Uoči dana, kada se je Hrvatska spremala da obilježi tužnu obljetnicu pada Vukovara, Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, kratka vijest se je prolomila kao grom iz vedra neba: Umro je Zdenko!
Otrgnut je još jedan list s Dolinskog stabla. List, koji nije požutio do te mjere da je trebao otpasti. Kanula je još jedna suza dolinska!
Zdenko je rođen 23. kolovoza 1954. godine u Novom Selu od oca Mate i majke Terezije r. Oršulić. Bosonogo djetinjstvo je proveo u rodnom Novom Selu, kao i prva četiri razreda Osnovne škole, preko puta, a ostala četiri razreda u susjednim Lamincima.
Trgovačku školu i stjecanje zvanja kvalificiranog trgovca stekao je u Banja Luci. Kao trgovac radio je u Bosanskoj Gradišci, zatim u Zemljoradničkoj zadruzi u Donjoj Dolini s Mirkom Ćorkovićem, a pod kraj devedesetih godina je otvorio Trgovinu mješovite robe u obiteljskoj kući u Novom Selu, prostoru za te svrhe izgrađen i tu radio dok ga ratni vihor u tome nije prekinuo.
U tom poslu mu je pomagala supruga Zdenka s kojom je zasnovao bračnu zajednicu 8. ožujka 1980. godine.
Za vrijeme življenja u Novom Selu, Bog ih je obdario s dvojicom sinova Kristijanom rođenim 29. listopada 1981. godine i Dariom rođenim 14. kolovoza 1988. godine. Nakon sedam godina, u izgnanstvu, u Hrvatskoj, 22. studenog 1995. će im se roditi kćerka Tajana.
Zdenko je sa svojom obitelji, suprugom i sinovima prognan i 19. siječnja 1993. godine razmjenom: civili za civile kod Dragalića prešao je u Hrvatsku. Mjesecima su se potucali od Nove Gradiške, gdje su ostali pola godine pa do Rijeke, a potom se vraćaju ponovo u Novu Gradišku, točnije u Š umetlicu gdje su od Gradskog poglavarstva grada Nove Gradiške dobili na korištenje kuću u Š umetlici u kojoj ostaju tri mjeseca. U međuvremenu su uspjeli, posredstvom oca Mate, zamijeniti kuću, onu u Novom Selu za ovu u Slavonskom Kobašu.
Bile su to teške godine. Da bi se preživjelo radio je kao nadničar, a kada ni to nije bilo dostatno, morao je prodati kombi-vozilo s kojim je došao u Hrvatsku.
Godine su prolazile a svaki dan je donosio drugu nafaku. Radio je kao konobar u kafićima u Slavonskom Kobašu, na Javnim radovima pri općini Oriovac, odakle je i otišao u mirovinu, ali na žalost, nije ju dugo uživao. U teškoj bolesti ih je primio tek nekoliko.
Iako, bez stalnog zaposlenja, u zamijenjenoj kući u koju je trebalo uložiti i truda i novaca, da bi se moglo pristojno živjeti, on i supruga, djecu su školovali. Sve troje njih su stekli akademske titule: Kristijan 2005. godine dobiva zvanje Inžinjer elektrotehnike smjer elektronika.
Dario 2012. godine dobiva zvanje Magistar engleskog jezika i književnosti te magistar edukacijske povijesti.
Tajana je ove, 2020. godine dobila titulu magistra njemačkog jezika. Ta vijest ga je učinila sretnim i bar na trenutak olakšalo bolove.
Svi su članovi obitelji uposleni, a on, kada je trebao ubirati plodove svoga rada, napade ga teška bolest koja je bila jača od njegove volje za životom.
Zdenko je bio društveno, kulturno, a naročito športski aktivan, posebno u NK Jedinstvo iz Doline i Novog Sela. Tu svoju aktivnost je nastavio i u novoj sredini, u Slavonskom Kobašu, naročito za vrijeme župnikovanja pok. msgr. Mije Dukića i njegovog nasljednika vlč. Mije Lasovića, ali je stajao na raspolaganju i sadašnjem župniku vlč. Goranu Kovačević.
Sa Zdenkom smo, u drugom broju našeg glasila/godišnjaku Suze dolinske (Godište I. srpanj/listopad 1996. broj 2, za rubriku Gdje su, kako žive i što rade razgovarali.
U tom razgovoru je između ostalog kazao: Nakon što smo u Gornjoj Dolini izgradili suvremenu automatsku telefonsku centralu i doveli u sva sela telefone, izgradili zgradu ambulante i novo nogometno igralište s rolanim tepihom, asfaltirali velik dio putova kroz Gornju Dolinu, Donju Dolinu i priveli kraju asfaltiranje ceste do Novog Sela, ostalo nam je da još, osim asfaltiranja putova, dovršimo izgradnju nove crkve, tj. izgradnju zvonika, izgradimo na groblju Gradina u Donjoj Dolini mrtvačnicu, jer smo sve staze na njemu asfaltirali, proširimo Dom za mladež U svim tim akcijama je sudjelovao, pomagao i u mnogima bio na čelu.
Osim toga, dolaskom demokratskim promjena, očekivao se veći napredak u Dolini u smislu ulaganja inozemnog kapitala, koji su naši ljudi iz Doline i Novog Sela zaradili radeći u inozemstvu, obrtničke radionice, obiteljska poljoprivredna gospodarstva i podizanju jedne suvremene tvornice gdje bi se naša mladež iz župe Dolina uposlila, da ne bi, kao njihovi roditelji morali ići trbuhom za kruhom.
U planu je bila izgradnja jedne suvremene skele između Gornje i Slavonske Doline kako bi što bolje i brže bili povezani s Novom Gradiškom, a s time i cijelom Hrvatskom.
Te naše želje i namjere je prekinuo nametnuti rat u Hrvatskoj. Taj ratni vihor u susjednoj Hrvatskoj se prenio i u Bosnu I Hercegovinu pa i samu Dolinu. Počela su ubojstva i prognanstva
Da, tako je Zdenko govorio, vjerovao i nadao se. Razgovor je završio riječima: Moja želja i nada, a uz to i poruka svim Dolincima diljem svijeta je da ne izgube nadu u jedan pravedan mir i pravedan povratak u našu Dolinu, gdje nas čeka naša crkva – ljepotica, groblje, ambulanta, igralište, domovi i sve to izgrađeno žuljavim rukama ali i nepregledna polja: Pogorlo, Mestanje, Poljanska te rijeke i rječice: Matura, Osorna, Osetna, sve to što su nam naši pradjedovi i djedovi ostavili. Nitko nema pravo da nam na ovakav, nepravedan način oduzme
Do toga nije došlo, ali je s radošću odlazio u rodno Novo Selo, u dolinsku crkvu i na groblje Gradina u Donjoj Dolini.
Počiva pod krošnjama starodrevnih borova, na groblju u Slavonskom Kobašu, u Gospinom svetištu kojem je dao svoj veliki doprinos u izgradnji, ovakvog kakvog danas vidimo.
Hvala mu na svemu. Počivaj u miru Božjem do susreta u Vječnosti Gdje svaka suza nestaje i što ljudsko oko nije vidjelo, a uho osjetilo, što nam je Dobri Bog pripremio.
Dragi Zdenko, počivaj u zagrljaju Gospe Kloštarske i Njenog sina Isusa Krista koji je Uskrsnuće i život. (Iv 11,12)
Bila ti laka hrvatska gruda, koju si toliko ljubio.
pripremio Mican
STU
2020