Vijesti

U TVOJE RUKE, OČE NEBESKI..

U TVOJE RUKE, OČE NEBESKI, IZRUČAM SVOJ ŽIVOT: PROŠ LI, SADAŠ NJI I BUDUĆI

Svemogući vječni Bože, daj da rastemo u  v j e r i, nadi i ljubavi: da hoćemo što zapovijedaš i postignemo što obećavaš.
(Zborna molitva na 30 nedj. u god. (B))

Bog je u Isusu Kristu nama došao kao dijete. Nije želio da Ga se bojimo. Njega, koji je došao u nemoći, ne treba se bojati. On se jje ponizio, lišio svega, nezaštićen, da bi Mu smjeli bez straha doći i Njemu se sasvim povjeriti. Tim činom malenosti je pokazao kolika i kakva mu je ljubav prema nama.

Krist, gol i siromašan, želi da ga slijedimo i budemo slobodni od ljudskih sigurnosti. Onima koje je pozvaoda Ga slijede, govori da se oslobode svega, da sve prodaju da gube sebe, jer On je istinsko bogatstvo za kojevrijedi sve izgubiti.

Kad je Bog Abrahama zaželio učiniti ocem naroda i ocem naše vjere, trga ga od njegovih korijena i zavičaja. Abraham sluša, hodočasti kao kroz tamu, jer ne zna kamo ide. Sluša Boga i gleda u Njega. Vjeruje u nadu protiv svakenade. Lišava se svega i predaje se sav u ruke nepoznatog Boga. Iz tog povjerenja u Boga nastat će predivna budućnost Abrahama i njegova potomstva.

Bog nas želi zaštititi od lažne vjere u našem životu. Mamon od kojeg nas Bog želi zaštititi jest lažni Idol, i lažna je vjera koju Mu  vjeruju. Bog želi da hrabro odbacimo tog lažnog boga. Ako svoju nadu polažemo u Mamonu,nada nam je besmislena. vjeruju. Bog želi da hrabro odbacimo tog lažnog boga. Ako svoju nadu polažemo u Mamonu,nada nam je besmislena.

Ne možemo u srcu jednako vjerovati Bogu i Mamoni, niti ih jednako ljubiti. Bog u Isusu Kristu Može ispuniti najdublje želje našeg srca, dok Mamona puno obećava, malo daje i na kraju čovjeko ostavlja očaj i prazninu.

U svom govoru na  gori Isus nas poziva da budemo poput ljiljana i poljskih ptica nebeskih, koje, On, praviGospodin ljubi i za koje se sam brine.

Bog je želio svojem narodu u hodu kroz pustinju u Obećanu zemlju postati jedini Oslonac, živi i jedini BOG. On ne želi dijeliti ljubav u srcu naroda s raznim idolima i božanstvima. No, u pustinji je narod često mrmljao. Tu se pokazalo stanje ljudskih duša: egoizam, nepovjerenje, Želja za vlastitim sustavom sigurnosti. Unatoč brojnim čudesima koje Bog čini, oni mu ne vjeruju. Plaču za ropstvom u kojem su im želuci bili puni. Gramzivi su, jer žele sakupiti više mâne nego im treba.

Mojsije im je dao uputu: Mânu možete sakupljati samo zadanašnji dan. Mnogi nisu poslušali Mojsija i sakupljali su više. Nisu vjerovali da će im Bog i sutra i ubuduće davati mânu. Bog ih je doveo u pustinju da ih liši njihovog sustava sigurnosti.

Isus će nas u Očenašu naučiti moliti s vjerom u Oca nebeskoga: Kruh naš svagdanji daj nm danas.

Danas nam daj za danas, ne za sutra, ne za čitav mjesec. Mi pripadamo Tebi. Mi smo Tvoja djeca, tvoji miljenici. A ti se brineš za one koji su Tvoji i koji Ti pripadaju.

ZRELOST  VJERE JE SPREMNOST DA SE GOSPODINU PREDAMO; sve ono što On nama daje: to je posvemašnje povjerenje i povjeravanje sebe Njemu.

Za ništa se ne smijemo vezati, čak ni za duhovne darove, već čak ni za sv. Pričest. Svim svojim bićem se treba vezati samo za jedno, a to je BOŽJA volja!

Osim božje volje sve je drgo dar i sredstvo za cilj, a ne CILJ sam. Ako dar prisvojimo, Bog ga uništi ili nas obdari patnjom da spoznamo da od sebe nemamo ništa, da smo bespomoćni i da nam od Njega sve dolazi.

Isus će reći: Bez mene ne možete ništa učiniti ni imati, osim vlasitog grijeha, idola koji nas udaljuju od biti čovjekom po Božjim mjerama.Poznata je gesta praznih ruku sv. L. B. Mandića. Prazne ruke okrenute nebu, Bogu su govorile: Ništa Bože nemam i ništa nije moje. Sve je Tvoje i sve dolazi od Tebe. Tom vjerom u Boga je Svetac u ispovjedaonici činio čudesa.

PREDANJE BOGU

Stav vjere: Bože, neka bude onako kako Ti želiš, Ti me voliš i najbolje znaš što mi je potrebno i što je potrebno onima koje volim i za koje  molim. Stav bi vjere bio: Bože povjeravam se Tebi, budi volja moja, to bi bilo traženje sebe samoga. Bog takvima postaje idol, sredstvo. Živi Bog to nije i ne može biti.

Celina, sestra sv. Terezije od Djeteta Isusa, htjela jojje povodom Božića 1887. god. prirediti radosno iznenađenje. Od papira je napravil malenu lađicu i spustila je na vodu. U lađici je bila figurica malog Isusa, koji je spavao i ispisana riječ : Predanje. Bio je to sažetak Terezijine i Celinine molitve. Ima vode, valova života na kojima će Bog njih voditi, a one su se predale Njegovoj ljubavi.

Nema drugog puta do nutarnjrg mira, osim potpunog predanja Njegovoj volji, to jest Njegovoj ljubavi i brizi.

Sv. Gertrudi, koja je molila za zdravlje svoje prijateljice, Krist je rekao: Smetaš mi, Gertrudo, moleći za njezino zdravlje, ova je bolest za nju velika milost, po kojoj se ona predaje Meni i mojoj volji i po tome se brzo posvećuje.  Mi smo ljudi prepuni vlastitih planova i želja, dok su volja Božja i Božji planovi često drugačiji. Tada dragi Bog mrsi naše planove. No ta razapinjanja naših želja i planova su blagoslovljena, jer je na djelu Božja ljubav, koja nam uvijek želi i donosi dobro.

Iskrivljena slika Božja u nam je često zapreka našeg predanja Bogu. Po toj slici često Boga gledamo kao starog Suca kojega se bojimo. A Boga koji je ljubav i milosrđe ne treba se bojati. Koji Ga se boje, oni mu se ne predaju, jer se boje što će ON s njima učiniti.

Sv. Terezija od  Djeteta Isusa je govorila da želi biti Božje  dijete koje se ništa više ne brine. Ona je sebe vidjela kao lopticu u Isusovim rukama. On se s njom može igrati kako i koliko želi. Ona Mu je vjerovala posve! Vjerovala je u Isusovu ljubav. U njezinom srcu je vladao duboki mir!

Kad je sv. Pavao molio Isusa da ukloni veliku poteškoću iz njegovog života, Krist mu je odgovorio da se snaga u slabosti usavršuje (vidi 2 Kor 12,8-9).

Povjerenje i vjera se usavršavaju usred straha.

Strah može biti čimbenik koji izaziva bolest i kod mnogih je ljudi stvarno tako. Strah se nalazi u temelju nervoze i psihoze On može biti poticaj potpunom povjeravanju Bogu. Iz straha Bog nas zove na vjeru i predanje Njemu koji je neograničena snaga i beskrajna ljubav.

Sv. Margareti M. Alacoque (Alakok), poznatom apostolu štovanja Srca Isusova, Gospodin Isus je s neobičnim žarom rekao: Dopusti mi djelovati. Kršćanstvo je vjera milosti. To znači dopustiti Kristu u nama djelovati i da se svjesno otvaramo Njegovu djelu, Njegovoj volji.  Dopustiti Mu da živi u nama. Tada On može od nas oblikovati svoje remek djelo. Tako je to bilo u životu Majke Marije, koja je živjela iz vjere, povjerenja i posvemašnjeg povjerenja Gospodinu.

Sv. Pavao je govorio: Više ne živim ja, nego u meni živi Krist!

Osnovno načelo Božjeg djelovanja u nama jest, da se On ne želi nametati. Ako su vrata našeg srca zatvorena, uronjena u Mamonu, u naš sustav sigurnosti, On neće provaliti unutra. Isus će mi pomoći u svemu, pisala je sv. Margareta Alacoque, samo ako Mu dopustim djelovati u meni. On će u meni ljubiti, željeti i ispravljati sve moje nedostatke.

Predanje Bogu je najvažniji oblik povjeravanja sebe Gospodinu. I sržni oblik oslanja se na Njega. Ne želim više ni patnju, ni smrt, govorila je sv. Terezija od Djeteta Isusa. Mada volim oboje, ljubav je samo ono što me privlači ( ) Moj jedini cilj života je predanje Bogu. Za ništa drugo ne mogu tako gorljivo ,oliti, osim za što vjernije vršenje Božje volje u mojoj duši.

Sv. Terezija priznaje da je potrajalo, sve dok nije postigla ovaj stupanj predanosti Božjoj volji. Ali sad se nalazim na njemu! Bog me je smjestio tamo. Bog me je uzeo u svoje naručje i smjestio me tamo. Stigla je dotle da je mogla reći: Volim sve što mi šalješ!

LJUBOMORNA BOŽJA LJUBAV

Gospodin je planuo ljubomornom dušom i ljubavljuprema tebi. On želi biti tvoj jrdini Gospodar, tvoja jedina ljubav (vidi Izl 20,5; Pnz 5,9).

Isus nas poziva odmah na početku svojeg javnog djelovanja na obraćenje koje u sebi uključuje: obraćenje od i obraćenje prema.

Treba se odvratiti od svega što nas udaljava od živoga Boga kojemu pripadamo. Odricati se od egoizma kojim je prožet naš život i koji traži svoju vlastitu sigurnost. Bog nas lišavaa onoga što nas zarobljuje i od svega što slabi našu vjeru u Njegovu ljubav.

On je jedini Gospodar moj i moje mane, to jest mojeg kruha svagdašnjeg i mojeg života.

O Njemu sve ionako ovisi. On, neovisno o tome priznajemo li mi to ili ne, ostaje moj Stvoritelj i Gospodar koji me ljubi! Kraljevstvo Mamone i naših lažnih sigurnosti će propasti. Mi mu pripadamo dušom i tijelom, s radom koji o Njemu ovisi, sa stanom koji je Njrgovo vlasništvo, s djecom koja  Njemu pripadaju i vremenom koje često tako malo koristim za Njega, a ono je u Njegovim rukama . . .

Isus nam u Evanđelju govori da se ne može služiti dvojici gospodara. Ne možemo jednako voljeti Boga i Mamonu. Rob nije imao vremena za sebe. On sav pripada gospodaru. Bogu, kao našem Gospodaru, treba darovati sve, dati  Mu sve ono što je Njegovo! –  Tu se krije program našeg obraćenja . . .

On je ljubomorni Bog. Želi da Ga izaberemo i prihvatimo kao najveće blago i jedinu LJUBAV. A BOG je LJUBAV!

Bogati mladić iz Evanđelja to nije mogao. Radije se oslonio na sebe i na ono što je posjedovao. Isus Mu je od svega toga bio manje vrijedan. Kad je čuo što mu Isus predlaže, otišao je od Njega tužan. S Isusom je mogao dobiti sve, postići svoj konačni cilj. Mogao je postati i ostati prijatelj i učenik Isusov, a u konačnici stanovnik nebeske CRKVE. Loše je izabrao i jedinstvenu je prigodu propustio.

Sveci su ljudi koji su izabrali Isusa Krista kao jedinu LJUBAV. Oni su Mu povjerovali do kraja. Sav svoj život i sudbinu su izručili u Njegove ruke. Jedini su od njih prošli zemljom čineći dobro,  služeći bližnjima. U tom trudu su izgorjeli kao svijeće.

Drigi su opet poput Marije Magdalene i Lazarove sestre  izabrali Isusa kao jedinu svoju LJUBAV. I primili su na dar Isusa i sjeli do njegovih nogu spremni poslušati što um ima reći. I Isus ih je zaštitio od svega i svakoga što je ugrožavalo njihovu slobodu i vjeru.

U Bibliji se spominje kao Gospodar (Bog Jahve) ljubomorom planuo na mrmljanje ili nevjeru svojeg naroda. Takav Božji ljubomor je za narod i za nas muka.

Tu Bog iskazuje glad za nama koji smo Njegova djeca. Raspeti Jaganjac s križa izriče tu glad: Žedan sa! Žedan je naše vjere i ljubavi. On će se u nama za tu ljubav boriti. Njegov Očinski glas ori našim srcem: Gdje si, čovječe! Mi smo često u bijegu od Njega, od vršenja Njegove volje. Bojimo se i nemamo Njega pred očima.

Bog nas traži, protresa teškim milostima, to jest, patnjom i raznim nevoljana. Da bi shvatili da smo bez Njega suha korita i bezvodni oblaci. Sve to dopušta da  bi nas vratio sebi. Da  bi nas vratio na svoj uski put. Da bi nas spasio odnas samih, duha svijeta i oca laži i ubojice čovjeka od početka. Želi nas dovesti k SEBI, da Mu se sasvim povjerimoi da Ga s ljubavlju i otvorena srca slušamo.

Jedina Njegova želja je: dovesti nas k Spasenju. U taj posao je uložio ni manje ni više, nego samog Sebe, svu svoju KRV.

Zato je tako ljubomoran na sve ono i one koji nas žele udaljiti od Njrga i koji siju nepovjerenje u Njega i u Njegovu ljubav!

Hvala Ti Gospodine, za sve što si nam DAROVAO, za sve ono što si od nas UZEO i na  svemu onome što si nam OSTAVIO!

Bog Sin koji je postao čovjekom i koji se u Betlehemu za nas rodio postao naša radost i smisao našeg života.

Uz bratske pozdrave svim čitateljima Suze Dolinske i ljudima dobre volje želi blagoslovljene i radosne božićne blagdane i svojim darovima bogatu 2007. godinu!

Milivoj Knežević,
župnik u Buku

0