Dan: 16. siječnja 2012.

Sestra Jula Ivanišević

DOĐITE I VIDITE  

Prva velika radost za s. Julu bila je zgoda kada je 1918. godine u samostan došla i njezina sestra Mara. Mara je ostala u «Emausu» tri godine, sve do svoga redovničkog oblačenja. Sestra Jula je Maru upućivala u samostanske poslove, redovnički život i duhovnost. Odgajala je svoju rođenu sestru za samostansku susestru. Nikad nisu ni sanjale da će jednom zajedno živjeti na ovom tlu, pod ovim krovom, koji se za njih gradio dok one nisu bile niti rođene.

Živahnost školske djece kao cvrkut slavuja svakodnevice je podsjećala s. Julu na njezine brojne nećake i nećakinje. Zato je došla na ideju da zamoli poglavare da u školu u Breške pozove svoju nećakinju Maricu Abianac. Neka dođe, neka uči, i neka vidi. A Bog će učiniti svoje. Zamolila je poglavare i oni dopustili. Marica je došla. To je za nju bila dvostruka milost: škola i rast u redovničkom zvanju. Marica će cio život zahvaljivati Bogu za taj dar, ali pod redovničkim imenom: s. M. Martina. Provincija Božje Providnosti postala je samostalnom 1919. godine nakon I. svjetskog rata. Nazvana je «jugoslavenskom provincijom». Sestre Kćeri Božje ljubavi su tada u Sarajevu otvorile novicijat i kandidaturu. Tako kandidatice više nisu primale svoju redovničku formaciju u Beču nego u Sarajevu. 1921. godine u Sarajevu je obučena Mara Ivanišević. Nosila je redovničko ime s. M. Agneza. Sestra Jula se neizmjerno radovala što je i Mara prihvatila redovnički poziv. Godine 1923. s. Jula zamolila je poglavare da joj dozvole položiti doživotne zavjete. Njezino ozbiljno življenje redovničkog poziva, redovničko držanje, molitveni život, živo nastojanje oko vjernog vršenja redovničkih pravila i redovničke discipline, radinosti i sposobnost za zajednički život, bilo je ono što ju je preporučilo za doživotne zavjete. Prema tim njezinim kvalitetama, za zavjete ju je preporučila njezina zajednica i predstojnica s. Berchmana Leidenix. Provincijalna glavarica Gottharda Bohm napisala je izvještaj generalnoj glavarici Ignaciji Egger u Beč: «Ja je predlažem.» Jasno, za doživotne zavjete.

«Božjem Srcu za uzdar »  

Sestra je Jula iz Brežaka otišla na višetjednu pripravu za doživotne zavjete u Sarajevo. Pripremala se u tišini i sabranosti, molitvi i radosti, i redovničkim vježbama. Donijela je posljednju i čvrstu odluku: biti Gospodinova. Ne, nema ništa što bi je moglo odvratiti od ljubavi Božje. Nakon priprave i duhovnih vježbi, položila je doživotne zavjete zajedno s još šest sestara. Prije doživotnih zavjeta 28. srpnja potpisala je oporuku da se odriče svakog imetka u korist Provincije. Oporuka glasi: «Ja niže potpisana sestra Marija Jula (Kata) Ivanišević, članica Družbe Kćeri Božje ljubavi u jugoslavenskoj provinciji očitujem ovim da unaprijed jugoslavenskoj provinciji kongregacije Kćeri Božje ljubavi ustupam neograničeno pravo upotrebe i raspolaganja onim, bilo pokretnim, bilo nepokretnim, što bi ga možda ubuduće baštinom ili darovanjem stekla. Ova moja oporuka ima pravnu vrijednost dokle god sam članica ove kongregacije.»

Eto, daje sve da primi sve. Bog će biti njezina neizmjerna nagrada. Š to joj treba više?!

A 29. srpnja 1923. godine kleknula je pred provincijalnu glavaricu M. Gotthardu Bohm u crkvi Kraljice sv. Krunice u Sarajevu i pred oltarom položila doživotno siromaštvo, čistoću i poslušnost riječima: «Ja sestra Marija Jula Ivanišević, obećajem pred Bogom svemogućim, Marijom prečistom Djevicom i Majkom Božjom, pred svetim ocem Augustinom, svim svetima i pred Vama, časna provincijalna glavarice Družbe Kćeri Božje ljubavi, doživotno siromaštvo, čistoću i poslušnost prema pravilima svetog Augustina i prema ustanovama ove Kongregacije. Njima se u svemu potpuno podvrgavam te ću svim silama svojim nastojati da ih točno izvršavam po milosti Gospodina Boga. Amen. Reljefno srce na prstenu, koje je primila, bilo je znak njezina potpuna i neopoziva predanja Bogu. Doživotno i s ljubavlju.

Siromaštvo koje joj se u školskim danima samo nametalo i «zakidalo» je, danas ga je s. Jula prihvatila u potpunosti «Krista radi», kao milost svoga posvećenja. Svoju spoznaju i odluku rane mladosti, da neće osnovati obitelj i da neće uživati dobra braka, potvrdila je zavjetom djevičanstva, predajući se slobodno, nepodijeljena srca, potpuno i doživotno Bogu. Svoj posluh, za koji je imala smisla i sluha još u roditeljskoj kući, osobito prema majci, koju je slušala do te mjere da je i odlazak u samostan odgodila, sada je ovjenčala zavjetom poslušnosti. Činom doživotnih zavjeta sestra se Jula potpuno nakalamila na živo stablo Družbe Kćeri Božje ljubavi, da živi za Crkvu i od Crkve. Ona je pripala Družbi i Družba njoj. To je milosno stapanje, poput jednog «mi». To je zajedničko hodočašće prema vječnosti. Pravno, ali još više duhovno, postala je kći Božje ljubavi. Svakog će dana nastojati to sve više biti, osluškujući Očev glas: «Slušaj kćeri, pogledaj, prisluhi: zaboravi svoj narod i dom oca svog!» (Ps 45,11) Pjevajući ovaj psalam živjela je prema geslu Utemeljiteljice: «Sve za Boga, za siromahe i za našu Družbu», kao i prema dragocjenu savjetu iste sestre Franciske Lechner: «Prihvati svaku priliku da drugima dobro činiš. Ako im ne možeš pomoći u njihovim potrebama, barem ih utješi u njihovim patnjama » Ponesena snagom vjere, nade i ljubavi, bogoobličnih kršćanskih kreposti, ušla je u novu fazu života. Do doživotnih zavjeta svake redovnice, pa i s. Jule, odgovornosti su više na drugima. A sada nakon redovničke punoljetnosti, postaje odgovornom u prvom redu sama za sebe, a onda i za druge. Ono što su starije sestre bile njoj, sada je ona mlađima. S himnom na usnama, «Čuj me svijete čitavi, kći sam Božje ljubavi ( ), Božjem Srcu za uzdar stavljam svoje na oltar», doživotno zavjetovana s. Jula otplovila je u lađi Družbe «služiti Isusu» među narodima Bosne.

U «Antunovcu» na Ilidži

Poslije zavjeta sestra je Jula poslana na novu dužnost u samostan «Antunovac» na Ilidži kod Sarajeva. «Antunovac» se zvala kuća, bolje reći lječilište bolesnih sestara pokraj poznatih ilidžanskih toplica. Ali je imao i «svoju socijalnu misiju za uzdržavanje škola i sirotišta u Sarajevu.» Na «Antunovcu» joj je dodijeljena briga za samostansko gospodarstvo koje se sastojalo od polja, vrta i živina. O svemu tome s. Jula se odgovorno i dragovoljno brinula. Osim svoje dužnosti bila je od pomoći i sestrama i gostima koji su odsjedali u «Antunovcu». Čini se da je to za nju bilo dosta naporno. Jer tu nije ostala dugo. Nastupili su neki srčani problemi. Nakon liječničkih pregleda i savjeta, poglavari su joj odredili da se oporavlja u zajednici u «Zavodu sv. Augustina» u Sarajevu. U toj je zajednici ostala cijelu 1924. godinu. Tu se vidljivo oporavila. Nakon oporavka, a samo godinu dana poslije doživotnih zavjeta, imenovana je poglavaricom u samostanu zvanom «Josipovac» kod Tuzle. Bilo joj je tada 35 godina . Ipak, iznenadila ju je poglavarska dužnost. Tu dužnost je tiho i odgovorno prihvatila.

(više…)

Ispovjedam se svakoga tjedna, a svaki dan nastojim prisustvovati Svetoj Misi i Pričesti i nekako mi nije toliko teško reći: Ne! – grijehu po riječi, djelu i propustu, koliko po misli. Nekada me i u samoj crkvi, za vrijeme Mise, spopadnu neke užasne i grozne misli i oblijeću mi oko glave. Tada me samo molitva u dubokoj koncentraciji može osloboditi tih užasa. Možda bi mi suvremeni prsihijatri rekli da sam luda, ali ja znam da nisam i znam da se te i takve misli ateistima uopće ne doimaju. Zle misli su moj temeljni problem I zato se samo molim za čistoću vjere i savršenstvo srca. Ništa više i ne mogu tražiti. Voljela bih imati savršeno pouzdanje u Boga tako da se nikada ne uplašim te borbe, ali ja osjećam strah da ću popustiti, mada molim za jakost. Ohrabri me.  

Kroz tijela nam prolazi rendgensko zračenje, zima, toplina, ultrazvuk, elektricitet, magnetizam..Nismo mi sve to što je u nama. Kako materijalne zrake i sile, tako i duh može prožeti naše tijelo i iznutra nas varati svojim sugestijama, ako i tjelesnim osjećajima što ih izaziva, da je njegova volja naša volja, da su njegova zla i grijesi naša zla i grijesi. To nije istina i tim sugestijama nikada ne treba vjerovati. Da su ta zla zaista naša, ne bi nas mučila strahom, grižnjom savjesti, uživali bismo u njima, kao što grešnik uživa u svome grijehu. To je napast što je Bog dopušta radi naše vjere, radi jačanja kreposti našega srca, radi kušnje u kojoj se svim srcem opredjeljujemo za Njega. Našoj duši smije zloduh prići da je iskuša, a snjime strah, gadost, rasijanost, mržnja i svako drugo njegovo zlo. Ali dok god ne pristanemo na njegov grijeh i ne počnemo uživati njegovu odvratnost, duša nam je zdrava. Buni se protiv prisustva napasnika i želi ga se riješiti. To Bog vidi i takve patnje nam urračunava u zaslugu. U toj mučnoj borbi pokreta i duše nisu elegantni niti mogu biti. Križ ne pokazuje ljepotu, nego raspinje Ljepotu. Sin je Čovječji na njemu iznakažen.

Psihijatri gledaju dušu kao da je ona sama u sebi i sama u svijetu iz zato ovu nevidljivu borbu smatraju bolešću duše, a ne napastovanjem Zloga. Zlo pripisuju duši umjesto da je od njega oslobađaju. Kad im duša jasno kaže da nije bolesna, nego napadnuta, oni ne vjeruju.Tako griješe protiv istine i protiv života. Nije nikakvo čudo što je mene jedan uvaženi psihijatar nagovarao da se bavim magijom kojom se i on bavi. A njegov kolega na istom odjelu, ispričavajući se što sam ga pred vratima dugo čekao zbog bludničenja s dugogodišnjom pacijenticom, reče mi vrlo hladnokrvno: Š to ćete, i to je dio našega posla!” To je vjerojatno jedan od onih što djevice uvjeravaju kako je djevičanstvo uzrok njihovih nevolja, a blud jedini lijek za njih.

Pitao sam onoga prvoga koliko oni ljudi uopće izliječe. A on će: Hm! Zanimljivo pitanje. O tome nisam nikad razmišljao.. Mi, zapravo ne znamo što se s ljudima događa kada odu od nas. A oni uz nas, ionako bolesni.” Na temelju čega ste sigurni da ispravno tretirate pacijente?”- upitah ga. A on, bez razmišljanja, bez osjećaja odgovornosti za duše, dometnu: Mi imamo vrlo jasne hipoteze velikih umova psihijatrije i razvijene brojne metode. Oni su nam glavni oslonac u našoj praksi. Naravno, naš je posao kreativan. Mi ipak sami prosuđujemo stanja i tijek bolesti svakoga pacijenta te sami odlučjuemo koju ćemo metodu kada primjeniti.”

Ovo o psihijatrima ne rekoh da ih kudim, nego da tebe utješim kako ti čije bezbožno znanstveno mišljenje ne bi optetretilo savjest i razoružalo dušu u tim borbama. Sama svjedočiš da te molitva u dubokoj sabrananosti izbavlja iz tih užasa. Sabranost u molitvi je potpuna predanost Bogu. Takvoj se duši Bog približava. A gdje je On, svako zlo mora odstupiti.

Kad ti se učvrsti predanje u Božju volju, Gospodin će zapovjediti da te zloduh ostavi na miru. Sjeti se Joba! Njegov je psihijatar bila njegova žena. Htjela mu je sposlovati brzi prekid muka i lažni zemaljski mir paklenim savjetom: Zar si još postojan u neporočnosti? Prokuni Boga i umri!” Slično je prvi psihijatar što ga spomenuh uvjetovao jednoj duši koju sam poznavao: Ako hoćeš da te ja liječim, onda nema više nedjeljne Mise!” Ona, sirota, unuka vračare, nije imala prave vjere i nije shvaćala izvor svojih mučenja, pa ju je tajj psihijatar, ostaviviši je u vlasti zloduha uz pomoć boga znanosti, vrlo brzo doveo do groba. A Job, neporočan i pun vjere, svome psihijatru” uzvraća: Brbljaš kao luđakinja! Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?” (Job 2,9-10) Job je ludošću vjere nadvladao smrt i stekao život pun svakoga blagoslova.

Tko je luđak i što je ludnica u ovome svijetu, valja pitati Boga, a ne vjerovati oholicama koji Njega odbacuju i ni najmanje se ne protive zlim nadahnućima svoga srca. Mnogi sveci su podnosili slična mučenja, ali su napasnika vjerom nadvladali. Oni koji o njima nešto znaju, a nemaju prave vjere, čuo sam gdje danas govore kako su mnogi sveci bili psihički bolesni. To nije istina! Ni mističari, koji su po dopuštenju Božjem nakratko do pakla sišli, nisu psihički bolesnici nego svjedoci istine svome slijepome naraštaju koju Sotona skriva, a njegovi robovi je ne poznaju. Ako nemamo na srcu neispovjeđena grijeha, i sami zloduha možemo otjerati, obnovom krsnog saveza: ”Odričem se Sotone, svih zloduha i nečistih sila! Odričem se grijeha da živim u slobodi djece Božje. Vjerujem u moga jedinog Tvorca, Trojedinoga Boga Oca, Sina i Duha Svetoga, koji neka me oslobodi od svakoga zla, jer se uzdam u Njega, ljubim Ga i po ljubavi pripadam njegovoj svetoj Crkvi.

Zato, s vlašću koju mi je Gospodin Isus po krsnoj milosti i obećanjima vjere dao, tebi, zli duše, koji me iskušavaš, zapovijedam u ima Isusa Nazarećanina, koji je sve moje grijehe u svojoj Presvetoj Krvi uništio, te nemam više grijeha na sebi, ispij svoje otrove! U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.” Ovo nije službeni obrazac nego spontani izričaj moje vjere kojim ja pobjeđujem, a izvire iz službenoga obrednika Crkve i benediktinskog otkilnjanja kojih se u ovaj čas sjetih. Prekriži se i ostani u miru vjere. Od takve vjere zloduh mora otići. Po vlastitom iskustvu svjedočim da je tako. Bog je dopustio da komarci oblijeću oko nas, ali nam je dao i ruke da ih otjeramo. Moćne ruke duše su sile postojane vjere. Mnoštvo misli od zla dolazi. A od Boga dolaze misli šte ne prilaze kradom k srcu, nego postojano zvone u nutrinama kao da su glasno izrečene. Odnekud, mimo pameti, iz dna srca i iz svih dubina duha, u dušu ulaze i nose u sebi jasnoću Božje mudrosti. Njih valja slušati. A takve su da ih čovjek u svome miru ne može zaboraviti.

Demon je samotnjak, nikoga nema, ni s kim neće i protiv svakoga je. A Bog je u sebi sveto i vječno zajedništvo. I, jer je Ljubav, uvijek nas u zajedništvo poziva, zato je za dušu važno da traži zajednicu i živi u zajednici; i to ne bilo kakvoj. Zajednica je duhovno jedinstvo, a ne skup demoniziranih grešnika. Jedina istinska i sveta zajednica, koja se nikada ne raspada, jer nema u sebi lažnoga lika ni lažne riječi, jest Crkva. Njezin život je zajednička molitva i Euharistija. Preporučujem ti da se uključiš u neko od danas brojnih molitvenih zajendica u Katoličkoj crkvi. Ako je istinska zajednica poniznih vjernika koja traži Boga i Njemu se klanja, naći ćeš u njoj čudesan život i snagu protiv zla što ti sada nedostaje. Upoznat će živoga Boga među krotkim ljudima te iskusiti blaženstvo njegova zagrljaja. Ljubav će te o spasu duše poučiti i nećeš više tražiti po svijetu učitelja. Njegov Duh prebiva u svetom zajedništvu Crkve; zato ljubi Crkvu, rasti u Duhu i znaj da Kršćanin na križu svome sazrijeva.

Rajko Bundalo