Vijesti

Godine 1957. , nakon odlaska fra Luke Komljenovića iz Doline, za dolinskog župnika je imenovan vlč. Tvrtko Tadić. Za njegovog župnikovanja nije mnog upisano u Ljetopis župe Dolina, ali se je zato puno fizički radilo.

U narednih nekoliko brojeva “Suze dolinske” donijet ćemo zapise koje je vlč. Tvrtko Tadić napisao, kao prilog za dolinsku monografiju “Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti”.

Prilikom osnivanja župe Dolina 1920. godine, prvi župnik, Ivan Martinović s crkvenim odborom, kupuje kuću za buduću crkvu, široku 8 i dugačku 12 metara, od Brkovića. Slušao sam da je bila gostionica u polovini kuće do Save, koja je “proradila” kad je podizan obrambeni nasip uz desnu obalu rijeke Save. Kuća je bila na stupovima od cigle s voltama, svodovima. Polovina kuće je služila za crkvu, a u drugoj polovini je stanovao župnik. S vremenom je sazidana nova kuća. Tada je cijela kuća pretvorena u crkvu sve do 1958 godine, kad smo je spustili na zemlju i produžili za još 6 metara.

U dnu je iza oltara, bila sakristija s ispovjedaonicom, vjeronaučnom dvoranom u prvom katu i zvonikom iznad, s kojega su, doznadoh, ukrali zvono i odnijeli.

Pet je datuma koji su odlučili gradnju crkve u znaku Marijinom:

– 2. veljače 1958. godine, na Svijećnicu dogovorismo graditi crkvu. Načelno.

– 25. ožujka 1958. godine, na Blagovijest, u općini Bosanska Gradiška dobili obećanje za gradnju.

– 15. kolovoza 1958. godine, na Veliku Gospu dobio i pokazao vjernicima dozvolu.

– 8. rujna 1958. godine, na Malu Gospu odlučili cijeli krov obnoviti.

– 11. listopada 1958. godine, na Materinstvo Gospino podigli rogove.

Mi smo već srušili dvije kukuruzane kako bismo mogli produžiti crkvu. Jedna je bila možda 10 metara duga, a druga je bila nešto manja. Izgledao je taj prostor oko crkve kao neka otkupni zadružni magazin.

Promjena je bila vidljiva i narod već dovozi zaprežnim kolima pijesak iz Save i šoder (šljunak) iz Laminaca, i to na gvozdenim kolima, jer tada još ne bijaše gumenjaka. Hrpe su se pretvarale u mala brda. Iskopali smo jamu i jedne nedjelje dovezen je kreč, pa smo ga zagasili. Jama je bila u crkvenom dvorištu prema selu.

Bijašeposla za svakoga, kako za muško tako i za žensko pa čak i djecu. Providnost je Božja prije providila ciglu, i to velikog formata. Bio je to prvi veliki posao, a obavili su ga Slavonci iz Slavonske Doline. Skupila se moba od ljudi i žena. Iznijeli su svu ciglu koja je bila ispod crkve i složili okolo. Bio je to poticaj za župljane.

Župa je bila zapaljena”. Crkvene smo livade sami kosili, a sijeno prodavali kako bismo namakli novac za gradnju crkve. U  Planjskoj (velika površina crkvenog zemljišta) je znalo biti i po 37 kosca. Pravo čudo.  Ja sam dobio krila, a svi su bili uz mene.

Iskopali smo temelje i to široke i duboke do zdravice i još sa stopom kako bi bio temelj širi. Odmah u nedjelju je trebao doći ujak Ivica Vlašić iz Banja Luke, ali ne mogaše, pa sam ja sam obavio blagoslov temelja dograđene crkve sv. Ilije, koji je bio tad zaštitnik župe i crkve.

Trebalo je dovesti cement i željezo za armaturu vijenca. Bijaše teško, ali slatko, prema onoj: Kad se bratska srca slože, sve se postići može”.

Gospa mi je pomogla da zagrijem ljude i da ih ohrabrim u onim nepogodnim vremenima. Zaista je to bila velika hrabrost koja je graničila s i ludošću. Upustiti se u tako velik posao mogao je samo čovjek koji se je uzdao samo u Providnost i snagu, ljubav i dobru volju vjernika. Toga, hvala Bogu, nije manjkalo. Boga hvala.

SVIJEĆNICA (2. veljače)

Pozvao sam ljude u župni ured. Poslije sv. Mise. Bijaše to providonosan potez, koji je iznenadio, ali to bi oranje i sijanje sjemena, koje je počelo odmah poslije toga s proljećem klijati i rasti. Danas  mogu reći da su me nadahnula Nebesa po Gospinom zagovoru. Bio je to tihi početak, ali s jakom vjerom u Božju pomoć, za Božju stvar, koje nam nije ponestalo u nijednom trenutku. Ne trebam spominjati da sam trebao biti kao ovan predvodnik u tome, svome stadu dolinskome.

I sam ne imadoh određenog plana, osim želje da nešto učinim s postojećom oronulom crkvom i dotrajalim drvenim zvonikom na ulazu u crkvu. Ljudi su s radošću, a i s nevjericom slušali moje mladenačko i zanesenjačko izlaganje. Jedini zaključak je bio da treba najprije ishoditi u općini građevinsku dozvolu, a to znači, dopuštenje da se mogu ikakvi građevinski zahvati poduzimati.

Popili smo rakije, šljive, ne komadare. Pušači su popušili svoju cigaretu i razišli se. Čini mi se da sam nazočne učinio apostolima za gradnju Božje kuće na tom prvom i najpotrebnijem sastanku. Neka su blagoslovljeni svi živi, a pokojni uživali u slavi nebeskoj.

BLAGOVIJEST (25. ožujka)

Određenog dana s bosanskogradiškim župnikom dr. Božom Laštrom našli smo se u općini s predsjednikom Dušanom Dulom Vidovićem. U ugodnom razgovoru obećano nam je usmeno  dopuštenje, samo moramo podastrijeti pismenu molbu s planom. Dolinci su ga za to zadužili.

I upravo je došao veliki naš kršćanski blagdan Isusova začeća ili utjelovljenja, odnosno navještenja. Poslije mise navješćujem skupljenima u župnom uredu, a rekao sam i u crkvi veselu vijest – da ćemo dobiti potrebni papir.

U veselom ozračju smo to proslavili, a onda sam priopćio da bi trebao netko dovesti i odvesti općinskog građevinskog tehničara iz Bosanske Gradiške. Na te moje riječi nata u župnom uredu muk. Nitko se ne javlja. Doduše, cijelim putom tih desetak kilometara bijaše ono naše blato do koljena”. Oduševljenja više nema, nego rekao bih: žalopojke. Mi smo takvi – hoćemo sve, ali kada treba nema nas nigdje i nikoga. Nasta mučno i beznadno stanje. Samo što se nisu počeli razilaziti ljudi kućama. Bilo bi to proglašenje neuspjehom željene i obećani pothvat. To mučno stanje prekide Mato Lagundžija i reče ponosno i junački: Ja ću ga dovesti i odvesti”.

Sa sigurnošću mogu reći da je to bio presudan trenutak i odigrao je najveću ulogu u dogradnji crkve. On je svima očitao bukvicu i primjerom promijenio njihovu kolebljivost i kukavičluk. Da njega ne bi, ja ne znam kako bi sve teklo i svršilo.

Imao je dva dorata koji su čini mi se bili najmanji konji u selu ali su sa svojim vlasnikom odigrali  odlučujuću ulogu. Tako je taj posao obavljen.

Tehničar je Bitko Misimović, sin slastičara, koji je znao ljeti nedjeljom i blagdanima dovoziti i prodavati sladoled u Dolinu. Bitko je silan čovjek. Poslije smo postali veliki prijatelji.

Kako već rekoh ovo vrijeme, do Velike Gospe u isčekivanju građevinske dozvole užurbano se i zdušno obavljali pripremni radovi.

Projekt je izradio jedan zagrebački arhitekt, kasnije moj prijatelj.

Sada općina odugovlači i ja ne znam koliko sam puta s biciklom pa i pješice išao po građevinsku. Uvijek je bio  odgovor: Dođi prekosutra, ili . . . U nedogled je to išlo, ali sam bio neumoran i uporan. Očito je partija bila uplela svoje prste, pa su se ponadali da ću se ja umoriti i uplašiti. No, ja sam ustrajao.

Vlč. Tvrtko Tadić