Dan: 12. travnja 2011.

RASTANAK S MIRKOM ĆORKOVIĆ

Hladnoga, 17. prosinca 2009. godine, dok je 26. broj Suze dolinske bio u tisku (štampi) čusmo tužnu vijest: Umro je Mirko Ćorković.

Mirko se rodio, 12. travnja 1935. godine u Donjoj Dolini kod Bosanske Gradiške, kao četvrto dijete od Mate

i majke Mande r. Vidić. Prije njega se rodio brat Mijo 1927. godine, zatim brat Ljupko 1929. godine a obojica će umrijeti 1932. Sestra Anka će se roditi 1931. godine i udati se za Radovana Petrovića. Iza Mirka se je rodila Julka 1938. god. a udat će se za Vladimira Ćorkovića, Kata 1941. god. koja će se udati za Kuzmana Valentića i najmlađa Janja rođena je 1945. godine.U desetoj godini života, dakle 1945 ostaje bez oca koji je ubijen u Donjoj Dolini. I tako, kao jedinom muškarcu u kući pao je već u djetinjstvu veliki teret na leđa.

Uza sve te poteškoće, u Donjoj Dolini je završio Osnovnu školu, a potom kurs knjigovođe. Nije na tom ostao nego je u Banja Luci završio trgovačku školu i školu trgovačkih poslovođa.Kao knjigovođa robnog knjigovodstva radio je tri godine, a zatim je prešao za pomoćnog trgovca u trgovinu građevinskog materijala u Bos. Gradiški. Nakon tri godine prelazi u komercijalu gdje radi tri godine, da bi se pod kraj 1969. godine uposlio kao poslovođa trgovine mješovite robe u svojoj rodnoj Donjoj Dolini. Trgovina je u svom sastavu imala otkup mlijeka i otkup poljoprivrednih proizvoda a prodavala se je industrijska roba, repromaterijal i umjetna gnojiva.

Na tom radnom mjestu je ostao dvadesetak godina, dakle do 1989. godine kada kod svoje kuće otvara vlastitu trgovinu.Komunističke ideje nije nikada prihvaćao pa zbog toga nije bio omiljen u njihovom društvu, ali to će osjetiti i u svom radu.Ipak, za njega se može reći da je bio u Donjoj Dolini, ali i šire, pokretač društvenog, kulturnog i športskog života. Uvijek je prednjačio svojim idejama, svojim zalaganjem i radom. Starije generacije ga pamte kao ljubitelja lijepih i jakih motora, a poslije i automobila.Osnivanje Hrvatske demokratske zajednice u dolinskom kraju, doživio je kao preporod hrvatskog naroda. To će ga koštati, pa će u ožujku 1992. godine morati sa starom i bolesnom majkom napustiti Dolinu i otići u Zagreb, ostavivši kuću i trgovinu. Kuću će poslije dušmani opljačkati, kao i trgovinu, a kuću zapaliti.

U Zagrebu, na Čulincu je kupio kuću, koju će poslije dograditi, a uz nju i izgraditi bravarsku radionicu. Naime, osim trgovačkog zanata Mirko je bio sklon bravarskim poslovima, a njegovi uradci su graničili s umjetnošću.

U Zagrebu je izvjesno vrijeme obnašao dužnost trgovačkog putnika sve dok nije otišao u mirovinu.Ni u mirovini nije mirovao, nego je osim bravarskih uspješno radio i druge poslove. Za Suzu dolinsku je crtao karikature, a njegove gravure osim u Suzi su objavljene i u monografiji Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti. I sve tako, dok se nije razbolio. Kako zlo nikada ne dolazi samo, nakon što se je izliječio od jedne bolesti njegovo veće bolešću načeto tijelo, osvojit će druga bolest

Umro je u sedamdesetčetvrtoj godini života. Puno je uradio, a želio je još i više.Na posljednjem ispraćaju okupila se brojna rodbina i prijatelji iz mladosti tako i oni koje je stekao nakon prognanstva iz rodnog kraja.

Mican

(više…)

VESNA PARUN (1922. 2010.)

Vesna Parun pripada među najpoznatije suvremene hrvatske pjesnike. Ona je i najistaknutija hrvatska pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća. To mjesto u hrvatskoj književnosti zauzela je zahvaljujući raskošnosti pjesničkog izraza, bogatstvu tema i motiva i stvaralačkoj plodnosti. Poezija je prava domena Vesne Parun, no već je poslije druge knjige pjesama počela pisati prozu i drame. Objavljeno joj je preko 60 knjiga poezije i proze i uprizorena su četiri njezina dramska djela. Ona stvara dulje od pedeset godina i već pripada književnoj povijesti. Za svoj pjesnički rad dobila je značajne i brojne nagrade i priznanja. Za zbirku “Pjesme” (1948.) dobila je Nagradu Matice hrvatske, za zbirku “Crna maslina” (1955.) dobila je Nagradu grada Zagreba, za stihovani dječji roman “Mačak Džingiskan i Miki Trasi” (1968.) dobila je Nagradu Grigor Vitez, 1972. dobila je kao najuspješniji dječji pjesnik Zmajevu Nagradu Matice srpske u Novom Sadu, a 1970. u Parizu je dobila Diplomu za poeziju. Njena zbirka “Zore i vihori” (1947.) po mnogo čemu označava važan datum u razvojnom tijeku novije hrvatske poezije. Vesna Parun rođena je 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu blizu Š ibenika, gdje joj je otac radio kao općinski činovnik koji je često bio premještan i ostajao bez posla, zbog čega je brojna obitelj (četvero djece) živjela u prilično teškim uvjetima. Zato je Vesna dobar dio djetinjstva i mladosti provela kod tete i tetka u Splitu, u Biogradu na Moru i u Š ibeniku. Otac Ante rodom je s otoka Prvića, a majka Antica sa Š olte. Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Š ibeniku i Splitu gdje je 1940. maturirala. Bila je odličan učenik i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem. U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Onda je došao rat, bježanje u Split, povratak u Zagreb (1942.). Tada su živjeli u Sesvetama kod Zagreba gdje joj je otac radio u općini. Poslije završetka rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu, ali je tada upisala čistu filozofiju. Godine 1947. je radila je na pruzi Š amac – Sarajevo. Od 1962. do 1967. godine boravi u Bugarskoj, a tada se vraća u Zagreb. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik. No nakon pola stoljeća u Studentskom gradu, u zagrebačkoj Dubravi, u Badelovoj ulici 15 (danas Vile Velebita), Vesna Parun svoj je skromni dom 2000. godine, iz nevolje, zauvijek napustila i, vjerujući da je riječ o privremenom smještaju iz zdravstvenih razloga, smjestila se u Stubičkim Toplicama. U Stubičkim Toplicama proslavila je zadnjih nekoliko rođendana i napisala nekoliko knjiga. Samoću i “otpadništvo” od sadašnje kulture izabrala je sama, ne želeći se nikome klanjati. Prva je žena u hrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost. Umrla je 25. listopada 2010. u Stubičkim Toplicama u 88. godini života. Sahranjena je na otoku Š olti. Godine 1988. je, ta velika hrvatska pjesnikinja bila u Donjoj Dolini na književnoj manifestaciji Goranovo proljeće koje je KUD Ivan Goran Kovačić iz Doline i Novog Sela organizirao. Njene melodične stihove koje je recitirala Dolinci su dugo osjećali u srcu. Ovaj skromni članak i nekoliko slika, neka budu draga uspomena na Vesnu Parun, neponovljivu pjesnikinu u hrvatskoj književnosti.

Pjesnikinja Vesna Parun i šansonjerka Lada Kos u Dolini na jednom od književnih manifestacija “Goranovo proljeće”

Sudionici “Goranovog proljeća” oko Vesne Parun u Dolini

(više…)