. 1 540 vjernika, 1991. 1 300, a nakon najnovijeg rata i izgona: 1999. samo 20 vjernika, dok ih na kraju 2018. tamo stalno živi samo 16! To znači da je župa praktično posve uništena.

Župna crkva

            Prva župna crkva bila je nekadašnja gostionica koja je u godini utemeljenja župe preuređena za okupljanje vjernika i za župni stan. Uz crkvu je 1924. podignut zvonik na četiri hrastove grede i postavljeno zvono koje je služilo sve do sredine pedesetih godina prošloga stoljeća. Tada je izgrađen novi zidani zvonik u okviru tadašnje crkve i župne kuće.  Ta privremena crkva dvaput je preuređivana i nadograđivana: prvi put 1926. za prvoga župnika Ivana Martinovića, a drugi za župnika Tvrtka Tadića (1958.-1963.) Nova je crkva građena od 1987. do 1991. godine na mjestu stare župne kuće koja je srušena. Gradnju je predvodio župnik vlč. Kazimir Višaticki. Kamen temeljac blagoslovio je pomoćni banjolučki biskup mons. Franjo Komarica 5. travnja 1988. Zvonik uz novu crkvu građen je 1990. godine, no rat koji je 1991. počeo u susjednoj Hrvatskoj, a 1992. i u Bosni i Hercegovini prekinuo je tu gradnju. Crkva je već krajem 1991. teško devastirana uslijed ratnih djelovanja u susjednoj Slavoniji, jer su upravo od te crkve djelovale srpske snage koje su se tu smjestile.

Župna kuća

            Već je rečeno da je prvih nekoliko mjeseci župnik je stanovao u Donjoj Dolini kod mjesnog trgovca. Nakon što je kupljena kuća u Gornjoj Dolini, župnik je od 12. listopada 1920. stanovao u istoj kući u kojoj je bila i prva provizorna crkva. Zatim je 1926. tu napravljena skromna župna kuća uz bivšu gostionicu koja je služila kao crkva. Novu župnu kuću sagradio je sa župljanima župnik vlč. Ratko Grgić 1984.-1985. godine, dok je stara srušena, a na tome mjestu 1991. godine sagrađena današnja župna crkva Uznesenja Bl. Dj. Marije.

Groblja i kapelice            

Župa ima i vrlo staro groblje Gradina, koje je puno starije nego sadašnja župa. Taj je lokalitet na blagoj uzvisini, koju rijeka Sava ne plavi, i naširoko je poznato arheološko nalazište. Tu je od starine bila drvena kapelica u kojoj se misa slavila na dan Glavosjeka sv. Ivana Krstitelja, 29. kolovoza, koji je zaštitnik sela. Na tom je groblju pokopan i jedan dolinski župnik, vlč. Eugen Tvrtković, koji je umro 1937. godine. Kasnije je tamo podignuta kapelica od čvrstog materijala. U Novom je Selu 1971., u vrijeme župnika vlč. Stjepana Guberca, izgrađena kapelica posvećena sv. Ani. Tu se nekoć slavilo Spasovo (Uzašašće Gospodinovo).

Promjena naslovnika župe

U ljeto 1961. župnik Tvrtko Tadić zamolio je Svetu Stolicu za promjenu naslovnika župe (patrona). Dopisom od 20. kolovoza 1961. Kongregaciji za širenje vjere (skraćeno: Propaganda) zatražio je odobrenje da župa promijeni naslovnika.  Kao razlog naveo je da u okolici ima više župa u kojima se od starine slavi Sveti Ilija, kamo su vjernici rado hodočastili, pa nije prikladno istoga sveca slaviti i u Dolini. Osim toga, naveo je i potrebu da župa obnovi svoju crkvu, pa bi novi naslovnik donio i veće okupljanje župljana kao žive Crkve. Molbu je uputio preko Biskupskog ordinarijata u Banjoj Luci, gdje je ona registrirana u protokolu riječima: „Dolina moli promjenu patrona“. [1]  Biskup je molbu proslijedio u Rim, pa je mjerodavna Kongregacija 10. listopada 1962. odobrila promjenu.  U biskupiji je taj dokument zaprimljen tek 8. ožujka 1962. kao „Dekret o promjeni patrona župe Dolina“.[2] Na rješenju (formularu) potpisan je tajnik navedene Kongregacije Petrus Sigismondi. Otada je naslovnik župe Uznesenje Blažene Djevice Marije.

Duhovni život u župi

Trebalo bi napraviti opsežna istraživanja da bi se prikazao duhovni život u jednoj župi. Ovdje je moguće navesti tek nekoliko natuknica. Kako su katolici tu puno stariji nego njihova župa, oni su svoj duhovni život njegovali onako kako su to naučili od svojih starih, a to se nije puno razlikovalo od okolnih mjesta, s jedne ili druge strane Save. Ono što je svakako obilježilo i taj duhovni život jest činjenica da je Bosna bila pod turskom vlašću sve do 1878. godine, da nije imala svećenika u svojoj sredini, jer je Dolina pripadala župi Ivanjska sve do osnutka župe u Bos. Gradiški 1838. Svećenika su rijetko viđali, vjerska pouka primala se najviše u vlastitoj obitelji, molitve i običaji obdržavali su se „kako je to uvijek bilo“. Biskupima je rijetko bilo moguće posjećivati Dolinu, pa bi, kad bi ipak uspjeli doći, krizmu primali svi oni koji nisu krizmani, što je značilo i djeca i odrasli. Stanje se nešto popravilo osnutkom župe u Bos. Gradiški. Ako ništa drugo, svećenik je otada bio mnogo dostupniji i bliži. No, i ta je župa bila velika i prostrana, a pristup svećeniku često su otežavale ili onemogućavale poplave rijeke Save. Obavljale su se tradicionalne pobožnosti, naslijeđene od davnine.Tek osnutkom župe u Dolini 1920. može se govoriti o pravom pastoralnom radu u toj župi. No, najprije je trebalo puno toga nadoknaditi. Župnici su se trudili kako su najbolje znali i mogli. Međutim, za dublji vjerski život bilo je potrebno produbljenje vjerskoga znanja. U tu svrhu priređivale su se pučke misije. Novi impuls tome pastoralnom radu dala je biskupijska sinoda, održana 1924. godine u Banjoj Luci, za vrijeme biskupa fra Joze Garića. Ne znamo nažalost jesu li te godine održane „prave“ pučke misije u Dolini, ali vjerojatno jesu, jer zabilježeno je da su „misionari prvi put posjetili župu Dolina“ upravo te, 1924. godine.[3]


[1] Molba je u biskupijskom protokolu registrirana tek 26. 10. 1961., pod br. 1205/61, vidjeti u BABL-u.[2] Dekret Sv. Kongregacije za širenje vjere od nav. dat., br. prot. 4567/61. U BABL-u je evidentiran nav. datuma, pod br. 432/62.[3] Mican, nav. dj., 202.

Dolinski župnici

            Župa Dolina je u svome jednostoljetnom postojanju imala 14 župnika ili upravitelja župe. Od toga su desetorica bila biskupijski svećenici, trojica franjevci i jedan trapist. Evo njihova redoslijeda i godina kada su tu službovali.

  1. Vlč. Ivan Martinović             1920.-1928. (zatim je dvije godine bez župnika)
  2. Vlč. Eugen Tvrtković             1930.-1937.
  3. Fra Anto Perković                 1937.-1939.
  4. Fra Ognjen Idžotić                 1940.-1944.
  5. Vlč. Nikola Tojčić                 1944.-1945. (zatim opet godinu dana bez župnika)
  6. O. Salez Gajšek, trapist         1946.-1952. (s prekidima)
  7. Vlč. dr. Božo Laštro              1952.-1954. (zatim opet godinu i pol bez župnika)
  8. Fra Luka Komljenović          1955.-1957.
  9. Vlč. Tvrtko Tadić                  1957.-1963.
  10. Vlč. Marko Šalić                   1963.-1967.
  11. Vlč. Stjepan Guberac             1967.-1975.
  12. Vlč. Ilija Matanović              1975.-1978.
  13. Vlč. Ratko Grgić                   1978.-1986.
  14. Vlč. Kazimir Višaticki          1986.-1995.

Otada župa već četvrt stoljeća nema vlastitog župnika nego njome upravlja župnik iz Bosanske Gradiške. Gradiški župnik je i u prošlosti bio prva zamjena u vremenima kada Dolina nije imala vlastitoga župnika.Osim navedenih župnika i upravitelja župe, tu su kraće vrijeme djelovali još neki svećenici. Spomenimo i njih: vlč. Petar Pajić u studenom i prosincu 1929., vlč. Ljubomir Nikolić, privremeni upravitelj župe, 1945. i vlč. Ferdinand Pohrašky, župnik iz Slavonskog Mačkovca, ispomaže 1949.-1950.

Časne sestre u župi Dolina

Iako u župi Dolina nije bilo samostana, ipak su neko vrijeme u toj župi djelovale dvije časne sestre. Prva je bila s. Matilda Žitnjak iz družbe Klanjateljica krvi Kristove, Slovakinja, koja je u Bosnu došla na Božji zov u redovničko zvanje. Ona je u župu došla iz Bosanske Gradiške s posebnim dopuštenjem svojih poglavarica u vrijeme župnikovanja vlč. Tvrtka Tadića. U župi je djelovala šest godina, do 1957. do 1963. Puno je pomagala u uređivanju crkve, bila je i zvonarica, vodila župno kućanstvo, posebno u vrijeme kad se tu gradila crkva i tako je puno zadužila dolinsku župu. Odlaskom vlč. Tadića i ona je otišla iz župe. Umrla je u Novoj Topoli.[1] Druga je redovnica koja je tu djelovala s. Terezija Prakatur iz družbe sestara Bezgrješnog Začeća Bl. Dj. Marije. Rođena u Duboševici u Baranji 1925. godine, postala je redovnicom dosta kasno, u 34. godini života. U Dolini je djelovala dvije godine, 1970. i 1971. u vrijeme upravitelja župe vlč. Stjepana Guberca. Posebno se posvetila vjerskoj pouci djece i mladeži. Išla je biciklom u Donju Dolinu i Novo Selo, a kad bi Sava poplavila, koristila je i čamac, ali odustajala nije. Vedra i pristupačna, bila je veoma omiljena među župljanima, a posebno među djecom i mladima. Iz Doline se vratila u Osijek.[2]

Duhovna zvanja iz župe


Međutim, nije župa Dolina samo primala duhovna zvanja; ona je i davala drugima. Iz nje je poniklo nekoliko duhovnih zvanja. Koliko je poznato, trojica su svećenika rodom iz dolinske župe. Jedan je već pokojni, a dvojica su živa i aktivna u svojoj svećeničkoj službi. Zanimljivo je da su sva trojica najprije bila započela, neki i završili, druge škole i studije, da bi se konačno odazvali Božjemu zovu u svećeničko zvanje. Iz dolinske je župe i jedan časni brat redovnik, također već pokojni. Iz župe Dolina su i dvije časne sestre, od kojih je jedna već pokojna.

Prvi je od svećenika iz te župe bio vlč. Milivoj Knežević (1944.-2017.), rođen 1. ožujka 1944. u Donjoj Dolini, koji se je kao desetogodišnjak preselio s obitelji u Vrbje u Slavoniji. Roditelji su mu Vinko i Kata r. Kovačević. Krstio ga je župnik fra Ognjen Idžotić 4. ožujka, a u Maticama krštenih, br. 15, 1944. ima dva imena: Milivoj  i Vjekoslav. Bio je najprije kandidat Banjolučke biskupije, ali je postao svećenikom Zagrebačke nadbiskupije, a od 1997. godine novoosnovane Požeške biskupije. Započeo je željezničarsku školu u Zagrebu, ali je osjetio svećenički poziv, pa je otišao u sjemenište i to kao kandidat Banjolučke biskupije. Tako se uključio  u „generaciju“ banjolučkih sjemeništaraca koju su činili današnji vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, biskup banjolučki Franjo Komarica, hrvatski jezikoslovac i teolog dr. Marko Lukenda i autor ovoga priloga. Tako smo četiri godine gimnazije proveli zajedno. Sjemenišnu formaciju prošao je u Zagrebu i u Đakovu, gdje je započeo i teološki studij, a nastavio ga u Innsbrucku (Austrija), pa u Eichstättu (Njemačka), a posljednju godinu dovršio u Zagrebu. Svećenički red podijelio mu je zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić 30. srpnja 1972. Tjedan dana kasnije proslavio je svoju mladu misu u Vrbju, no nije zaboravio ni rodne župe, pa je u Dolini slavio zavičajnu mladu misu, tzv. sekundicije. Svećeničku službu obavljao je u Varaždinu, Staroj Gradiški, Starom Petrovom Selu, Vrbovi, Buku i u Orubici. Umro je 2. travnja 2017. u Kliničkom bolničkom centru na Rebru u Zagrebu, a pokopan je tri dana poslije na groblju Krista Kralja u Požegi.

Župa Dolina dala je i dva dominikanca (Ordo predicatorum). Prvi je od njih o. Damir-Mato Šokić, iz Donje Doline, rođen 16. listopada 1969. u Bos. Gradiški. Roditelji su mu Mato i Janja rođ. Petrović. Kršten je 27. listopada, a krstitelj je bio župnik vlč. Stjepan Guberac.[1] Nakon osnovne škole završio je školu učenika u privredi u Bos. Gradiški 1987. i osposobljen za zvanje bravara. No, osjetio je da ga Bog zove, i htio je postati svećenikom Banjolučke biskupije. U đakovačku bogosloviju otišao je početkom rujna 1991., ali već je u Hrvatskoj bjesnio rat, pa je bilo ugroženo i samo Đakovo. Nakon samo mjesec dana odlazi u Zagreb, pa u Sarajevo. Međutim, i tamo je buknuo rat, pa je za Uskrs 1992. Vrhbosanska bogoslovija prestala s radom u Sarajevu, a ujesen je izmještena u dominikanski samostan u Bol na otoku Braču. To je bilo presudno za to da Damir stupi u dominikanski red. To je i učinio tri godine kasnije, pa je u rujnu 1995. započeo novicijat kod dominikanaca. Prve redovničke zavjete položio je 18. rujna 1996., i nastavio studij u Zagrebu, gdje je diplomirao u ljeto 1999., a 18. rujna te godine položio je doživotne zavjete.  Za svećenika zaredio ga je biskup Želimir Puljić u Dubrovniku, 16. srpnja 2000. Mladu je misu slavio u župi Gornji Bogićevci  dva tjedna kasnije, jer mu je obitelj 1995. prognana iz zavičaja i nastanila se u selu te župe Kosovac kod Okučana. Kao svećenik djelovao je najprije od 2000. do 2002. godine u samostanu sv. Katarine u Splitu kao samostanski lektor i župni vikar, zatim od 2003. do 2008. u samostanu bl. Augustina Kažotića u Zagrebu kao samostanski prior, ekonom i župni vikar, a od 2008. u samostanu Gospe od Milosti u Bolu na otoku Braču, kao samostanski prior, ekonom i župnik.


[1] U Maticama krštenih (MK) upisan je pod br. 31, 1969. godine. Arhiv župe Dolina.

Iz Donje Doline još je jedan dominikanac, o. Ivan Marija Tomić, sin Luke i Marine rođ. Kičić, rođen 24. listopada 1984. u Bos. Gradiški. Krstio ga je 11. studenoga 1984. župnik vlč. Ratko Grgić na ime Ivan.[1] Zanimljiv je njegov put do svećeništva. Nakon što je završio opću gimnaziju u Novoj Gradiški i apsolvirao studij prava u Zagrebu, stupio je u dominikance 28. kolovoza  2010. u Dubrovniku. Doživotne zavjete položio je 17. kolovoza 2014. u Zagrebu, gdje je studirao teologiju. Za svećenika je zaređen 8. kolovoza 2016., na blagdan sv. Dominika, u crkvi Kraljice sv. Krunice u Zagrebu, po rukama pomoćnog biskupa zagrebačkog mons. Mije Gorskoga. Mladu je misu proslavio 11. rujna 2016. Otac mu je preminuo, a majka mu od 1993. živi u Gornjim Bogićevcima. Kao svećenik obnaša dužnost župnog vikara u župi Kraljice sv. Krunice u Zagrebu, voditelj je dominikanske naklade „Istina“, promotor  za pravdu i mir i promotor dominikanskih blaženika i svetaca. [1] MK, br. 15, 1984., na nav. mj.


Iz Orubice je i jedan redovnik, franjevački časni brat. To je Stjepan Krpan, redovničkim imenom fra Ljubomir (Amandus), rođen 21. prosinca 1919. u (Bosanskoj) Orubici, koja je u to vrijeme pripadala župi Bos. Gradiška, ali je već 1920. pripala novoosnovanoj župi Dolina. Roditelji su mu Marko i Milka rođ. Jurekić. Kršten je u Slavonskoj Orubici 24. prosinca, a krstio ga je tamošnji župnik Dragutin Jerković.[1] Redovničko odijelo obukao je 20. rujna 1945., kada je dobio redovničko ime brat Ljubomir. Svečane je zavjete položio 30. kolovoza 1951. Kao časni brat svoj je život uložio za druge kao bolničar i kuhar i to u samostanima u Zagrebu, Jastrebarskom, Cerniku, Čakovcu i konačno u Varaždinu. Preminuo je 25. kolovoza 1975. u Varaždinu i pokopan na tamošnjem groblju. [1] Upisan je u MK župe Bos. Gradiška, ali tek u 1920. godini, pod br. 6.

Starija od dviju časnih sestara iz dolinske župe je Jelena Jurišić, s. Marijana iz Gornje Doline.  Roditelji su joj Marijan i Reza rođ. Matković. Rođena je 7. lipnja 1965. u Bos. Gradiški. Na ime Jelena krstio ju je 25. lipnja u Dolini župnik vlč. Marko Šalić.[1] Stupila je u družbu Marijinih sestara u Osijeku 20. lipnja 1980. Redovničko odijelo obukla je i položila prve zavjete u Osijeku 21. lipnja 1984. i uzela redovničko ime Marijana. No, teško je oboljela, te je samo mjesec dana poslije morala na tešku operaciju. Nažalost, bolest se nije dala izliječiti, nego samo privremeno usporiti. Nije dočekala svojih doživotnih zavjeta; preminula je 6. veljače 1986. u 21. godini života. [1] U MK, br. 34, 1965. upisano joj je prezime Jurešić.

Druga je redovnica iz dolinske župe bila Dubravka Lagundžija, s. Ana-Marija. Kći je Janje Lagundžija. Rođena je 20. veljače 1961. u Dolini (Novom Selu). Krsno joj je ime dvostruko: Dubravka Terezija, a krstio ju je župnik vlč. Tvrtko Tadić.[1] Kao mala djevojčica s majkom se preselila u Novu Gradišku i tamo završila osnovnu osmogodišnju školu. Zatim 1976. odlazi u samostan sestara Služavki Maloga Isusa u Novoj Vesi u Zagrebu. Tu je završila medicinsku školu, a nakon mature započinje dvogodišnji novicijat, 1980.-1982. Prve redovničke zavjete položila je na Veliku Gospu, 15. kolovoza 1982., a istoga dana 1988. doživotne. Djelovala je u Vinkovcima, na Kraljevcu u Zagrebu i u Samoboru. Kasnije je napustila družbu i istupila. [1] U MK, br. 7, 1961. upisana je na majčinu prezimenu.

Stradanje župe i župnika u ratovima prošloga stoljeća

Drugi svjetski rat teško je pogodio i župu Dolina, koja je u ratu i poraću izgubila ukupno 279 svojih vjernika. Imamo srećom sačuvane podatke o broju vjernika u župi 1943. godine. U jednom izvješću župnika fra Ognjena Idžotića Biskupskom ordinarijatu u Banju Luku od 18. svibnja 1943. precizno je naveden broj katoličkih kuća i duša, pa to ovdje prenosimo:

      selo                       kuća                duša

Gornja Dolina            108                  674

Donja Dolina              135                  835

Novo Selo                  110                  737

Proševica                    19                    116

Orubica                       5                      23

Bardača                      5                      30

            ukupno            382                  2.415.

Župnik svoje izvješće zaključuje napomenom: „Od ovih su mnogi poginuli ili izgubljeni, ali nema ovaj ured još sigurnih podataka od vojničkih vlasti (oko 50)“.[1] Navodeći pripadnike drugih vjera, župnik piše da u Donjoj Dolini ima 150 pravoslavnih, dok za Orubicu i Bardaču piše „cijelo selo“, što znači da je ono malo katolika tamo živjelo među velikom pravoslavnom većinom. Spominje i muslimanske izbjeglice  iz Višegrada i Rogatice koji su smješteni u mjesnoj školi.


[1] Izvješće župnika Idžotića, br. 48/43, od 18. 5. 1943., u BABL-u, protokol. pod br. 960/43.

Tijekom rata i u poraću bila su četiri velika napada na župu s velikim brojem stradalih župljana civila. Prvi se dogodio noću uoči Svih svetih, 31. listopada/1. studenoga 1943. u Donjoj Dolini, kada je u četničkom napadu na selo ubijeno pet vjernika dolinske župe. Drugi noćni napad, s puno većim brojem stradalih vjernika, dogodio se noću s 25. na 26. siječnja 1945. u Donjoj Dolini. U posve opkoljenom selu ubijeno je te noći 29 muškaraca, a stradale su i tri žene na bijegu pred napadačima, sveukupno čak 32 civilne žrtve. Treći napad i pokolj uslijedio je desetak dana kasnije, 7. veljače 1945., u Novom Selu i Gornjoj Dolini, kada je ubijeno 17 žrtava. Još jedan pokolj nedužnih civila dolinske župe dogodio se neposredno po završetku rata, kada je ubijeno deset muškaraca iz župe Dolina od tzv. Golića kopača. To su ukupno 64 civilne žrtve u samo četiri napada u župi.

Međutim, broj stradalih u Drugom svjetskom ratu i poraću mnogo je veći. Dosadašnjim istraživanjima došli smo do ukupno 279 poimeničnih žrtava s njihovim podatcima i načinu stradanja. Po selima ih je bilo: Bardača 2, Donja Dolina 112, Gornja Dolina 84, Novo Selo 70, Proševica 11. Njima treba pridodati i 7 izbjeglica iz župe Sasina kod Sanskoga Mosta koje su umrle na području župe zbog bolesti i hladnoće u ratnim uvjetima, dakle sveukupno do sada poznatih 286 katoličkih žrtava. Ali, to svakako nije konačan broj, jer ih je mnogo „nestalih“ na koncu rata.

            U najnovijem, Domovinskom, ratu župa Dolina imala je ukupno devet žrtava, od toga osam civila. No u velikim izgonima vjernika 1992.-1995. župa je posve opustjela, i od 1995. više tamo praktično nema ni župnika ni župljana. Posljednji su pod prisilom napustili svoj zavičaj 7. rujna 1995. skupa sa svojim župnikom vlč. Kazimirom Višatickim. On će ostati zabilježen u povijesti kao posljednji dolinski župnik, budući da otada ta župa više nema vlastitoga župnika. Tek nakon dvije i pol godine služena je opet u toj župi sveta misa. Učinio je to 14. travnja 1998. biskup mons. Franjo Komarica.[1] Za ono nekoliko preostalih vjernika danas se brine župnik iz Bosanske Gradiške. Prognani vjernici, koji danas žive širom Hrvatske i svijeta, posebno na području Nove Gradiške, ipak se okupe u župi na Veliku Gospu, uz blagdan naslovnika župne crkve, te uz Svisvete, a nešto vjernika dođe i na bogoslužje i susret i na Uskrsni ponedjeljak. [1] Mican, nav. dj., str. 205.

Kako bi sačuvali spomen na svoju župu, u koju su se nadali vratiti, Župno pastoralno vijeće župe Dolina u izgnanstvu pokrenulo je, na čelu s Miloradom Oršulićem Micanom, 1996. župno glasilo „Suza Dolinska“ koje je do sada izišlo u 34 broja, ispočetka češće, a onda kao godišnjak. Isti je autor objavio i vrijednu monografiju župe Dolina Bosanska u prošlosti i sadašnjosti 2000. godine u Novoj Gradiški. Jedno i drugo djelo zaslužuju pohvale, jer i danas pisanom riječju povezuju raseljene Dolince širom svijeta.

Znamo danas i za šest poimeničnih žrtava Prvoga svjetskog rata iz dolinske župe. Stradanja svojih župljana pratili su i njihovi župnici. Od 14 dolinskih župnika u stotinu godina, čak su četvorica ubijena, doduše nijedan u samoj Dolini. Fra Ognjena Idžotića (1903.-1945.) ubili su partizani u šumi Macelj kod Krapine noću 4./5. lipnja 1945. Vlč. Ratko Grgić (1944.-1992.) je 16. lipnja 1992. u pol bijela dana odveden od uniformiranih velikosrpskih snaga i ubijen na nepoznatom mjestu i do danas mu se za grob ne zna. Vlč. Marko Šalić (1934.-1993.) je kao župnik u Dragalovcima teško zlostavljan u logoru u Doboju 1992. od velikosrba, te je preminuo od posljedica 12. siječnja 1993. Četvrti u tom mučeničkom nizu je mons. Kazimir Višaticki (1939.-2004.), ubijen 18. studenoga  2004. godine u župnoj kući u Bos. Gradiški.          

Osim toga, još dvojica župnika osuđena su, posve nedužna, od komunističkih vlasti na teške zatvorske kazne: dr. Božo Laštro (1907.-1975.) na osam godina i vlč. Tvrtko Tadić (1929.-2015.), kao mlad svećenik dok je služio vojni rok, na četiri godine. A još jedan, vlč. Nikola Tojčić (1892.-1984.), morao je izbjeći iz župe pred partizansko-četničkim zvjerstvima, i cijeli svoj preostali vijek proživio je kao prognanik izvan domovine, te je i preminuo u Argentini.

Tako župa Dolina proslavlja svoj stogodišnji jubilej u sumornom ozračju, ali kršćani se ne prepuštaju pesimizmu, nego žele živjeti i nositi Radosnu vijest u sebi i donositi je drugima. Neka dobri Bog upravlja putove jednih i drugih!

0