Ivan Merz i franjevci

U ovom članku donosimo prikaz veza Ivana Merza s franjevcima

Jedan od prvih komemorativnih članaka posvećenih Ivanu Merzu nakon njegove smrti objavljuje njegov prijatelj Dušan Žanko pod naslovom Homo catholicus. U njemu piše:

Merz je bio čist i savršen katolik Katolik kojemu u duši žive sve svete knjige, svi crkveni oci, svi koncili sve dogme, sve enciklike, svi biskupi, svi svećenici, sva svetohraništa, svi siromasi, svi redovnici čitavog svijeta Dr. Ivo je bio katolik od jednoga komada, sav od jedne ideje, sav od jedne boje katolik do dna, do vrha, do izgradnje.

U svojoj crkvenoj širini Merz je kontaktirao s nekoliko redova i svaki je od njih preko svojih članova na svoj način pridonio njegovoj duhovnoj izgradnji i usponu prema svetosti. Bili su to najprije trapisti u Banjoj Luci, potom verbiti u Beču, benediktinke u Parizu, a kad se vratio u domovinu nakon završenog studija Merz je bio u vezi s franjevcima i isusovcima. U ovom članku donosimo prikaz njegovih veza s franjevcima.

 Franjevac upućuje Merza u tajne sustavne meditacije

Svoj prvi kontakt s franjevcima, o čemu se sačuvao pisani trag, Ivan je imao još za vrijeme Prvog svjetskog rata na talijanskom bojištu. O tome nas izvještava njegov kolega i tada nadređeni Š ime Cvitanović u svome članku Borac s bijelih planina objavljenom o desetoj obljetnici Ivanove smrti. U članku spominje kako je Merza bio poslao u Bozen (danas Bolzano), a kad se vratio, Merz je bio veoma veseo jer je ondje bio upoznao jednog hrvatskog franjevca koji je tada vršio službu vojnog dušobrižnika. Bio je to o. Vjenceslav Basta (1894-1959). Dalje piše: Ivo se sprijateljio s njim i kroz ono vrijeme, što je morao biti u Bozenu, regbi da je taj franjevac na njega osobito djelovao. ‘Uputio me je u tajne sistematske meditacije’ rekao mi je Merz za njega. Zatim ga je Merz zamolio da ga češće pusti k njemu u Bozen što je on i učinio i svaki put se vraćao veseliji. ‘Znaš, – reče mi jednom, – prof. Lj. Maraković me primorao na sistematski rad u svemu; sad, eto, vidim vrijednost tih riječi otkad sam se počeo družiti s tim franjevcem’. Zadnju temu koju mi je razvijao pred moj odlazak od puka bila je: čovjek mora biti u svome zvanju na svome mjestu. O toj je temi mnogo raspravljao s ocem franjevcem te mi je govorio da će mu to biti najmilija tema koju će praktički obrađivati kad se vrati iz rata.

Osim druženja s o. Vjenceslavom, Ivan je za vrijeme svoga boravka kraj Bozena redovito pohađao franjevačku crkvu u tom gradu; o tome je pisao svome prijatelju, bogoslovu Nini Bilogriviću: Kad sam stupio u veliku baroknu crkvu, duboko me dirne kad sam vidio gdje su sve klupe nakrcane osobama, što poput duhova nepomično sjede, a na svim oltarima, sprijeda i sa strane, ima ih preko deset, fratri velikih tonzura služe u crkvenim lijepim plaštevima mise Neopisivo duboko djeluje crkva, gdje se uz mistični sjaj od mnogo i mnogo svijeća obavlja u isti čas toliko puta taj misterij svih misterija Nemam riječi da izrazim kako religiozna okolina pozitivno djeluje na čovjeka.

 Š tovatelj sv. Franje

O. Josip Vrbanek, isusovac, koji je bio Ivanov duhovnik posljednjih šest godina njegova života, i koji ga je sigurno najbolje poznavao, u biografiji koju je objavio o Merzu spominje koje je svece Ivan posebno štovao: Uz svoga krsnog imenjaka sv. Ivana Krstitelja, te od sv. Potvrde sv. Viktora, štovao je osobito sv. Josipa, sv. apostole Petra i Pavla i sv. Ivana Evanđelistu, te sv. Martina biskupa i sv. Franju Asiškoga.

 Suradnik Franjevačkog vjesnika u Bosni

Dolaskom u Zagreb i tijekom svoga javnog djelovanja Ivan objavljuje članke po raznim novinama i časopisima, među ostalim također, i u Franjevačkom vjesniku koji je izlazio u Visokom (Sarajevu). Objavio ih je ondje ukupno šest (odnosno devet jer je peti članak izišao u tri nastavka).

Naslovi su ovi:

1. Obred oblačenja novakinja. – Franjevački Vjesnik, br. 1, 1928. str. 18-21.

2. Liturgija i Sv. Franjo Saleški. – Franjevački Vjesnik, br. 4, 1928. str 100-105.

3.Svećenik kao duhovnik Omladinskog udruženja. Franjevački Vjesnik, br. 4, 1927. str. 85-87.

4. Iz suvremene duhovne pastve. – Franjevački Vjesnik, br. 6, 1928. str. 161-167.

5. Tjelesni uzgoj kod omladine. Franjevački Vjesnik, 1927. g.; br. 7, str. 148-150; br. 8, str. 173-174; br. 9, str. 193-196.

6. Tjelesno savršenstvo uvjet duševnog savršenstva. Franjevački Vjesnik, br. 9, 1928. str. 271-274.

 S franjevcima moli i pjeva božanski časoslov

Merz je, kao što je poznato, bio velika liturgijska duša. Liturgija je u njegovu duhovnom životu bila središnje mjesto nadahnuća i posvećenja. Posebno je želio da božanski časoslov, koji je inače sam molio, premda nije bio obvezan, moli u zajednici. Njegov duhovnik J. Vrbanek spominje kako je Ivan osobito za velike blagdane često polazio na Kaptol i ondje s franjevcima molio i pjevao časoslov. O tome imamo i izravno svjedočanstvo o. Alekse Benigara koji ga je i osobno poznavao: Bio je to Božić, neposredno prije njegove smrti. Kako je češće k nama zalazio na moljenje časoslova, došao je i za polnoćku te godine. Pjevao je zajedno s nama redovnicima Božićni matutin. Bilo je tada sve na latinskom, pa smo i na polnoćki pjevali latinski.

 Daje poticaj za lurdsku procesiju do franjevačke crkve

U svojoj biografiji o Merzu Ivanov duhovnik o. Vrbanek spominje kako je Ivan dao poticaj za organizaciju velike procesije sa svijećama u čast Gospi lurdskoj. Ta se procesija, na kojoj je Ivan s ocem i sam sudjelovao, održala u Zagrebu i išla je od bazilike Srca Isusova do franjevačke crkve na Kaptolu.

 Brani zagrebačke franjevce od napada u tisku

U Katoličkom listu od 22. siječnja 1925. Ivan Merz objavljuje poveći članak pod naslovom: Božićno bogoslužje kod otaca franjevaca Odgovor Hrvatskom Pravu. Njegov je članak zapravo obrana provedbe liturgijske reforme zagrebačkih franjevaca, a što je bio napao list Hrvatsko pravo. O. Vrbanek napominje da je zapravo sam Merz potaknuo oce franjevce u Zagrebu na Kaptolu da u okviru liturgijske reforme uvedu gregorijansko pjevanje te su oni to počeli provoditi od Božića 1924. U svome članku Merz biranim argumentima brani franjevce i pokazuje opravdanost njihovog liturgijskog angažiranja. Donosimo samo nekoliko izvadaka iz toga članka koji Merz započinje ovim riječima:

Hrvatsko Pravo od 29. XII. 1924. donijelo je noticu pod naslovom: ‘Zar i vi, časna braćo franjevci?’ U ovoj se na nepristojan način napada otac gvardijan i cijeli zagrebački samostan. Prigovara im se, što ‘mjesto naših narodnih božićnih popijevaka časna braća franjevci nađoše za shodno da pjevaju pod sv. misom neku latinsku tešku misu ‘ Upozoravamo anonimnog ‘Hrvata-katolika’, pisca ovog članka, da je posve neupućen o značenju sv. mise, o značenju korala i udjelu, koji može da imade narodna pjesma u katoličkom bogoslužju

Merz potom navodi brojne citate iz Motu proprija pape Pija X. O liturgijskoj glazbi, te nastavlja:

Oci su franjevci započeli s reformom, koju od njih traži sveta Crkva to jest sam Krist. U prvom se redu oni moraju obazirati na želju Kristovu Činjenica je da se liturgijski pokret u drugim zemljama silno razmahao i da se je već prije mnogo godina počelo s reformama sličnim onoj, kojom je započeo novi otac gvardijan Kod nas se još uvijek drži da sve mora ostati pri starom i da su naše narodne pjesme vrhunac poezije. Mnogi misle da se u crkvu dolazi poradi pjesme. Ali je načelo katoličke liturgije da se pod misom ne pjeva, već da se misa pjeva. Ako smo mi u našim zemljama još uvijek pod uplivom liturgičkog liberalizma i ne osjećamo kako smo nazadni, to moramo to većim oduševljenjem pozdraviti ovaj početak reforme zagrebačkih otaca franjevaca. Jer, poznata je činjenica, da upravo taj red ima velike zasluge za sv. liturgiju. I kod nas je o. Vlašić, franjevac, počeo s prijevodima dijelova časoslova, tako da će i narod vremenom početi da razumije sv. Liturgiju i da se pomoću nje posvećuje To su shvatili oci franjevci: pa otpjevali i odslužili bogoslužje kako to Crkva od njih traži, a onda su se kod njih pjevale narodne božićne pjesme O kakovom ukidanju nema ni govora i zato je neumjesna ona nepristojna kleveta na č. oca gvardijana Mi se stoga više radujemo pobožnom pjevanju franjevaca, koje na nas djeluje kao ljubav koja je poprimila zvučni oblik, nego li da su pjevala umjetnički izvježbana grla opernih pjevača, koja ugodno djeluju na uho, ali srce ostavljaju posve hladno Hvala ocima franjevcima na njihovoj reformi. Neka i nadalje goje narodnu crkvenu pjesmu, ali pod uvjetom da svečano i službeno crkveno bogoslužje ostane posve netaknuto i da se s vremenom uznastoji, da i sam narod počne razumijevati njegove ljepote, da započne aktivno u njem sudjelovati. Dosta se teoretski pisalo po našim listovima u «Životu», «Luči», «Kat. Listu», «Posestrimstvu», «Hrv. Prosvjeti» – o liturgijskoj obnovi i o liturgijskom pokretu: oci su franjevci započeli praktički da provode te potrebne reforme i taj uzvišeni apostolat. Neka Gospod blagoslovi taj njihov smioni pothvat!

KATOLIČKI LIST, 22.I. 1925.   Dr. Ivan Merz

 Povezan s franjevcima u Bosni i Hercegovini

Ivan je prijateljevao s o. Mirkom Džajom u Livnu s kojim je bio također i u pismenom kontaktu, a u vezi s radom u Orlovskom društvu. Sačuvalo se nekoliko Merčevih pisama u ostavštini fra Mirka Džaje koja se čuvaju u arhivu livanjskog samostana.

Merz je imao i veoma dobrog prijatelja fra Krešu Pandžića u Hercegovini s kojim je također pismeno kontaktirao. U jednom opširnom pismu od 10. lipnja 1927. o načelima rada u Orlovskoj organizaciji Merz piše fra Kreši: U radu mora biti prvi kriterij spas duša, dobro sv. Crkve i to onako kako si to dobro zamišlja Sv. Stolica Radi se o tome da Kristu pridobijemo što više duša a ne da radi jednog političkog programa (gdje smo svi pogrešivi) narod odbijemo od ‘jedinog potrebnog’.

Dr. Rudolf Romer piše kako je Merz za vrijeme svoga boravka u Sarajevu posjetio i franjevce na Bistriku i crkvu sv. Ante:

Kada je dr. Merz u jesen 1922.g. posjetio Sarajevo i držao đačkoj organizaciji u sjemeništu predavanje, pratio sam ga putem franjevcima. Ušavši u katedralu svečano se vodom prekrižio i pokleknuo, a onda usred crkve na oba koljena na rupčić kleknuo i sklopljenim rukama predao se molitvi. Ostao sam iza njega stojeći i čudeći se U crkvi sv. Ante ponovio se isti prizor i kad se ondje od njega rastadoh, ponio sam neizbrisiv dojam, da taj gospodin nosi u duši neku veliku ideju Danas je uvijek preda mnom njegov životopis i živa uspomena na velikog muža (pismo 23. VIII. 1942.)

 Merz piše i drži predavanja o franjevačkom duhu

Prigodom 700. obljetnice smrti sv. Franje Merz je držao predavanja o franjevačkom duhu u tadašnjim Orlovskim društvima te je na njih primjenjivao načela franjevačke duhovnosti. Tekst toga predavanja sačuvao se u njegovu arhivu i objavljen je u Glasilu Postulature br. 1-2, 1976. str. 9. Evo nekoliko misli iz toga predavanja:

Dvije socijalne kreposti, pravednost i ljubav propovijedao je sv. Franjo Franjevački duh jest duh pomirenja. I Orlovstvo mora unijeti u naša sela i naše gradove slogu i ljubav I kao što je bila zadaća sv. Franje i njegovih redova da pred rasulom obrani Katoličku Crkvu, Orlovstvo zapada slična zadaća u hrvatskom narodu Probuditi Crkvu i osjećaj za Crkvu u dušama ljudi jest zadaća franjevačkog apostolata, a istodobno je to i franjevački duh, koji ima da prožima hrvatsko Orlovstvo.

 Pjesma o dr. Merzu

Franjevac o. Ninoslav Ivanković studirao je s Ivanom Merzom u Beču od 1919. do 1920. Postoji čak i njihova zajednička fotografija kao članova katoličkog studentskog društva Hrvatska. Deset godina nakon Ivanove smrti o. Ninoslav objavio je pjesmu u spomen na svoga prijatelja u časopisu Katolički svijet koju donosimo u cijelosti.

 U SPOMEN DR. IVANU MERZU

Iz bečkih đačkih dana 1918-1919-1920.

Ono je bilo za vrijeme rata,

Kadno se zbijasmo k’o brat uz brata.

U Beču slavnom na univerzi,

Kao i trgovci na svojoj berzi.

I jedna miso sve nas vodila,

Vjera i nauka za cilj nam bila.

Mnoge i lijepe imasmo plane

U one đačke i ratne dane.

I naše društvo, đačka elita,

Požudno čekaše zadnjih ispita.

Da svaki krene u svoje strane

I tamo izvodi skovane plane.

Poslije nas sudba rasprši svuda

Jedne k’o majka, druge

k’o furija huda.

Nad Tobom, druže, božanska sila

Trajno je bdjela pa Te štitila.

Nikad se nisi nadao, druže,

Da će Ti cvasti zemaljske ruže.

Zemlju si smatro podinom nogu,

Dok Ti je mis’o težila k Bogu.

Na Tebi bješe odora ratna,

Dušu Ti resila nevinost zlatna.

Kao što oro pod nebom kruži,

Da se nad plijenom spusti i pruži,

Tako si i Ti duhom se diz’o,

Ideje zbiro, ko biser niz’o.

 

Mističnog orla im’o si krila,

Koja Te k svjetlu Božjem nosila.

Tu Ti se otkrila nauka Krista,

Jedra i snažna, bistra i čista.

Tu si neiscrpno osnažen Duhom

Dušu zasićo života kruhom.

Kroz more patnja mor’o si proći

Učeć’ i trudeć’ danju i noći.

Pa kad si sebe u svem nadvlad’o,

Savjet si dav’o i drugima rado.

Koji su puti, što spasu vode,

Do trajne sreće, prave slobode.

 

Hrvatska dična bješe Ti mila,

Ona je i Tebi kolijevkom bila.

Nijemac si bio po staroj krvi,

A duhom Hrvat svagdje k’o prvi.

Zato što Hrvat nikada nije

Izdao Krista niti Marije.

Povijest ne pozna narod na sv’jetu

Stalan i vjeran zavjetu svetu,

Kao što narod hrvatskog roda,

Čiji je ideal Krist i Sloboda.

Bedem kršćanstva, štitnik kulture

Nazvan u doba olujne bure.

Bio si uzor-mladić u svemu

Imo si potpunu kršćansku spremu.

Danas se za Te prepiru ljudi,

Svaki Te po svome shvaćanju sudi.

Mnogi se po Tebi hoće da slave,

Prohtjevno pišuć’ iz svoje glave.

Ti mirno snivaj u svome grobu,

Tvoj program stoji svakom na probu.

Za Tvoja dična, uzorna djela

Svevišnjeg ruka vijenac Ti splela.

Ne ima sljedbe Pavla, Apola,

Nit’ se očekuje uspjeh ozdola.

Svaki je uspjeh ozgor od Boga,

Gdje vlada ljubav i bratska sloga.

Kod svetih ljudi strujanja nema,

Zašto da sljedba strančarstvo sprema!

 

Jablanica, 1939.

(KATOLIČKI SVIJET, br. 6, lipanj 1940.)

o. Božidar Nagy, Di postulator