Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Dan: 7. veljače 2006.

ZA LJUBAV ISTINE sestra Lucija

DRUGI O NAMA  ZA LJUBAV ISTINE

Časna sestra Lucija od 2003. godine je vjeroučiteljica u osnovnoj školi Okučani. U župnoj crkvi sv. Vida je voditeljica crkvenog zbora i svira orgulje.

Zatekli smo je kako sa zborom uvježbava Adventske pjesme, jer rto za nekoliko dana zvono s velikog tornja Okučanske crkve će vjernike pozvati na zornice. Zamolili smo je za razgovor i postavili nekoliko pitanja.

Evo tih pitanja i odgovora na njih.

SUZA DOLINSKA: Poštovana sestro Lucija, molimo Vas da se za čitatelje ”Suze dolinske” predstavite.

Č. S. LUCIJA: Čast mi je da se mogu predstaviti Vašim čitateljima. Zovem se s. Lucija Grgić, a rođena sam 22. 2. 1946. g. u selu Podstrane, župa  Jajce, župa Uznesenja Blažene Djevice Marije. Gdje sam po sv. krštenju postala član te župne zajednice. Moja župa je vrlo velika brojem župljana i duhovnih zvanja. Nakon ratnog vihora, svoju župu rado (često) nazivam ”Rasadištem hrv. dijela srednje Bosne”, jer je ostvarila najbrojniji povratak na svoja ognjišta. Već u ranom djetinjstvu osjetila sam da me Bog želi za radnika u svom vinogradu. Slijedom toga poticaja dolazim u družbu Klanjateljica Krvi Kristove. 27. 9. 1961. g. u Bos. Aleksandrovac. Od toga dana slijedi jedan novi način života, na putu upoznavanja same sebe i života u zajednici i Crkvi. Put dubljeg otvaranja Bogu i služenja braći ljudima po darovima- primljenim od Boga, za dragog bližnjega.

�

Č.S. Lucija – Limski Kanal 1995

SD: Recite nam nešto više o Vašem redu. Tko ga je osnovao i kada? Gdje sve djelujete? Koliko Vas, prema slobodnoj procjeni, ima?

Č. S. LUCIJA: Družba (red) kojoj pripadam osnovana je 1834. godine u Italiji. Družbu je osnovala sv. Marija De Mattias, a družba ima 10 provincija i oko 2000 sestara.

Naša Hrvatska provincija Zagreb, ima oko 200 sestara. Glavne apostolske aktivnosti sestara su: Osnovne škole, žup. apostolat, dječji vrtići, rad u bolnicama, staračkim domovima, raznim humanitarnim udrugama, glazbenim školama, kao i patronažno njegovanje po kućama, voditeljice škola i zborova te mnoge druge aktivnosti. Iz naše provincije sestre djeluju po cijeloj Hrvatskoj, BiH, u Srbiji, Njemačkoj, Austriji i Australiji. Snagu za svoje apostolsko djelovanje sestre crpe iz svakodnevnog izvora Euharistije, međusobnog zajedništva, avjesne poslanja koje nam je povjereno, da svako stvorenje napreduje prema ”onome lijepom poretku stvari što ga je Sin Božji došao utemeljiti svojom krvlju”.

KRATKA POVIJEST KLANJATELJICA KRVI KRISTOVE Provincije Zagreb

Klanjateljice Krvi Kristove osnovala je sv. Marija De Mattias 4. ožujka 1834. u Acutu, Papinskoj Državi (današja Italija). Prve četiri Klanjateljice predvođene s. Herminom Gantert dolaze iz Austrije u naše krajeve, u Banja Luku, 7. listopada 1879. na poziv trapista o. Franza Pfanera. Sestre su se smjestile u kupljeni turski čardak kojeg je sljedećeg dana blagoslovio o. Pfaner i nazvao ga samostan ”Nazaret”. Prva poglavarica ”Nazareta”, s. Hermina Gantert, sa sestrama započinje gradnju samostana i sirotišta, a 1880. otvara osnovnu školu do 4. razreda. Godine 1894. osnovan je Bosanski vikarijat, a s. Paulina Schneeberger imenovana je prvom vikaricom. Nekoliko sestara 1906. odlazi u Ameriku, u Pensilvaniju, gdje kasnije nastaje Provincija Columbija, a 1908. i u Austriju gdje će nastati Provincija Schaan. (Lichtenstein).

Broj sestara raste te se ubrzo otvaraju mnoge škole u Banja Luci  i okolici: u Bosanskom Aleksandrovcu, Novoj Topoli i Bosanskoj Gradišci te u drugim mjestima Bosne: u Zenici, Bihaću i Jajcu. Vikarijat 1929. postaje Provincija, a s. Lucija Kulier prva poglavarica hrvatskog podrijetla. Provincija svoj vrhunac doživljava pred II. svjetski rat. Ima preko 300 sestara te više novootvorenih zajednica i škola u Bosni i Hrvatskoj. Godine 1933. sestre dolaze u Zagreb, a 1934. otvaraju kuću na Miramarskoj cesti 100, gdje vode zabavište za radničku djecu.

Komunistička vlast nako 1945. godine zakonom o zabrani konfesionalnih škola i zabavišta sestrama onemogućava dotadašnji apostolat. Sestre drugih nacionalnosti zbog političkih prilika odlaze u Njemačku i Poljsku. Tako nastaje Provincija Wrozlaw u Poljskoj. Nacionalizacijom provedenom 1949. sestre gube samostane i škole, a među njima i samostan ”Nazaret” u Banja Luci. Mnoge sestre su prisiljene pronaći smještaj kod rodbine. Sestre se prilagođavaju novonastalim okolnostima te svoj rad usmjeravaju na župe, a kasnije rade u bolnicama i staračkim domovima u Njemačkoj te otvaraju svoje vrtiće.

Godine 1962. sjedište Provincije Zagreb prelazi iz Bosanskog Aleksandrovca u Zagreb, Tuškanac 56. Skupina sestara 1963. odlazi u Australiju gdje se posvećuju radu među hrvatskim iseljenicima, gdje i danas djeluju.

Narednih godina sestre otvaraju mnoge zajednice u hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, jednu zajednicu u Srbiji te šire svoj apostolat organizirajući susrete za mlade i odrasle, osnivaju molitvene zajednice Krvi Kristove i započinju rad s Romima. Sestre su nekoliko godina zajedno sa sestrama iz Provincije Rim djelovale su u misijama. u Gvineji Bissau (Afrika).

Godine 1995. sestre su prognane iz samostana u Bosanskom Aleksandrovcu i Novoj Topoli, a  samostani su oduzeti. Jedan broj sestara uspio je ostati cijelo vrijeme Domovinskog rata s narodom u Banja Luci i okolici. Godine 1999. samostan u Bosanskom Aleksandrovcu je vraćen sestrama te nakon obnove sestre u njemu vode Centar za odvikavanje od ovisnosti ”Marjanovac”. Prije tog vremena vraćena je sestrama i samostan u Bosanskoj Gradiški. Nakon njegove obnove sestre su se ponovo vratile u Bosansku Gradišku. Godine 2001. vraćen je samostan u Novoj Topoli koji je djelomično obnovljen. Zajednica Klanjateljica svojom ponovnom prisutnošću u Novoj Topoli, molitvom i radom doprinosi miru i pomirenju među ljudima.

SD: Na službi ste bili u Bos. Gradiški gdje Vas je zatekao rat u BiH. Molimo Vas da nam po sjećanju opišete te strahote s naglaskom na maltretiranje bosanskogradiškog župnika vlč. Vladislava Žarka Ošapa?

Č.S. LUCIJA: Teško mi se na to i podsjećati, ali za ljubav istine reći ću par rečenica. Bilo je to tužnog 18. 8. 1992. oko 10 sati. Bez ikakva povoda s naše strane u jednom momentu su se pojavile višestruko uniformirane osobe od martićevaca, policije, vojske, rezervista JNA, zeleni i crveni beretki i neznam što sve nije, bilo tu u našem dvorištu. Tvrdili su da je sa tornja naše crkve sv. Roka pucano i da je ranjen netko od njihovih ljudi (policije). Svi su jurili i skakali preko ograda i dvorišnih zidova sa tamnim naočalama, vičući preko nekog razglasa ”predaj se”. Ne znam tko je taj tko se trebao predati. Znase, ušli su u sestarsku kuću i pretresli od podruma do tavana. Našli su samo sv. krunice kojima se sestre brane od svakog zla pa i takvog. Isto je bilo i sa župnim stanom, ali to je trajalo do kasno popodne. Sve je isprevrtano: stvari, ladice, ormari, stalaže, kreveti, ništa u kući nije ostalo na svome mjestu. Tražeći ”oružje iz kojeg je pucano”. Zna se da ga nisu mogli naći kod nas ni u mislima, jer kod nas jednostavno nije ni postojalo. Puno je puta morao župnik vlč. Žarko Vladislav ići s njima u novi kat. centar, tobože tražiti oružje. U jednom momentu čuo se užasan daveći prodorni glas. Spontano sam zajaukala i rekla ”dave nam Žaru!” Na žalost nisam se prevarila. Njegove tete i ja pojurile smo tamo jaučući. Tada su ga pustili, ali se primjećivala ošamućenost od jakih udaraca i sav je bio bijel od zidova na koje je bio vjerujem, natiskivan i gnječen udarcima. Tad su ga pustili van i odveli u kancelariju gdje su nastavili svoj scenarij. U prolazu su tražili telefonski broj od ka??????????? Vištice, govoreći da moraju imati njegovu glavu. To se na svu žalost i ostvarilo. Velečasnom je netko od njih rekao ”drugi put ćemo doći i po tvoju glavu.” Na žalost ta se prijetnja ispunila, na vlč. Kazimiru na isti datum ali u 11 mjesecu ove godine. Kako je sve vlč. Žarko patio skoro cijeli dan u njihovim igrama, to zna samo on i dragi Bog. To su za mene bili momenti paklene sile i mržnje kojoj nikada neću otkriti pravi izvor.

SD: Budući da je Dolina bosanska samo osam kilometara nizvodno niz rijeku Savu od Bosanske Gradiške, da li ste čuli za nju i da li ste bili u njoj?

Č. S. LUCIJA: Bila sam jednom za patron župe. Koliko sam vidjela bio je to dobar, bogoljuban i miroljubiv narod.

Posebno mladi te župe bili su svjesni i ponosni na ono što jesu. Svjesni da im je vjera i Bog, najveća snaga života. Mislim da je vladao jedan zdrav duh i odnos u cijeloj župi Dolina.

SD: Š to biste poručili Dolincima ali i svima onima koji su prognani?

Č. S. LUCIJA: U mojim mislima su svi prognani iz Bosne, jer sam i sama prognana pa tako i Dolinci i Gradiščani. Tamo, gdje ih je ratni vihor spustio, želim da rastu donoseći plod vjere i dobra što i Bog i narod očekuje.

Skupa s njima dijelim i dobro i zlo i želim im sretan Božić i blagoslovljenu Novu 2005. godinu.

(više…)

DAVOR JE POKAZAO SRCE SAMARITANCA

(Članak o obilježavanju 10. godišnjice progona Hrvata iz BiH ustupila nam je  autorica, gđa. Višnja Mikić, a objavljen je u Glasu koncila” br. 37 od 11. rujna 2005.g.).

U Davoru je u nedjelju 4. rujna 2005.g. obilježena 10. obljetnica egzodusa Hrvata iz BiH. Više od 2000 raseljenih Hrvata diljem Hrvatske slilo se u to posavske mjesto da bi zahvalilo za sva dobročinstva mještanima koji su ih bezrezervno prihvaćali i pomagali im spasiti gole živote 1995.g. sredinom mjeseca kolovoza.

U organizaciji Humanitarne udruge izbjeglih i raseljenih Hrvata BiH Dr. Ivan Merz” i Zajednice udruga useljenika i raseljenika Hrvatske održana je memorijalna sjednica na kojoj se sudionici podsjetili na te teške dane za Hrvate iz BiH, ali i na ljubav i plemenitost mještana Davora koji su pomogli zbrinuti više od 21 000 ljudi koji su rijeku Savu prešli  upravo u njihovom mjestu. Te 1995.g. načelnik Alojz Jakirčević, a potom i župnik Stipo Josipović organizirali su uz pomoć mještana prihvat pristiglih prognanika. Donosilo se najnužnije, a prihvaćani su i u domove do daljnjeg smještaja.

Današnji dolazak ljudi u Davor ima dva značenja, rekao je Tomo Aračić predsjednik Zajednice udruga useljenika i naseljenika Hrvatske.

Jedan je da se pošalje poruka kako problem nije riješen. Ono što je prije 10 godina trajalo nekoliko dana, sada traje i dalje u drukčijem obliku i vremenu. Migracije prognanih još su u tijeku. Vlada RH čini dovoljno za Hrvate koji su u BiH, naglasio je Aračić i dodao kako bi se problem mogao bolje rješavati na mjestu gdje nastaje, a to je BiH Tvorevina s druge strane Save nastala progononom Hrvata razlogom je zbog kojega povratak u BiH nije moguć, a ako se egzodus Hrvata iz BiH nastavi BiH će ostati bez jednog svog konstitutivnog naroda” rekao je Tomo Aračić. Ujedno je uputio zahvalu mještanima Davora za sva dobročinstva pružena prognanom narodu.

O još uvijek prisutnom problemu smještaja prognanih Hrvata iz BiH, kao i o problemu s mirovinama govorio je Mirko Kraljević, predsjednik Udruge useljenika Sunje i zamjenik načelnika Sunje. Predložio je da se vrati dodatak od 500 kuna  umirovljenicima iz BiH. Također je istaknuo kako se život s povratnicima Srbima u Sunji odvija bez ikakvih problema. Zbrinjavanja velikog broja prognanih prisjetio se i Branko Medunić, ravnatelj Centra za socijalnu skrb Nove Gradiška naglašavajući kako je zapravo Božje čudo što se tada niti jedan puta čamac nije prevrnuo niti je itko stradao. Ruža Vidović predsjednica Udruge Dr. Ivan Merz” uz zahvalu svima vidno uzbuđena, sve komentare sažela je u pitanje Zašto je svijet svu tu patnju mnogobrojnih prognanika samo promatrao, a nije  ništa učinio da pomogne tim ljudima”.

Nazočne je pozdravio i domaćin, sadašnji načelnik općine Davor Đuro Anđelković. Poslije memorijalne sjednice sa savskog nasipa krenula je procesija do župne crkve, isti putem kojim se 1995.g. slila rijeka napaćenih. Glavno misno slavlje na otvorenom pokraj žune crkve predvodio je biskup požeški mons. Dr. Franjo Komarica. I jedan i drugi pozvali su na molitvu i za one koji su izazvali patnju mnogobrojnih u BiH i natjerali ih da napuste svoja ognjišta. Pozvali su i na molitvu zahvalnosti za sve Božje milosti dobivene kroz kušnje i patnju svih tih 10 godina.

 

Na savskom nasipu odakle je krenula procesija, biskup Š kvorčević je između ostalog pozvao da se svi jadi, tuge i nevolje saberu u zajedničku molitvu, vapaj, ali i zahvalnost što su kroz nevolje prošlih godina toliki bili dionici Isusove patnje i trpljenja koje u Isusu Kristu dobivaju smisao za onu vječnost za koju je on oslobodio čovjeka. Na početku samog misnog slavlja biskup Š kvorčević je rekao kako dubinski smisao svega što se dogodilo treba tražiti u Isusu Kristu. Pozdravljajući biskupa Komaricu naglasio je kako on i sve ove godine bio glas za pravednost i dostojanstvo prognanih Hrvata. Pozdravljajući prognane iz banjalučke biskupije istaknuo je kako se u njihovim srcima osjeti dobrota i plemenitost i ona snaga vjere po kojoj su izdržali sve ove godine i s povjerenjem u Boga to slavlje učinili slavljem dostojanstva. Pozdravio je i Davorce podsjetivši na dane kada su oni otvorenim vjerničkim srcem i dušom prihvaćali prognane i tako im otvorili nadu da nisu došli  nekamo gdje su postali nitko nego da su prihvaćeni kao braća i sestre u Isusu Kristu, kao pripadnici istog naroda. Ovim molitvenim slavljem željeli smo svima vama prognani Banjalučani reći da pamtimo sve što vam se dogodilo i da želimo biti spomen molitveni s vama i za vas ovdje u Davoru ne samo danas nego i inače, rekao je biskup Š kvorčević i dodao tražimo i molimo sve one kojima je dodijeljeno voditi narode i sudbinu zemalja da pogledaju i razumiju vas i pravdu donesu na ove naše prostore onako kako vaša situacija traži.

A u svojoj emotivnoj propovjedi biskup Komarica rekao je između ostalog kako su svi okupljeni u Davoru upečatljivim znakovitim slavljem i pokorničkom, vjerničkom procesijom onim istim koracima kojima su prije 10 godina prolazili pokazali da se u njihovim srcima nije naselio sotona, nego u njima živi milosrdni Krist. Davor je pokazao srce Samaritanca, rekao je Komarica, čineći mnogovrsna djela milosrđa. Bio je to odgovor na Božji dar vama, vašim dubokim vjerničkim korijenima, vašoj zahvalnosti roditeljima i svećenicima koji su vas naučili kršćansku živu vjeru, rekao je biskup Komarica obraćajući se i zahvaljujući Davorcima. Davor je znak prepoznavanja jer se opredijelio za dobro i svi  koji su upoznali Davorce, rekao je biskup Komarica, imaju šanse udružiti se s njima u veliku buktinju božje ljubavi, dobrote, praštanja i milosrđa istinskih graditelja sretnije budućnosti. Zato smo na svijetu, Bog je s nama. Bog nas vodi preko kušnji i križeva, želi nas uvesti u nebo, istaknuo je biskup Komarica. U svojem je nagovoru pozvao sve one koji se zaklinju u najviše tekovine civilizacije, europske i svjetske da omoguće tom obespravljenom narodu ono na što imaju pravo; na identitet, rodni kraj, vlastiti jezik, vjeru, kulturu, pravo na rad, socijalno zbrinjavanje, političko odlučivanje o svojoj budućnosti i sva druga međunarodnim ugovorima predviđena i zagarantirana prava i slobode. Ne prihvaćamo da smo ljudi s drugačijim pravima od drugih. Tražimo jednako dostojanstvo kao i drugi ljudi, rekao je nadalje biskup Komarica. Uz biskupe, kod oltara na euharistijskom slavlju bili su i Ivica Žuljević, tajnik biskupa Š kvorčevića, fra Josip Bošnjaković i fra Mladen Ravnjak, župnik i župni vikar župe Gornji Bogćevci, fra Anto Ivanović župnik župe Okučani, Pavo Filipović, domaći župnik Marijan Đukić, fra Juro Stipić župnik iz Gvozda, fra Josip Božić gvardijan franjevačkog samostana i župnik u Petrićevcu i Vladimir Prucha župnik u Komarevu. Na kraju misnog slavlja izmijenjeni su i pokloni, a poslije mise druženje je nastavljeno i kod zajedničkog stola što su omogućile općine Okučani, Gronji Bogićevci i Davor, a članovi KUD-a Tkanica” iz Okučana su tamburom i pjesmom razveselili mnoga srca.

Višnja Mikić