Vijesti

MOJA LJUBAV  PREMA RODNOM GRADU JE VELIKA

 Prve nedjelje Došašća Adventa  s Ivicom Kovačevićem  uputio sam se autom u Bosansku Gradišku na sv. misu. Nismo žurili. Krenuli smo ranije a na graničnim prijelazima između Stare i Bosanske Gradiške ne bijaše gužve.

Bila je to zgoda da mu postavim nekoliko pitanja. On je na njih dao odgovor i evo, to objavljujemo u ovom broju «Suze».

Budući da idemo na sv. misu u Bosansku Gradišku to bijaše razlog da postavim prvo pitanje:

«SUZA DOLINSKA»  Rat je završio a život teče dalje. Bez obzira što od  1991. godine živite u Novoj Gradiški duhovno ste vezani za Bosansku Gradišku. Skoro svake nedjelje ste na sv. misi u crkvi sv. Roka i sjedite  u istoj klupi u kojoj ste i prije rata sjedili. Š to je to toliko jako i veliko da vas i u tom smislu veže za rodni grad, jer tako nešto slično, bar meni nije poznato?

IVICA KOVAČEVIĆ: Ja sam  cijelim svojim bićem tu, na ovim prostorima. Na drugom mjestu sebe ne mogu naći. Sve drugo što bi rekao ne bi bila istina. Bez obzira što u Novoj Gradiški imam kuću, ne mogu se osjećati Novogradiščaninom pa tako ni Zagrebčaninom niti Okučancem  da tamo živim. Iz nekih, meni neobjašnjivih razloga  ja tamo nisam prispio. U bilo koju sredinu da dođem  osjećao bih se strancem. A ovdje? Tu jedino sebe mogu naći, među ovim narodom bez obzira što ih  samo nekoliko desetaka bude nedjeljom na  sv. misi.

U ono vrijeme živjeli smo kao jedna obitelj. No, gdje je ljudi tu se svašta dogodi i dobro , a na žalost i zlo.

Moja bi radost bila velika kada bih u crkvi sv. Roka u Bos. Gradiški na sv. misi vidio više vjernika, naročito mladih. Budućnost svakog naroda počiva na mladima

Moja ljuba prema rodnom gradu je velika iako više od  šesnaest godina ne živim u njemu.

MENE OVOJ CRKVI I OVOME NARODU NESTO NEOBJASNJIVO VUČE

«SUZA DOLINSKA» Vi ste dakle rođeni u Bosanskoj Gradišci?

IVICA KOVAČEVIĆ: Da, moglo bi se reći u centru Bosanske Gradiške, nedaleko od stare autobusne stanice 16. srpnja 1944. godine od oca Ante i majke Marice rođ. Konjević  iz Vrbja. Prema nekim kazivanjima moji  preci Kovačevići  su Bosankoj Gradiški prisutni 400 godina, a doselili su se iz Ivanjske. Porijeklom su iz Crne Gore, a u Ivanjsku  su došli  preko Hercegovine. Tako meni Kovačevići u dolinskim selima i Kozincima nisu ništa u rodu.

Kuća u kojoj sam rođen bila je na kat. U prizemlju su bili poslovni prostori. U jednom dijelu je bila gostionica, a u drugoj trgovina. Poslovođa u trgovini je bio Pero Panić, a  vodio je poslove  i u  gostionici. On je bio bratić moga oca.

Osnovnu školu, kao i Srednju  sam završio u rodnom gradu. Tu sam se oženio 1972. godine  suprugom Milkom  i tu nam se rodila kćerka Anita.

«SUZA DOLINSKA»  Vi ste po zanimanju automehaničar?

IVICA KOVAČEVIĆ: Zanat za automehaničara sam izučio kod Jože Buturca   koji je bio poslovođa  u  pogonu Mašinskog servisa. Bilo je to1965. godine.

S Jožom  radim dvije godine  u njegovoj  automehaničarskoj radionici u Brestovčini. Kada je on 1975. godine prešao raditi u GP «Jedinstvo»  iznajmljujem njegov poslovni prostor  i u njemu  do 1980. godine. Tada sam u kući koju sam  izgradio  kod «Banjalučkog mosta» u rujnu iste godine otvorio vlastiti servis za opelova ali i druga vozila.

«SUZA DOLINSKA»  Zašto ste se opredijelili za opelova vozila?

IVICA KOVAČEVIĆ:  Za opelova vozila se nisam slučajno opredijelio, jer tada su, a i danas slove za – dobre mašine.

Ne znači to da ja ne vršim popravke i zamjene dijelova na drugim vozilima. Moj servis je osim za opelova i za volswagen  i audi vozila. Zamjenjujem original dijelove vršim brušenje glave motora, brušenje siceva i ventila.

Idem u korak s vremenom i pratim sva dostignuća u proizvodnji , naročito opelovih vozila. Nabavljam potrebite aparate za otkrivanje kvarova, pratim stručnu literaturu a po potrebi pohađam i odgovarajuće seminare. Ja s njima radim dvadeset pet godina.

«SUZA DOLINSKA» Na Vašoj vizit-karti može se pročitati ono što neće pisati na  vizitkama Vaših kolega.

IVICA KOVAČEVIĆ: Na toj posjetnici osim generalnih podataka stoji da je radno vrijeme od 7 do 15 sati, a subotom ne radimo. Osim toga na njoj je upozorenje mojim mušterijama da ja i moji djelatnici godišnji odmor koristimo od 14. kolovoza do 1. rujna.

Naš razgovor prekidamo po dolasku u dvorište župne crkve sv. Roka u Bos. Gradiški. Zvona oglašavaju  početak sv. mise. Služio ju je vlč. Josip Jerković, župnik pred četrdesetak vjernika.

Nakon sv. mise župnik, po  ustaljenom običaju, poziva vjernike na župnu kavu  koja se pije u prostorijama Župno pastoralnog centra.

Pomislih, evo zgode da nešto više saznam o župnoj kavi koju sam pio nakon sv. mise dok sam živio u Bosanskoj Gradiški, a da nisam ništa znao o njoj.  Ovako nešto mi nije poznato  nigdje da se prakticira.

«SUZA DOLINSKA» Ivice, recite mi nešto o župnoj kavi.

IVICA KOVAČEVIĆ: Susret nakon sv. mise uz kavu sam predložio tadašnjem župniku, sada kardinalu Vinku Puljiću. Bilo je to 1987. godine. On je objeručke  prihvatio moj prijedlog. Blagavaonica  stare župne kuće je  bila  premalena da primi sve one  koji su poželjeli popiti kavu uz ono što obično uz nju ide rakiju. Zbog toga je servirana u dvjema prostorijama. Namjeravali smo izbiti jedan zid i tako proširiti prostoriju za župnu kavu. Do toga nije došlo jer se je uskoro počeo graditi Župno-pastoralni centar u čijem je projektu bila i ova prostorija u kojoj sada sjedimo.

Mijenjali su se bosanskogradiški župnici i prostorije, ali župna kava, ona bosanska, je ostala.

Puno je značila vjernicima ali i župniku prije rata, naročito za vrijeme rata iako je tada  bila  dosta puta gorka, ali i sada kada su ostali «ostatci ostataka» bosanskogradiških katolika.

Sjedim tako za stolom, dok Ivica, župnik i članovi župno-pastoralnog vijeća se dogovaraju oko kupovine borova za crkvu i postavljanje jaslica, u povodu predstojećeg Božića, i pogledom šetam po zidovima prostrane dvorane. Između križa su slike uzoritog Vinka kardinala Puljića. msgr. dr. Franje Komarice, msgr. Kazimira Višaticki, našeg blaženika Ivana Merza ali pogled mi se zaustavlja na zidu na kome su između stakala nacrti za izgradnju župne crkve u Bos. Gradiški. Podsjetimo se da je gradnja crkve tek nakon 1908. godine postala aktualna. Župnik se do tada bavio gradnjom župnog stana. Spomenute i narednih godina fra Ambroža  Radmanović  je pripremao sredstva i građu. Godine 1912. sagrađena je župna crkva za vrijeme župnika fra Marijana Dujića (1912.-1918.). Plan crkve je djelo arhitekta Eberharda, pripadnika trapističkog reda, iz samostana «Marija Zvijezda» kod Banjaluke. Crkva je izgrađena na lijepom i značajnom mjestu koji predstavlja jedan od ulaza u Bosnu. Kao arhitektonska cjelina puna je sklada i monumentalnosti. Ovo se posebno odnosi na  lijep zvonik. Od svih crkvi, koje su izgrađene za vrijeme Austro-Ugarske uprave, u Krajini, nekako najljepše i najimpozantnije djeluje bosanskogrdiška crkva. Čini se da je građena uz potporu velikog dobročinitelja, sina rodne grude, preuzvišenog fra Alojzija Mišića.

IVICA KOVAČEVIĆ,  koji je vidio moju zainteresiranost za te dokumente reče mi:

Te nacrte sam našao na tavanu stare župne kuće kada smo je rušili u jednoj kartonskoj kutiji. Do tada se nije znalo da ti dokumenti uopće postoje. Dao sam ih staklaru da ih stavi između stakala i tako omogućili pristup široj javnosti.

Nakon što smo popili kavu, a ja preuzeo od župnika disketu na kojoj je tekst «Iz starog kraja» i drugi materijali za ovaj broj «Suze» uputili smo se, natrag

«SUZA DOLINSKA» Recite nam nešto povezanosti s Dolinom.

IVICA KOVAČEVIĆ: Za Dolinu me veže drage uspomene. Nije bilo fešte a da nisam bio u Dolini. Naročito su mi bili dragi odlasci u Dolinu s tadašnjim župnikom Vinkom.   Dolinski župnik Kazimir je znao upriličiti  susret uz roštilj. Na takve susrete smo dolazili s nekoliko automobila. U sjećanju mi je ostao susret mladeži u Donjoj Dolini  1. svibnja 1991. godine kojem je bio  nazočan i banjalučki biskup  Franjo.

Treći dan Uskrsa, dakle na uskrsni utorak Dolina je bila Emaus. Tog dana su iz različitih krajeva banjalučke biskupije dolazili svećenici i uzvanici.

Kao i mnogi drugi običaji, i taj je, na žalost, ugašen.

«SUZA DOLINSKA» U Dolinska sela su mnogi Bosanskoradišćani dolazili zbog lova.

IVICA KOVAČEVIĆ:  Da, ali ja nisam lovac, iako su  lovci bili  moj djed, otac, oba strica,  pa u te krajeve nisam s tom namjerom dolazio. Lovci su uglavnom angažirani nedjeljom, a za mene je nedjelja daleko uzvišenija. Ona je od Boga dana za odmor i da se On na taj dan slavi.

«SUZA DOLINSKA»  Na kraju našeg razgovora imate li što poručiti  Bosanskogradiščanima i Dolincima?

IVICA KOVAČEVIĆ: Svima upućujem iskrene čestitke u povodu dolazećih blagdana i sve pozivam da češće navrate na župnu kavu nakon sv. mise u Bosankoj Gradiški.