SRCE DAM ZA HRVATSKU
Nakon tri mjeseca i dvanaest dana od izvršenja srpske agresije na «Zapadnu» Slavoniju iz Bosanske Gradiške, u tom gradu su se počele brojiti i žrtve. Prva je bio Dragan Majdandžić koji je ubijen 28. studenog 1991. godine, a već sutradan drugi Hrvat Emilko Stojaković. Doduše, Već u rujnu te godine su u Bosanskoj Gradiški hvatani i odvođeni Hrvati u nepoznatim pravcima i na žalost, nikada se nisu vratili, niti se do dana današnjeg o njima išta zna. No, za ove se znaju i moguće ubojice, ali
Tek nakon četiri ili više godina te činjenice smrti će biti objavljene u nekim publikacijama:
« MAJDANDŽIĆ /Jozo/ DRAGO, 1945. iz Bosanske Gradiške. Ubijen u Bosanskoj Gradiški 28. 11. l991. god.» Ova činjenica smrti je upisana u knjizi GENOCIDOM DO ISTREBLJENJA Srpski zločin, koju je izdao Hrvatski informativni centar i Izdavačka Udruga zajednice Hrvata Sjeverozapadne Bosne na str. 61, srpnja 1995. godine.
U knjizi SRPSKI ZLOČINI NAD HRVATIMA I MUSLIMANIMA U BOSASNKOJ POSAVINI I SJEVEROZAPADNE BOSNE 1991.-1995. na str.356. piše « MAJDANDŽIĆ /Josip/ DRAGAN muškarac, po nacionalnosti Hrvat, rođen 1944. godine iz sela Kozinaca (općina Bosanska Gradiška). Dana, 28. 11. 1995. godine u kafiću na Sjenjaku u Bosanskoj Gradiški (vlasnik kafića je Momčilo Đurić) u nazočnosti Đure Veselinovića i jednog od profesora bosanskogradiškog Srednjoškolskog centra (preziva se Grbić ili Š krbić) izrazio je negodovanje zbog srpskog napada na Hrvatsku, što je bilo povod svima koji su se zatekli u kafiću da ga počnu tući do iznemoglosti nakon čega su ga odveli u zloglasni KPD Stara Gradiška gdje ga podvrgavaju zlostavljanju i mučenju. Narednog dana Draganova obitelj je dobila brzojav iz Banja Luke u kojem su izvješćeni o njegovoj smrti, koja je nastupila u bamjalučkoj bolnici».
«Suza dolinska» u 21/2004 broju na str. 112. i 113. donosi skraćenu verziju : «MAJDANDŽIĆ (Josip) DRAGAN – rođen 1944. godine, iz sela Kozinci (općina Bosanska Gradiška). Dana 28. 11. 1991. godine u kafiću na Sjenjaku u Bosanskoj Gradiški izrazio je nezadovoljstvo zbog srpskih napada na Hrvatsku, što je bilo povodom svima koji su se zatekli u kafiću da ga počnu tući do iznemoglosti nakon čega su ga odveli u zloglasni KPD stara Gradiška gdje ga podvrgavaju zlostavljanju i mučenju. Narednog dana Draganova obitelj je dobila brzojav iz Banja Luke u kojem su izvješćeni o njegovoj smrti koja je nastupila u banjalučkoj bolnici».
«Suza dolinska» je i u broju 11/1999 pod naslovom: Sedam godina mučeništva na str. 27. spomenula tu činjenicu smrti: ¨» Tog istog dana (3O. studenog 1991. godine), nakon što je Emilko (Stojaković) pokopan na istom groblju će se pokopati još jedan Hrvat Dragan Majdandžić Jozanov, koji je ubijen u KPD Stara Gradiška, a odvukli su ga iz gostionice sa Sjenjaka, samo zato što je kazao bradatim spodobama: Još Hrvatska nije propala. Ni jedan od tih mučenika nije bio član nikakve stranke».
* * * * *
Dragan Majdandžić je rođen 15. rujna 1945. godine u Kozincima kod Bosanske Gradiške kao najmlađe dijete, od petero djece oca Joze i majke Anke r. Kulaš iz Batra sela kojeg više nema, a bilo je nedaleko, južno od Bosanske Gradiške.
Osnovnu i Srednju školu je završio u Bosanskoj Gradiški . Po zanimanju je bio kvalificirani bravar. Nakon završetka škole i vojske otišao je na privremeni rad u Njemačku gdje je radio nekoliko godina.
Po povratku u rodno mjesto, uposlio se je u Vodoprivredno poduzeće «Sava» Bosanska Gradiška. Na tom radnom mjestu ga je i zadesio rat, onakvog kakav je bio cijeli život, a bio je: veseljak, iskren i nada sve domoljub.
Srbi u Bosanskoj Gradiški su ga upamtili kao osobu koja je javno osuđivala napad JNA na Sloveniju i veličao Slovence i Janeza Janšu u borbi protiv Jugoslavenske narodne armije.
Već prvim naoružanim Srbima i onima obučenim u vojne odore govorio je na sav glas: « Svi ste vi psi od slame» a za sebe: «Srce dam za Hrvatsku».
I dao je život. Bio je prva žrtva u Bosanskoj Gradiški razuzdane
i razularene bande koja je sve zakone uzela u svoje ruke.
Te kobne večeri zadesio se u kafiću na Sjenjaku među brojnim «martićevcima» – policajcima nazivani po Milanu Martiću, koji je na njihova provokativna dobacivanja odgovorio: «Ja sam Hrvat! Živjela Hrvatska!» Ta hrabrost je graničila s ludošću.
Prema nekim kazivanjima, budući da je taj kafić imao galeriju (nešto poput balkona) bačen je na pod s te galerije pri čemu mu je pukla lubanja.
Onako s već velikom ranom nastavili su ga tući i odvezli u KPD Stara Gradiška koji se već počeo puniti s «nepodobnim» osobama.
Koliko je tamo ostao? Nitko ne zna!
U potragu za njim se je već sutradan uputila sestra Tražila ga je danima i našla ga je mrtvog u Banjaluci 3. prosinca. Tamo ga je iz Stare Gradiške odvezla vojna policija a prilikom primopredaje nisu zaboravili kazati da je to «jedan veliki ustaša» koji je uhvaćen U Pivarama na Zapadnoslavonskom ratištu. Ovi su se začudili tim riječima jer su vidjeli iz osobne iskaznice «lične karte» da je rođen kod Bosanske Gradiške, a iz drugih dokumenata da je bio radnik VP «Save» u Bos. Gradiški.
Dovezli su ga mrtvog i sahranili na groblju u Brestovčini. Prema riječima njegove sestre pogrebni obred je vodio vlč. Ratko Grgić kojeg također nema među živima a ni za grob mu se ne zna.
Draganovo bicikli je tri dana stajalo pored kafića iz kojeg je odveden. Iako je vlasnik kafića znao čije je bicikli nije se udostojao javiti obitelji.
Svoje bolno kazivanje o ovom nemilom događaju završit će Draganova sestra Katica riječima: Godine 1991. je ubijen Dragan, 1992. godine umire naša maćeha Anka, 1993. godine umire moj muž Branko, a 1994. godine umire nam otac Jozo. Niti godinu dana nije se moglo sastaviti bez crnine.
Mican
SRP
2007