Gdje su, Kako žive?

Po treći puta smo u Ratkovcu, selu ispod slavonskog gorja Psunj a koje  pripada općini Gornji Bogićevci. Prvi puta smo  bili u njemu l998.god. kada smo pripremali  8. broj Suze”. Tada smo razgovarali sa sada već pokojnim Latkom i Jelom Tutić, a drugi puta u prosincu 2OOO. godine kada  je pripreman l6. Broj Suze”, a razgovarali smo s obitelji Ante Vidić.

Možda će neki čitatelji reći: pa zar ponovo u Ratkovac, a u  mnogim mjestima nikako niste bili.

Za naš dolazak u Ratkovac ovoga puta  doista ima razloga. Naime , obitelj MUSIĆ, Ilija i  Jela su nam dali na raspolaganje dobro očuvan stoljnjak – ubrus star oko 3OO godina koga smo poklonili svetom Ocu Papi Ivanu Pavlu II. prigodom njegovog pastoralnog pohoda Banjaluci  22. lipnja  2OO3. godine.

Na ulasku u kuću broj 111 čuje se harmonika  koju svira Jela a pored nje je suprug  Ilija. Zatekli smo ih u ozračju pobjede HDZ-a na  državnim izborima Republike Hrvatske održanim 23. studenog 2OO3. godine. Rekoše da na ta j način žele proslaviti željno očekivanu pobjedu Hrvatske demokratske zajednice.

Ilija i Jela su živjeli u obiteljskoj kući u Gornjoj Dolini  k. br. 69 s Ilijinom majkom Mandom i bratom Petrom koga su svi od milja zavali Pejo.

Kao i  mnoge dolinske obitelji bavili su se poljodjelstvom od čega se moglo solidno živjeti.

Ilija je rođen l8. srpnja l931. godine u Gornjoj Dolini od oca Ilije i  majke Mande r. Budić kao četvrto dijete od ukupno desetoro koliko je Bog podario tu obitelj. Najstariji brat Ivo je rođen  1921. god . koji se nije vratio iz II. svjetskog rata.  Potom se rodila sestra Ana l925. godine koja se udala za Nenada Plotana, Jaga rođena l927. god. udana za Franju Stipančevića u Sombor gdje i danas  žive, Filip l933. god. koji je na radnoj obvez i l 949. godine poginuo.  Sahranjen je u Zenici.  Mato je rođen l937. godine i živio je u Bok Jankovcu kod Bos. Gradiške. U tjeku rata je zamijenio kući i danas živi u Novskoj.  Zadnji u obitelji su se rodili braća bliznaci na sv. Petra i Pavla 1945. godine i  donijeli sebi ime  Petar i Pavle.

Ilija je oženio Jelku – Jelu Stipančević 3. siječnja l958. godine. Vjenčali su se u Gornjoj Dolini, a vjenčao ih je tadašnji župnik vlč. Tvrtko Tadić.

Jela j rođena 29. svibnja l936. god. od oca Marka i majke Kate r. Dakić u Novom Selu. Najstariji sin u toj obitelji je Ljupko rođen 1923. god. koji danas živi u Š umetlici kod Nove Gradiške (najstariji živući Novoselac). Potom se rodio Damjan 1927. godine, a zatim Marija – Mara l932. god. koja se udala za Miju Oršulić – Juru.

Otac  je umro mlad iste godine kada se Jela  rodila tako da ga nije ni upamtila.

Jela se udala u obitelj u kojoj će uz supruga Iliju živjeti Manda (svekrva) Milka (jetrva) sa sinom Milom Musić  te djeverovima Pavlom  i  Pejom. Nakon što je napravljena nova kuća  k njima će doći živjei Mandina  majka Tera do l967. god..

Ilija je bio aktivan  u  društveno-političkom životu dolinskih sela pa je tako bio i predsjednik Izvršnog odbora Mjesne zajednice Dolina.  Volio je tamburu pa je svirao bas (berdu) u KUD-u Ivan Goran Kovačić” iz Doline, a Jela je bila članica folklorne pjevačke-izvorne skupine istog Društva. (Sjetimo se da je Jela nastupila u izvornoj folklornoj skupini Dolina u Zagrebu 2002. godine  na  Međunarodnoj smotri folklora  i  u Okučanima u povodu manifestacije 1. Susreti povratničkih folklornih skupina Republike Hrvatske”).

Uz tamburu Ilija je volio lov i ribolov. Često je viđan u čamcu po Osetni i Osorni s ribarskim mrežama, bubnjevima i vrškama za hvatanje riba.

Član je bio Lovačkog društva Prosara” iz Bosanske Gradiške. Najrađe je s oštrodlakim njemačkim ptičarem Ðonijem i s puškom preko ramena obilazio Zatone i Planjske u svako doba godine. To mu je omogućavala  iskaznica pomoćnika lovo-čuvara na volonterskoj osnovi.

Kada je rat buknuo u Hrvatskoj, a potom u Bosni i Hercegovini i počeo odnositi iz dana u dan i civilne žrtve shvatilo se da će i oni morati napustiti rodnu grudu.

Na dan  4. rujna 1995. godine prešli su Ilija,  Jela,  Manda i Pejo Savu kod Davora s vrećicama u rukama, i  suzama u očima, ostavljajući svu svoju imovinu.

U Hrvatskoj ih je prihvatio Pavle Musić Ilijin brat koji je radio i  živio s obitelji u Njemačkoj, a imao je i kuću na Priključku (ulica kralja Zvonimira) u Novoj Gradiški. Njima je ustupio tu kuću na korištenje.

Nakon četiri mjeseca boravka kod Pavla, 6. siječnja 1996. godine dobivaju od Općine G. Bogićevci Rješenje na temelju kojega će moći koristiti napuštenu imovinu u Ratkovcu k. br.28.

U toj kući su boravili pet godina a nakon što je od Agencije za promet nekretninama /APN/ otkupljena kuća također u Ratkovcu br. 111,  predana im je na korištenje. Tako su Ilija i Jela među prvim Dolincima  koji su na taj način riješili stambeno zbrinjavanje. Želja im je da što prije tu kuću otkupe kako bi postala njihovo vlasništvo.

Baka Manda je umrla u 93. godini života 1997. godine, a Pejo je umro 2OO2. godine.

Na Dolinu svakodnevno misle, ponekad u nju i odu, ali o povratku ne mogu niti razmišljati. U Ratkovcu koliko im zdravlje dozvoljava obrađuju zemlje i bave se uzgojem domaćih životinja i peradi, a uz socijalnu skrb koju mjesečno dobivaju od Centra za socijalni rad mogu živjeti .

Na kraju razgovora smo pregledali velik broj starih slika čak i iz I. Svjetskog rata, sjetili se dragih osoba kojih više nema među živima i kraja u kojem su oni  i mi živjeli.

Neke od tih slika smo odabrali za ova broj Suze”.

Na kraju razgovora, pozdravili smo se s Ilijom i Jelom a oni su nam naglasili da ne zaboravimo u njihovo ime pozdraviti sve Goranjce, Novoselce i Doljance i zaželjeti im  sretan Božić i  Novu 2004. godinu.

Evo prenosimo njihovu poruku i mi se ispred uredničkog vijeća pridružujemo.

Mican

 Stipo Oršulić

Baš sam razmišljao tko bi mogao biti slijedeći sugovornik u ovom broju Suze dolinske” za ovu rubriku, jer osoba koju sam zamolio da napiše odgovore nije to učinila, a  vrijeme prolazi . . .

U Novoj Gradiški sretnem uču Stipu. Kaže da je nakratko napustio sunčani otok Brač kako bi obišao sina u Zagrebu, a u Novoj Gradiški brata Mirka i prijatelje, i ono najva nije pohoditi majčin grob na novogradiškom groblju i grobove mnogih rođaka, prijatelja i znalaca.

Postavih mu nekoliko kratkih pitanj. A on na njih daje odgovore.

UREDNIK: Koliko mi je poznato, prvi ste Hrvat u Bos. Gradišci koji je još 1991. dobio otkaz na radno mjesto. Kako se to dogodilo?

STIPO: Godine 1991. našao sam se na radnom mjestu tajnika općinske organizacije Crvenog Kri_a Bos. Gradiška. Kako sam na tome radnom mjestu zasmetao politici vladajuće stranke SDS, posebno pukovniku Radomiru Ze, tada upravniku vojne bolnice u Banjaluci, doktoru Dunjiću, te načelniku SUP-a Vladanu Vesiću u Bos. Gradišci, dana 8. 11. 1991. godine, pozvan sam u kabinet predsjednika općine. Tamo sam uz Nebojšu Ivaštanina, kao predsjednika općine, zatekao i predsjednika izvršnog vijeća općine Branu Todorović. Bez oklijevanja kazali su mi: Stipo, sutra predaj du_nost Š panić Radoslavu, jer dalje ne mo_eš raditi bilo što na općini.” Na moj upit zašto?”, odgovor je bio da samo zato što sam Hrvat. Kako sam kroz razne kanale sve već to znao da mi se priprema, moj je odgovor glasio – da samo sve razumijem.

UREDNIK: Jes li u čemu griješio u odnosu na tadašnju politiku?

STIPO: Ne, i to su njih dvojica, također, kazala. Jer, u tome vremenu sam radio i po 16 sati. Naime, dolaskom velikog broja srpskih,ali i hrvatskih izbjeglica sa okučanskog  područja, iz Srbije su svakodnevno pristizali šleperi sa hranom i odjećom kao pomoć. Kako sam po polo_aju bio i član štaba za smještaj izbjeglica, zamjerili su mi, i to sačinjenim zapisnikom dostavljenog iz SUP-a, što sam iz magacina dao paket pomoć Mati Valentića iz Mačkovca, jer se pomoć iz Crvenog kri_a smjela davati  samo Srbima.

UREDNIK:  U takvim uvjetima, bez posla i obitelji, kako si opstao?

STIPO: Veoma teško. Jer, dva sina i supruga do tada su već bili izvan BiH. Svakodnevno sam bio praćen, telefon prisluškivan i putem njega često provociran. Na izlasku iz moje ulice, često sam bio legitimisan”. Oni koji su do jučer samnom radili ili bili bliski, nisu više htjeli da me vide, susretnu niti razgovaraju. U općini me jedino na kavu u svoju kancelariju svraćao Dule Radić. Bosanska Gradiška je već brujala da su mi sinovi u ZNG. Noći sam najčešće provodio pod krošnjom omorike u mome vrtu. Kod mojih odlazaka u posjetu majci i bratu u Novom Selu, često sam vraćan iz Zatona. I na kraju, bio sam više od 4 mjeseca u kućnom pritvoru.

UREDNIK: Kako si se, ipak, odlučio na odlazak bez povratka?

STIPO:  Veoma, veoma teško i bolno. Jer, biti u kućnom pritvoru bez obitelji, snikim ne smijeti sastajati se, a po uputama smio sam se kretati samo po industrijskoj zoni (područje hladnjače i stočne pijace), nije to bilo lako za mene koji sam toliko godina tu radio i _ivio, toliko toga ulo_io u humane akcije, za davalaštvo krvi i mnogo toga još. Pri telefonskim razgovorima sa sinovima i suprugom morao sam paziti što govorim. Ti razgovori bili su puni jecaja i boli. Molili su me da bje_im i sve ostavim, a ja sam svjesno _elio biti ubijen ili umrijeti u svome domu. Jer, moji najmiliji bili su daleko od ruku zločinaca i to je jedino što mi je činilo, uz sve patnje, zadovoljstvo i inat da su još ostanem.

No, 27. 12. 1991. moja prva susjeda, kroz iskrene suze i otvorenost reče: Bježi, komšija, tamo u moju vikendicu i sačuvaj glavu”. O njenom prijedlogu obavijestio sam svoje, koji su sve to prihvatili i ja tada odlučih. Dana 30. 12. 1991. godine, bez da mi je to znao brat i majka, nečujno sam napustio svoj dom i Gradišku, otišao sam na put bez povratka.

UREDNIK: Da li bi se i pod kojim uvjetima htio vratiti u naš kraj?

STIPO: Ne. Nikada. Čak bi se bojao i posjetiti  grobove mojih najmilijih. Ne, ne bih više mogao gledati ta grozna lica koja su više od 45 godina proganjala nas Hrvate, mučili nas i na razne načine zlostavljali. Ne bih mogao proći ni kroz naša dolinska sela u kojima sada _ive oni koji su nas otjerali, koji su nam sve oteli, toliko bola i patnji nanijeli.

UREDNIK: Kako si se snašao sa suprugom u novoj sredini, u novom mjestu prebivališta?

STIPO: Dobro. Sin Boris sa obitelji _ivi u Zagrebu, sin Edvard sa obitelji živi i radi u Njemačkoj, a ja i supruga na otoku Braču u Supetru, uz moju mirovinu i nešto dodatne zarade _ivimo prosječnim standardom. Uz sve to, ponovo mi radost i zadovoljstvo čini spoznaja i činjenica da imam _iva brata u Novoj Gradiški i svoju djecu, a supruga majku, brata i tri sestre.

Uredniče, ne znam koliko mogu biti uvjerljiv, _elim istaći da svakodnevno razmišljam o svim našim Dolincima, o njima koji su ostali bez svega svoga,jer mnogi nisu niti iznijeli niti zamjenili svoje nekretnine. Kako je njima, Bo_e, kako oni pre_ivljavaju i sve ovo podnose. Neka im Bog bude u pomoći.

Sve ih pozdravljam i mnogo, mnogo dobra želim.