Vijesti

NIŠ TA SE NIJE PROMJENILO, OSIM Š TO SE OSTARILO

U rubrici  «Jedno pitanje, jedan odgovor» u božićnom, 7.  broju «Suze» 1997. godine smo objavili izjavu Pavla i Mare Kovačević iz Novog Sela koji žive u Trnavi:

«Najtužniji  Božić u našem životu je bio 1992. godine. Samo dva dana prije njega nas šestoro smo u «fići» morali napustiti, supruga i ja Novo Selo, a sin Zdenko sa svojom članovima obitelji obiteljski dom u Bosanskoj Gradiški.

Ovo će biti šesti Božić koji supruga, ja i moja sestra Pava božićujemo po tuđim kućama i svaki se na isti način s bolnom dočekuje.

Nedavno smo se uvjerili da je  krov naše kuće u Novom Selu srušen, a toliko smo svetih noći u toj kući dočekali. Da onima, koji su nas otjerali i razrušili naša sela, Božić išta znači do svega ovoga ne bi došlo.

Naše molitve i želje se već polako ostvaruju pa ćemo moći bar nekog Božića otići u svoje selo i na svoj rodni prag, a poslije »

Nakon devet godina smo ponovo kod obitelji  Kovačević koja se nalazi na istoj adresi u Trnavi na kućnom broju 29A. U međuvremenu je umrla Pavlova sestra Pava pa tako Pavle i Mara žive sami..

PAVLE I MARA

Osim Pavla i Mare u tom mjestu iz Dolinskog kraja živi obitelj Ante Kneževića (zamjenio kuću), Jelene Vonić sa sinom Denisom koji privremeno radio  i živi s obitelji u Italiji,  Nevenke Ćorković,  Marinka Vonić (izgradio obiteljsku kuću) i Boris Knežević (koji je kupio kuću). Prvih godina izbjeglištva ovdje su živjeli još obitelj Jelene Knežević koja je odselila u Gorice, Ive Vonić odselila u Novu Gradišku, Ilija Gubić živi u prognaničkom naselju u Kovačevcu, Anka Petrović u udomiteljskoj obitelji, a Tera Tutić je umrla.

Kao i svakog našeg  sugovornika, na početku razgovora zamolimo da nešto  kaže o sebi i svojoj obitelji.

Rođen sam, počeo je Pavle, u Novom Selu od oca Mije i majke Zorke r. Vonić  29. rujna 1928. godine.

Osim mene, koji sam bio  najmlađi član obitelji, moji roditelji su imali još tri kćerke i to: Tereziju koja se udala za Fabijana Tutića u Donju Dolinu, Janja se je udala za Antu Matijevića u Slav. Dolinu i Pava koja se nije udavala.

 

�

Š IRA OBITELJ KOVACEVIC NA OKUPU U TRNAVI

Drugi svjetski  rat

S nepunih trinaest godina, nastavio je Pavle svoju životnu priču,  sam dočekao  Drugi svjetski rat. Uoči sv. Ive, 28. kolovoza 1944. god. sam molbiliziran. Osim mene   još će biti  mobilizirani:  iz Novog Sela su se još prijavili Vlado /Ilije/ Kovačević, Damjan /Marka/ Stipančević, Vinko /Marijana/ Musić, Slavko /Mate/ Matković, Adam /Vinka/ Knežević, Ivo /Veselka/ Oršulić, Lajko /Luke/ Vidić/ i Marko /Ante/ Vonić, iz Gornje Doline Anto /Ive/ Kalizan, Anto /Alojza/ Budić dok su iz Donje Doline bili Dragan /Ferde/ Š Šokić Vladimir Marinović, Blaško /Florijana/ Kovačević, Željko  Š Šokić i Andrija  Stojaković.

Nakon  obuke  koja je trajala tri mjeseca,  raspoređeni smo  u domobranske postrojbama.  Moje sudjelovanje u ratu se sastojalo  u  čuvanju  prugi i mostova u Slavoniji. Stražarili smo u bunkerima  pored željezničke pruge sve do preokreta. Jedan od tih, onaj u Novoj Gradiški je baš ovoga ljeta srušen.

Povlačenje smo shvatili kao premještanje na druge položaje.

Uz put saznajemo što se u stvari događa i da to nije promjena položaja, nego  odlazak nekuda, a kuda, nitko  nije znao odgovor na to pitanje. Već  putom do Siska se vidjelo da je rat pri kraju. Sa svih strana se slijeva vojska u jednu kolonu  koja se je kretala  prema  zapadu.

Do Siska  nismo imali neprilika, dok smo od njega već počeli upadati u zasjede koje su pripremale grupe partizana. Napadali su manje skupine koje su se povlačile, a kada su nailazile veće kolone, poput naše u šumama su čučili pritajeni.

Išli smo uglavnom  uz Savu i Kupu i izbili  u Dugo Selo. Pred ulazak u njega napali su nas  partizanski  zrakoplovi koji su nas  mitraljezirali.

Put nas je dalje vodio u pravcu Zagreba. U njega smo došli pred pola noći. To je moglo biti između 2. i 6. svibnja 1945. godine. Kroz Zagreb smo morali  ići posred ceste, jer su nas  s prozora stambenih zgrada na nas prolijevali vrelu vodu. U Zagrebu se nismo zadržavali pa smo tako iz njega izišli pred zoru. Tada nam je podijeljeno nešto konzervi i cibaka.

Odatle krećemo prema Mariboru. Već do tu smo se pogubili sa svojima iz postrojbe. Među nas se je umiješali civili i pripadnici drugih postrojbi. Prema procjeni bilo  nas je više od 100.000.

Kada smo ušli u Sloveniju, na temelju zapovjedi, koja se je poštivala, nas osamdesetak je upućeno  da se rasporedimo o okolnim brdima kako bismo štitili kolonu. Dodijeljeno nam je i dodatno streljivo.

Nedugo iza toga je došlo do vatrenog sukoba između nas i partizana na koje smo naišli.

Ovdje se više nisu mogle slušati zapovjedi nego su se poduzimale radnje kako se je  pretpostavljalo da je najbolje. Prije zore smo se izvukli iz njihovog  obruča , nakon čega će  nas zasuli minobacačkim projektilima.

Kod Maribora nismo mogli prijeći most od partizana, koji su oni držali,  pa smo bili primorani vratiti se natrag, a potom put nastavili prema Jesenicama. Kod  Maribora  prema nekim kazivanjima bilo nas je skoro milijun  što  vojnika što civila. Tu sam od nekoga čuo da je među civilima i moj otac Mijo Kovačević. Iako sam od Mate Musića, brata Ante koji je bio časnih, dobio konja s kojim sam obilazio i vojnike i civile, nisam ga mogao naći. I  neki  civili iz dolinskih sela uputili su se za vojskom prilikom povlačenja bojeći se partizanske osvete. Poslije ću saznati da je s mojim ocem Mijom bio  i Anto Vonić Tutor, Ilija Budić Kolar, Vinko Vidić i njegov sin Pavle

Namjeravali smo se uputiti u Italiju, ali su nas usmjerili u pravcu Bleiburga.

Preko Triglava došli smo  na Bleiburško polje.

Idući preko Triglava prepoznao sam po glasu Peju Vidić, a poslije će nam se pridrušiti jo neki Dolinici: Janko i Lajko Vidić, Damjan Stipančević i Anto Musić.

Partizani su već bili raspoređeni  po brdima oko polja. Nas je spasilo što smo išli  uz Dravu.  Uz nju smo i prenoćili, a u tijeku noći smo čuli strahovito pucanje. Čim je svanulo, vratili smo se nazad da vidimo što je to noćas tako pucalo. Saznajemo da su Englezi dopustili partizanima da uđu i u Austriju. Tu noć su pucali i jedni i drugi. Englezi su pucali po narodu i iz tenkova, dok su partizani držali  odstupnicu.  Na tisuće i tisuće je bilo mrtvih tijela u različitim odorama. Taj strašni prizor smo gledali s brda, a pojedinosti smo mogli vidjeti i uz pomoć dalekozora koji je imao Mato Musić kao časnik. Za ovaj zločin  su odgovorniji Englezi nego partizani.

Pred zoru je izdana zapovijed da se ide dalje. Kuda? Pejo, Damjan i ja smo prespavali tu zapovijed za   pokret, pa smo put nastavili  kada je svanulo slijedeći tragove kuda je prošla vojska.

Naišli smo na njivu na kojoj je tek posijani krumpir. Rukama smo ga  povadili iz rahle zemlje. Tu  susreli trojica SSS-ovaca koji su imali makarona pa smo napravili jelo od krumpira i tjestenine.

Nakon jela mi smo nastavili put, oni nam ne htjedoše reći da  je ispred nas partizanska zasjeda, čak je bila  postavljena i puškostrojnica. Naime, njih trojica  su njih zamijetili i vratili se natrag i tu se sastali s nama. Kada smo im kazali da krenu s nama oni su svoj ostanak obrazložili da čekaju nekoga iz svoje postrojbe, a u stvari, čekali su da vide što će se s nama dogoditi.

Ta partizanska jedinica, koja je bila iz Srbije,  nije na nas pucala. Pitali smo ih kuda je otišla Hrvatska vojska. Pokazali su nam put. Krenuli smo tim pravcem okrenuvši im leđa. Očekivali smo da će pucati po nama.

Iza njih nailazimo  drugu partizansku jedinicu koja je tu bila na «raskužavanju». Taj izraz smo koristili za kupanje, pranje rublja i čišćenje od uši.  Bilo ih je oko 200.  Njezin zapovjednik nam se predstavio kao  da je iz Turjaka, a mi njemu da smo iz Bok Jankovca. Oni su zauzeli te položaje nakon što  je prošla naša vojska, a mi smo naišli.

Saznajemo da je  Maks Luburić , prilikom prolaska kroz Celje s oko  150.000 vojnika, kada je vidio uperene puške  rekao: Ako bude išta falilo išata samo mome jednom vojniku, spalit ću cijeli grad.

Na oko 6 km pred Klagenfurtom sustižemo kolonu u kojoj je bilo oko 1000 osoba.  Ovdje dobivamo  prvi puta zapovijed da se predamo. U ime nas je pregovarao jedan domobranski satnik.

Nije nam ništa drugo preostalo nego da se doista predamo. Puške, odjela i oznake smo odložili  na hrpe.

Nedaleko su bile neke barake iz kojih su na nas mahali Dolinci i to Fabijan Vonić, Filip Vidić i Mirko Valentić.

Nakon što nam je istekao rok za predaju, vraćeni smo u Klagenfurt na željezničku postaju. Tu su nas partizani primili od Engleza. Strpali su nas u stočne vagone kolikogod je moglo stati. Bilo je čak  i mrtvih. Vozili su nas u pravcu Kranja. Po dolasku u Kranj, ispustili su nas iz vagona i  zatvorili u neku vrstu logora. Časnike i dočasnike su odvojili od nas. Š to je s njima bilo, bez obzira koliko sam nastojao, nisam mogao  ništa saznati.

OVAKO IZGLEDA IMANJE U NOVOM SELU

Sutradan smo pješice upućeni u Ljubljanu. Put, dug  50 60 km  je trajao  bez većih zaustavljanja. Po dolasku u  Ljubljani su nas strpali u logor samo se ovaj razlikovao od prethodnog jer u njemu nije bilo što jesti . Tu nas je bilo po prilici  30.000.

Sedam dana nismo ništa okusili od hrane.  Doživio sam da od gladi nisam ništa vidio ispred sebe. Tek nakon sedam dana smo dobili neke kuhane trave.

Osim nas trojice u tom logoru ćemo sresti  devet Dolinaca:  Mirka Vonića Jolinog, Luku Lagundžiju,  Marka i Iliju Kovačevića Lovrinove, Stipu Konjetića, Iliju Stipančevića – Malog kneza, Ivu Jakova Musića,  Pavla Luke Kovačevića  i  Florijana Kneževića te iz Bok Jankovca  zvani Matanović koji će poslije biti ubijen u Pivarama kod Donjeg Varoša.

Od Ljubljane do Zagreba smo došli vlakom. Nekoliko kilometara kod Zidanog Mosta smo morali ići pješice jer je pruga bila oštećena.

Kompozicija se je zaustavila na zapadnom kolodvoru u Zagrebu. Dok smo prolazili kroz Zagreb, jedni su nam bacali kruh a drugi kamenje. Na svoje sam uši čuo kako nam žene psuju ustašku majku.

U dijelu grada, oko Trešnjevke časne sestre su nam organizirale doček s hranom, ali partizani nam nisu dali da jedemo. No, glad nema očiju. Vidio sam kako je partizan pucao u pogaču koja se je  kotrljala a gladni  narod pružao ruke  i trčao za njom.

Nedaleko odatle kod nekih barak su nas zaustavili. Tu smo ostali oko tjedan dana. Tjerali su nas da radimo  na rasčićavanju nekih ruševina. Nedaleko od nas u žici su bili trapovi zemunice u kojima su bili zarobljeni četnici.

Otjerali su nas u Jankomir gdje smo ostali nekoliko dana, a odatle ćemo pješice do Prečkog. Stipo Čegrlj, Vlado (Marijna)  Kovačević i Ilija (Vinka) Knežević su ostali u Jankomiru.

Postrojili su nas slijedećim redoslijedom: Prvo su išli zarobljeni Nijemci, zatim Hrvatska vojska (ustaše i domobrani), četnici (njih 20 30) i «časna»  radna jedinica.

Bilo je to pri kraju svibnja. Nas, zarobljenike već su počeli tući, a neke i ubijati.

U toj koloni nas je bilo  oko 5.000. U Prečkom je prekinuta kolona, a u nju su upadali civili koji su nas batinama nemilosrdno udarali. Ponovo smo vraćeni u grad Zagreb u barake.  Tu su bili i  zarobljenici  domobranske časničke škole, njih  sedamdesetak.

I tako je prolazio dan za danom. Jednoga dana nam rekoše da nećemo ići raditi nego ćemo ići na jednu poljanu. I došli smo. Počela je prozivka. Prozvalo nas je između 180 i 200. Među prozvanima bijaše i oni iz časničke škole.

Poveli su nas  izvan grada. Sunce je otpočivalo. Nakon od prilike sedam kilometara  zapovjeđeno nam je da sjednemo. Stalno nas je pratio jedan čovjek na biciklu koji je sa sobom nosio oveći bunt žice.

Zbog čega su nas tu doveli i zašto smo vidjeli čovjeka s buntom žice? Znamo da je žica služila za vezanje  zarobljenika za zarobljenika prilikom strijeljanja Donijeli smo odluku: Ako nas počnu vezati, nasrnut ćemo na njih pokušati oteti oružje i tko ostane živ pobjeći.

Sva sreća, do toga nije došlo. Ponovo su nas doveli u Prečko u logor. Doveli su nas  u dio gdje su bile barake, ali u njih nećemo moći ući jer još nisu bile «raskužene». Tu nam je priopćeno da više nismo zarobljenici nego vojnici i da nas više neće čuvati straža. Počeli smo dobivati hranu i cigarete a  uslijedila je  i obuka. Nakon ručka nam je dozvoljeno  i spavanje, mogli smo se kupati a obvezno smo imali političku nastavu. S druge  strane  žice zamijetio sam Ivu Kneževića iz Novog Sela koji je odveden u Karlovac, a potom ponovo vraćen u Prečko.

On mi je dobacio da ćemo, i mi, kao i on ići na «crnu stolicu» – na sud na kojem je i on bio. Mislili smo da «lupeta» od svega što je proživio kao i mi sami, ali

Poslije ćemo saznati da je odatle otjeran negdje  kod  Prilepa u zarobljeništvo.

Š estog  ili sedmog  lipnja te 1945. godine, doista smo krenuli u Karlovac. Ukrcali su nas u vagone, a  tijekom cijelog puta nas je pratila kiša. Po dolasku u Karlovac su nas smjestili u barake, a obrok se sastojao  od nekakve crne kave bez kruha. Ono što sam ja osjetio nakon sedmodnevnog gladovanja, sada su to i drugi  zajedno sa mnom doživjeli   da od gladi  dobro ne vide, naročito kada se gleda u visini čovjeka.  Izvan žice su mogli  razlikovati prolaznici . Ako nose  dugačke  suknje onda su žene, i obrnuto.

Obuka zanimanje koje smo u Prečkom obavljali, sada je prekinuta. Ležali smo po podu na bluzama, jer druge prostirke nije bilo. Povremeno su dolazili stražari i odvodili po dvojicu trojicu i uglavnom ih vraćali u iste barake, ali se znalo dogoditi da se svi i ne vrate.

Ono što mi je «prorekao» Ivo Knežević za nekoliko dana nas je sustiglo. Počelo je suđenje. Doista je bila crna stolica i crni stol (astal).

U svakom kutu  «crne  sobe» je stajao po jedan stražar. Nama je sudio tročlani «sud» koji nas je upozoravao da govorimo istinu, jer oni ispred sebe imaju «sve podatke o nama».

Mene su odveli sa još dvojicom. Jedan se od nas nije vratio u baraku.

Ja sam se «izvukao» govoreći da sam bio u vojarni Mijo Babić – Vitez u Zagrebu i da iz nje nisam nikuda morao ići. Varka je uspjela.

Na kraju toga «suđenja» priopćeno nam je da ćemo mi, koji smo ostali živi  ići u Srbiju. Nismo dugo trebali čekati na polazak. Jednog dana su nas » postrojili» i izvršili prozivku a potom nam  dali po 4 pločice cibaka i jedan gulaš za 4 dana, i  strpali  nas u stočne vagone.   Rečeno nam je: Tako gdje vlak stane i čujete da opali pištolj, slobodno idite u selo i tražite hrane.

Zaustavljali smo se na pojedinim stanicama ali češće na mjestima gdje u blizini nema nikakve kuće.

S nestrpljenjem smo čekali  stanicu u Okučanima i Novoj Gradiški. I dočekali smo. U Okučanima, na željezničkoj postaji je jedan Musliman  prodavao trešnje. Čini mi se da je tu bio po zadatku, a to sam zaključio po tome što mi je prišapnuo, dok sam kupovao od njega trešnje, da iz vlaka ne bježimo kući, predpostavljajući da u vagonima ima nas iz okolnih mjesta. Upozorio nas  je da će svatko onaj tko pokuša pobjeći iz vagona  biti ubijen, jer se to dogodilo i s njegovim brata. Ta  upozorba mi je dobro došla, jer  je nas  nekoliko namjeravalo  u Vrbovi izići iz vlaka i pobjeći. Vlak se je i u Vrbovi zaustavio. Jedna žena, koja je  vjerojatno bila partizanska špijunka će nam kazati da idemo u križar umjesto u Srbiju.

Nakon četiri do pet  dana vožnje stigli smo u Beograd. Otjerali su nas na Kalemegdan gdje smo se okupali. Tu  je konstatirano da nas na putu od Karlovca do Beograda nedostaje j između 160 i 170. Naime, iz Karlovca nas su krenula 2 zarobljena bataljuna tj. bojne i to treća u kojoj sam ja bio i četvrta. U te dvije bojne nas je moglo biti između 700 i 800 vojnika.

 

KUCA U TRNAVI U KOJOJ ZIVE OD 1955.g.

Drugi bataljun je otpremljen u Valjevo a  treći  u Požarevac.

Po dolasku na odrediše imali smo redovitu hranu i kupanje. Imenovali su nas:  Radni bataljun vojvođanske  51. divizije. Tu smo ostali oko mjesec dana  obavljajući različite poslove: čistili oružje, na Crnom vrhu sjekli drva i dovozili za diviziju, u  Žagubic i palili kreč

Svojima, u Novo Selo sam se prvi puta javio iz Karlovca na sv. Antu. Tada sam im napisao da ne znamo koliko ćemo ovdje dugo ostati i kuda ćemo dalje. Drugi puta sam se javio iz Žagubice i poslao im  tadašnju adresu. Dobio sam  pismo i u njemu  100 dinara.

U Srbiji sam ostao do 26. studenog 1945. godine i s otpusnim pismom uputio se doma. Tog dana  je otpušteno cijeli moj bataljun.

Kada sam došao doma saznat ću što je bilo s mojim ocem. Jedino sam čuo da je bio na križnom putu, a da li je ostao živ, doznao sam iz pisma kojeg sam primio.

Pred Mariborom njemu  je pukao čir. Mislili su da je mrtav, jer mu je krv išla i na nos i na usta.  Ilija Budić Kolar ga  je stavio u zaprežna kola, a  iz  njegovih hlača, za uspomenu, izvadio kaiš. Seljaci su ga  primjetili i prijavili medicinskom osoblju koji su ga odvezli u  bolnicu. U bolnici je operiran, pa i nakon njegovog oporavka, časne sestre su ga zadržale u bolnici «dok se ne vidi što će biti». A što je bilo, dobro nam je poznato.

Tako završava moj križni put 1945. godine i nisam ni u snu mogao pomisliti da ću se on ponoviti, ali ovoga puta na njega je krenula cijela obitelj.

Po dolasku doma prijavio sam se nadležnim vlastima u Mjesni narodni odbor koji je bio smješten u Novom selu u  Vonića dućan. Predstavnici vlasti su bili Pavle Vonić i Nenad Plotan.

I ovdje sam bio na radnoj obvezi. Radio sam  po danu na pravljenju i održavanju mostava, nasipanju puteva, kopanju različitih kanala   a po noći spavao po tuđim štalam, jer  mi je prijetila opasnost  da budem ubijen –  i sve tako do 1948. godine kada ponovo odlazim u Srbiju ovoga puta na odslluženje vojnog roka u Aleksinac.  Odslužio sam   pune dvije godine, redovitog vojnog roka i još dva mjeseca produžetka. Doma sam došao pred Božić 1950. godine.

Pedeset i jedna godina u bračnoj  luci

Početkom pedesetih godina, ponovo ste u Karlovcu, u kojem ste bili 1945. godine na suđenju. Š to Vas je ponovo dovelo u njega?

Po dolasku iz vojske, nakon određenog vremena uposlio sam se u Građevinsko poduzeće «Viadukt» u Zagrebu. Radili smo u različitim mjestima.

Kada sam bio na terenu u okolici Karlovca, upoznat ću Maru Petrčić , svoju buduću suprugu.

Vjenčali smo se 13. veljače 1955. godine u Novogradskoj crkvi kod Duge Rese.

Sin Zdenko nam  se rodio potkraj 1955. godine. Osnovnu školu je pohađao Novom Selu i Lamincima , a Srednju  u Bosanskoj Gradiški.

Nakon okončanja škole i vojske uposlio se je u Tvornici alastnih strojeva «Jelšingradu» i nastanio u Bosanskoj Gradiški. Oženio  se Pavkom-Zlatom Ćorković iz Donje Doline. Uz roditeljsku, novčanu i drugu potporu  u Bosanskoj Gradiški  su izgradili  obiteljsku kuću  koju su morali napustiti pod prisilom i  zamijeniti je s onom  u Rijeci u kojoj i danas žive.

Imaju dvoje djece, Ivanu i Igora Sin Igor je uposlen u  brodogradilištu «3. maj», a  Ivana se je   udala za Iliju Š alića i imaju  sina Luku.  Svi žive u Rijeci.

Naša kćerka Barica se je rodila  1961. godine i udala se   za Emila Oršulić u Zenicu. Imaju dvije kćerke Helenu i Blanku. Zenicu  su u tijeku rata morali napustiti i otići u Njemačku u izbjeglištvo. Njen suprug, na žalost, je umro a ona je s djecom  ostala u Njemačkoj. Helena  se je udala za Darka Lukić  i imaju sina Martina.

Život u Austriji 

Pod kraj šezdesetih godina otvorile su se granice pa se je moglo na privremeni rad u inozemstvo. Među tim radnicima koji su s tugom ostavljali rodne domova i krenuli «trbuhom za kruhom» bili ste i Vi.

U Austriju sam otišao 25. ožujka 1969. godine zajedno s bratićem Filipom Piljom Kovačević na temelju garantnih pisama koje smo  iz Austrije dobili.  Na privremenom  rad u Austriju sam ostao  12 godina radeći kao pomoćni radnik u bravarskoj radioni.

Baš, kada sam ostvario mirovinu i trebao uživati plodove svoga mukotrpnog rada živeći u rodnom selu  za   kojim  sam čeznuo, dogodili su se nemili događaji.

Križni put  se ponovio

Već smo na početku spomenuli Vaš odlazak iz Novoga Sela pred Božić 1992. godine. Molimo Vas da nam o tome kažete još nešto.

Rat u Hrvatskoj,  ostavio je velikog traga i na našu Dolinu. Sa zebnjom u srcu smo

pratili  ratne događaje u cijeloj Hrvatskoj a naročito one na novogradiškom bojištu, jer je dosta naše rodbine na tim prostorima. I dočekali smo tužnu vijest: 30. prosinca 1991. godine je poginuo Mato Kovačević u Trnavi   moga bratića sin.

Nedugo iza te nevolje koja je zadesila  Hrvatsku, ista će zadesiti i Bosnu i Hercegovinu.

Kada je početkom rujna 1992. godine  počelo  prognanstvo za nesrpski puk na području općine Bosanska Gradiška, u Novu Gradišku, putom konvoja smo poslali moju sestru Pavu.

Vidjelo se da ostanka nema, ali se čekala:  još malo, pa još malo

Sin Zdenko je imao auto «fiću» u kojem je dan prije , dovezao mene i suprugu svojoj kući u  Bosansku Gradišku. Sutradan, kao što  je već rečeno 22. prosinca, nakon što su ishođene «sve potrebite» dokumente nas šestero: Zdenko, njegova supruga i dvoje djece te ja i supruga smo se uputili u Hrvatsku s nešto odjeće koja je bila u prikolici koju je vukao «fićo»..

 

PAVLE I MARA SA SINOM ZDENKOM I KCERKOM BARICOM

Budući da se tih dana nije moglo ući u slobodni dio Hrvatske kod  Dragalića, uputili smo se u drugom pravcu, prema Novskoj.

Od Novske smo put nastavili u pravcu Karlovca kod supruginog brata. Tamo smo stigli oko 3 sata poslije pola noći.

Sutradan će Zdenko sa svojim ukućanima otići u Rijeku, jer je imao ugovor o zamjeni kuće, one u Bosanskoj Gradiški za nedovršenu kuću u Rijeci. Budući da se je u to vrijeme gledalo «glavi mjesta», bez obzira što se  Ugovorom o zamjeni nije dobilo ono što je obećano s njihove strane prilikom potpisivanja, moralo se je prihvatiti to što su zatekli.

Mi smo k njima došli uoči Nove godine.

Čim je Zdenko ishodio putovnicu otišao je u Italiju gdje se je uposlio zahvaljujući Novoselcima  koje je rat tamo i zatekao.

Zajedničkim radom i ulaganjem kuća je stavljena pod krov pa smo u njoj ostali živjeti supruga i ja do 29. kolovoza 1995. godine. Tada smo, nakon  Vojno-redarstvene akcije «Bljesak»  kada je oslobođen taj dio Slavonije došli u Trnavu, na pola puta između Nove Gradiške i Okučana i na temelju Rješenja općine Gornji Bogićevci dobili na korištenje kuću u kojoj i danas živimo.

Državni tajnik  Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka, Uprave za prognanike, povratnike i izbjeglice je obećao  da će početkom iduće godine, nakon što nam se vrate potpisani ugovori o najmu stambenog prostora,  pristupiti izdavanju Rješenja o otplati istih. Kako stvari stoje, na to će se još dugo trebati pričekati.

Supruga i ja živimo od moje mirovine s kojom smo zadovoljni, a hvala Bogu i zdravlje nas služi unatoč godinama koje su ostale iza nas.

O povratku u Novo Selo sada više i ne razmišljamo. Da su se uvjeti za povratak stvorili bar 1996. godine, dok je još rekao bih ognjište bilo toplo, drugačije bih razmišljao. 

Prije rastanka, što biste nam još imali reći?  

Svako nastojanje glede povratka pozdravljam, iako je za župu Dolina na njega, na žalost, stavljena točka.

Veseli me susret sa svakim Dolincem, a njih možeš sresti na svakom koraku u Novoj Gradiški i na relaciji od nje do Okučana.

Suzi dolinskoj, koju rado čitam od prvoga broja  i šaljem je na  različite adrese, a koja je ove godine obilježila deset godina svoga postojanja želim još mnogo brojeva, a Uredničkom vijeću  uspješan rad.

Svim Dolincima, čestit Božić i uspješnu Novu 2007. godinu želi

Pavle i Mara

Priredio Mican