Članak

IN MEMORIAM – STIPO VONIĆ (1927. –2021.)

IN MEMORIAM – STIPO VONIĆ (1927.  –2021.)

Na vijest  o smrti  Stipe Vonića u Bosanskoj Gradišci, Anto Oršulić iz Zenice kratko piše:„Otrže se u nepovrat još jedan NAŠE GORE LIST! Njegova stamena (nesalomljiva) životna jesen, iako duboka, ulijevala nam je nadanje da ćemo se s njim još viđati, ili makar čuti  u ovoj svakočasovnoj  prolaznosti.

Dragi Novoselci i Dolinci, napustio nas je eto, i još jedna vrlo draga i velika OSOBA. Napustio je ovaj svijet prolaznosti, napustio ga je tiho kao što ga je i živio. Novo Selo i Dolina su u liku dragoga STIPE VONIĆA imali svoju trgovačku, uvijek dobronamjernu i dobročiniteljsku  živu legendu.

            Veličina njegove ljudskosti, uopće, i dalje će živjeti u uspomenama i sjećanjima svih nas koji smo ga poznavali, ali i, posebno, uspomenama koje će živjeti još dugo, dugo kroz predanja.

            Neka mu je laka GRUDA BOSANSKA!!“

U nedjelju 28. ožujka 2021. godine u 95 godini života, zauvijek je prestalo kucati veliko srce  čovjeka koji je često znao ponavljati:  RODNU GRUDU TREBA VOLJETI! To  je mogao  kazati samo istinski domoljub koji je voli svoj rodni kraj, svoj uži i širi zavičaj. On to nije samo govorio, nego je pokazati i dokazati.

Stipo Vonić je bio jedan od najstarijih živućih Dolinaca. Rodio se  13. veljače 1927. godine u Gornjoj Dolini, u blizini crkve. Na tom kućištu se sada nalazi kuća pok. Ilije – Ice Šokića, kao najstarije dijete Pavla i Pave r. Matković.

Stipo Vonić sa svojom obitelji

Godine 1932., kada je Stipo imao 5 godina, obitelj se  preselila  u Novo Selo, u kuću u kojoj je bio dućan a u kojem je radio njegov otac Pavle. U osmoj godini života, Stipo polazi u školu u Donju Dolinu. U vremenu od 1934. – 1938. godine  Stipo završava Osnovnu školu. Budući da je otac Pavle 1939. godine, nesretnim slučajem, ostao bez noge,  kao najstarije dijete u obitelji morao ga je zamjenjivati u trgovini i tako s dvanaest godina postati trgovac.

Logičino je bilo da će nakon Osnovne škole nastaviti Trgovačku školu, ali zbog obveza u trgovini, nije je mogao pohađati redovitim putom nego vanredno – večernjim putom. Praksu je obavlja u Bos. Gradišci a i u roditeljskoj trgovini. Po završetku rat, u listopadu 1945. godine osniva se u Donjoj Dolini Poljoprivredna zadruga, a obiteljska trgovina u Novom Selu je zatvorena 1944. godine. Uz trgovinu u Donjoj Dolini, koju su nove vlasti oduzele – nacionalizirale od Uršule Džajić, vršio se otkup i poljoprivrednih proizvoda. Trgovac i knjigovođa  u toj trgovini je bio Stipo.

Podsjetimo se: Jozo i Uršula Džajić su iz Glamoča doselili  u Bos. Gradišku 1910. godine, a nakon kraćeg zadržavanja u njoj odselili su u Donju Dolinu. U selu su imali trgovinu a u isto vrijeme na „Gradini¨“ u Donjoj Dolini su zidali zgradu u kojoj će se otvoriti  nova trgovina.

            U toj  trgovini Stipo je radio dvije godine, dakle do 1947., kada odlazi na odsluženje vojnog roka. Tada se vojska služila dvije godine pa ću iz nje doći pod kraj 1950. godine.

            Po dolasku iz vojske, ponuđeno mu je radno mjesto u tadašnjem Povjereništvu unutrašnjih poslova u Bos. Gradiški. Radio je oko šest mjeseci i shvatio da to nije za njega. Vratio se svojoj trgovačkoj struci i nastavio raditi u trgovini u Donjoj Dolini i tu ostaje nepunih dvadeset godina, do 1969. godine.

Kao trgovac, osjetio je ekonomsku slabost dolinskog puka do početka sedamdesetih godina. Brojne bilježnice – tzv. teke, su bile ispisane imenima dužnika kojima je davana roba na veresiju, ali niti u jednom trenutku nije posumnjao da mu  dug neće biti vraćen. Dolinski narod je bio siromašan, ali njegova iskrenost i poštenje su mu bili vrlina. Sa svima njima je imao dobre odnose i na neki način je  bio spona između župnika i općinski vlati u Bos. Gradiški.

 Poratne godine (iza II. svjetskog rata) za žitelje dolinski sela su bile teške. Njeni brojni stanovnici su bili pod različitim povećalima, a naročito njeni župnici. Sa svima njima, koji su bili na službi u župi Dolina, je imao dobre odnose i na neki način je  bio spona između župnika i općinski vlati u Bos. Gradiški.

            Godine 1952. za župnika u župu Dolina dolazi msgr. dr. Božo Laštro, doslovno iz zatvora koji je od „Narodnog suda“ osuđen nedužan na 8 godina teškog prisilnog rada na robiji i 12 godina gubitka časti. On je bio župnik u Dolini do 1955. godine, a poslije njega dolazi za župnika fra Luka Komljenović. Prije dolaska u Dolinu  i fra Luka je 9 godina proveo na komunističkoj robiji. Iza fra Luke za dolinskog župnika je imenovan vlč. Tvrtko Tadić koji ostaje do 1963. godine, koji je također „okusio“ komunističkog zatvora.

Pred Božić, 22. prosinca 1951. godine se je vjenčao s Nadom r. Tutić rođenom u Sasini kod Sanskog Mosta.

Stipo i Nada Vonić Donjoj Dolini 1956. godine

U braku su ime se rodile dvije kćerke: Ljilja (1952.) koja će se udati za Momu Đurića i imaju troje djece: Sinišu (1976.) koji ima dva sina, Ivanu (1978.) koja ima sina i kćeku i Gorana (1982.) te Vesna (1956). Vesna se je udala za Dževada Dedića i imaju kćerku Ninu (1986.) i Damira (1988.). Ljilja je s obitelji ostala u Bos. Gradiški, a Vesna i njena obitelj su 1992. godine  otišli u Zagreb, da bi nakon godinu dana, kada su ishodili putovnice otišli u Njemačku gdje su bili do 2000. godine. Četiri godine će obitelj  provesti  i u Kanadi, da bi se ponovo vratili u Njemačku.

Drago mu je bilo što je živio u Dolini i još draže što je tom svom narodu mogao pomoći. Preporučivao je  njih i njihove probleme kod svojih poznanika u upravi općine, sudu i drugim državnim ustanovama. Ponekad je i sam  s njima išao u pojedine urede. I kada je  prešao živjeti u Bos. Gradišku svakodnevno je netko iz dolinskih sela navraćao kod njega u trgovinu gdje je radio ili pak doma. Nastojali su svoju zahvalnost i ljubav iskazati na taj način što su mu se nudili pomagati pri izgradnji kuće i poklonima u vidu živežnih namirnica kojih je poslije u Dolini bilo u izobilju.

Godine 1961. su Stipo i Nada počeli u Bos. Gradišci praviti kuću nakon što su kupili građevinsko zemljište na obali rijeke Save. I na taj način će ih  Sava na  simbolično način povezivati s Dolinom. Iste godine će je dovršiti i u nju će se useliti baka Uršula s djecom Ljiljom i Vesnom radi njihovog školovanja,  a Stipo i Nada će do kraja 1969. godine ostati u Donjoj Dolini.

Stipo ispred svoje kuće na keju u B.Gradišci 2019 godine.

Stipo tada prelazi raditi u Staru Gradišku, a  trgovinu u Donjoj Dolini će preuzeti Mirko Ćorković iz Donje Doline, u kojoj će raditi do pred sam rat u Bosni i Hercegovini. U Staroj Gradišci je radio do 1975. god. a tada prelazi za poslovođu u samoposlugu na Sjenjaku u Bos. Gradiški u kojoj ostaje sve do 1988. godine, kada s 62. godine života i punih 40 godina radnog staža odlazi u zasluženu mirovinu.

U razgovoru za naš godišnjak „Suzu dolinsku“ br. 27  za 2010.  su između ostalog kazali: „Dolina je ostala u našim srcima, reći će na kraju Stipo i Nada. Sada zbog starosti u nju rijetko odilazimo, ali su nam njeni krajolici i ljudi neprestano u mislima.

Poslije ovih svih ratnih strahota raspitujemo se gdje su pojedini, kako su se snašli i radosni smo kada čujemo da su se svi snašli u novim sredinama, da nitko nije beskućnik bez obzira što je tek manji broj obiteljskih kuća zamijenjen i tek poneka prodana. Teško  je prihvatiti činjenicu da je u sva tri dolinska sela ostalo tek nekoliko staračkih obitelji i to najčešće u kućama po jedna osoba.“

U predprošlom broju „Suze“ br. 35 je preuzeta reportaža o „Najstarijem cvjećaru“ u Bosankoj Gradišci, s jednog  bosanskog portala.

U BOS. GRADIŠCI 2018. STIPO VONIĆ SA ZETOM MOMOM ĐURIĆ, SINOVCEM ZDENKOM VONIĆ I MICANOM

Stipo je sahranjen, tiho, baš kako je i živio, u krugu najuže obitelji, zbog pandemije koronavirusa, na katoličkom groblju u Brestovčini, pored svoje životne suputnice Nade, koja je umrla prije  deset godina, u svibnju 2011. godine.

pripremio: Mican

0