Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Događanja

Sličice iz mog djetinjstva u Dolini otrgnute iz zaborava

Kao umorni putnik pješak Sunce se stropoštavalo na noćni počinak. Ovog popodneva oblaci su se prilično razbili i očekivao se,  a još više priželjkivao, prestanak višednevne kiše.

«O Julo», čuo se iz šupe Ivin pomalo hroptavi glas da li ti vidje kako Sunce zađe, čini mi se za «zastavu», a ne za «dasku» od oblaka? Ipak, slabe su nam nade u prestanak ovog kijameta».

«Nisam vidjela, Ivo, tek sam sada izašla», odgovori Jula i nastavi da, radi svake sigurnosti, po «dajaku» na trijemu natiskano prostire dječju odjeću kišom dobrano navlaženu, a ne na praznom štriku mimo nadstrešnice.

Petrolejka je nejako obasjavala prostor nevelike kuhinje, dok je mama žurno pripremala večeru. Malo je zakasnila, jer je tek prije kakvih petnaestak minuta prikočila singericu; morala je završiti šivanje haljine nekoj djevojci iz Gornje Doline, koja joj je potrebna već za sutra, jer se priprema za odlazak u posjetu rođacima negdje tamo preko Save u Slavoniji. Još dok je bila pri završetku šivanja, čuo sam mamin komentar izgovoren šapatom, kao samoj sebi: «Evo ću ja ispuniti svoje obećanje, ali samo da sutra ti, Milka moja, imadneš sreće sa prevozom; samo da se neko od mlinara usudi da te preveze preko Save ovako široke i gotovo stalno valovite; kažu da se vide biljavke na skoro svim valovima koje ovi’ dana ustoka i madžar podiže uvis i iznad pola metra.»

Tata je nacijepao drva da može biti za naredna tri do četiri dana, a ostatak narezanih «furaka» je složio uz drva rezana na dužni metar. Sjećam se da je koji dan ranije, u razgovoru sa mamom, iznio svoju procjenu da će drva složena pod nadstrešnicom izmoći sve do jeseni, kada će biti potrebno krenuti po druga. Prošle jeseni je sa dvojicom svoje braće spustio niz Savu golemi splav trupaca hrastovine, sa ponešto brijestovine i grabovine, prikupljenih i usječenih u šumama na području Struga, tako da je za predstojeću zimu bilo složeno više od osam hvati.

Dok je završio posao oko drva, uskočio je u štalu i započeo, sada već uz pomoć nejakog i žmirkavog svjetla iz fenjera, da prostire kravama slamu pomiješanu sa otkrivkom plasta sijena, nakon čega je u jasle pored sijena dodao za svaku kravu i po jedan omanji snop kukuruzovine koje smo imali još samo dvije male i jednu veću «kuburu» (kupu).

Mama mi je zapovjedila da vidim gdje je tata i da mu dodam «stucku» (testiju) i kantu, naglašavajući posebno: «Neka nam na tulumbi navira friške vode za piće i umivanje, a najprije da dobro opere kantu, jer sam u njoj ispirala ku’injske bespare».

Čim sam kroz vrata stupio na trijem, pogledao sam na lokve u toru i primijetio da se voda u njima ponovo ljeska pod udarcima porijetkih kapi kiše.

Izašavši iz štale tata je nakratko zastao, popravio šešir na glavi, a zatim je ubrzanim korakom pohitrio da što prije ispod ponisko spuštene strehe nadstrešnice, dograđene uzduž dvije trećine štale, izbaci pogled u nebo. Nije bio siguran da li su to što vidi novi tmasti oblaci, ili je mrak gotovo posve zavladao. Uzeo je od mene kantu i stucku i uputio se ka «tulumbi» (pumpi), vodeći računa da ne skrene sa staze nekoliko učvršćene nekolicinom cigli i između njih posutim komadićima crijepova koje je prošlog ljeta ciklon zbacio sa kuće i štale i tako polupao. Mimo ove staze koja se dijagonalno protezala preko tora uredno ograđenog rezanim tarabama, kao i slično učvršćenih staza koje vode od trijema kuće do ograde od taraba prema putu, odnosno do izlaznog prijelaza na put, na jednu stranu, kao i dvorištem prema štali, na drugu stranu, te travnatog dijela šljivika, svuda drugo naokolo prostire se samo duboko raskvašena zemlja i blato. Teška crnica se ovih ranih proljetnih dana, nešto poslije topljenja snijega, a još više od višednevnih kiša, doslovce kazano, rastočila sve do ilovače.

Još dok se prao, tata je osluškivao nedaleko glibanje konjskih kopita, a zatim je čuo i glas koji vuku vrance da izmognu u svom naprezanju; kandžija se koji put najavi u zraku, ali se ne spušta na konje.

Na putu, baš naspram tate koji je upravo prestao sa «viranjem» (pumpanjem) vode, malo otresao mokre ruke i uzeo šešir sa vratnica kroz koje se prolazi u ovaj ograđeni dio gdje se nalazi pumpa, zaustavljala su se kola nakon jedva primjetnog zatezanja kajasa. Konji su načinili dva tri lagana trzaja pojedinim mišićima, kao da popravljaju položaj orme na sebi, a kroz nozdrve su dosta zvučno izduvali višak sluzi i rose. Potom, iz nastalog zatišja i već pogustog mraka začuo se i prepoznatljiv mi glas: «’Faljen Isus, Ivo!» «Navijek bio ‘faljen! Odakle ti, Lovro, po ovakvom putu?» «Ma, evo se vraćam iz Topole. Iskreno, na vazdan mi je trebalo da bi’ premljeo vreću ‘šeničnog brašna. Mor’o sam ići, približava se Uskrs, a ovim kišnim danima se ne vidi kraj; voda na pojedinim dijelovima Crnog puta, a i dalje kroz Jaružane već prelijeva.» «Dobro si ikako uspio, Lovro moj. A sada, kad si na domaku kuće, požuri da se što prije zagriješ, a bogme i konji, jer kiša, izgleda, opet pojačava».

Znao sam da su tata i čiča Lovro Kovačević uvijek imali dobre jaranske odnose i ovo zaustavljanje kola, kao i srdačan razgovor su to samo potvrđivali, ali bilo je to, istovremeno, prilika da i konji malo predahnu prije nego što se samo za kojih trista do četirista metara nađu u svom dvorištu. Još su nakratko razmijenili po koju rečenicu o vremenu, a spomenuli su i za sutra zakazani skup i potrebu dogovaranja i organiziranja pojačanih patrola na savskom nasipu.

«Pa, Ivo, zbogom!» «Zbogom, Lovro!» Kajasa su lagano poskočili po konjskim sapima i začulo se umilno:»Gija, gija, idemo još malo.»

Crnim putom su se vranci posebno izmorili, a ni ovim novoselskim nije im puno lakše. Š ume lako prosijecaju raskvašeni put i točkovi propadaju do pola praoka, a u vagašima i do osovina; u kolotočine se slijevala kišnica i ljeskala na ono malo dnevnog odsjaja koji se probijao kroz pokoju poderotinu prijetećih oblaka.

I dok se klokotanje kolskih točkova i glibanje konjskih kopita blatnjavim putom u daljini stišavalo; bućkanje sve krupnijih kišnih kapi po lokvama svuda uokolo se pojačavalo.

Čekajući poziv za večeru, mi djeca smo se okupili oko peći i uživali u njenom isijavanju, kao da smo u siječnju, a ne u ožujku. Stariji brat je obgrlio gornji dio peći, onaj iznad rerne, u kojem je uzidano nekoliko petnjaka radi boljeg zagrijavanja prostorije. Očito je uživao, a pomalo se i šalio.

Dok se čulo lagano zveketanje zdjela i tanjura, nenadano se oglasiše jedan, po drugi šturak. Izgledalo je kao da smo svi to oglašavanje zapazili, pa je nastala potpuna tišina koju su ubrzo prekinuli mama i tata govoreći, gotovo u isti glas, da bi šturci mogli navještavati promjenu vremena nabolje. Nastao je žamor sa nešto opuštenijim pokretima, čak je neko od djece malo protrčkarao u, inače, skučenoj prostoriji; činilo mi se kao da nam je svima neko teretno breme spuznulo s pleća.

Za večerom se tata blagim, ali pomalo i nesigurnim glasom obratio mami govoreći da je nešto razmišljao kako bi, ako se vrijeme poboljša, već u ponedjeljak sa svojim «partijom» (kako su zvali radni tim) počeo pripreme za odlazak u Motajicu. «Ima vijesti», nastavio je, «da se vrše pripreme za ovogodišnju sječu šume i izradu razne građe. Trebat će tu dosta radnika drvosječa i tesara, a i za rad na gateru. Neki «partijaši» iz Gornje Doline su već išli u Papuk, ali su se brzo vratili, jer je loše vrijeme onemogućavalo početak radova u šumi.» Na to je mama prokomentirala: «ti najbolje znaš šta možeš. Kako je godina počela, nemamo se baš u šta dobro uzdati; ko zna do kada će ove vode potrajati, a kad zakasni sjetva, teško je očekivati da se ujesen skupi dovoljno za zimnicu. A, opet, i tvoje zdravlje, moraš i o tome voditi računa.»

Netom su kašike posve utihnule, a u susjednoj sobi se začulo dječje meškoljenje pod pokrivačima, uz pokoju ljutitu primjedbu: « Sebi si povukao cijeli pokrivač, a ja sam otkriven.» Ubrzo se tata našao kraj kreveta i tiho, smirujuće nam govorio: «Nema zime, uskoro će doći topli dani, a evo će tata sada da svakom od vas zašuška leđa.»

Iz kuhinje je povremeno dopiralo zveckanje posuđa, te mamino i tatino tiho razgovaranje koje mi je, dok sam lagano tonuo u san, sve više djelovalo kao nježno šaputanje bajke uspavanke. Samo se još u špajzu nakratko čulo odlaganje kotla sa splačinama koje će mama ili tata već na prvoj jutarnjoj vatri podgrijati, dodati u njih malo pšeničnih mekinja i kukuruznog brašna i ponuditi objema kravama, s tim što će nešto više dobiti Goluba koja se nedavno otelila.

Rano sam bio budan; nisam siguran da li je to zbog grmljavine koja se povremeno obrušavala blizu kuće, ili je, možda, zbog tatinog kašlja koji ga u zadnje vrijeme zna povremeno i astmatično napasti. U jednom trenutku prolomila se grmljavina i istovremeno je munja posve obasjala veliku sobu (tako smo zvali spavaću sobu). Razmišljao sam o tome da nam je ovaj put kuću od groma spasio (kako je to tata u vrijeme slične grmljavine znao reći) naš snažni čuvar hrast koji desetak metara udaljen od kuće sve naokolo nadvisuje i gordo stražari; svojom vitkošću i visinom mogao bi stajati rame uz rame sa nekim probranim, onim stasitim hrastovima u «branjevinama» Slavonije.

Začule su se krupne kapi kiše kako dobacuju po crijepu, a ubrzo i slijevanje vode sa krova i bučno zapljuskivanje podzida kuće. Neko je u sobi izgovorio da je već šest sati, a tamno je kao da je mrkla ponoć. U sebi osjećam neku tjeskobu. Budan sam, kao da sam dobro naspavan, ali me, ipak, nešto onespokojava. «Kiša je prevršila svaku mjeru», promrmljao sam poluglasno, dok sam se okretao na drugi bok i pokrivač povlačio sve do ušiju. Znao sam da ni ovog dana nema ništa od igre na dijelu livadice podno bašče, još nezahvaćenom vodom koja se svakog dana sve više penje iz Gostinje. Mrštio sam se, ali svoju nemoć u svemu tome prihvatio.

«Za stoku smalaksavaju zimske zalihe hrane, a ispaša se zbog kiša i povodnja sve više izmiče», zabrinuto je tata na glas razmišljao, a mama, također budna, na to je kratko dodala: «Nadajmo se da će Bog dati promjenu na bolje.» I dok se grmljavina postepeno udaljavala i njeni iznenadni udari slabili, ponovo sam otplovio u san.

Probudio sam se kada je starija sestra već nešto pospremala u sobi; mama je u špajzu prebirala po loncima, pomislio sam da je cijedila mlijeko, jer je njegov svježi miris dopirao do mene u krevetu, a tatin glas se čuo sa dvorišta dok je pozivao svog ljubimca psa Murgu.

Prije nego što sam ustao, primijetio sam da kiša više ne pada i kao da će se sunce ukazati. Sestra se i dalje vrti oko niskog ormara, otvara ladice u kojima je složena svečana odjeća i nešto prebire. Ubrzo sam, na moj radoznali upit, dobio odgovor da planira ići na sv. misu; nedjelja je danas, i to peta korizmena.

Izvukao sam se iz toplog kreveta i prešao u malu sobu koja služi kao kuhinja, a po potrebi, naročito zimi, u njoj se postavi i jedan krevet. Prije nego što sam se umio, požurio sam prozoru koji gleda prema istoku, odakle se, kroz oblačne prošarice, sunčeva svjetlost sve bolje najavljivala.

U međi između naše i njive čiče Marka vrapci su još uvijek dosta grupisano prolijetali, kao da smo u kasnim jesenjim danima, a ne ranim proljetnim. Po čičku razigrano skakuću češljugari i kljucaju preostale sjemenke. Iznenada je, tik ispred prozora, proletjela jedna, pa zatim druga sjenica i zalepršale su negdje pod strehom blizu prozora, istovremeno oglašavajući se umilnim pjevom. Nosić sam čvrsto priljubio uz prozorsko staklo u želji da vidim sjenice, ali je bilo bezuspješno nastojanje. U takvom, možda neznatno opuštenijem položaju sam ostao i dalje, jer sam ugledao stričevića Frolu (Florijana) kako u rukama drži rekvizite za igru «piriza i pale» i nešto smišlja.

Ovo je prvo jutro, nakon pet do šest dana, da nije sasvim tmurno i, uz to, da kiša uopće ne pada. Igra «piriza i pale» je bila vrlo popularna, te su djeca jedva čekala lijepe proljetne dane. Međutim, zbog ustrajnih kiša i vode na sve strane, nema se prilike tražiti odgovarajući teren i društvo za igru. Frolo je odlučio da se sam igra ovdje u šljiviku, uz kuću. Bit će to, očito, samo «pirizanje» radi uvježbavanja dobrog pogađanja «piriza» (komad čvrstog i oblog drveta, dužine oko pet do sedam centimetara i približno upola manjeg promjera), jer su za igru «piriza i pale» potrebna najmanje dvojica igrača i odgovarajući teren, na primjer neki širi pašnjak; u Novom Selu je za ovu igru najbolje odgovarala greda Utvaja.

Meni se činilo da su piriz i «pala» (palica) sasvim novi, čak i ukrašeni nekim rezbarijama. «Frolo ih je», pomislio sam», «pravio ovih kišnih dana, pripremajući se za lijepo proljeće, a možda mu je i tata, moj stric Marko, u tome pomagao». Piriz je bio nešto duži nego što obično treba (dug je skoro 10 cm) i na oba kraja je jajoliko oblikovan; svojom dužinom je mogao poslužiti za igru «piriza i pale». Kako sam se sutradan uvjerio, na pirizu se nalazi jedino neka mala rezbarija, toliko da se lakše prepozna vlasništvo, dok je palica duga oko pola metra i bogato je izrezbarena na onoj nešto tanjoj polovici prema rukohvatu; tu su se nizale duborezom iskazane minijaturne figure domaćih životinja: psa, krave, konja

I krenulo je. Dobro zahvaćen palicom piriz je zavitlao preko lijepe (iako još uvijek neizlistane) krošnje jabukovog stabla. Udarci su više puta ponavljani iz uobičajenog, bočnog stava i gotovo svaki put uspješno. Obzirom na svoju dužinu i oblik, piriz je često letio preko krošnje poput kakvog propelera; koji put mi je izgledalo kao da je visoko iznad krošnje zastajkivao, pa onda okomito padao. Zatim je Frolo zauzeo stav napola leđima okrenut prema stablu i piriz je zavitlao iznad krošnje kao i ranijih pokušaja. I tako se «pirizanje» sa statičnim suparnikom krošnjom nastavljalo uz redovno mijenjanje stava za svaki novi udarac. Znao sam da ovo nije prava igra «piriza i pale», ali mi se sviđalo to što sam vidio. U meni se razvijala zavidnost na Frolino uspješno pogađanje piriza i postizanje njegovog planiranog bučnog kretanja iznad krošnje jabuke.

Ne udaljavajući glavu od stakla, tijelom i rukama sam pomalo oponašao neke Froline pokrete. «Jest, on je malo stariji i malo je veći od mene, ali mogu i ja, samo da mi on nešto malo pokaže», razmišljao sam u sebi i pomno pratio putanju upravo zavitlanog piriza.

U jednom trenutku za pirizom je neplanirano zavitlala i palica. Trgao sam glavu od stakla, a potom i primijetio da je palica ostala sapletena u krošnji. Nakon kraćeg nepomičnog stava i pogleda za palicom, Frolo se osvrnuo lijevo, pa desno i, očito, našao rješenje. Odlučio je uzeti rašljasti podupirač štrika na koji je strina Ana nedavno prostrla oprani veš. Uspješno je oborio palicu sa krošnje i kada je vraćao podupirač tamo odakle ga je uzeo, primijetio je da se jedan dio veša spustio u blato; baš u tom trenutku mama mu se odnekud pojavila sa gromoglasnim povikom: « Dat ću ja tebi i piriz i palu!» Frolu kao da je odjedanput nešto odbacilo od zemlje; naglo je odskočio objema nogama istovremeno i za tren oka klisnuo prema Gostinji, nestajući među kuburama kukuruzovine postavljenim na njivi iza šljivika, a meni je tek tada u lijevom uhu zabubnjalo mamino povišeno upozorenje: «Tunja moj, koliko puta ću ponavljati, idi se umivaj, pa za siniju!»

 Anto Oršulić, Zenica

 

Program Susreta Dolinaca 2008

PROGRAM SUSRETA DOLINACA U OKUČANIMA, 9. KOLOVOZA 2008. GODINE 

10,00 sati Okupljanje na stadionu NK «Punj-Sokol» u Okučanima, ulica Grigora Viteza i     održavanje  turnira u nogometu uz sudjelovanje ekipa iz dolinskog kraja i gostiju; 

19,00 sati Sv. misa zahvalnica u crkvi sv. Vida u Okučanima  koju će uz okučanskog župnika         služiti vlč. Milivoj  Knežević,  p. Damir Š Šokić i Josip Jerković bosanskogradiški župnik; 

20,00 sati Proglašenje najboljih ekipa i dodjela nagrada uz domjenak zakusku i narodno veselje u Domu kulture   u Okučanima. Nazočne će zabavljati  članovi KUD-a «Tkanica   iz Okučana i tamburaši bivšeg KUD-a «Ivan Goran Kovačić»  iz Doline.  

Organizatori Vas s radošću očekuju!

 
(više…)

Umrla je majka četvorice svećenika

UMRLA JE MAJKA ČEVORICE SVEĆENIKA BARBARA VIŠ ATICKI (1913.-2007.)

PRESTALO JE DA KUCA PLEMENITO SRCE

            U srijedu,  24. siječnja 2007. godine prestalo je da kuca plemenito srce Barbare Višaticki, majke 11 djece od kojih su četvorica svećenici. Umrla je u Zagrebu u 94. godini života, gdje je nakon smrti sina Kazimira došla živjeti. Bolesničke dane je provodila u krugu svojih najmilijih koji su se brinuli o njoj i njegovali je sve do smrti.

Sprovodno slavlje 27. siječnja započelo je u 11 sati sv. misom zadušnicom u bosansko-

Gradiškoj župnoj crkvi sv. Roka  koju je predvodio msgr. kardinal Vinko Puljić, a koji je u propovjedi nadahnuto govorio o susretima s pokojnom Barbarom kao bogoslov prilikom dolaska na mlade mise njezinih sinova-svećenika, a potom i kao njezin župnik dok je bio u Bosanskoj Gradišci na toj dužnosti.

U ime klera i Banjalučke biskupije  oprostio se generalni vikar msgr. dr. Anto Orlovac koji je govorio o životnom putu gospođe Barbare.

OPROŠ TAJNI GOVOR MSGR. DR. ANTE ORLOVCA.

            U razmaku od mjesec dana napustile su ovaj svijet dvije ugledne starice-majke Banjolučke biskupije: nakon što je upravo na Božić preminula majka našega biskupa Franje Ivka, vremeniti je život zamijenila vječnim časna starica Barbara Višaticki, majka čak četvorice svećenika Banjolučke biskupije, naših kolega Adolfa, Franje i mons. Karla te pok. prelata Kazimira. Njima kao i ostalim kćerima i sinovima pokojne Barbare: Mariji i Apoloniji, Feliksu, Josipu, Vladi i Ivanu izražavam iskrenu sućut. Činim to i u osobno ime, ali na poseban način u ime svećenika i cijele Banjolučke biskupije koju je draga pokojnica toliko zadužila. Danas se s njome s ponosom opraštamo i zahvaljujemo joj na divnom primjeru kršćanskog i obiteljskog života. Roditi i odgojiti čak 11 djece, a od toga ih četvoricu darovati Bogu u njegovu službu, primjer je to koji naša biskupija u svojoj 125.-godišnjoj povijesti još nije doživjela. Iako su joj čak četvorica sinova svećenici, dakle ljudi bez vlastite obitelji, rod Višatickih nije time presahnuo; baš naprotiv: ostalih njezinih pet sinova i dvije kćeri poklonili su joj 17 unučadi, a oni pak 13 praunučadi to je čak 41 izravni potomak koji ostaje iza pokojnice, za što bismo u današnjem vremenu trebali i «potrošili» čak dvadesetak obitelji. Pokojna Barbara je bila u najplemenitijem smislu riječi majka, Majka pisano velikim početnim slovom. Kako za taj uspjeli i Bogu vjerni život ne zahvaljivati dobrome Bogu? Časna mi je dužnost danas Ti za sve to reći veliko hvala u ime cijele Banjolučke biskupije i posebno svih njezinih svećenika, draga i poštovana Majko Barbara. A koliko si naše poštovanje zaslužila svjedoči i činjenica da su Te došli ispratiti jedan kardinal Svete Rimske Crkve, Uzoriti Vinko Puljić, još jedan biskup, Tvoj i naš ordinarij mons. dr. Franjo Komarica, toliki broj svećenika, bogoslovi đakovačke bogoslovije kojima je Tvoj sin mons. Karlo profesor, zatim župljani Tvoje rodne župe, ali i tolikih župa u kojima si živjela i u kojima su Tvoji sinovi svećenici djelovali.

Sve što se u njezinoj blizini našlo, pozlatilo se: njezini sinovi uz njezin majčinski odgoj postadoše vrijedni i ugledni svećenici, druga njezina djeca uzorni kršćani, njezin nekadašnji župnik postade kardinalom, a sin Kazimir Isusovim svjedokom-mučenikom. Kako na nju ne primijeniti Isusovu riječ: «O ženo, velika je vjera tvoja!» (Mt 15,28)?

Životni tijek

A dobri Bog je našu pokojnicu obdario dugim životnim vijekom, unatoč svim nevoljama i poteškoćama života koje je proživjela; preminula je u 94. godini života. Stari istočnjaci pa i Biblija smatrali su dug životni vijek znakom osobita Božjeg blagoslova i naklonosti.

Knjiga njezina života otvorila se 7. studenoga 1913. u Alibegovcima u Petrovu Selu, župa Nova Topola ili Windthorst, kako se onda zvala, kad se u doseljenoj poljskoj obitelji ocu Jakubu Ostrowskom i majci Mariji rođ. Najdek rodila mala Barbara, jedno od osmero djece u obitelji. Kršćanski brak sa svojim izabranikom Ivanom Pavlom Višatickim sklopila je 24. kolovoza 1931. godine. Otada postaje brižnom suprugom, roditeljicom brojne djece, nježnom majkom svojoj djeci. Neko je vrijeme obitelj živjela u selu bosanskogradiške župe Kruškiku, a zatim su preselili u Čatrnju. Djeca su rasla i polazila svaki svojim životnim putom. Muž joj je preminuo upravo kad su napunili 50 godina braka, 1981. godine. Ostala je sama, točnije, bila je stožer oko kojega su se rado okupljala njezina djeca, pohađala je i natjecala se tko će se za nju bolje pobrinuti. Njezina starost bila joj je jedno od najtežih razdoblja života, kada je njezina vjera bila na velikoj kušnji. Prognana je od neljudi iz svoje kuće i svoga zavičaja 1993., te je šest godina živjela u Ljupini kod Nove Gradiške. Od 1999. živjela je kod svojih sinova svećenika: najprije neko vrijeme kod vlč. Adolfa, a zatim od 2000.-2004. kod pok. prelata Kazimira u Bosanskoj Gradiški gdje je morala podijeliti sudbinu žalosne Gospe i doživjeti mučeništvo svoga sina. A čak ni takva teška kob nije pomutila njezine vjere. Dobro se sjećamo tih dana, bila je prava majka Makabejka, srca junačkoga, vjere neslomive. Sve je primila predano u volju Božju. Otada je kao bolesnica živjela kod sina Feliksa u Zagrebu, uz brižnu njegu snahe Š tefanije koja ju je pazila kao vlastitu majku, u čijoj je kući dočekala sestricu smrt i 24. siječnja 2007. pošla u kuću nebeskoga Oca, kojemu je tako vjerno služila, i u zagrljaj svoga pokojnog muža Ivana Pavla, te svojih sinova pokojnih Š tefana i Kazimira.

Kušnje i radosti života

Život joj je bio neprestano isprepleten radostima i kušnjama. Ona je znala da je jedno i drugo dar Božji i tako je to prihvaćala. Evo da spomenem samo neke kušnje i nevolje:

ratovi, a preživjela ih je čak tri, svaki po četiri godine, dakle punih 12 godina samo ratova;

oskudice;

45 godina komunističke vladavine, toliko protivne onima koji su bili vjerni Bogu i Crkvi, a njezini su sinovi jedan za drugim odlazili u sjemenište kako bi postali svećenici;

ne baš čvrsto zdravlje, a unatoč tomu izdržala je ukupno punih 99 mjeseci ili 8 godina i tri mjeseca trudnoće;

zatim izgon iz vlastite kuće pod stare dane; i na koncu, mučeništvo sina svećenika.

A bilo je u njezinu životu i toliko utješnih i radosnih događaja. Nisu nam poznati oni koje je ona doživljavala u intimnosti svoga susreta s Bogom kojemu je tako vjerno služila i svoje obitelji. Ali ima ih koji su i njoj i njezinoj okolini ostali nezaboravni. Koja je majka doživjela radost četiriju mladih misa svojih sinova: Kazimira (1963.), Adolfa (1967.), Franje (samo godinu kasnije), te Karla (1976.)? Ili kako se ne spomenuti nezaboravnog 22. lipnja 2003. i pohoda sluge Božjega pape Ivana Pavla Drugoga, Poljaka, našoj Banjoj Luci i proglašenja blaženim Ivana Merza? Pokojna Barbara imala je posebnu radost i povlasticu pozdraviti Papu u biskupovu domu u Banjoj Luci i progovoriti s njime nekoliko riječi na materinskom, poljskom jeziku. Od snage toga susreta živjela je do smrti.

Život je to koji ne bi stao u nekoliko romana i filmova. Ja ovdje iznesoh samo natuknice. A sve je to stalo u 94 godine života plemenite majke Barbare. Danas za nju počinje vječnost, sretna, radosna, neuništiva; život bez prestanka. Za život se odlučila, život je zadobila. Zaslužila ga je na izvrstan način, a nama ostavila sjajan primjer. Bog joj sigurno nije ostao dužan. Neka počiva u miru njegove ljubavi dovijeka. Amen.

Od pokojne Barbare uime  Bogoslovnog fakulteta u Đakovu msgr. Dogan, a u ime obitelji  pokojničin sin svećenik Adolf, župnik u Glamoču.

Brojni svećenici i prijatelji obitelji Višaticki su uputili svoje izjave sućuti  pismenim  i putom između inih  msgr. Drago Balvanović, misionar u Peruu – rodom bosanskogradišćanin,  Miroslav Buličić, hrvatski veleposlanik u Banjaluci te dr. Dragan Čović predsjednik HDZ BiH.

Nakon sv. mise zadušnice, duga kolona automobila u kojem je i autobus iz Đakova uputila se u Čatrnju prigradsko naselje koje pripada župi Bosanska Gradiška. Na katoličkom groblju sprovodne obrede je vodio msgr. dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup koji je zbog oproštaja s pokojnom Barbarom otpušten iz bolnice u koju će se vratiti po dolasku u Banjaluku.

Nakon završetka obreda, tijelo drage pokojnice je položeno u obiteljsku grobnicu uz pokojničina supruga Ivana Pavla, koji je umro 1981. godine.

Ostavili smo baku Barbaru da počiva do dana uskrsnuća u  groblju u kojem počivaju i tijela mučenika koja su sahranjena u tijeku minulog rata.

Dok smo se u tišini udaljavali sa svetog mjesta zimsko sunce  je između ostalog obasjavalo  cvijeće na svježem grobu, novosagrađenu ali nedovršenu kapelu na čatrnjskom groblju i  kuću obitelji Višaticki koja se nalazi nedaleko od ovoga mjesta.

 

U POHODE KRALJICI MIRA,GOSPI MEĐUGORSKOJ

U petak, 15. svibnja 1998. godine sam u svoj dnevnik upisao: « Međugorje! Auto se zaustavlja pred Gospinim svetištem točno u 23,00 sata. S nestrpljenjem sam dočekao da iziđem iz njega i odem pred Gospin kip ispred crkve. Već sam u mislima sročio što ću joj reći kada dođem pred Nj: Majko Nebeska, imao sam želju i namjeru pješice iz Slavonije doći kod Tebe, ovdje u Međugorje, ali dogodilo se ovako nešto iznenada, neočekivano! Možda si Ti baš tako htjela? Ipak, ako Ti želiš, i ako je to Božja volja ja ću doći i pješice k Tebi, onda kada me Ti pozoveš, baš iz Slavonije, putem koji bude najsigurniji za putnika-pješaka. Pomozi mi da tu želju ispunim i ostvarim  iz ljubavi prema Tebi..!»

Želja je uslišana. Gospa je  u povodu  25-to godišnjice  SVOJIH  UKAZANJA  u Međugorju,  pozvala ne samo mene, nego još 13  hodočasnika pješaka koji smo se  16. lipnja 2006. godine, u prigodi obilježavanja blagdana sv. Vida mučenika i Dana općine Okučani uputilo u procesiji iz Okučana u Međugorje.

Ispraćaj je upriličen u 9,00 sati nakon  ispovijedi i jutarnje sv. mise koju je služio

fra Ivan Franjić i na taj način nas duhovno pripremio za dalek put.

Taj put,  dug  354 km planiran je prijeći za devet dana, ali zahvaljujući lijepom vremenu i  inim uvjetima na željeni cilj se stiglo za osam dana.

Hodočasnici  mira su iz dvije župe i to iz župe sv. Vida Okučani  Milorad Oršulić – Mican  i Marko Stanić iz Okučana,  Krešimir i  Nikica Čolaković  te  Željko Ćosić iz Caga, Marija, Mario i  Ivan Ivšić i Ankica i Ružica Ćorluka iz Dubovca, a iz Župe Duha Svetoga Gornji Bogićevci su  hodočastili  Jurica Relja,  Tanja Radman i Ivana Laštro iz  Smrtića te Mario Majdandžić  iz Ratkovca.

Taj Put Mira, jer se je išlo Kraljici Mira, je ujedno bio i križni put  mučenika. Naime, prva postaja Križnog puta je izmoljena u okučanskoj crkvi prije polaska, a zadnja četrnaesta u Međugorju. Ostalih dvanaest postaja se je molilo na prigodnim mjestima diljem Bosne i Hercegovine.

Odmori i spavanja su bila na već pripravljenim mjestima.

Prva kraća stanka, tek toliko da se predahne i popije kava i nešto osvježavajuće bijaše upriličena u restoranu «Složna braća» kod  Š ime i Lucije Džolan u Novom Varošu.

Put nastavljamo prema vratima Bosne.  Načelnik općine gosp. Aca Vidaković i njegov zamjenik gosp. Ivica Ćorković su nas dočekali na graničnom prijelaz u Staroj  a potom Bosanskoj Gradiški  i  već prema ranijem pismenom i telefonskom dogovoru Ministarstvom unutarnjih poslova Bosne i Hercegovine »predali»  nas policiji koja će se tijekom cijeloga puta brinuti za našu sigurnost. I doista, pripadnici Policijskih  postaja Bosanska Gradiška, Banjaluka i Mrkonjić Grad su na najprofesionalniji način odradili svoj posao na čemu smo im od svega srca zahvalni.

Dulji odmor je bio u Bosanskoj Gradiški kod župnika vlč. Josipa Jerkovića. Čim smo došli u dvorište, ispred spomen ploče na župnoj kući smo zapalili svijeće i pomolili se za pokoj Kazimirove duše, koji je mučki ubijen u ovoj kući 17. studenog  2004. godine, a potom nas je župnik poveo u crkvu sv. Roka gdje smo izmolili drugu postaju križnog puta te kao dobar domaćin upoznao nas s trenutnim stanjem u svojoj župi. Na žalost, nije se imao baš čime pohvaliti.  Nakon ručka su mladi u crkvenom dvorištu zaigrali nogomet koji je praćen mladenačkom  uobičajenom galamom i dobacivanjem. Ta razdraganost mladeži me je ponukala da pitam župnika: Kada je  zadnji puta čuo  ovakvu galamu  na ovom mjestu? On je odgovorio : Nikada!  A,  da li će ikada čuti?

Put nastavljamo kroz Bosansku Gradišku. Nisam mogao odliti a da ne kažem svojim suputnicima da je nepunih deset kilometara odavde sjedište župe Dolina i moje rodno Novo Selo. Da je to tako, potvrdit će i slučajni susreti  sa Zvonkom Vonićem  koji je rođen u Novom Selu, a ostao je živjeti u Bosanskoj Gradiški te drugim  Zvonkom i njegovom suprugom  Ivankom  Budić  koji su tuda prolazili u Banjaluku, pa kada su vidjeli hodočasnike, zaustavili su se i kupili nam u trgovini dosta osvježavajućih napitaka.

Spavanje je,  po programu predviđeno  kod časnih sestra  Klanjateljica Krvi Kristove u samostanu «Sveta Obitelj» u Novoj Topoli.

 Tu stižemo u 17,10 sati. Nakon što smo se pozdravili s časnom Melitom našom domaćicom, zamoli smo je da nas povede u crkvu kako bismo izmolili treću  križnu postaju. Baš na današnji dan, 16. lipnja 1992. godine s ovoga mjesta je odveden tadašnji župnik iz Nove Topole vlč. Ratko Grgić za čiju se sudbinu   do danas  ništa ne zna. Ispred njegove slike koja se nalazi na pomoćnom oltaru zapalismo svijeću  i utonusmo u molitvu.

U predvečernjim  satima će načelnik Aca Vidaković, održati obećanje i doći nam u posjet. Dovezao nam je voća i drugih živežnih namirnica

Mi smo iza sebe, prvoga dana pješačenja ostavili  prvu, najmanju, dionicu puta  od svega dvadesetak kilometara.

 Časna sestra Melita Ćosić poglavarica samostana se je za hodočasnike brinula, dok su bili kod nje u gostima,  kao majka za djecu. Iz svoje samostanske ljekarne, nadaleko poznate po proizvodnji čajeva i krema od trava, dat će nam nekoliko krema, neka se nađe ako nam zatreba  kao pomoć pri upali mišića i drugih bolova.

Sutradan, u 4,00 sata, prije nego što je počela pucati zora, odjenuli smo na sebe narandžaste prsluke s fluoroscentnim  trakama kako bismo bili zamjetniji na cesti i nastavili  put.

Drugog dana hoda, put će nas dovesti u Banjaluku. Domaćin nam je župnik u  župnom uredu  Bužak – Derviši  msgr. dr. Karlo Višaticki.

Nakon tuširanja i odmora jedna oveća grupa u 16,45 sati se je uputili ka  centru  grada Banjaluka. Na groblju «Sveti Marko» kod centralnog križa smo izmolili četvrtu  postaju križnog puta, a na grobnici svećenika banjolučke biskupije i časnih sestara zapalili svijeće.

Podsjetimo se da su na ovom groblju sahranjeni posmrtni ostaci i  svećenika mučenika msgr. Kazimira Višaticki i Filipa Lukende te č. sestre Cecilije Grgić. Vlč. Filip i č. sestra Cecilija su ubijeni i spaljeni u župnpoj kući Presnače 12. svibnja 1995. godine.

Vodić nam je bio mladi gospodin Antonio kojemu  nas je  msgr- Karlo povjerio.

Uz put,  do biskupskog ordinarijata i katedrale nam je govorio uopće o životu u ovome gradu na Vrbasu.

Biskup banjolučki, msgr. dr. Franjo Komarica u poslijepodnevnim satima ne bijaše u Banjaluci. Nakon što je bio na susretu mladeži Banjalučke biskupije koji se danas održavao na Petrićevcu, otputovao je u Prijedor gdje je imao krizmu.

Radovali smo se  susretu s njima, ali smo se zadovoljili i sa susretom njegovog vikara msgr. dr. Antom Orlovcom.

U 18,00 sati smo bili nazočni  večernjoj sv. misi u katedrali sv. Bone. Toj sv. misi smo i planirali nazočiti   budući da je sutra nedjelja, a put će nas voditi kroz predjele gdje neće biti niti blizu katoličke crkve.

Nakon sv. mise ćemo posjetiti kapelicu bl. Ivana Merza, banjolučkog blaženika i pomoliti se ispred sarkofaga s njegovim moćima.

Tako okrijepljeni vratili smo se u župni ured na počinak. Mladi će kao i prethodnu noć provesti pod šatorima u prostranom dvorištu, a nama starijima je ipak krevet bolje rješenje.

Treći dan hoda ćemo započeti u 2,00 sati. Nakon što nas je blagoslovio  msgr. Karlo,  put smo nastavili u pratnji dvaju policijskih auta. Vjerojatno su djelatnici «Stanice bezbjednosti» procijenili da je ova dionica puta visokog rizika. Hvala Bogu, sve je dobro završilo.

Danas smo putovali najljepšom dionicom puta  koji vodi kroz Bosnu i Hercegovinu kanjonom rijeke Vrbasa. Tu ljepotu čovjek može osjetiti samo ako pješice prolazi tim putom. Poput sv. Franje divili smo se ljepotama pa nismo vrelinu ljetnog dana ni osjećali.

Odmarali smo se samo toliko koliko je bilo nužno, jer smo željeli gledati utakmicu između Hrvatske i Japana koja će se  igrati na Svjetskom prvenstvu.

Treću  noć ćemo prespavati  u motelu «Lav» u Dabracu između Banjaluke i Jajca. Tamo stižemo malo iza 15,00 sati i gledamo nogometnu utakmicu koja je završila na naše razočaranje nerješeno 0:0.

Kako smo odlučili da što više putujemo po noći, zbog vrućina, jutros ćemo se u 3,00 sati pozdraviti s domaćinom i vlasnikom motela gosp. Borom i put nastaviti niz brdo, u pravcu Jajca.

Mrkonjićgradska policija nas prati do ulaska u Srednjobosansku Županiju. Iza nas su ostali brojni tuneli kroz  koje smo prošli i još brojniji  kilometri «pregaženog» puta.

Jutarnju kavu u 7,30 sati ćemo popiti u Župnom uredu sv. Ive u Podmilačju kod Jajca. Tom zgodom je župnik fra Zoran Mandić hodočanicima oko vrata stavio blagoslovljene krunice s likom sv. Ive i zaželio im da ih i taj nebeski zaštitnik  prati tijekom  putovanja.

Spavanje je bilo predviđeno u župnom uredu Jajce. No, zbog vrućine smo odlučili da tu noć putujemo. Zbog toga ćemo vrijeme od 11,00 do 17,00 sati provesti u  hladovini u jednom dvorištu napuštene kuće na izlasku iz grada Jajca. Preko Donjeg Vakufa ćemo  u zoru doći u Župni ured sv. Ante u Bugojno.  Do predvečernjih sati domaćin  nam  je  bio  župnik fra Ivica Matić. Budući da  su se «pokidale»  veze  na  mobilnim telefonima s radio postajama «Bljesak» i Nova Gradiška kao i našim pokroviteljem Općinom Okučani, iste ćemo  uspostaviti  s fiksnih telefona.

Na rastanku, u crkvi će  nam župnik podijeliti blagoslov i  darovati  privjeske za ključeve na kome je lik sv. Ante i  slika župne  crkve u Bugojnu.

Slijedeće prenoćište je bilo  u Kupresu Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije Suho Polje kod župnika fra Kazimira Dolić.

Da bismo došli do toga mjesta valjalo nam se skoro četiri sata isključivo uz veliku uzbrdicu hoditi. Bila je to jedna od najnapornijih dionica puta.. Kako je župni ured Suho Polje Zloselo udaljeno oko 8 km od Kupresa  s  glavne ceste (prema Š ipovu) već spomenuti župnik fra Kazo je organizirao automobile koji su došli po nas i odvezli  nas na  večeru i prenoćište u novu  župnu  kuću. Župnik će u šali  reći: Prvi puta u ovu kuću dolazi toliko gostiju,  skoro da nemam za sve vas  pribora za jelo. Imao je,  no važnije je to  što   je  imao veliko srce za sve  nas.

Š estoga dana polazak je bio u 5,30 sati, nakon  molitve križne postaje i fotografiranja sa  župnikom ispred crkve, automobilima smo došli do Kupresa, do onoga mjesta  gdje  smo sinoć sjeli u automobile.

Ispred nas puca ravno Kupreško polje. Zar se može preko njega preći a  ne zapjevati: «Oj Ivane pobratime mio, jesil skoro na Kupresu bio. Jel  kupreško polje uzorano, jel na njemu žito posijano

I tako, kilometar po kilometar «gazimo» iza sebe ostavljajući mjesto po mjesto u 19,30 sati stigosmo u Tomislavgrad. Gvardijan samostana fra Ljubo Čutura nas dočekuje i vodi nas u crkvu za koju slobodno mogu reći da je katedrala posvećena sv. Mihovilu. Počela se graditi 1925. godine u povodu tisućugodišnjice krunjenja kralja Tomislava na ovim prostorima po kome ovaj grad i nosi ime. U njoj molimo VIII postaju križnog puta.

Nakon kraćeg odmora,  gvardijan će odvesti   vođe puta u Market gdje će nam kupiti živežnih namirnica,  ne samo za večeru,  nego i za naredne dane.

Iako je ljetno vrijeme i u  3,40 sati je još mrak. Čak ni znaka nema da će uskoro  puknuti zora, mi nastavljamo put.

Od Okučana, pa diljem cijeloga puta kroz Bosnu, u svako doba dana i noći,  dok smo hodili ispred nas je išao križ i crkveni barjak, pa je tako nastavljeno i kroz Hercegovinu.

Sedmi hodočasnički dan je proveden na putu između Tomislavgrada i Posušja. Po vrelom hercegovačkom kamenu smo išli do 12,45 sati.

U jutarnjim satima susrećemo  hodočasnika koji svake godine  pješice hodočasti od Bugojna do Međugorja. Ime mu je Stipo Lubar i s nama će biti do kraja hodočasničkog puta.  On radi u Austriji a svake godine u ovo doba uzima godišnji odmor kako bi mogao hodočastiti Gospi. Pričao nam je o poteškoćama s kojima se on i brojni hodočasnici susrećali prvih godina kada se je Gospa ukazala. Tadašnja milicija je «hapsila» sve što je išlo u tom pravcu,  pa su bili primorani da u  Međugorja dođu  prijekim bespućima.

Stižemo u Posušje  kod župnika fra Milan Lončara.  Tu ćemo,  nakon tuširanja i ručka potražiti debelu hladovinu i  skupiti  snaga da bismo  nakon utakmice koja  počinje u 21,00  sat  između Hrvatske i Australije,  nastavili put u pravcu Međugorja. Franjevačka mladež Posušja uz pomoć Župnog ureda je upriličila da se utakmica  gleda putem video-zida na  središnjem trgu u Posušju. Sve je bilo u znaku  hrvatske reprenzentacije i svi su živjeli za pobjedu, a ono Utakmica je završila 2:2 što nam ne bijaše dovoljno da idemo dalje. Naši će se nogometaši nakon ove utakmice vratiti doma, a mi u 23,45 sati nastaviti put,  zaobilazeći samostan u Š irokom Brijegu iako  je u njemu dogovoreno da prenoćimo.

Pred nama je zadnji hodočasnički dan. Uz nekoliko kraćih i duljih odmora na željeni cilj, u Međugorje, Nebeskoj Kraljici Mira stižemo u 22,00 sati.

U hodočasnički dnevnik, koji je vođen tijekom cijeloga puta, osmog  hodočasničkog dana,   između ostalog je,  sutradan  upisano:  «Potvrđuje se da su hodočasnici iz Okučana, njih 14 stigli u Međugorje 23. O6. 2006. godine u 22,oo sata. Bog neka Vas blagoslovi i dadne svoj mir. Hvala!!!». Slijedi potpis i pečat.

Da li je itko mogao biti zadovoljniji  od nas. Svakako da ne! Tu svoju sreću  smo iskazali suzama radosnicama koje su same tekle niz lice dok smo klečeći ispred Gospinog kipa, u znak zahvalnosti,  molili radosna Otajstva krunice.

Nakon molitve kojom smo Bogu i Gospi zahvalili na sretnom završetku puta, otišli smo na počinak.

Sutra dan su si neki hodočasnici uzeli odmora pa su otišli na plavi Jadran na kupanje, a drugi pak su vrijeme proveli u Gospinom svetištu i na Brdu ukazanja. Tu čovjek osjeća  da nebo dodiruje zemlju.

Upriličen je odlazak u radio «Mir» Međugorje gdje je dat intervju koji će isti radio emitirati u ponedjelja.

Dvadesetpetog dana lipnja 2006. godine, obilježeno je dvadesetpet godina Gospinih ukazanja.

Toga jutra će se iz Okučana  u Međugorje uputiti Slavko Krištić i Josip Andrijanić kombijem DVD Okučani kako bi dio hodočasnika poslije misnog slavlja, na kome je bilo nazočno na desetke tisuća vjernika  sa svih kontinenata, vratili doma, a ostali hodočasnici će se vratiti drugim pratećim kombijem.

Na kraju ovog  kraćeg reportažnog prikaza, nužno je spomenuti dobre ljude koji su omogućili odlazak. To su osim Župnih ureda Okučani i Gornji Bogićevci, načelnici općina Okučani gosp. Aca Vidaković i općine Gornji Bogićevci gosp. Pavo Klarić, Ivica Ćorković – vlasnik Diskonta «Gold commerce» iz Okučana, Zoran Radman vlasnik  trgovine «Tanja» iz Smrtića  i Milan Majdandžić vlasnik  «Elba» proizvodnja PVC stolarije.

U Međugorju pak, veliku  zahvalnost dugujemo obitelji Mirjane i Stanislava Miće Sivrić «Š ujić» koji su hodoćasnicima ustupili svoj obiteljski park u kome je bila struja i voda , na raspolaganje za sve dane boravka u ovom  Marijanskom svetištu.

Medijski pokrovitelji su bili Hrvatski radio «Bljesak»  Okučani  i Hrvatski radio Nova Grdiška koji su svakodnevno  (kad je to bilo u mogućnosti zbog telefonskih veza) izvješćivali slušatelje  o pravci kretanja te o duhovnom i zdravstvenom stanju hodočasnika, a po povratku obavili  podulje razgovore s hodočasnicima.

Zahvalnost zaslužuju i policijske postaje Bosanska Gradiška, Laktaši, Banjaluka i Mrkonjić Grad čiji su djelatnici danonoćno bili uz hodočasnike, a procesiju pratili od graničnog prijelaza između Stare i Bosanske Gradiške u granice između Srpskog entiteta i Županije Srednjobosanske /nadomak Jajca).

Hodoćasnici su išli u procesiji jer je od Okučana do Međugorja pronesen križ na kome je bio crkveni barjak Župe sv. Vida iz Okučana bez opasnosti da će biti oskvrnut a hodočasnici izloženi ruganju i drugim nemilim događajima.

Put je završio s brojnim žuljevima na nogama pa i krvavim (u jedne hodočasnice čak 14  – baš koliko je i bilo hodočasnika), u znoju i suzama, ali bez toga se ne  dolazi GOSPI ni na zemlji  za  vrijeme ovozemaljskog života ni za vrijeme onog drugoga, koji i jest cilj i smisao našega življenja.

Milorad Oršulić – Mican

 

Pogledi u krajeve srca

Postavio bih ti pitanje koje me muči već dugi niz godina, ali ne mogu sam naći odgovor. Mora li postojati zlo na ovome svijetu, te ima li ono i neke pozitine konzekvence? Jer da bi postojalo svjetlo, mora postojati tama. I narod kaže: Svako zlo za neko dobro”. Vidim da je zlo patnja cijeloga čovječanstva, od postanka pa nadalje. Je li potrebno sve to zlo koje okružuje čovjeka, je li potrebna ta bolest? Ako je to zlo tako jako da mora postojati, da li svemogući Bog, kao neograničeno dobro, može to zlo uištiti? 

Upravo činjenica da zlo prati svaki ljudski život i da ni jedan čovjek u svome srcu nije sretan što ga zlo snalazi, svjedoči o tome da je zlo stranac u našem biću, nešto što našoj naravi, našem življenju i kozmičkome skladu ne pripada. Ali ono prati svakoga i sav ambijent u kojemu čovjek živi, – sav Božji dar čovjeku. Tako je zlo kao tajna prvenstveno vezano s tajnom čovjeka. Ono, uostalom, i najočitije prodire u svijet stvorenja po čovjeku, po tajni njegove slobodne volje. Bez ispravnoga shvaćanja istine o čovjeku, nitko ne može razumjeti ni tajnu zla. 

Pobuna anđela nastala je zbog čovjeka! Zavist, jednog od Bogu tada najbližih anđela, suprostavila se Božjem naumu da divotu Čovjeka stvori. Ta zavist je izvorište svih zala u sva ljudska vremena. Ali tko je kao Bog da bi Mu se smio i mogao suprostaviti?! Želeći izbaciti čovjeka iz reda blagoslovljenih Božjih stvorenja, Sotona i anđeli, koji su uz njega pristali, izbacili su sebe iz toga blagoslovljenoga reda. Iako su iskusili užas progonstva, nisu se odrekli mržnje protiv čovjeka i zato moraju u njemu vječno ostati. Želja za uništenjem čovjeka tako ih je zadojila da ga ne prestaju mamiti u svoje progonstvo. Koriste priliku iskušavanja naše slobodne volje da nas nadahnu na odbacivanje našega Stvoritelja. Tako je zlo prvenstveno usmjereno na čovjeka; nadahnjuje ga da i on prkosi Bogu, ne bi li ga Bog odbacio. Dakle, iz zavisti prema čovjeku, Sotona mu neprestano nudi grijeh; da ga upropasti.

Potiče ga da krivo upotrijebi slave Božje i vlastitog života u njegovoj ljubavi. U tome se sastoji grijeh; njegova opačina prema Stvoritelju, a po čovjeka smrtonosna posljedica. Sila grijeha izvire iz prisustva i djelovanje paklenoga nadahnitelja. Ali Crkva, opraštajući grijehe u ime Isusovo i izgoneći zloduhe silom njegova svetoga imena, može osloboditi svakoga čovjeka. Da je to istina, neprestano svjedoče mnoge spašene duše. Velika obraćenja grešnika su pravi biseri na haljini njezine pobjedonosne povijesti.

Jedino judeokršćanska Objava ne povezuje zlo s ljudskim životom, nego ga otkupljenjem odvaja od čovjeka na djelotvoran način i tako oslobađa čovjeka. Ni rješenja koja su ponudile filozofije niti rješenja koja nude druge religije, ne mogu objasniti tajnu zla, tajnu smrti i tajnu patnje kao što je to djelom i proroštvom dokazao biblijski Bog kroz sva vremena, a naročito u osobi i djelovanju Isusa Krista i njegovih svetih sljedbenika u Crkvi kroz posljednja vremena. 

Biblija objavlju da je grijeh izvor zla. A grijeh je neposluh poretku koji je Stvoritelj udahnuo u svako stvorenje i učitav svemir. Jer Stvoritelj, koji je darovao stvorenju život, darovao ga je na takav način, u takvom daru i u takvom prostranstvu da sve može postojati jedno pokraj drugoga i u takvom prostranstvu ne ranjava, da je sve u svemu dar, da je raj stvarnost blaženoga zajedništva svih stvorova u Bogu. Taj poredak je volja Svevišnjega što je Riječ njegova objavljuje i u njoj nudi savez vječnog mira s ljudima. Ta volja je već prvome čovjeku rekla da svaki prijestup njezina izvornoga reda rađa smrt i uvodi zlo u svijet. I otkrila je ljudima postojanje nevidljivoga njihovoga neprijatelja, nadahnitelja zla, ljubomornoga protivnika, Sotone. 

Ne postupati po zapovjedi mudrosti, koja je sve stvorila, znači uvesti nered među sva stvorenja. To znači bitno ustati protiv sveg stvorenja, ali i izazvati sve stvorenje protiv sebe, uvesti nered i u svoj vlastiti život.

Znamo da nas svaka pogreška skupo košta. Eto, to je iskustvo, što ga ima svaki čovjek, mala sličica velike kozmičke stvarnosti koji, ako svoje povijesno iskustvo ima čitavo čovječanstvo. Svaki nam se grijeh teško osvećuje, suprostavlja nas svemoćnoj volji Božjoj i pretvara nas u njegove neprijatelje. A jao onome tko ustaje protiv Svemogućega. Bog, izvorni Subjekt, po svojoj dobroti je učinio čovjeka subjektom svoje ljubavi. I sve što je stvorio, stvorio je da bude dar svetom čovjeku. Tko god subjekte Božje ljubavi i ono što im po ljubavi Božjoj pripada pretvara u objekte svoje požude i oholosti, samoga sebe pretvara u objekte Božje osvete, pravednoga Božjega gnjeva. Sav će svemir poći s njim u boj protiv bezumnika” (Mudr 5,20), stoji u Knjizi Mudrosti. A u Sirahovoj: Jer stvorovima svima, od ljudi do životinja, a sedmerostruko grešnicima prijeti smrt i krv, i boj i mač, nesreće, glad, patnja, kuga. Sve je to stvoreno za grešnike i zbog njih je do potopa došlo”. (Sir 40,9) 

Sve što nas okružuje i ispunja, što vidimo i ne vidimo, sve osim zlih duhova, dar je Božji nama. A jedini dostojan dar naše slobodne volje tako uzvišenom i dobrom Bogu trebalo bi biti poštivanje njegova vječnoga poretka, vjernost vječnoj istini, to jest poštivanje onoga svetoga Zakona koji održava red u svemu, koji je postavljen usred blagoslovljenog svijeta živih, usred zemaljskoga raja. A to je zakon ljubavi. Život u ljubavi neizmjernog Darovatelja neshvatljivo brojnih blaženih darova to je zapravo raj. Takva je Zemlja bila u početku, prije nevjere i njezina ploda moralne i ekološke katastrofe. Bog je šetao zemaljskim rajem. Bog je izbliza motrio čovjeka u edenskom vrtu. Ono stablo usred vrta, s  kojega bijaše zabranjeno okusiti plod, bijaše tajna Božjeg autoriteta s kojim se stvorenje ne smije izjednačiti, jer bi tako pogazio vječnu istinu i u laži našlo svoju smrt, to stablo bijaše vertikala odakle se oglašava zapovjed koju ne smijemo prekršiti. To stablo je do dana današnjega ostalo na Zemlji. Ono je zapravo stablo savjesti u nama. Kad okusimo plod toga stabla usred svoga duhovnog svijeta izjednačivši se s Bogom, kad sami po sebi određujemo što je dobro, a što zlo kušamo smrt, kušamo onaj nemir, onu kaznu, ono prvotno progonstvo iz rajskoga stanja duše, onu odijeljenost od Boga i više nam ni jedno stvorenje, pa ni vlastiti život nije od slasti, nije dar već živa osuda, progoni nas i sve nam pretvara u gubitak. Prvotni nered praroditelja očituje se u našim grešnim sklonostima. Tražeći užitak mimo Boga, smrt nalazimo kao i oni. Taj istočni grijeh iz našega bića uklanja  jedino Sveto Krštenje i dar Duha Kristove prvenstvene i savršene podložnosti Bogu. Samo po Kristu, srce se nanovo vraća u raj. Zato oni koji vjeruju u Krista, u ovome mučnome svijetu pjevaju radosno poput Danijela u užarenoj peći, jer im sva zla ne mogu naškoditi. 

Svaka se duša rađa s osjećajem rajskoga dara svega onoga što je u radosti okružuje i ispunja. Svako dijete se osmjehuje svojoj majci, svome ocu, svojim bližnjima, ljepoti voda, ljepoti neba i zemlje. Svakoj životinji, svakoj biljci s pažnjom, s povjerenjem prilazi. S toliko nježnosti dijete prilazi maloj točki na stolu, muhi, sićušnoj mrvi! Sve mu je divan dar. To je izvorno rajsko stanje duše što nam ga na početku životnoga puta, Bog daje za pouku, da bismo ga po blaženoj uspomeni kasnije tražili u svojoj vjeri i postigli u Kristu. 

Mudrost nam je tu uspomenu na raj sačuvala pri svakom pojedinom rođenju, da nas živo podsjeća na prve stvarnosti biblijske objave. Uistinu sve nam je Bog dao na dar. Čuvajući njegovu Zapovjed, sve nam je na blagoslov. A kršeći je, sve se okreće na propast. 

Slobodni smo izabrati i suprotno od zapovijedi Božje: to je dokaz da smo obdareni slobodnom voljom. Ona je najveći dar božje ljubavi čovjeku. Ono što tim darom izaberemo, to moramo i iskusiti, do dna iskapiti čašu svoga izbora. Izaberemo li Boga, baštinit ćemo njegov vječni blagoslov; blaženstvo njegova raja. Izaberemo li prekršaj moramo iskusiti i njegove posljedice. Znajući čovjekovu slabost i neznanje, Bog nam ni u praroditeljskom ni u osobnim grijesima nije dopustio potonuće u trajnu posljedicu grijeha, u potpunu odijeljenost od Njega i svega njegovoga dara, a to znači i od samih sebe u bitnom smislu naše naravi; to je ono kada čovjek vječno postoji, jer mu je duša besmrtna, ali mu vječno nedostaje sve bez čega ne može živjeti te je nečovjek. Predokus te vječne strahote ima čovjek svaki put kada je u stanju grijeha; sve ima, a ništa mu ne vrijedi jer mu je oduzeta slast svakog Božjeg dara. Da sasvim ne propadnemo, dobri Bog nas je zatvorio u jedno vremenito stanje grijeha, dajući našoj slobodnoj volji dodatnu, ali i posljednju priliku da se  odluči između blagoslova i prokletstva. Imajući djelomično iskustvo i jednoga i drugoga u ovome smrtnome životu, ne može se reći da čovjek nije znao što izabire. 

Sada dakle živimo u vremenu Milosti koje je ograničeno, u kojemu kušamo zlo i dobro i u kojemu se srcem moramo sasvim jasno opredjeliti. Da ne bude zabune, svaka neopredjeljenost za dobro jest opredjeljenost za zlo. Jer je odbijanje dobra zlo. Dakle i mlakost i kolebljivost spadaju u zlo. 

Važno je znati da Biblija spominje vrijeme Milosti, a ne vječnost Milosti. Š to je Milost? Milost je obnova naše, u grijehu srušene naravi, dar i moć povratka u prvotnu svetost. Milošću se možemo svim srcem vratiti prvotnoj zapovjedi života. Okusivši gorki plod svoje anarhije, Milošću se možemo vratiti u prvotni Božji red života što ravna svim stvorenjem, možemo iskazati ljubav prema dobrome Bogu kojega smo uvrijedili. Milošću Mu možemo postati vjerni i ubuduće ustrajati u dobru. 

Oraćanjem, povratkom u poslušnost, Milošću Božjom nam se nanovo duša vraća u rajsko stanje te zakon propasti gubi moć nad nama. Sveci u sva vremena svjedoče to, a u Katoličkoj crkvi ih je po strogim uvjetima kanonizacije, već oko deset tisuća. Tijela im se u ognju nevolja čiste, ali im je duša u blaženstvu vjere spašena. Svjedoče Kristov život u sebi; onaj život koji otkupljuje, spasava i uskrisuje bližnje. Oni sami ne traže obnovu ovoga života, u svakom vidu privremenoga i nesavršenoga, nego u nutrini im se kao u sjemenu formira stvarnost konačnoga života vječnoga kojemu će biti pridodano i novo tijelo nad kojim neće vladati vremenita propast nego vječna postojanost blaženoga mira. 

Postoje dvije stvarnosti: vječnost i vrijeme. Sva vječnost je pod zakonom neraspadljivosti, a svo vrijeme je pod zakonom raspadljivosti, odnosno pod zakonom propasti. Duša bira između vječnost i vremena. Grijeh svojom posljedicom otkriva svu istinu o čovjeku; potvrđuje istinitost prvotne Božje zapovijedi, jer zaista je njegov plod smrt. Tko griješi, razara vlastiti život. Na grijehu se otkriva i sva dubina Božje dobrote prema čovjeku. Nisu je prvi ljudi bili svjesni u početku. Isto tako, kad smo se rodili, osobno nismo imali pojma da od Nekoga potječemo, da Nekome dugujemo zahvalnost za sve. Tek kada smo počeli gubiti, shavtili smo kako nismo vlasnici svoga života niti je išta što imamo neotuđivo naše. A kada smo potražili Vlasnika, On nam se otkrio. Obnovio je što smo  izgubili i tako nam potvrdio svoju naklonost, ljubav i dobrotu. Mi, zaista živimo od ljubavi Božje. Sve što imamo, dar je njegove dobrote. 

Biblija otkriva kako je Bog svojim smilovanjem, na neki način, dao čovjeku više nego u početku, kad ga je stvarao. 

Ni u početku čovjek nije morao sagriješiti, premda je imao slobodnu volju bez iskustva zla, jer je vjernošču Božjoj zapovijedi mogao izbjeći grijeh. A sada, kada mu vlastito iskustvo potvrđuje istinitosti Božje Riječi, a spasen milosrđem, ne može više griješiti kao da je u neznanju, niti ga neznanje može ispričati pred Bogom. Prvotni mu je grijeh trajno uspisan u rane Sina Božjega i zauvijek je u Krvi Kristovoj uništena njegova smrtonosna moć. Sada živi od milosrđa; a ne više od svoje slobode. U milosrđu je veći nego u početku. Milošću je izabrao Boga i baštini njegov Život i njegovu Slobodu, što je neizmjerljivo više od čovječjeg života i čovječje slobode. Sveti Pavao kaže da u početku čovjek bijaše živa duša, a u Kristu životvorni duh. (1 Kor 15,45) U Bogu je izvor vječnoga mira za kojim od iskona žeđa svaka duša. Božji prijatelji baštine trajni mir, a mir je sigurnost I punina života u Bogu. 

Evo, na temelju ovih misli neka te Duh Božji vodi u svu istinu. 

Zlo ne može imati nikakva pozitivna ploda. Ono je zlo i ništa drugo. Da bi postojalo svjetlo, ne  mora biti tama. Svjetlo je svjetlo. A tama je tama. I nije istina da je svako zlo za neko dobro. Ne, to je Đavolova sugestija; zabluda dualizma u kojem je Babilon propao, u kojem je komunizam propao, u kojem će propasti i svaki novi ljudski pokret u tom duhu. 

Pod teretom grijeha duša se obraća milosrdnom Bogu i u Njemu nalazi spas. Svako dobro što ga baštini obraćenik, ne dolazi od njegovoga prijašnjega zla, nego od milosrđa Božjeg koje je uklonilo svako zlo od njega i Milosti kao izvora svakoga dobra. Biblija je jasno objavila kraj svakome zlu nad svima koji se Bogu vraćaju. Prijatelj Božji ne sluša što narod govori, jer narod uvijek ispovijeda svoj grijeh ta, usta govore čega je srce prepuno (Mt 12,34). Prijatelj Božji sluša samo što riječ Božja objavljuje i njoj služi. A Riječ Božja nikoga ne potiče na grijeh niti igdje veli da je zlo čovjeku korisno. Ne reci Od Boga je grijeh moj” jer što on mrzi, neka ne čini. I ne reci: On me je zaveo”, jer njemu grešnici ne trebaju . Gospod zna svako djelo čovječje. Nije nikada zapovjedio nikom da bude bezbožnik niti dao dopuštenje za grijeh.” (Sir 15,11-12, 15, 19b-20) 

Često i s ljubavlju čitaj Sveto pismo: posebice Novi zavjet. Čitaj ga sebi na utjehu, jer je u njegovoj riječi svjetlo istine i sila života. Ali ga ne tumači mimo Crkve, niti ga čitaj, a da se ne hraniš otajstvom Utjelovljene Riječi u Svetoj Pričesti. 

Rajko Bundalo

U POHODU DOLINI IZ USPOMENA

U POHODU DOLINI IZ USPOMENA I NJENOJ GRADINI U SADAŠ NJOSTI 

Kolona automobila se vrlo sporo pomicala prema graničnom prijelazu za Bosansku Gradišku. Nas troje, sestra Terezija Tera, sestrična Irena i ja smo smireno to prihvatili, jer smo s tim računali, budući da su u vrijeme zadnjeg vikenda u listopadu mnoge obitelji, kao i mi, planirale posjećivanje i uređivanje grobova svojih dragih i najmilijih, uoči dana Svih Svetih i Dušnog dana.Lijepo je vrijeme, a pred nama je još dosta sati ovog dana.. Vjerujem da ćemo stići sve po planu. Irena i ja smo zadovoljni što smo za kratko vrijeme dosta toga već stigli.

            Jučer ujutro smo krenuli iz Zenice, nakon što se gusta magla dolinom rijeke Bosne počela razvlačiti.

            Nas dvoje smo krenuli u Dolinu kod Bosanske Gradiške, ali preko Slavonije. Odabrali smo ovaj smjer, ne zato što smo birali bolje ceste, nego što smo samo tamo mogli vidjeti najviše naših Dolinaca, naše rodbine, prijatelja i susjeda, koji su u pošasno vrijeme četničke agresije na Bosnu i Hercegovinu  morali potražiti spas preko Save. I još su tamo.

            Stigli smo u Slavoniju u Sl. Kobaš po vrlo lijepom vremenu i sa puno ushićenja proveli smo nekoliko sati u toplini srdačnog druženja sa sestrićem Zdenkom, snahom Zdenkom i njihovom djecom Kristijanom, Dariom i Tajanom.

Iako je ovaj lijepi (istina kratak) jesenski dan neumitno žurio smiraju, ipak smo uspjeli obići grobove dragih nam pokojnika, najprije na groblju Brodskog Stupnika, a zatim i u Novoj Gradišci.

 U samo predvečerje smo stigli do sestre Tere u Kovačevcu Nova Gradiška. Nakon srdačnog susreta i kraćeg zadržavanja, uputili smo se na Gradsko groblje. Polaganje cvijeća na grobove, paljenje svijeća i evociranje uspomena na drage nam pokojnike ispunjavalo je naša bića sjetom i stapalo nas sa tišinom sutona koji je već bio obgrlio ova vječna (grobljanska) počivališta.

 Mjesec je izvirio iza nevelikog oblaka i ispratio nas do svjetiljki na ulici, odakle smo krenuli u susret ovozemaljskim radostima života.

 Dokasno u noć proveli smo sate u obiteljskoj atmosferi sa sestrićem Pavlom, snahom Ivankom i njihovom djecom Hrvojem i Hajdi. Ugođaj druženja nam je upotpunio bratić Mican sa suprugom Verom, koji su upriličili dolazak iz Okučana, jer za sutra su imali ranije predviđene obveze. U toplini prisutnog ozračja željeli smo za kratko vrijeme što više kazati jedni drugima, razmjeniti i podijeliti mišljenja; teme su sustizale jedna drugu.

 Noć je odmicala žurno i morali smo se uputiti na počinak, mada je ostalo dosta toga nedorečenog, ostalo je za neku drugu priliku. Ova sadašnja prilika se realizirala u skoro realnim mogućnostima, obzirom da je bogat plan želja trebalo smjestiti u kratke vremenske okvire.

 Za planiranje posjete Dolini i napose njenoj Gradini (groblju na Gradini) u ovom terminu zahvaljujem, prije svega, Suzi dolinskoj velikom izvoru pojedinačnih i objedinjenih informacija o Dolini i Dolincima, glavnom mostu uvezivanja starih i novih niti između Dolinaca i njihove Doline u Bosni. s jedne strane, te njihovih novih obitavališta privremenih ili stalnih (sve više mi se čini stalnih), odnosno, kako se već ustaljuje naziv, župe Uznesenja Bl. Dj. Marije Dolina Bosanska u izgnanstvu, s druge strane. 

 Budući mi je Suza dolinska često pri ruci, potkraj listopada sam zavirio u njen kalendar (Katolički kalendar 2006.) i podsjetio se da je u nedjelju 29. listopada, planirana sv. misa na Gradini, a povodom Svih Svetih i Dušnog dana. Sestrična i ja smo se lako usuglasili i načinili plan posjete Gradini i Dolini, jer je njoj zbog radnih obveza odgovarao datirani vikend.

 Listajući dalje Suzu, uočio sam da će njen naredni broj biti i jubilarni. Zastao sam i na glas izustio: Bravo, Suzo dolinska!. Od srca ti čestitam veliki jubilej desetogodišnjicu izlaženja. Želim da i dalje, a kao i do sada, uspješno obavljaš svoju nenadomjestivu misiju.

 Uredničkom vijeću i glavnom i odgovornom uredniku, uz čestitke, i ovog puta puno hvala za sve što ste učinili i što činite za život Suze dolinske.

 Naš automobil puzi preko mosta i samo što nismo na drugoj strani Save. Sada već sve češće pogledavamo na sat, jer nas, po dogovoru u Bos. Gradiški, kod strica Zvonke, čeka Zdenko sa članovima svoje obitelji; krenuli su jutros u Bosnu malo ispred nas.

 Mobitelsku vezu smo uspostavili sa zakašnjenjem. Dario je poslao poruku sa napomenom da su oni već stigli na Gradinu.

 Krećemo put Doline kroz prepoznatljiv okoliš. Približavali smo se raskrižju na Gredi. I samo tiho izrečeno sestrino razmišljanje, da bismo, možda, mogli krenuti kroz Novo Selo, bilo je dovoljno da tako i postupimo.

 Nakon neduge vožnje uskom asfaltnom trakom, kod Tukova nastavljamo u smjeru juga i u susret podnevnim sunčevim zracima kojima usamljeni oblačići ništa ne priječe. Listopad nam je podario ovaj dan vremenski vrlo ugodan, kao rijetko koji. Na svakom koraku se zrcala zlatna jesen, sve je poprimilo sunčano žutilo.

 Prelazimo Gostinjin poloj i ubrzo me sestra podsjeća na prvu kuću Novog Sela – kuću Dunaj Franje. Lijevo i desno se nižu kuće poznate mi još od ranije, samo što sada

 Otplovljavam u poznato vrijeme. U dvorištima, pred kućama, na otvorenim prozorima i u bašćama vidim poznate mi likove Novoselaca i Novoselki, i to baš onim redosljedom kojim su navedeni na 197. stranici Micanove knjige Dolina Bosanska ( u prošlosti i sadašnjosti). Istina, neki domaćini su odsutni, ali su tu mlađi članovi njihovih obitelji. Svi su u pokretu, akciji i nekako životno ozareni i preplanuli od jesenjskog sunca i vjetra. Pozdravljam ih i oni mi otpozdravljaju. Neke, posebno djecu, ne prepoznajem, kao ni oni mene, ali obostrani srdačan pozdrav ipak ne izostaje. Ponesen sam njihovim životnim i radnim elanom u ovakvom lijepom jesenjem danu. Grudi su mi pune ushićenja i tako lagano plovim kroz vrijeme i prostor iz uspomena, cijelom dužinom Novog Sela.

 Prenuo sam se kada je trebalo načiniti zaokret ispred kuće Vidić Pavla.

 Nastavljamo laganom vožnjom i u povratku; motor se gotovo ne čuje, pa mi misli opet otplovljavaju i pogled nastavlja da miluje nekadašnji krajolik.

 Planjska pukla ravnicom. Grupa djece juri za loptom krpenjačom”, čas u jednom, čas u drugom smjeru. Da nema usamljenog golmana, čas na jednoj, čas na drugoj strani (ovisno od toga gdje je lopta), ne bismo prepoznali da je riječ o nogometu. Tako se u početku igralo na utvajskim pašnjacima, pretkraj četrdesetih prošlog stoljeća.

 Stoka se zbila u suženi hlad proljetos potkresanih vrba i ustrajalo repom odgoni dosadne muhe, i, posebno obadove.

 Zujanje pčela dok neumorno skupljaju nektar i polen, koje obilato nudi procvjetala metvica po cijelom utvaju, a naročito u polojima uz okopnjeli Jarak, doimlje se kao najtananija uspavanka.

 Jedan dječak je naglo odustavo od trčanja za loptom, nakratko zacincao pa sjeo, prionuvši vaditi pčelinju žaoku iz bosog stopala.

 Točak automobila je na kolovozu naišao na ciglu i poskočio; raspršile su se drage slike iz djetinjstva.

 Nastavljamo laganom vožnjom i, evo, približavamo se kući Oršulić (Lajka) Ive. Misli mi opet zaplovljavaju. Vidim u hladovini širokog vrbaka nekoliko grla krupne stoke (goveda i konja), dok većina još užurbano pase sočnu travu uz Jarak kojem su obilate svibanjske kiše dobro podigle nivo vode.

 Čobani i drugi slobodni mladići , već u dopodnevnim satima (bila je nedjelja) igraju nogometnu utakmicu na graduljku”. Tu je već solidno uređeno nogometno igralište. Susret je upriličen između Gornjoselaca” i Donjoselaca”. Utakmica se vidljivo rasplamsala; pozicije igrača pojedinih timova (istina u nešto smanjenom broju igrača) vrlo su uočljive. I u zjenici oka zatitra mi i izdvoji se kratka sekvenca te igre: Na nabačenu dugu loptu lijevog krila Gornjoselaca”, centarfor spretno reagira i postiže atraktivan gol. Među igračima i njihovim navijačima proorilo se oduševljenje Bili smo to u drugoj polovici pedesetih godina.

 Jazmak napuštamo u pravcu kuće pokojnog Jure. Automobil nastavlja lagano romoriti kroz sadašnjost, a mene ostavlja u uspomenama. Međutim, poznati i dragi prizori iz prošlosti nekako mi se, ubrzo, počinju grubo izmicati; oči mi nagrđuje nešto ovovremeno: krov i prozori kuće kao poslije orkana; nedovršenu veleljepnu obiteljsku nastambu boji mahovina i obavija korov; novoizgrađeni dom je ostao bez stolarije i druge opreme, a njegovu unutrašnjost popunjava sijeno

 Pogledi mi zastajkuju i podrhtavaju, a mišići se grče Istrgnut tako iz uspomena, obreo sam se i pred rodnim ognjišetm. Oronulim stablima u šljiviku i usamljenoj jelki u bivšem cvijetnjaku otposlao sam tužan pogled i blagi naklon, a zatim zagrcnuo i duboko uzdahnuo.

 I dalje romore točkovi po šljunkovitom kolovozu. Tajac u automobilu prekida samo nekoliko kratkih rečenica, gotovo eliptičnih, pa opet tišina i tužni pogled čas na jednu, čas na drugu stranu.

 Približavamo se Gornjoj Dolini, a sa desne strane vidimo ostatke nogometnog igrališta na kojem su se nekada odigravale utakmice timova općinskog nogometnog podsaveza, i to sukladno svim propisanim standardima. Sada su se na tom dijelu Mestanja uočavale samo pohrđale i iskrivljene stative.

 Skrećemo u pravcu Donje Doline. Automobil mili gornjodolinskom asfaltnom trakom, kroz nepoznato u poznatom. Osjećaj unutrašnje tjeskobe je sve dominantniji. Nemamo povoda da se gdje zadržavamo.

 Prolazeći kroz područje Marinovića šume i okolnih livada počinjem (tek tada) osjećati blago opuštanje. I pogled u Franića-šor ostaje prazan, ali mi nastavljamo prema sadašnjosti na Gradini.

 Sva proširenja, kao i dio savskog nasipa koji gravitira Gradini popunjavali su brojni automobili. Pred kapelom u groblju počela je najavljena sv. misa. Prisutnih je dosta čini mi se da bi napunili i crkvu u Gornjoj Dolini.

 Lijepo je vrijeme, poneko je i vrlo lagano obučen. Groblje je pokošeno i za ovu priliku primjetno očišćeno. Hvala onima koji su dali svoj udio u svemu tome. Znam da zaslužuju i znatno više od riječi zahvale, te zato vjerujem da ćemo mi ostali znati to cijeniti i na adekvatan način uzvratiti.

 Na mnogim grobovima je postavljeno svježe cvijeće, nadgrobne ploče su umivene, a brojne svijeće i lampioni sve čine životnijim tihom molitvom i na drugi način prisutni usmjeravaju misli i osjećanja prema svojim dragim i najmilijim sahranjenim ovdje na Gradini.

 Danas su se ovdje zbili brojni susreti rođaka, prijatelja i poznanika; razmijenjene informacije, izražena mnoga suosjećanja. Čula su se i određena razmišljanja o odnosu prema Gradini, o daljnjem održavanju groblja u cjelini, kao i pojedinih grobova.

 Gradina je danas okupila mnoge Dolince koji žive izvan svoje Doline (većina ovdje prisutnih), a okupljat će ih dosta i narednih dana, uvjeren sam. Naša Gradina nije samo stjecište tuge, uspomena i sjete, nego su za nju vezane mnoge niti i korijeni životnih ishodišta Dolinaca svih generacija, ma gdje oni bili. To je ovih dana (čini mi se više nego ikada) sve naglašenije i sve očitije. Za sve Dolince, dakle, Gradina nije samo njihova prošlost, nego je i njihova sadašnjost. Jer naši voljeni pokojnici nastavljaju da žive u našim srcima sve dok i mi živimo. Takav odnos treba njegovati (pored ostalog i brigom o grobovima pokojnika) , pa samim tim i ljudskije živjeti.

 Gradinu je, i poslije svete mise i odlaska mnogih posjetitelja još uvijek obavijao mekani ton molitve, upućenih Gospodinu svemogućem za pokoj duša umrlih.

 Sa zapada se pojavljuju sve gušći cirusni oblaci i polako zasjenjuju dnevnu svjetlost.

 Dolinskom ravnicom, niz Savu, najavljuje se i gornjak”. Njegovo postudeno pirkanje u ovo predvečerje krajem listopada kao da nas na nešto opominje

 Ubrzo su počele i da rominjaju prve kapi kiše, te su se i posljednji posjetioci Gradine ubrzanijim koracima  već spuštali niz blagi prijevoj u pravcu svojih automobila.

 Dan se polako prepušta sutonu, a svjetla svijeća i lampiona na Gradini sve više se uočavaju, podsjećajući na sponu života i smrti. Dugim i sjetnim pogledom obgrlio sam Gradinu još jedanput i zaželio da je što prije ponovo posjetim.

 Krenuli smo: bacili nekoliko pogleda na šorove u Donjoj Dolini i već smo na Bardači. Vrijeme juri, suton se prepušta mraku.

 U mislima sam se još opraštao od Doline iz riznice uspomena i njene Gradine u sadašnjosti, dok je automobil već grabio blagim zavojima uz dolinu rijeke Bosne put Zenice. 

 Anto Oršulić, Zenica

OSJETITI SLOBODU

Iako u Dolini nije bilo otvorenih ratnih sukoba ne smije se zaboraviti  to, da su  do  početka dolinskog egzodusa/1992 godine/ tri civilne osobe, koje nisu bile pripadnici ni jedne političke stranke ubijene i da su dolinske kuće gorjele. Bila je to «igra» zastrašivanja.

Dušmanin  je mislio da će narod u znak prosvjeda ili osvete napasti njihove vojnike, koji su držali «borbene položaje»  uz duž  obrambenog nasipa   pored rijeke Save.  Na svaki nekoliko stotina metara bila su postavljena jaka uporišta «bunkeri».  U Donjoj Dolini su bila u  zgradi VP «Save» poznatoj kao «Državna kuća»,  Buffetu «Oaza», Osnovnoj školi  i kući pok. Marijana Ćorkovića, dok su u Gornjoj Dolini bili nedaleko od crkve u kući Slavke Š Šokić, Omladinskom domu i na Crpnoj  stanici.

Dolinske  putove  su gazile  tenkovske gusjenice dok su  se na njihovim antenama vijorile srpski barjaci, a  u njima su vojnici išli od gostionice do gostionice  – na piće.

I zrakoplovi jugo-avijacije su borbeno djelovali u predjelu Gornje i Slavonske Doline, ispaljujući rakete. Cilj nije bio bitan, jer  bilo s koje strane Save da pogode, s obje je hrvatski puk.

«Ubijaju nas, ali nam moraju priznati da smo zapravo pobjednici! Ne uvijek u teritoriju, ali u budućnosti, u pravdi» znao je često govoriti dolinski župnik Kazimir.

Rat u Hrvatskoj, a potom i u Bosni i Hercegovini zadesio je nekoliko mladića iz Dolinskih sela u JNA. Oni koji su imali mogućnosti bježali su iz nje, drugi pak su služili vojni rok do kraja pa čak i produljen.

Produljeni vojni rok

Zlatko Dakić iz Novog Sela je bio na odsluženju vojnog roka u Kraljevu /Srbija/ pri  vojnom zrakoplovstvu mašinska  inžinjerija.

Vojnom  roku je  došao  kraj,  ali je bez obrazloženja   produljen na neodređeno vrijeme. Jedino što se moglo čuti  bilo je: «zbog novonastale situacije». Š to se stvarno događalo, nije im moglo biti poznato. Medijski su bili blokirani. Ako se nešto i  sazna      «iz vana»  to je ono što prenose srbijanski  mediji i njihov «politički» -zapovjednik vojarne koji je u svom mjesečnom izvješću govorio kako ustaše kolju i pale. Za Hrvate,  Muslimane i Albance je u vojarni proglašena radna obveza. Da je rat zahvatio nakon Hrvatske i Bosnu, znalo se, ali u kojoj mjeri, tko ga je i zbog čega izazvao… Svi su se bojali onoga najgoreg poslat će ih  na bojišnicu – u rat. Dočekali su ipak veselije vijesti. Za Zlatkvu generaciju vojni rok je završen s  produljenjem od tri mjeseca. S njime je u vojsci bio i Ismet Karalić iz Prusca kod  Donjeg Vakufa  koji je s njim dijelio sve dobro i zlo. To  zajedništvo će ih pratiti još nekoliko mjeseci. Do Banjaluke, društvo će im praviti još dvojica mladića jedan iz  Sarajeva, a drugi iz Banjaluke. Obojica su Muslimani.

Otpušeni su iz vojske  sredinom svibnja 1992. godine.

Sada je došlo do  realizacije  ono  pitanja koje je svakodnevno bilo nazočno: Kako doći doma?

Preko Hrvatske se ne može  a niti   preko Bosne. Pomoć su potražili u  zemunskoj  zračnoj vojnoj luci  kod jednog pukovnika. Dobili su odobrenje da mogu iz Zemuna do Mahovljana banjalučke zračne luke doći zrakoplovom. Dan i vrijeme polaska nije im bio poznat. Vrijeme su provodili u hangarima  a spavali su  «na čučeći». To čekanje je trajalo pet dana, a za to vrijeme su mogli vidjeti kako  su zrakoplovi odvozili streljivo i ljudstvo «na frontove».

Dočekali su dan polaska. U tijeku vožnje, koja je trajala 25 30 minuta, čut  će priču  da su  taj transportni zrakoplov,  zvani  KIKAŠ ,  od Hrvata zajedno s oružjem  zarobili pripadnici JNA.  I sada je vozio  humanitarnu pomoć i vojnike  na bosanska ratišta.

Po izlasku iz zrakoplova valjalo se s prijateljima rastati.

 U dijelu Bosne odakle je Ismet, krvave su se borbe vodile između Armije B i H i srpskih pobunjeničkih snaga. Zlatko  mu je predložio da je jedino rješenje  poći s njim u njegovo rodno selo pa što Bog dane  jednom dat će i dugom¸ Ni u Sarajevo se nije moglo pa će kolega iz Sarajeva otići u Banjaluku.

Put od četrdesetak kilometara, od Mahovljana do Bosanske Gradiške su prešli    pješice i stopirajući vozila.

Kako  telefoni u Dolinskim selima još nisu bili u prekidu sa svijetom, iz Bosanske Gradiške se je Zlatan javio majki koja je automobilom došla po njih, jer su,  otac i dvojica braće bili u Njemačkoj.

Odluka je donesena

Uza sva nastojanja Ismet nije mogao saznati za sudbinu svoje obitelji. Svi pokušaji su bili uzaludni. Ostalo mu je da čeka. Vrijeme će uglavnom provesti skriven u domu obitelji Dakić. Nigdje  nije bio prijavljen, a i u Novom Selu se  o tome puno pričalo.

             Vrijeme je prolazilo, a  stanje se pogoršavalo. Za muškarce je uslijedila radna obveza.  U  početku  je to  bilo sječenje i košenje raslinja između rijeke Save,  od miniranog dijela, do nasipa.

Zlatan je svakodnevno, kao i svi muškarci iz dolinskih sela,  išao na radnu obvezu.

I tako iz dana u dan sve do 17. rujna 1992. godine, kada je odlučeno da se iz te nevolje  pobjegne plivajući preko Save.  Na  izlazak  iz  ovog kraja,  putom konvoja  Zlatko nije mogao ni pomisliti zbog Ismeta.  Ismet,  ne samo što nije bio prijavljen, nego, da bi mogao na  «legalan» način izići, moralo se imati garantno pismo iz Hrvatske ili neke druge  europske zemlje. To je bilo nemoguće ishoditi.

Zlatan je  danima tražio najprikladnije mjesto  kuda doći do bajera Save. Ocijenio je da je najprikladnije mjesto zvano Ičevica u Gornjoj Dolini iza Kneževića kuća. Put do Save je vodio pored tri oveća drveta, a ispitao ga je pomoću štapa i žice od bicikla od mogućih eksplozivnih naprava mina.

U 6,30 sati su biciklima došli u Gornju Dolinu. Ostavili ih  u dvorište Zlatkove tetke, a potom  put od nekoliko stotina metara nastavili pješice kroz bašču, pa preko kanala. Ismet je bio odjeven u radničku odoru pa rijetkim prolaznicima nije bio upadljiv u oči i što je najvažnije u ovom slučaju znao je plivati.

Bilo je oko  deseta sati prije podne kada su dotakli  vodu.

Osjetiti slobodu

Iako je jedna trećina Hrvatske  pod okupacijom, oni, dodirom  hrvatske obale su osjetili slobodu. To je teško opisati. Može se samo doživjeti.

Nakon što su preplivali Savu, pripadnici Hrvatske vojske su ih dočekali, koji su ih  za vrijeme plivanja budno pratili..  U novogradiškom MUP-u je obavljen  uobičajeni informativni razgovor, a potom su ih  transportirali  u Slavonski Brod odakle  su trebali biti vraćeni u Bosnu, u Bosanski Brod. Naime, u Zlatkovim  dokumentima je pisalo mjesto boravka Novo Selo pa su mislili da je riječ o onom Novom Selu kod Bosanskog Broda.  Tamo su, kao državljani Bosne i Hercegovine trebali popuniti vojne postrojbe na prvim crtama bojišnice. Uzalud je Zlatan dokazivao da se radi o Novom Selu kod Bosanske Gradiške, a da je Ismet iz središnje Bosne.

Zahvaljujući zauzimanju Ante Š oljića, poslije novogradiškog gradonačelnika, vraćeni su u Novu Gradišku.

Tek tada je Zlatko uspostavio  kontakt s ocem  Njemačkoj koji  je po njega došao preko Mađarske, a istim putom će i odvesti Zlatka  iz razloga što on  imao pasoš bivše države, a s njime se nije moglo na zapadni dio Europe.

Ismet se je uputio u pravcu Splita s nadom da će tamo, među izbjeglicama sresti nekoga od svoje obitelji ili bar nešto saznati. Svesrdnu novčanu i drugu pomoć pružio mu je Zlatkov otac Krešimir.

Tog  20. rujna  Zlatko  i Ismet su se rastali i na žalost, do dana današnjeg  se  nisu  čuli niti vidjeli.

Mican

 

DAVOR JE POKAZAO SRCE SAMARITANCA

(Članak o obilježavanju 10. godišnjice progona Hrvata iz BiH ustupila nam je  autorica, gđa. Višnja Mikić, a objavljen je u Glasu koncila” br. 37 od 11. rujna 2005.g.).

U Davoru je u nedjelju 4. rujna 2005.g. obilježena 10. obljetnica egzodusa Hrvata iz BiH. Više od 2000 raseljenih Hrvata diljem Hrvatske slilo se u to posavske mjesto da bi zahvalilo za sva dobročinstva mještanima koji su ih bezrezervno prihvaćali i pomagali im spasiti gole živote 1995.g. sredinom mjeseca kolovoza.

U organizaciji Humanitarne udruge izbjeglih i raseljenih Hrvata BiH Dr. Ivan Merz” i Zajednice udruga useljenika i raseljenika Hrvatske održana je memorijalna sjednica na kojoj se sudionici podsjetili na te teške dane za Hrvate iz BiH, ali i na ljubav i plemenitost mještana Davora koji su pomogli zbrinuti više od 21 000 ljudi koji su rijeku Savu prešli  upravo u njihovom mjestu. Te 1995.g. načelnik Alojz Jakirčević, a potom i župnik Stipo Josipović organizirali su uz pomoć mještana prihvat pristiglih prognanika. Donosilo se najnužnije, a prihvaćani su i u domove do daljnjeg smještaja.

Današnji dolazak ljudi u Davor ima dva značenja, rekao je Tomo Aračić predsjednik Zajednice udruga useljenika i naseljenika Hrvatske.

Jedan je da se pošalje poruka kako problem nije riješen. Ono što je prije 10 godina trajalo nekoliko dana, sada traje i dalje u drukčijem obliku i vremenu. Migracije prognanih još su u tijeku. Vlada RH čini dovoljno za Hrvate koji su u BiH, naglasio je Aračić i dodao kako bi se problem mogao bolje rješavati na mjestu gdje nastaje, a to je BiH Tvorevina s druge strane Save nastala progononom Hrvata razlogom je zbog kojega povratak u BiH nije moguć, a ako se egzodus Hrvata iz BiH nastavi BiH će ostati bez jednog svog konstitutivnog naroda” rekao je Tomo Aračić. Ujedno je uputio zahvalu mještanima Davora za sva dobročinstva pružena prognanom narodu.

O još uvijek prisutnom problemu smještaja prognanih Hrvata iz BiH, kao i o problemu s mirovinama govorio je Mirko Kraljević, predsjednik Udruge useljenika Sunje i zamjenik načelnika Sunje. Predložio je da se vrati dodatak od 500 kuna  umirovljenicima iz BiH. Također je istaknuo kako se život s povratnicima Srbima u Sunji odvija bez ikakvih problema. Zbrinjavanja velikog broja prognanih prisjetio se i Branko Medunić, ravnatelj Centra za socijalnu skrb Nove Gradiška naglašavajući kako je zapravo Božje čudo što se tada niti jedan puta čamac nije prevrnuo niti je itko stradao. Ruža Vidović predsjednica Udruge Dr. Ivan Merz” uz zahvalu svima vidno uzbuđena, sve komentare sažela je u pitanje Zašto je svijet svu tu patnju mnogobrojnih prognanika samo promatrao, a nije  ništa učinio da pomogne tim ljudima”.

Nazočne je pozdravio i domaćin, sadašnji načelnik općine Davor Đuro Anđelković. Poslije memorijalne sjednice sa savskog nasipa krenula je procesija do župne crkve, isti putem kojim se 1995.g. slila rijeka napaćenih. Glavno misno slavlje na otvorenom pokraj žune crkve predvodio je biskup požeški mons. Dr. Franjo Komarica. I jedan i drugi pozvali su na molitvu i za one koji su izazvali patnju mnogobrojnih u BiH i natjerali ih da napuste svoja ognjišta. Pozvali su i na molitvu zahvalnosti za sve Božje milosti dobivene kroz kušnje i patnju svih tih 10 godina.

 

Na savskom nasipu odakle je krenula procesija, biskup Š kvorčević je između ostalog pozvao da se svi jadi, tuge i nevolje saberu u zajedničku molitvu, vapaj, ali i zahvalnost što su kroz nevolje prošlih godina toliki bili dionici Isusove patnje i trpljenja koje u Isusu Kristu dobivaju smisao za onu vječnost za koju je on oslobodio čovjeka. Na početku samog misnog slavlja biskup Š kvorčević je rekao kako dubinski smisao svega što se dogodilo treba tražiti u Isusu Kristu. Pozdravljajući biskupa Komaricu naglasio je kako on i sve ove godine bio glas za pravednost i dostojanstvo prognanih Hrvata. Pozdravljajući prognane iz banjalučke biskupije istaknuo je kako se u njihovim srcima osjeti dobrota i plemenitost i ona snaga vjere po kojoj su izdržali sve ove godine i s povjerenjem u Boga to slavlje učinili slavljem dostojanstva. Pozdravio je i Davorce podsjetivši na dane kada su oni otvorenim vjerničkim srcem i dušom prihvaćali prognane i tako im otvorili nadu da nisu došli  nekamo gdje su postali nitko nego da su prihvaćeni kao braća i sestre u Isusu Kristu, kao pripadnici istog naroda. Ovim molitvenim slavljem željeli smo svima vama prognani Banjalučani reći da pamtimo sve što vam se dogodilo i da želimo biti spomen molitveni s vama i za vas ovdje u Davoru ne samo danas nego i inače, rekao je biskup Š kvorčević i dodao tražimo i molimo sve one kojima je dodijeljeno voditi narode i sudbinu zemalja da pogledaju i razumiju vas i pravdu donesu na ove naše prostore onako kako vaša situacija traži.

A u svojoj emotivnoj propovjedi biskup Komarica rekao je između ostalog kako su svi okupljeni u Davoru upečatljivim znakovitim slavljem i pokorničkom, vjerničkom procesijom onim istim koracima kojima su prije 10 godina prolazili pokazali da se u njihovim srcima nije naselio sotona, nego u njima živi milosrdni Krist. Davor je pokazao srce Samaritanca, rekao je Komarica, čineći mnogovrsna djela milosrđa. Bio je to odgovor na Božji dar vama, vašim dubokim vjerničkim korijenima, vašoj zahvalnosti roditeljima i svećenicima koji su vas naučili kršćansku živu vjeru, rekao je biskup Komarica obraćajući se i zahvaljujući Davorcima. Davor je znak prepoznavanja jer se opredijelio za dobro i svi  koji su upoznali Davorce, rekao je biskup Komarica, imaju šanse udružiti se s njima u veliku buktinju božje ljubavi, dobrote, praštanja i milosrđa istinskih graditelja sretnije budućnosti. Zato smo na svijetu, Bog je s nama. Bog nas vodi preko kušnji i križeva, želi nas uvesti u nebo, istaknuo je biskup Komarica. U svojem je nagovoru pozvao sve one koji se zaklinju u najviše tekovine civilizacije, europske i svjetske da omoguće tom obespravljenom narodu ono na što imaju pravo; na identitet, rodni kraj, vlastiti jezik, vjeru, kulturu, pravo na rad, socijalno zbrinjavanje, političko odlučivanje o svojoj budućnosti i sva druga međunarodnim ugovorima predviđena i zagarantirana prava i slobode. Ne prihvaćamo da smo ljudi s drugačijim pravima od drugih. Tražimo jednako dostojanstvo kao i drugi ljudi, rekao je nadalje biskup Komarica. Uz biskupe, kod oltara na euharistijskom slavlju bili su i Ivica Žuljević, tajnik biskupa Š kvorčevića, fra Josip Bošnjaković i fra Mladen Ravnjak, župnik i župni vikar župe Gornji Bogćevci, fra Anto Ivanović župnik župe Okučani, Pavo Filipović, domaći župnik Marijan Đukić, fra Juro Stipić župnik iz Gvozda, fra Josip Božić gvardijan franjevačkog samostana i župnik u Petrićevcu i Vladimir Prucha župnik u Komarevu. Na kraju misnog slavlja izmijenjeni su i pokloni, a poslije mise druženje je nastavljeno i kod zajedničkog stola što su omogućile općine Okučani, Gronji Bogićevci i Davor, a članovi KUD-a Tkanica” iz Okučana su tamburom i pjesmom razveselili mnoga srca.

Višnja Mikić

Proslava sv. Roka u Bosanskoj Gradiški

Blagdan sv. Roka, patrona župe Bosanska Gradiška, ove godine je obilježen na sasvim drugačiji način i drugačije od onih prijeratnih ratnih ali i poslijeratnih.

Ta različitost nije bila samo u tome što su danas crkvu i župni dvor blokirali brojni policajci”, što je sv. misi nazočio predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine gosp. Ivo Miro Jović, ni zbog toga što je uz brojne svećenike sv. misu služio banjalučki biskup msgr. dr. Franjo Komarica, nego u tome što je ova svetkovina protekla u znaku otkrivanja spomen ploče bosanskogradiškom župniku msgr. Kazimiru Višaticki koji je mučki umoren u rodnom gradu prošle godine.

Uz biskupa Franju i sadašnjeg bosanskogradiškog župnika vlč. Josipa Jerkovića, oko oltara su se okupili dvojica braće pok. Kazimira, također svećenika, vlč. Adolf i msgr. dr. Karlo Višaticki, te msgr. dr. Anto Orlovac vikar banjalučke biskupije.

U prepunoj crkvi, na početku misnog slavlja biskup dr. Franjo Komarica je između ostalog kazao:               

Isus nam i nakon dvije tisuće godina poručuje da se molite za one koji Vas progone i činite dobro onima koji Vas mrze, samo tako ćete postati moji vjerodostojni učenici.

Sv. Rok nije bježao od opasnosti.

Svjedoci smo da je katolička crkva u banjalučkoj biskupiji i u cijeloj Bosni i Hercegovini poput sv. Roka.

Svjedoci te vjere nisu dozvolili da im kuga ateizacije otruje srce.

U najkritičnijem vremenu ateizacije roditelji su se trudili odgajati djecu u vjeri svojih predaka, nisu dozvolili da im ta nova kuga otruje duše i srca kao što je mnogima otrovala u tijeku minulog rata.

Istinu koja se ovdje događala, treba prenositi dalje, istinu da su se ovdje katolici trudili na mržnju odgovarati ljubavlju, znali su govoriti: oprosti im Bože jer ne znaju što čine”. Na to nas potiče On, potiče nas naša savjest i primjeri divnih ljudi.

Ako Boga protjeruješ iz svoga doma i svoje kuće, vrlo brzo ćeš od sebe otjerati i onoga koji je sazdan na Njegovu sliku i priliku čovjeka!

Mi smo za nebo stvoreni. I zato želimo proći zemljom čineći dobro poput Isusa.

Nastojimo ustrajati na Božjem putu koji nam je pokazao Krist, naši svećenici, nezaboravni župnik Kazimir, kojem ćemo spomen-ploču postavljenu na kući, nakon svete mise, otkriti na trajnu spomen.

Uvjeren sam da će katolici, ne samo Bosanske Gradiške znati cijeniti svoga župnika i uvjeren sam da će i On doživjeti sudbinu sv. Roka. Uvjeren sam da će njegova mučenička smrt dovesti do obraćanja mnogih gradišćanaca na put Božji, da će se kajati za svoje grijehe i da će moliti Božje milosrđe; potaći ih da se mole za Kazimira ali i mole se Kazimiru.

Da se mole za Kazimira a da se i mole Kazimiru. Onaj koji umire u Kristovoj ljubavi za bližnjega blizu je Boga. Znajmo to cijeniti, on je volio sve Vas dragi Gradiščanci, dragi Dolinci, dragi Novotopoljani.

OTKRIVANJE SPOMEN PLOČE

Po završetku sv. mise predvoditelj misnog slavlja je pozvao nazočne da se u procesiji upute prema ulazu u župnu kuću, gdje će se otkriti spomen-ploča koja će upozoravati sve one koji je vide na prolaznost života i ljubavi čovjeka prema braći ljudima.

              

Tom činu je, uz nazočne vjernike, visoke državne predstavnike, nazočio i gosp. Besim efendija Š eper imam bosanskogradiški.

Msgr. dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup je obred otkrivanja počeo prigodnom molitvom, a potom kazao:

Draga braćo i sestre,

Dragi prijatelji Boga i čovjeka, dragi prijatelji našega brata i našega župnika nezaboravnog Kazimira.

Danas, ovdje obavljamo jedan mali dio naše vjerničke, kršćanske i građanske dužnosti. Želimo postaviti ovdje, ovu ploču kao tajnu spomen na život i neumorni rad našega vrlog suradnika i našeg neumornog duhovnog voditelja, prelata, njegove svetosti msgr. Kazimira Višatickog.

On je u ovoj kući mučenički ubijen. O takvoj smrti govori Božja knjiga još u Starom zavjetu, knjiga mudrosti kad kaže Duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva”. Očima se bezbožnim čini da mučenici i pravednici umiru, a da je njihov odlazak s ovoga svijeta nesreća.           

Prošle godine na današnji dan, među nama je bio vjerni Kristov sluga, sluga Njegove istine i Njegovog evanđelja, naš nezaboravni župnik Kazimir.

Radovao se i našem dolasku i dolasku susjeda. Svaki put se radovao kad je mogao susresti ljude i otrti im suzu žalosnicu, podijeliti s njima, na žalost rijetke, trenutke radosti, naročito ovih zadnjih trinaestak godina.

Vi dragi župljani i dragi Gradišćanci, znadete župnika Kazimira, znate što je radio ovdje u ime Crkve, ne samo za članove Crkve nego za članove ove zajednice, ove općine, ovoga kraja. Kada je prije bio u Dolini župnik i kasnije kada je preuzeo sve tri župe, dodouše deisidirane, jer je većina katolika iz sve tri župe morala napustiti ne jučerašnja, nego mnogostoljetna ognjišta.

Nije došao nazad da proklinje i zaziva Božju kaznu nad onima što su jadni sami upali u zlo i druge gurali u zlo nego je propovijedao i činio djela milosrđa. Tolikima je pomogao da se nahrane, nabavio lijeka, zidao kuće . Ono što je trebala općina raditi i nadležna ministarstva države, radio je on kao župnik, kao što su i mnogi naši misnici radili na ovom području. I sam je dijelio ono što je imao a nije imao puno jer kako mi reče predsjedni RS gosp. Čavić; – priča je za malu djecu da je netko došao ubiti Vašega župnika iz koristopljublja, pa svi znaju da Vaši svečenici nemaju ni sami što. To su riječi čovjeka na odgovornom mjestu, čovjeka koji dobro znade pozadinu onoga što se ovdje zbilo, ali mi nebismo bili vjerodostojni Kristovi sljedbenici ako nebismo gledali i puno dalje od ovog dramatičnog i stravičnog događaja, stravičnog ne samo za zajednicu katolika, nego za sve dobronamjerne ljude ovoga grada i cijele ove regije.

I zato one riječi koje nam odzvanjaju u ušima, Isusove su riječi vječne istine. Pšenično zrno mora biti spremno ne samo do stoji u hambaru ili u vreći, nego da padne u zemlju i da istrune i da donese obilati rod.

Ovakvi svjedoci vjere, kakav je i župnik novotopolski vlč. Ratko Grgić, za kojim još uvijek tragamo, a koji je odveden davnog 16. lipnja 1992.g. kao što je odveden i predstavnik naroda cijele ove regije gosp. ing. Marijan Vištica za kojeg se također do dana današnjeg ništa ne zna: ne samo oni, nego i brojni drugi koji su iz vjernosti Bogu i božjem zakonu morali prijevremeno završiti ovozemaljski tijek – nisu ispisani iz Božje knjige, iz Božje ruke.

Svi oni ostavljaju za nas trajni zadatak da ih se sjećamo sa zahvalnošću. Ako su uz dobra djela bili i slabi, s ljudskim slabostima, molimo za njih Božje milosrđe.

Ova kuća će od danas, kao što je bila i ovih proteklih mjeseci, biti svojevrsna kuća poziva i proziva. Poziva: čovječe sjeti se da si samo prolaznik na zemlji i da ne znaš ni dana ni časa kada će te Gospodar života, i na koji način pozvati k sebi. Bez Boga se čovjek niti rađa niti umire i trebaš voditi računa da ćeš biti pozvan na Božji sud. Š togod radio, staraj se da radiš ono što će se Bogu svidjeti. A proziva: sjetimo se I upitajmo se koliko znamo biti zahvalni onima koji su radi nas bili spremni i svoju krv proliti.           

Banjalučka biskupija, kao ni jedna druga vjerska zajednica, ima brojne mučenike među svećenicima, istinske svjedoke vjernosti bogu i vjernosti ljudima kojima su poslani. Ne sumnjamo da je Bog lažov i da nije istinit. On je rekao: proslavit ću one koji su spremni biti vjerodostojni moji sljedbenici i svjedoci na zemlji.

I zato sam siguran da će i ovo biti od sada svojevrsno mjesto hodočašćenja, gdje će se ljudi ne samo pomoliti za dušu ovog plemenitog čovjeka, nego moliti Božju snagu: Bože sačuvaj nas da mi ne učinimo nikakvo zlo djelo. Daj nam snage da možemo opraštati, zauzimati se za pobjedu dobra, pobjedu ljubavi, pobjedu praštanja.

Tako će biti i na mnogim drugim mjestima gdje su naši svećenici ubijeni, spaljeni, smrskani ili su odvedeni u nepoznato. Kršćani vjernici, ne zaboravljaju i ne smiju zaboravljati one koji su iz ljubavi prema Bogu i prema njima ostavili sve što su imali pa i svoj život.

Htjeli smo ovu ploču davno prije podići, ali je Vaša sugestija bila dragi župljani da to bude uz današnji blagdan Vašeg nebeskog zaštitnika. Mislim da to i jest u redu. Zahvaljujem Vam se što ste došli u tolikom broju, ne samo na našu najveću svetinju slavlje sv. misu nego i za ovaj povod.

Nakon što je bosanskogradiški župnik vlč. Josip Jerković skinuo crkveno platno (simobl krvi) s mramorne ploče, biskup je pročitao tekst koji na njoj piše:

Tko izgubi život poradi mene i Evanđelja spasit će ga (MK 8,35)

U OVOJ JE KUĆI ZA KRISTA I NJEGOVO EVANĐELJE 17.11.2004.

 KRV SVOJU PROLIO msgr. KAZIMIR VIŠ ATICKI

ŽUPNIK I DEKAN BOSANSKOGRADIŠ KI

PRELAT NJEGOVE SVETOSTI

GOSPODINE ISUSE OTVORI MU VRATA RAJA

Potom su nazočni ponovili: gospodine Isuse, otvori mu vrata raja.

Mnoštvu se obratio i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine gosp. Miro Ivo Jović mnogopoštovani oče biskupe, cijenjeni župniče, dragi svećenici, časne sestre, gosti i prijatelji, nisam imao nakanu danas govoriti, ali jesam imao odavno namjeru biti ovdje i nadam se da ću svojom nazočnošću ohrabriti one koji su živjeli ovdje i koji žele po svojoj volji, u svojoj Domovini, u svome domu ostati živjeti. Ako Vi niste u mogućnosti konzumirati to svoje pravo, ja se za to osjećam krivcem.            

Zato pred Vas izlazim svjetla obraza. Zalagat ću se svojim bićem, umom i fizički da ovdje ljudi svih naroda koji čine Bosnu i Hercegovinu, jednakopravno na svakom dijelu BiH, mogu živjeti ako to žele. Isto tako, prisjećam se pročitanog o BLEIBURGU gdje se 1945.godine našlo 220 tisuća zatočenika s mnogo civila. Đilas, najveći jugoslavenski disident, govoreći 1952.godine u New Yorku o titovoj politici kaže za Bleiburg: Dobio sam u popodnevnim satima na Bleiburgu pisamce i na njemu je stajalo ime Alexandar III general engleski, a lozinka je bila: Palubu treba očistiti” . Nisam to u početku razumio ni kao vojnik, ni kao čovjek, rekao je Đilas. A kasnije, u razgovoru s njim rečeno mi je da je ta lozinka značila Hrvate treba pobiti da bi Jugoslavija živjela”

Dragi moji prijatelji!

Danas, čini mi se, puno toga se nije promijenilo. Bila je predodređena od nekoga sudbina: Hrvate treba pobiti da bi Bosna i Hercegovina živjela.

Strah me je to i izgovoriti, ali čini mi se da je to bila istina.

Stalno se optužuju Hrvati da su dijelili Bosnu i Hercegovinu i zato su krivi. Bosna i Hercegovina je podijeljena bez Hrvata. Interesantno, oni koji su to radili, nisu krivi.

Ja Vas pozivam na promišljanje i zato kažem: pripravan sam se boriti za dostojanstvo čovjeka samo pod okolnostima ljudske i Božje pravde za svakog čovjeka. U Bosni i Hercegovini mora važiti isti zakon. Živjeti u istim okolnostima i pod istim uvjetima.

Duboko sam uvjeren da je to Vaše promišljanje, a želim govoriti Vašim vlastima jer sam na tome mjestu gdje jesam.

Ne možete se vratiti u svoj kraj, ne možete se vratiti u svoj dom. Ja Vas pozivam: vratite se u zavičaj. Dođite barem jednom godišnje na svoju djedovinu. Povedite svoju djecu koju ste stekli. Ispecite barem jednom ćevape, jer nigdje neće biti slatki kao tu. Posjetite grobove svojih umrlih.

Dođite na svetu misu barem u vrijeme Svetog Roka. Povezati ćete tako budućnost, s prošlošću.

Pogledajete što se dešava u Dalmaciji. Najskuplje je kupiti staru zidinu, jer djeca to nedaju. Iz Australije oni dolaze i tu grade.             

  PRIJE RUČKA BISKUP JE ZAZVAO BOŽJI BLAGOSLOV

Ja se, kao vjernik, duboko uzdam u Gospodina Boga da će omogućiti da to bude i ovdje. Da budete uvijek svoj na svome, sa svojim susjedima u jednakopravnosti.

Hvala lijepa !

Biskup Komarica je kazao: kao naš odgovor na ove lijepe riječi, ja bih rekao jedinstvene, jer nismo nikada imali mogućnost tako nešto čuti od prvoga čovjeka državne naše zajednice, neka bude pjesma koju je i pokojni Kazimir volio i koji je tako često pjevao sa svima Vama, pjesma koja odražava i naš životni program :

Ima jedna duga cesta

Proslava Sv. Roka, zaštitnika Bosanske Gradiške je nastavljena u dvorani župno-pastoralnog centra gdje se je i tijelo okrijepilo.

Mican

ZBOGOM DOLINO

Nevolja nam zakuca na vrata,

Nema više u Dolini Hrvata…”

 Nema prikladnije rečenice od ove, prije nego se išta mogne reći  o Dolini. To je ono što nitko u snu nije snio, na što nitko nije pomislio, a kamoli da će reći i doživjeti. Ali ta gorka istina jest baš takva.

Svidjela se Dolina dušmaninu stoga je odlučio da iz nje istjera i posljednjeg Dolinca. Opljačkaše, razoriše, zapališe, pobiše i rastjeraše nas, a na naša pitoma ognjišta naseliše se zlotvori. I našu mirnu, tihu i ljubljenu domaju uvrstiše u svoju “Republiku srpsku” sa željom da je ukaleme u svoj vjekovima sanjan koncept “velike Srbije”.Dušmanin nas je za svega nekoliko mjeseci razbacao na sve strane svijeta kao vjetar suho lišće u jesen. I doista. Na naša se nikada prežaljena sela uselila jesen i mnoge neće više u Dolini ogrijati proljeće života.

Dogodilo se to, a da im ni svojim  mislima, ni riječju ni djelom nismo dali povoda. Dušmanin ne bi bio dušmanin da ne radi dušmanski. Tko zna koliko su nam dugo to pripremili? I onda kada su s nama sjedili u našim kućama, jeli i pili, dok su nas i našu djecu u školama učili, dok su nam nudili kakve usluge. Sada su svoje crne želje pretvorili u stvarnost.

Umjesto oružja, mi smo uzeli krunice, umjesto kletve mi smo se molili Bogu. Govorili smo: “Ako je to volja Božja, neka se vrši”. Teško je pomisliti da više u svojim domovima znojem, krvlju i suzama zalivenim nećemo živjeti.

Da, to je Dolina!

Sveopća hajka

Sredinom proljeća 1992. godine srbočetnička bratija doživljavala je strahovite gubitke na derventskom bojištu. Bojali su se da ne dođe do proboja tog fronta i spajanja Oružanih snaga Bosne i Hercegovine s, prema njihovom mišljenju, oružanim snagama banjalučke regije. Zbog toga su početkom svibnja krenuli u sveopću hajku na čelništvo Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) a potom će uslijediti obračun i s čelništvom SDA na tim prostorima, posebno u Bosanskoj Gradišci, prema njihovom mišljenju, važnoj kao mjestu eventualnih ratnih sukoba.

Trebalo je na samom početku obezglaviti hrvatski korpus, jer su je smatrali opasnom. Mnogi su Hrvati naslutili neposrednu opasnost pa su taj grad pravovremeno napustili.

Putem lokalne radio postaje Bosanska Gradiška emitirali su upozorenja da se u određenom roku “predaju sve vrste oružja, kako ono koje je u legalnom posjedu pojedinaca tako i ono drugo”. Srpski “specijalci” – protudiverzantska grupa “[korpioni” nestrpljivo su čekali da prođe zadnji rok za predaju oružja pa da se krene u pretresanje kuća, zna se i čijih, kako u potrazi za “arsenalima oružja” toliko i zbog pljačke. Nestrpljivo su čekali, kao psi svezani na lancima da ih “gazda” pusti na plijen.

 

 

SVE SU LAÐE POTOPLJENE”

 

 

Kada su bili “pušteni s lanca” počeli su se natjecati u što većim zlodjelima, prijetnjama, ucjenama, pljačkama…

Narod je pred tom razularenom ruljom “gledao glavi mjesta”. Mnogi su jedino rješenje vidjeli u bijegu preko Save – plivanjem, jer sve su im “lađe bile potopljene”, tj. svi čamci koji su se do ovoga rata idilično ljuljali na valovima spomenute rijeke. Pucali su po njima iz različitih oružja i na taj način ih potapali.

Po Dolini su se “na uho”, tj. od usta do usta prepričavale sudbine onih koji su spas našli preplivavanjem Save ili sudbine onih koji su u tome vidjeli jedini izlaz. Svaki nepromišljen i nedovoljno pripremljen korak u pravcu Save bio je ravan samoubojstvu. Srpske su straže danonoćno bdjele uz obrambeni nasip protiv poplave, a prostor duž obale miniran je tisućama različitih ubojitih naprava. Noći i dani su se provodili u razmišljanjima i pravljenju planova kako izbjeći vrebajuće opasnosti koje se nalaze na putu u neizvjesnost. Provjerene informacije da je netko živ preplivao rijeku i stigao u Hrvatsku su hrabrile, ali su se svi planovi u trenutku rušili čim se saznalo da netko nije uspio… Naime, mnogi su se ugušili u mutnoj rijeci, drugi su pak zvjerski prostrijeljeni četničkim hicem i zauvijek ostali u njenim maticama i virovima.

Učestala provociranja, prijetnje i pucnjava iz vatrenog oružja po pročeljima obiteljskih kuća često nisu dozvoljavala temeljitije pripreme, pa se znalo ići “uz Božju pomoć”, pa što bude.

Iz nekad mirne i pitome Doline, a sada Doline plača i suza, bježalo se i s radne obaveze. Takvi pokušaji bijega nisu se nikome otkrivali, čak ni onima s kime se radi. Evo još jedne sudbine čovjeka koji je odlučio preplivavanjem Save napustiti svoju “radnu grupu” i pobjeći u Hrvatsku.

Sava se preplivavala pod svim okolnostima; bila niska ili nabujala, bilo to ljeti ili zimi, itd. Nije se mnogo biralo ni mjesto ni vrijeme.

Dvojica Novoselaca su u noći prvoga dana studenog uz pomoć napuhanih traktorskih guma tražili put preko hladne i nabujale vode, kroz maglu i mraz. Na tako nešto su se mogli odlučiti samo oni najodvažniji i čiji je život visio o niti. Pored toga trebalo je dobro poznavati ćudi izlivene rijeke obavijene maglom. Te noći matica ih je okretala i oni su se borili u magli protiv nje i vremena koje je neumoljivo brzo prolazilo i tako savladali: vodu, maticu i maglu.

Napuštala su se rodna ognjišta, draga Dolina, a u njoj i oni najdraži: majke, očevi, braće, sestre, sve što se imalo. Neki od njih svoje nikada više neće vidjeti.

 

RATNI POHOD JE NASTAVLJEN U BiH

 

Rat u Bosni i Hercegovini već je uzimao svoj danak kako u ljudskim životima tako i u ratnim razaranjima. Bivša Jugoslavenska narodna armija, samo pod drugim oznakama, a sa željama i ciljevima istim kao i ranije, zadojena mržnjom koje se iz dana u dan sve više rasplamsavala prema svemu što nije srpsko, nastavila je svoj ratni pohod sada i na Bosnu i Hercegovinu koja nije ni slutila što joj se u njihovim crnim zapovjedništvima sprema. Dok Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine poziva sve ljude dobre volje na šetnju olimpijskim i glavnim gradom BiH Sarajevom, u isto vrijeme srpski odmetnici se ukopavaju okolo Sarajeva i okolo drugih gradova Bosne i Hercegovine, te naoružavaju “ugroženi i vjekovima napaćeni srpski narod”, koji do tada pušku nije vidio…

Proteklo je mjesec dana od početka nametnutog rata koji je za Bosnu i Hercegovinu započeo u Sarajevu, premda je Bosanska posavina mnogo prije toga već zalivena krvlju hrabrih graničara. Da je to početak rata u Bosni i Hercegovini, svatko je znao ali da će se u tako kratkom vremenu to dojučerašnje življenje i suživot sa susjedima Srbima razbuktati prema Hrvatima i Muslimanima – Bošnjacima u mržnju neopisivih razmjera, mnogi nisu mogli niti u snu zamisliti. Među takvima bijaše još jedan običan “mali” čovjek, čiju životnu dramu će pobliže ukratko opisati.

 

SMIŠ LJENI NAČIN UHIĆENJA

 

Do toga vremena činilo mi se da nije bilo razloga da se u “poštene Srbe” posumnja. I tu sam se prevario. Uvijek sam polazio od sebe i svojih prijatelja Hrvata koji ni u jednom razgovoru nisu poželjeli da se nešto loše učini Srbima i njihovoj djeci. A oni? Oni su baš tako razmišljali, to željeli i činili, a da zlo bude veće glavni akteri “pobune” bili su baš neki moji susjedi Srbi. To je ono što čovjeka Hrvata i čovjeka katolika boli jače od noža kojeg ću poslije osjetiti na vlastitoj koži.

Te srijede, 6. svibnja 1992. godine u uredu Skupštine općine Bosanska Gradiška radni dan je počeo kao i svi ostali tijekom proteklih sedamnaest godina; sa kavom uz uobičajeni razgovor ili neobavezno čavrljanje. U posljednje vrijeme u uredu redovno se slušaju  vijesti u sedam sati. Jedni slušaju radio Beograd, drugi, dakako, radio Zagreb. Radna prostorija je poveći ured i u njemu rade zajedno četiri Srpkinje, dvije Muslimanke i jedan Hrvat. Poslije vijesti komentari su kratki, a uglavnom izlaze iz srpskih usta i svakim danom su sve isti: “Sve ustaše treba izbrisati sa lica zemlje, nema mira dok se u potpunosti ne razruše Banski dvori u Zagrebu, jer iz njih proizlazi sve što je Srbe snašlo i da samo Srbi vode pravedan i oslobodilački rat protiv ustaša…”

U svemu tome prednjači Savka Todorović, rođena Kragulj čiji je muž bježao sa svojim “srpskim junacima” sa zapadnoslavonskog bojišta, a ona je u znak podrške i svega što su srpski zločinci počinili u tom dijelu Slavonije išla dizati im borbeni moral, slikajući se pored njihovih tenkova. Ona je inače snaha Milana Todorovića iz Laminaca koji se sve do svoje smrti hvalio kako je pojedine Dolince i Novoselce ubijao 1945. godine, pa se tako hvalio da je ubio i Marka Oršulića i još neke druge.

Dok sam sjedio za stolom malog restorana u zgradi Skupštine općine i s Mustafom Topić-Mukijem I Mironom Mandić  ispijao prvu jutarnju kavu, upala su trojica nepoznatih ljudi iz specijalne grupe “[korpion” – diverzantske grupe s dvije puškostrojnice i jednom automatskom puškom te glasno imenom i prezimenom pitali da li je ta osoba tu. Ustao sam iza stola i rekao da sam taj. Pograbili su me i gurajući me ispred sebe kroz hodnik doveli u prizemlje u jedan drugi ured (nasuprot mojega ureda), koji su prethodno ispraznili od radnog osoblja. Ispred ureda je već stajao jedan njihov vojnik s puškostrojnicom “na gotovs”, a u uredu su stajala još trojica također s jednom puškostrojnicom i dvije automatske puške. Znao sam da se tu ne radi o nikakvoj njihovoj zabuni nego da je posrijedi smišljeni i dugo pripremljeni način uhićenja. Kasnije saznaju da je organizacija uhićenja potpomognuta od nekih djelatnika Skupštine općine koji već poodavno nisu mogli gledati u toj zgradi niti jednoga Hrvata niti Muslimana. Nisu imali obraza ni kulture pa su o tome javno po uredima, u hodniku i ispred zgrade govorili. Takvim dobacivanjima i prijetnjama poglavito su bili izloženi neki pojedinci kao što sam i sam. No, do tada nisam obraćao veliku pozornost na sve to. Uzdao sam se u Boga i pravdu koja mora pobijediti.

Zapovijedili su mi da se skine do pojasa što je popraćeno već dobro znanim komentarima. “Istražitelji” su imali dojavu da na ramenu lijeve ruke imam istetoviran hrvatski grb, što je bila istina. Već tu počinje ono što nitko nikome ne bi poželio, a sve bez svjedoka. Redali su se šamari iza šamara, udarci u trbuh i rebara, čizmama po svim dijelovima tijela uz nastojanje da se prizna nešto što nisam učinio niti sam bio u situaciji da tako nešto učiniti. Natjerali su me da tipkam bilo što na pisaći stroj. Nisu mi rekli razlog zbog čega to rade, ali poslije će mi biti jasno nakon što su me natjerali da i u svojoj kući to isto radim na vlastitom pisaćem stroju. Provjeravali su, naime, da li su na jednom od tih pisaćih strojeva tipkana prijeteća pisama koja su stizala na adresu njihove vojske. Osim toga okrivili su me da sam šleperima dobavljao oružje za Hrvate u Dolini i koje je, navodno, danas-sutra trebalo biti upereno protiv njih, da sam kriv za sve strahote koje su snašle taj grad, Bosansku Gradišku, jer sam po njihovim “spoznajama” radio-vezom slao sam podatke “svojim ustašama” i koordinate za ciljeve hrvatskom dalekometnom topništvu (a razarajuće projektile su i sami ispaljivali na njega samo da se što veća mržnja stvori među pučanstvom toga grada prema Hrvatima), nadalje, da je huškao svoj narod protiv njihove vojske i pozivao ih na oružanu pobunu protiv njih, a hrvatskim mladićima zabranjivao da se odazivaju njihovim mobilizacijskim pozivima, što i sam nisam u njihovim redovima, da posjedujem popise Srba koje je sam trebao poubijati i tko zna što još nisu htjeli prikalemeti. Međutim ima nešto drugo što jest bila istina i što im je smetalo, a te istine su se bojali daleko više od svojih laži.

Dobro su oni znali da je sam demantirao putem njihove lokalne radio postaje Bosanska Gradiška, (dok je civilna vlast još koliko-toliko funkcionirala) kao i u sarajevskim “Večernjim novinama” laži koje su objavljivale njihove novine a poglavito “Ekspres politika” (Ekspres, čitajući s desna na lijevo dobijemo “serpske”) i to na dugo i široko su njihovi novinari pisali kako se u Dolinu dovozi oružje u šleperima, a “mupovci” u istu tu Dolinu dolaze pod okriljem noći i slično tome. Jasno je bilo da sve što su radili, bilo to javno ili u tajnosti, pripisivali su drugima jer kako bi i počeli drugačije ovaj besramni rat da se nisu rukovodili onom poznatom “napad je najbolja obrana” ili “laži, laži, nešto će i ostati”.

Isto tako sam javno prosvjedovao protiv svakoga ubojstva Hrvata i odvođenja u zloglasni KP Dom u Staru Gradišku i Okučane, protiv paljenja hrvatskih domova u Donjoj Dolini, zbog masakra koje su počinili u Dolini, a koji su ognjem htjeli prikriti. Znali su su da su zbog mojih zahtjeva kao i drugih čelnika HDZ-a za BiH u Dolinu upućeni europski promatrači 29. veljače iste te godine i sa lica mjesta upoznali svjetsku javnost o neviđenim zločinima. (Izvješće je emitirala i njemačka televizija).

Svakoga tko se angažirao za uspješno sprovođenje referenduma za suverenu i samostalnu Bosnu i Hercegovinu pomno su bilježili u svoje crne notese, a sam sam bio jedan od njih. Ipak, najviše su ih pogodile bilješke u vidu dnevnika kojeg su prilikom pretresa kuće pronašli i u kojima je pisala samo istina o svemu onome što su činili i što su namjeravali učiniti. Pisalo je u njima koliko su svakodnevno otprilike granata ispalili iz haubica iz Brestovčine, Bok Jankovca, iz Laminaca tzv. Kačavendi, zatim tenkovima i minobacačima iz Mačkovaca, Kozinaca-Grede, Gornje i Donje Doline te iz Jaružana Laminaca i Novog Sela. Strah ih je spopao pri pomisli nije li sve to što su pronašli “napismeno” kurirskom ili radio- vezom otišlo na drugu stranu…

Dugo je to vrijeme i teško bilo u toj zatvorenoj uredskoj prostoriji u nazočnosti njih šestorice, dok su dvojica stajala pred vratima. Bila je to jedinstvena prilika da se dio spektakla prikaže srpskoj javnosti, pa su me tako odlučili, kao u onim “partizanskim” filmovima sprovesti kroz grad i to ravno duž bosanskogradiškog korza. Smišljeno – učinjeno. Zbog već spomenutoh hrvatskog obilježja na ramenu lijeve ruke, golog do pojasa vodili su me i gurkali uperenim puškama gradskim ulicama uz povike: “Nagledajte se ustaše. Evo onoga koji se sa vama družio i koji vas je htio poubijati…”, “Još malo pa će u komadima niz Savu za Beograd…” Uz sve to psovali su mi majku ustašku, lijepu moju domovinu, Tuđmana (naravno, sve prepuno ironije i mržnje)… Pošteni građani su se na te gnusne riječi i njihovo ponašanje zgražali, a neki i sklanjali ustranu, dok su oni drugi, one njihove pristaše tražili okolo sebe kakve predmete da bi me njima pogodili po mogućnosti u glavu. Vodili su me “od nemila do nedraga”, od predsjednika općinske skupštine do komandanta štaba teritorijalne obrane, od zapovjednika Srpskih oružanih snaga do zapovjedništva vojne policije. Kod ovog posljednjeg bila je zadnja postaja, izuzev one kada će me kombijem odvesti do  kuće u Bosanskoj Gradiški, koju će tada temeljito pretresti. Pretres je izvršen na njbezobzirniji način. Bajonetom su otkidali pločice u kupaoni, zavirivali u bojler, kidali lamperiju u sobama, prevrtali namještaj, sve u želji da nađu što više “dokaznog materijala”. Za njih je dokazni materijal bio sve ono što je imalo hrvatsko obilježje, kao što su privjesci za ključeve, kasete sa hrvatskim pjesmama, albumi sa slikama, članci iz mladenačkih dana o Vici Vukovu, aktualni hrvatski dinari, prazne iskaznice HDZ-a i drugi materijali te hrvatske stranke kao i već spomenute bilješke. Baš ništa nisu našli od ilegalnog oružja, radio stanica i šifri, te popisa Srba, a bili su uvjereni da je ta kuća u Bosanskoj Gradišci prepuna takvoga “kompromitirajućega materijala”. To ih je razljutilo. Fotokopirni aparat moga prijatelja, koji je kod mene bio na čuvanju, uz ostali “dokazni materijal” ponijeli su sa sobom. Napuštajući kuću u kojoj su ostavili nered iza sebe nisu se mogli suzdržati a da ne kažu kako je odmah treba srušiti. I doista, neće dugo proći, to će i učiniti.

U to vrijeme supruga Veronika mi je radila kao trgovkinja u jednoj samoposluzi a starija je kćerka Kristina bila u školi. U susjedstvu je bila mlađa kćerkica Marijana koja je došla kući u pratnji susjede kada je vidjela vojsku pred kućom. Uz nju su se skupile i druge susjede Hrvatice, dok su Srpkinje i Srbi to promatrali iza zavjesa, iz kuća ili iza kuća. Prolazeći pored kćerkice dobacili su joj: “Srami se što imaš takvog oca“.  a njemu: “Zar ti nije žao što će dijete ostati siroče?”. Zar je tu trebalo sa njima o bilo čemu raspravljati. Na pitanje susjede Dubravke Vonić: “Zar je on nekoga ubio da bi mu dijete trebalo ostati siroče?”, jedan je dodao: “Ovo što je kod njega pronađeno, gore je nego da je nekoga ubio”.

 

Poveli su me prema zloglasnom kombiju koji je puno Hrvata i Muslimana iz Bosanske Gradiške odvezao da se nikada nisu vratili. Sada su još postali agresivniji prema meni  jer su među dokumentima našli i člansku iskaznicu “Budokai” kluba pa su se pribojavali da bi im mogao izmaći ispod kontrole.

Bili su to teški trenuci za čovjeka, kada je bio siguran da svoje najdraže više nikada neće vidjeti. Koraci su postali olovno teški, a jedino što se u tom trenutku moglo reći djetetu dok sam  mislio da mu daje zadnji poljubac u životu, bilo je: “Ako se više nikada ne vidimo, nemoj zaboraviti da te je tata volio”. Uz suze i prigušeni jecaj svih  koji su ostali ispred kuće grubo sam uguran u kombi i odvežen.

Čudno je to kako u takvom trenutku života proleti čovjeku protekli život. Svi trenuci radosti, veselja i bezbrižnosti, sve ljepote koje je vidio i susreo, vesele pjesme koje je čuo Bog zna kada, a koje mu odjekuju u ušima, ljubav koju je doživio ali i teškoće koje je život sa sobom donosio i odjednom srce zalupa tako da bi htjelo iskočiti iz grudi i osloboditi se. Kroz vlažne oči gledao sam najdramatičniju sliku u svom životu i čuo vrisak djeteta a u sebi govorio ‘zbogom’.

Kombi je vozio, a da nisam znao kuda. Uvijek čovjek misli na ono najgore, tako je bilo i ovoga puta. Kako je tih dana most preko Save bio zatvoren a koristio se onaj pontonski, mislio sam da me voze preko njega u Staru Gradišku. Ipak nije, nego ponovo pred zgradu Sekretarijata narodne obrane u prostoriju u kojoj me je čekao zapovjednik vojne policije izvjesni Savković, zvani “Palestinac”. On je nestrpljivo čekao šetajući po uredu. Sigurno je mislio u sebi: “Ovoga puta mi čin ne gine”, a potajno se i sedam njegovih “Š korpiona”, tome nadalo. Predali su mene i  doneseni “dokazni materijal”, a prije nego što će napustiti sobu na ruke su mi “nabacili” lisice. Jedan je ostao kao stražar, a ostala šestorica su otišli (kako će se poslije saznati) pretresati roditeljsku kuću u Novom Selu,  bratovu kao i kuće nekih rođaka misleći da će tamo naći još više “dokaznog materijala”, jer im je vjerojatno njihov pretpostavljeni dao do znanja da je to malo, zapravo da nije ništa.

U prostoriji zapovjednika vojne policije, već spomenuti Savković se životinjski ponašao prema meni. Svoju snagu demonstrirao je udarajući me policijskom palicom po golom tijelu. Tražio je da se prizna ono što njima odgovara. Da bi dokazao opravdanost svojih postupaka nije dozvolio da se nijedna rečenica u vidu odgovora do kraja izgovori, nego je udarcima prekidao i postavljao nova pitanja. Stražaru koji je stajao uz mene govorio je da pokaže načine na koje će “ptičica propjevati”, spominjući “pracijep” koji imaju za to već pripremljen. Iz druge prostorije su donijeli i magnetofon da bi se “posljednji puta” naslušao svojih “ustaških pjesama” sa kazeta koje su donijeli kao “dokazni materijal”. Sačinili su i zapisnik o oduzetim stvarima, a među tim stvarima je bio i sat marke “Seiko”, skinut sa ruke ali nije uveden u zapisnik, razni telefonski brojevi u notesima za njih su bile šifre. Uspoređivali su tekstove tipkane na pisaćim strojevima; onoga iz ureda i onoga privatnog, kojega su ponijeli iz kuće da bi otkrili tajnu “prijetećih pisama” koja su, navodno, upućivana njihovoj vojsci. Na radnom stolu je i poduža izjava radnog kolege. Mustafe Topića Mukija – Muslimana kojeg su priveli kao svjedoka, a koji je trebao lažno svjedočiti protiv mene i to na sudu bez sudaca. Međutim, on je po cijenu života u izjavi napisao o meni što je znao, a ni to im nije išlo u prilog, jer je pisao istinu. Nedugo iza te afere i on će biti prognan kao i svi Hrvati i Muslimani ne samo iz zgrade Skupštine općine, nego i iz svih drugih poduzeća i ustanova. (Trenutno se nalazi u izbjeglištvu zajedno sa svojom obitelji u [vedskoj).

Čekali su da dođu predstavnici civilne vlasti u taj ured. I došli su: predsjednik Skupštine općine, predsjednik Izvršnog odbora i predstavnik kriminalističke službe iz Općinskog sekretarijata za unutrašnje poslove, koji je sa sobom ponio poveći dosje.

Velik dio vremena proveden je u čitanju pronađenih bilješki i njihovom tumačenju kako je njima odgovaralo, te su s tim u vezi postavljali niz provokativnih pitanja. U tim bilješkama su se i oni pronašli, baš onakvi kakvi su stvarno i bili zajedno sa svojim postupcima. Tu je pisalo tko je izvršio agresiju na Staru Gradišku, tj. Hrvatsku, a ne na Bosansku kako je taj isti predsjednik izjavljivao, a pisalo je i sve ono što se u tom gradu u proteklih godinu dana moglo vidjeti i čuti. Iako se znalo da se radi o igri zastrašivanja, znalo se i to da tu vlada zakon bezvlađa, da je u njihovim rukama vlast i da će se sve završiti kako njima odgovara. Na sva ta njihova pitanja i prijetnje odgovoreno sam: “Vi gledate sve svojim neprijateljskim očima i u svakoj riječi vidite šifre, ilegalu te se bojite da je sve upereno priotiv vas. O čovjeku stvarate svoje mišljenje i zato svaki njegov korak i svaku njegovu riječ prosuđujete na takvom sumnjičavom mišljenju. Najobičnija svakodnevna stvar u vašim očima izgleda neprijateljska. Pred vama je sve što ste našli i ako je to dovoljno za osudu čovjeka, vi izvršite svoj posao…”

Za nevjerovati je kako čovjek u najtežim trenucima može biti sabran i kako može mirno i razložno govoriti. i Isus je govorio: “Kada vas dovedu na sudove ne brinite se kako ćete ili što ćete govoriti, jer će vas Duh Sveti naučiti u onaj čas što treba reći”. Bez dvojbe; i ovaj puta su se te  riječi potvrdile.

Samo nekoliko minuta nakon mog uhićenja ostatak članova Gradskog odbora HDZ u Bosanskoj Gradišci kao i Stranke demokratske akcije (SDA) su saznali za to posredstvom jedne djevojke, koja je radila u Skupštini općine. Ona je  otrčala to javiti ocu koji je bio odbornik ispred HDZ-a u SO-e. Istoga trenutka su uslijedili telefonski pozivi. Zvali su predsjednika SO-e, predsjednika Izvršnog odbora SO-e, načelnika MUP-a a postavljano je samo jedno pitanje: Š to se to događa? Nastala je uzbuna, a namjera srpskih vlastodržaca je bila da se uhićenje izvede u najvećoj tajnosti. Tih dana predsjednika HDZ-a za Bosansku Gradišku nije bilo u njoj. Jedna od slijedećih osoba po dužnosti sam ja, kao tajnik te stranke, kojega su namjeravali po kratkom postupku likvidirati. Drugim riječima htjeli su hrvatsko pučanstvo i Dolinu “obezglaviti” uništiti. No, već na samom početku njihov plan se izjalovio i da “zlo bude manje”, svoj su neuspjeh pokušali prikazati kao da su htjeli obaviti “informativni razgovor”…

Nakon višesatnog “vijećanja” srpskih “supovaca”, pomnog proučavanja “dokaznog materijala”, bio sam pušten. Pred odlazak mi je rečeno: “Ti si sada slobodan građanin. Slobodno možeš odlaziti na posao, samo ako bi se kretao izvan grada, moraš bi se javiti u OSUP”. S druge strane “komandant” [taba teritorijalne obrane, Mladen Raca, zapovijeda da u roku od dvadeset i četiri sata s obitelji mora nestati s područja njihove “republike srpske”, a predsjednik Skupštine općine Nebojša Ivaštanin osobno kaže: “Tebe samo tvoja pamet može spasiti”...

Bio je to jasan signal da me u tom gradu više nitko ne smije vidjeti, ako uopće živ dođe do svoje kuće, i da valja najozbiljnije razmisliti kako spasiti vlastitu glavu i cijelu svoju obitelj. Naknadno saznajem da sam trebao biti ubijen na putu do svoje kuće koja se nalazila u predgrađu Bosanske Gradiške. Znao sam unaprijed i dobro predosjećao da treba birati druge ulice i sokake da bih došao živ svojoj kući. No, ni tu nije bilo sasvim sigurno jer opasnost je mogla vrebati na svakom koraku; iz svakog dvorišta i iz svake kuće.

– “Prognanik!” – već tada “zvonilo” je u mojoj umornoj glavi.

Prvi sam čovjek u ovome gradu kojemu je javno i jasno rečeno da moram otići sa ovih prostora. Očito se ni oni više nisu mogli suzdržati, zato su mi to danas i rekli. Bio je to nagovještaj velike nesreće koja je za Hrvate na tim prostorima već ranije pripremljena i koja je upravo najozbiljnije započela.

Iako osnova za sve ovo što se dogodilo nije bilo, “Š korpioni” i oni koji su im izdavali takvu zapovjed nisu se mogli pomiriti sa činjenicom da na meni neće dovršiti “započeti posao”, a to znači izvršiti osudu prije uhićenja. Čitavo to vrijeme pred očima su mi bile slike svih onih mladića koji su kao žrtve osvete i mržnje ove razularene bande i bezdušnika nestali da im se ni za kosti ne zna i zbog toga ga je strah da se i meni ne bi to dogodilo bio sve veći, osobito sada kada je bar na trenutak bio oslobođen iz njihovog “bratskog zagrljaja”. Strah prožima cijelo čovječje biće na pomisao šta se moglo za kratko vrijeme dogoditi, ali ne popušta jer ono što se zove smrt još je uvijek tako blizu, naprosto se osjeća, čuje…

Došavši doma, ništa mi drugo nije preostalo nego uzeti djecu, posaditi ih na bicikl i stramputicom pobjeći što dalje od toga grada koji je izdaleka izgledao kao grobnica; “okolo cvijeće a iznutra smrdi od zločina i truleži”. Bosanska Gradiška tih je dana doslovno tako i izgledala. Cilj ovoga “putovanja”, ili bolje rečeno bijega biciklom bila je roditeljska kuća koja je bila udaljena dvanaestak kilometara od tog grada. I djeca su već znala za razloge naglog napuštanja Bosanske Gradiške pa se zato nisu ni opirala.

Putem se nije mnogo pričalo, samo se spontano reagiralo na svaki šum, na sve što se činilo sumnjivo. Najmlađa kćerkica stalno je ponavljala isto pitanje: “Tata, zašto tebe vojnici hoće ubiti…?” Svaki pokušaj odgovora nailazio je na barijeru, sadržanu u starosti djeteta koje nije moglo sve razumjeti, osim što je i sama osjećala da su se sve troje našli u opasnosti. Dok je bicikl šumio kaldrmom, u glavi se vrtjela samo jedna misao: “Š to poduzeti kada se dođe do roditeljske kuće…?”, jer vrijeme koje je dano da se nestane sa ovih prostora dušmani su počeli odbrojavati. Dolina, kao i čitav kraj okolo nje, u kojemu živi nesrpsko pučanstvo već je duže vrijeme izgledao kao zatvor bez rešetaka. Tko je želio u slobodu, jedino je još morao preplivati Savu. Supruga mi je ostala u Bosanskoj Gradišci sa zadaćom da bude kontakt adresa s preostalim predstavnicima HDZ-a u slučaju bilo kakve potrebe. Ona, i naša najmlađa kćerkica ne znaju plivati, pa je i pomisao o bijegu preko Save odmah bila odbačena. Ni meni se nije ostavljala žena i djeca, kao i starica majka, brat i njegova obitelj u takvom okruženju koje je bilo žarište svakojakih opasnosti, pa sam odlučio  ostati tu negdje u blizini sakriven od znatiželje susjeda i srpske paravojske koja će sve češće zalaziti u selo i tražiti me.

Sva rodbina u Novom Selu već je znala što se sa mnom dogodilo, ali vijest da u vremenu od dvadeset i četiri sata mora napustiti ove prostore, djelovala je na sve njih kao “grom iz vedra neba”. Sada je najbitnije da si ostao živ – mislili su.

Odluka je donesena, a bila je kratka i jasna: ostati u selu što je moguće duže! No, postavljalo se i slijedeće pitanje; kako ovu odluku sprovesti u djelo kada je iz dana u dan pritisak srpske paravojske postajao sve veći i veći. Gotovo da nije bilo ni jednoga putića ni staze po kojoj se njihova vojska nije kretala. Odvođenje muškaraca i batinanje postalo je sve učestalije, pretresi kuća pod isprikom da se traži oružje, skrivene radio stanice i sve drugo što im se činilo da je upereno protiv njihove “mlade republike srpske”. Prijetnje progonima, oduzimanje osobnih automobila, kamiona a poslije i traktora također je postala svakodnevna pojava. Za ta oduzimanja nisu se izdavale nikakve potvrde, pa je hrvatskom pučanstvu bilo jasno da se radi o neviđenom bezakonju u njihovim redovima i samovolji pojedinaca. Kasnije se uspostavilo da je na takav način i funkcionirala čitava njihova “državna privreda”.

Odlučilo sam se na ostanak ponajviše radi svojih najmilijih da bi se s njima podijelilo zlo jer dobro je već podijeljeno, ali i radi rodne grude koja me je još neko vrijeme privijala na svoje grudi. Svemu ovome treba pribrojati i bojazan da zbog mene, ako nekome dođe “nož pod grlo”, ne bi netko nastradao. U tom slučaju bi se ja pojavio, premda se zna da to ne bi puno pomoglo u izvršenju njihove sulude namjere, ali želja da se sve zlo koje je zadesilo moj narod i moju Dolinu podijeli do kraja bila je velika. Svaka vjerojatnost je veća od nule.

 

SAMOĆA I JA

 

S ciljem ostanka, odlučeno je da se u jednoj kući dozida zid. Na pod je položen madrac a pored njega sve do stropa sazidana je prezida. Taj je zid odmah i ožbukan da bi izgledao kao i oni ostali zidovi u toj prostoriji. Pri dnu u kutu ostavljen je jedan otvor 40 x 50 centimetara kroz koji se moglo ući i izaći u novonastalu prostoriju veličine 70 x 250 centimetara, a služit će i za dobavu hrane i ostalih potrepština. Minijaturna drvena “vratašca” bila su presvučena pletenom žicom koja je također bila ožbukana a spomenuti otvor nerijetko i zazidan. Računalo se i na dovod svježega zraka. Zrak je u prostoriju ulazio kroz cijevi koje su bile raspoređene po zidovima i po betonskom podu, a bile su spojene sa septičkom jamom koja još nije bila u funkciji. Sprovedena je i jedna žica za jednu sijalicu, ali ona neće dugo svijetliti jer će uskoro nastati velike redukcije struje, pa i tako njeno isključenje.

Kada je brat poslije zidanja pregrade za mnom zatvorio poklopac, nastala ja grobna tišina. Oko sebe sam osjećao neprijatan i ranije, u normalnim vremenima nezamislivi zagrljaj samoće. Tada još nisam ni bio svjestan da ćemo ta samoća i ja postati prijatelji.

Svoju djecu sam tada posljednji puta vidio prije zidanja pregrade, kod svojega brata. Žena mi je uskoro dobila otkaz na poslu u Bosanskoj Gradišci a starija kćerka isti dan bila je otpuštena iz Osnovne škole. Nitko od nas više neće niti jednu noć prespavati u svojoj kući. Prvih dana iz straha, a poslije dvanaest dana dušmani su nam onu kuću u Bosanskoj Gradišci ionako temeljito minirali, dakle srušili. Da se sruši ta kuća, bila je velika želja Mirka Marića, «kočijaša” u Skupštini općine Bosanska Gradiška koji se ničim drugim u životu nije toliko ponosio kao “puškomitraljezom kojega mu je đed ostavio još iz onoga rata s mnogo metaka” – kako se sam znao pohvaliti. Svojom četničkom zanesenošću nadvisio je i samog vojvodu [ešelja. Zasigurno se tako često ne susreće čovjek koji je išta više mrzio nego Hrvate. To je svojim djelom i ponašanjem pokazao i višestruko dokazao…

Kako je moja supruga proživljavala dan mog  zazidavanja i narednih nekoliko dana?

Na vijest da je suprug uhićen, njene, do tog trenutka prijateljice su joj u lice govorile: “Kako to da ustaška kurva još može biti na ovom radnom mjestu? I nju treba poslati za mužom…” Pritom su bile uvjerene da su joj muža odveli u KP Dom u Staroj Gradišci, a sudbina svih onih koji budu tamo odvedeni unaprijed je poznata. Dakle, te iste “srpske majke”, “prijateljice”, suradnice na poslu, čijoj je djeci kao djelatnica samoposluge u kojoj su zajedno radile, davala mlijeko i kruh na poček, do plaće.., a one su joj tako žestoko uzvraćale. Bili su to teški i presudni dani za jednu Hrvaticu, za jednu katolkinju u takvom neprijateljskom okruženju kao što je vladalo tih mjeseci i dana u Bosanskoj Gradišci. Nekoliko puta je bila u iskušenju da učini ono najgore, da si oduzme život, ali vjera u Boga i pravdu ipak je prevladala u ovoj ženskoj duši. Shrvana nepovjerenjem u ljude, vratila se na selo djeci.

Ni ona ni djeca, zahvaljujući dobrim ljudima u Dolini, nisu bili prepušteni sebi. Smjestili su se u bratovu kuću, jer je u onoj njihovoj koju su također solidno opremili i prije ovoga rata je tek kratko uživali, bilo je opasno. Pogotovu ako se zna kako je stradala ona njihova kuća koju su svojim znojem i odricanjem napravili u Bosanskoj Gradišci.

Kada se moje ime prvih dana “nestanka” spominjalo u kući, djeca su jedino znala reći kako “nas je tata ostavio kod bake i pobjegao od nas”. Dakako, nisu bile svjesne niti su slutile da ih je tata u rijetkim prigodama mogao promatrati iz svojega skrovišta dok pomažu mami i baki u sitnim kućanskim poslovima. Rijetke su bile osobe koje su znale gdje sam se nalazio. Osim supruge i po jednog čovjeka iz Mačkovca, Gornje i Donje Doline, brata,  moje majke i bratića, nitko više nije smio znati gdje se nalazim. Kada je postalo neizdrživo i “gusto” svi su oni pripremali teren za moju evakuaciju na drugu obalu Save, u Hrvatsku. Rodbina i prijatelji iz Novoga Sela opskrbljivali su me hranom, cigaretama a kasnije duhanom, svijećama, baterijama za tranzistor, već pomalo zastarjelim tiskom i drugim sitnicama koje su mi život značile.

Od prvoga dana mog nestanka” za mnom se digla hajka i čitave grupe naoružanih srpskih vojnika i paravojnika njuškale su po selu i okolo njega s namjerom da me uhite, po mogućnosti – živog. Sustavno su se pretresale kuće pod izlikom da se traži oružje, radio stanice i drugo i to po tko zna koji puta po istim kućama. Tražeći me nebrojeno puta su na samo nekoliko koraka prošli pored mog skrovišta. U Novom Selu bilo je i takvih osoba koje su “za njih radile”… Pitali su za mene i moje susjede, a išli su i tako daleko da su uz pomoć seoskih doušnika određivali, bolje rečeno – pogađali kuće u kojima bih se mogao kriti. Najsumnjivije su im bile kuće onih ljudi koji su i prije ovoga rata radili u inozemstvu. U te su kuće provaljivali, a kasnije su ih temeljito opljačkali. Zanimljivo je i to da su pljačkajući te bogate kuće na trenutke zanesenosti “svojim poslom” na mene – zaboravili. No, ipak selo su stalno držali “na oku”, a i vojska je bila smještena nedaleko od mog skrovišta u Osnovnoj školi.

Poslije mog nestanka selom su kružile razne priče kako sam pobjegao u Njemačku, Sloveniju, Italiju… Za neke sam bio u zloglasnom logoru ili plivajući preko Save ubijen. Čak i najveći dio vlastite rodbine nije znao jesam li među živima ili mrtvima, pa su me poneki počeli i oplakivati.

Kada će se sve ovo završiti bilo je bitnije od odgovora na pitanje “kako”. Svi su se složili da je najbitnije da sam živ i da – preživim. I sam sam bio zaokupljen tim pitanjem;  s njim sam se budio i išao na počinak. Ni spavati se nije moglo. Ako ostanem živ, – mislio sam u sebi – treba zahvaliti samo Bogu. Baš zbog težine uvjeta pod kojima sam morao “vegetirati”, prvo štivo koje mi je na moje traženje donijeto bijaše Biblija. I krunica je bila svakodnevno u rukama. Osim mojih molitvi upućenih Bogu za spas svih žrtava ovoga rata, svoje obitelji, tako često molio sam za žrtvu svoje supruge, brata i majke koja mi je i u ovim najtežim trenucima bila pravi “anđeo čuvar”. Krunica, Sveto pismo Staroga i Novog Zavjeta, kao i druga duhovna štiva bila su hrana s kojom se moglo preživjeti. Bez toga noći bi bile duge a dani pusti i neosmišljeni.

Nešto kasnije, od rijetkih osoba koje su smjele znati gdje sam se  nalazio bio je i duhovni otac svih Dolinaca župnik. Po cijenu vlastitog života sastajao se sa mnom u  skrovištu. Ti su susreti bili preporod ali i utjeha. Svaki njegov dolazak ulijevao je u mene, kao u žednu zemlju, vjeru da će Bog sve to izvesti na dobro.

Život u tijesnom i mračnom prostoru odrazio se i na moje  zdravlje. Osim mnogih bolova u tijelu, još je više boljelo to što se nisam osjećao krivim, (a takvim su me proglasili), premda su mi “sudili” na sudu bez sudaca. Boljelo me  je i to što do sada nisam učinio mnogo više za svoj narod kojemu je pomoć bila potrebita…

Ipak, taj mrak i ta samoća bili su svjetlo i prijatelj za nešto drugo, za ono svoje “ja”. Tu čovjek otkriva sebe, otkriva sve nepoznanice. Iza tih zidina misli daleko više lete u neke do tada neotkrivene prostore. Otkriva se ono što se nikada ne bi otkrilo, dokučuje se ono što se nikada ne bi dokučilo. U tom mraku i tišini koju su u noćnim satima narušavali samo koraci paravojnih patrola, mogle su se čuti sve patnje moje obitelji i mog naroda, skoro svi uzdasi iz cijele Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Tako su se smjenjivali dani i noći. Kada se spremalo na počinak, zahvaljivalo se Bogu što je prošao “miran” dan, a kada se ustajalo iste su mi riječi zahvale upućivane što je prošla “mirna” noć. Pod tom se “mirnoćom” podrazumijevalo to da nije ničija kuća izgorjela, da nitko nije ubijen ili odveden.

Kada je u Dolini pojedinim obiteljima naređeno da u kratkom roku moraju napustiti svoje domove među čitavim je pučanstvom zavladala panika. Prve od tih nesretnih dolinskih obitelji bile su obitelji: Terzić, ]orković, Dakić… Još je veća panika zavladala kada je počelo maltretiranje, pljačke, batinanja, pa je uslijed toga mnogo ljudi moralo napustiti svoje domove, što u nekakvim konvojima što preplivavanjem Save. Sve je više sazrijevala svijest da se tu više ne može ostati i da tu više nema života. Znajući da je Bosanska Gradiška već pala bez ispaljenog metka, što se onda još moglo očekivati u takvim sredinama kakva je bila ova koju su naseljavali dolinski Hrvati?! Mnogi su spakirali najnužnije stvari i – čekali.

Dani su prolazili a situacija za odlazak u organiziranom konvoju postajala je sve neizvjesnija. Jugo-vojska (čitaj; “srpska”) se sve više nagomilava duž Save i užurbano se postavljaju nova minska polja. Mještanima se ne dozvoljava odlazak na njivu, poglavito na onu koja se nalazila u nezaštićenom pojasu. Ako je netko i dobio dozvolu za odlazak, onda se strogo vodila evidencija koliko je ljudi otišlo na njivu i dalo im se vrijeme do kada se moraju vratiti. Počele su i radne obveze. Na njih su odvodili sve muškarce bez obzira na njihovu dob ili zdravstveno stanje.

Među onima koji su se brinuli za mene u skrovištu, počelo se ozbiljno razmišljati o odlasku, o bijegu preko Save. I brat mi je znao reći: “Neću prvi napustiti svoje selo, a neću čekati da budem i zadnji”. Iz toga se dalo zaključiti da su u pitanju dani, najviše jedan mjesec. Jednostavno, sve je uhvatila nekakva panika koja je u bujicama iseljavala ljude i čitave obitelji u nepoznato a možda i u nepovrat. A svako odlaganje odlaska značilo je izlaganje većoj opasnosti.

Kako su djeca preživljavala “nestanak” i pripremu za odlazak? Možda ona rečenica kako “nas je tata ostavio kod bake i pobjegao od nas” – govori najviše. Ona najviše boli i steže u grlu. Očekivali su da će svi zajedno nekuda otići, ali na njihovo veliko razočaranje dogodilo se obrnuto. Svi su morali ostati tu gdje jesu i čekati sudbinu… Sve strahote su se duboko urezivale u te dječje duše. Najprije su im srušili kuću, istukli oca, izbacili majku s posla, uskratili odlazak u školu, uskratili im igre, snovi su postali isprekidani pucnjavom i lupanjem na prozore i vrata, gledala su djeca kako se odvode njihovi najmiliji i susjedi na batinanje… Starija se kćerka noću budila i dozivala samo jednu osobu – tatu. Postalo je neizdrživo i za tu djecu, pa se odlučilo da se upriliči susret starije kćerke i tajno “zatočenog” oca. To se jednoga dana i dogodilo. Susret je protekao u suzama. Za dijete to bijahu suze radosnice, a u mojim očima suze radosnice pomiješane sa suzama žalosti, jer su se već počeli odbrojavati dani odlaska. Uslijedile su sve intenzivnije pripreme za bijeg preko Save, koji je trebao biti isplaniran do posljednjeg detalja.

Najsvjetliji su bili dani kada sam se mogao sastati s djetetom. A trajali su samo tijedan dana. Sastanci su bili tajno organizirani i na njima  se molila krunica i druge molitve ali i progovorila poneka riječ o nečemu veselijem. Jedva da se mogla naći neka radosnija tema, jer sve nas je zadesilo veliko zlo i Hrvatska stenje pod njim. Postojala je i bojazan da starijoj kćerkici “jezik ne postane brži od pameti”… Rat je od djece napravio zrele ljude. I ona je postala ozbiljnija i povučenija. Kasnije se saznalo da su joj ti susreti s ocem mnogo značili, a spomenutoj bojazni nije bilo mjesta u svemu tome. Dapače, donosila mi  je vrlo povjerljive informacije o kretanju srpskih patrola, rasporedu vojske, o naoružanju, njihovom raspoloženju, nezadovoljstvu i još o mnogo čemu drugome, a sve zahvaljujući tome što je djeci ipak bilo dozvoljeno malo više slobode kretanja nego odraslima pa se tako i ona mogla biciklom voziti zajedno sa svojom prijateljicom po selu. Kada su ih vojnici poneki puta pitali kuda idu, izgovarale su se da idu u trgovinu iako su znale da u njoj nema ni cigareta ni šećera ni kave…

Za vrijeme “radnih obveza” brat i bratić dogovorili su s još jednim mladićem, koji je svoju “radnu obvezu” morao odrađivati kao miner, da razminira dio jednog minskog polja na kojemu je tih dana radio. On je korektno i uspješno obavio svoj dio posla po cijenu vlastitog života, jer opasnost je vrebala od mina s kojima je bio zadužen rukovati kao i od uperenih pušaka srpskih vojnika koji su nadgledali postavljanje minskih polja. Znao je da će time spasiti mnoge živote kojima će prijelaz preko razminiranog polja biti spasonosni izlaz iz ovozemaljskog pakla.

Zbog sve većih gubitaka srpske vojske na bojištima i odlaska njihove mlađe vojske na krizna ratišta, straže pored obrambenog nasipa su se prorijedile i bile su zamijenjene starijim osobama, što starijim dragovoljcima, što prisilno mobiliziranim starijim osobama srpske nacionalnosti iz drugih krajeva općine.

U skrovištu se redovito slušao tranzistor kada su se čitale vijesti Radio Zagreba,  Radio Bosanske Gradiške, a nerijetko i Radio Beograda. Naravno, u različitim terminima. Često se tranzistor morao gasiti i prije isteka vijesti jer se moralo misliti na baterije koje su bile sve slabije i već nekoliko puta ih je majka prokuhala. Bio je to jedini način da se čuje što se događa u bližoj okolici i u svijetu. I toga se jutra slušao Radio Zagreb. U dijelu emisije koji govori o vremenskoj prognozi za taj se dan prognozirala magla po dolinama rijeka u jutarnjim satima. To se dugo čekalo i odgovaralo je za preplivavanje rijeke. Ta se prilika nije smjela propustiti.

Noćni izlazak iz sela i odlazak do obale Save bio je naročito opasan jer na tom putu, koji nije bio dulji od 3 ili 4 kilometra, neprestalno su kružile srpske patrole te se nikada nije znalo kada će koja od njih naići. Po danu je odlazak do Save bio još teže izvediv a nastojalo se da odlazak prođe u najvećoj diskreciji. Za mene nisu smjela znati ni rođena djeca, tek oni koji su bili u dogovrenom “lancu” da bi sve proteklo prema ugovorenom planu i uspješno.

Izmiče 129. dan “dragovoljnog” zatočeništva i 129. dan neizvjesnosti i iščekivanja. Dan od kojega se mnogo očekuje. Ne samo što se mnogo očekuje nego se i razmišljalo kako je prošlo 129 dana u kojima se čekalo da će se netko mene, kao tajnika HDZ-a u Bosanskoj Gradišci, netko iz Centrale HDZ-a u Sarajevu ili negdje iz Hrvatske pronaći i konzultirati s ciljem da se pomogne svim nesretnim Hrvatima toga kraja – kraja koji je i 1992. još jasno bio ucrtavan u šarene geografske karte s nacionalnom strukturom stanovništva BiH kao područje u kojemu žive isključivo Hrvati. Razmišljalo se i o tome kako je ucrtavanje Doline u te karte bilo sve što je Sarajevo i predstavnici HDZ-a u njemu učinili za Hrvate ovoga kraja. Dobro je to dolinski narod znao prokomentirati: “Kada im je za izbore trebao hrvatski glas, znali su za nas, a sada, kada Dolini treba pomoći, nigdje ih nema”.

Hrvatska demokratska zajednica za Bosansku Gradišku od strane srpskih vlasti  nikada nije zvanično zabranjena, ali su četnici mučki ubili njenog legalno izabranog predstavnika u parlamentu BiH u Sarajevu, Marijana Višticu; dok su dopredsjednik HDZ-a i još neki članovi gradskog odbora uspjeli spasiti žive glave ukrcavši se na jedan od konvoja za Hrvatsku.

Hrvatski se živalj na području općine Bosanska Gradiška kao i na području Doline bitno smanjio, a organizacije i udruge koje su ga okupljale do temelja su uništene. Samim tim i njihovo daljnje zadržavanje na tim prostorima gubi svaki smisao, a sudbina onih koji su tu još ostali u Božjim je rukama; drugim riječima prepušteni su na milost i nemilost sve neobuzdanijim četnicima i neuračunljivim lokalnim vlastodržcima.

Izmiče 129. dan straha koji se nije razlikovao od noći u kojoj se svijeća borila protiv tame, a ja 24 sata na dan u odjeći i uvijek na nešto “spreman”. Na izmaku je stotinu dvadeset i devet noći ružnih snova i još više želja za slobodom… I nikada čovjek nije toliko zaželio da ostane živ, nego tada, kada se našao pred opasnošću koja graniči sa smrću.

Posljednje večeri susreta u sve nesigurnijem skrovištu koje se činilo tijesnim su već znali da je došao dan rastanka.  Pred svima je još nekoliko sati neizvjesnosti. Starija kćerka sjedila je u kutu, šutila a suze su joj tekle niz lice. Molila se krunica i druge molitve i nije bilo prikladne riječi da se zaustave te suze. I te se večeri rastalo uz uobičajeni poljubac, koji je taj puta bio duži. Ili se samo tako činilo. Nitko tada nije ni mislio da će se slijedeći puta sastati i isplakati u zagrljaju čitava četiri i pol mjeseca kasnije – u Hrvatskoj! Za nju je njezin otac otišao isto onako tajanstveno kao što se i pojavio – “otišao je s nekim stricem”… Kada su se svi razišli, ta je noć bila najduža. Jedna od onih kada se ni lavež pasa ne čuje. Sve želje i sve ljubavi dobronamjernog čovjeka su se u jednom trenutku srušile. Srušile su se jer se u tom kraju, čiji sam aktivni sudionik bio, nisu priveli kraju svi oni lijepi planovi koji su služili boljitku svakoga njegovog žitelja. Još jednom se cijeli život, svih četrdeset njegovih godina odigrao pred očima kao u snu – zadnji puta na rodnoj grudi. U takvim mislima i razmišljanjima osvanulo je jutro. Posljednje u rodnom selu.

Na okupu pred odlazak su se našli  supruga, majka, brat i snaha. Došli su da se samnom pozdrave i oproste pred odlazak. Brat je imao zadaću da me isprati do Save onim putom kojega je odlazeći na radnu obvezu sam pripremao već nekoliko dana. U svakoj rečenici koja se izgovarala upotrebljavala se i riječ “ako”, a značila je “ako se ikada više vidimo”. Suze više nitko nije ni mogao ni htio kriti. Plakalo se i naricalo kao da se mrtvac ispraća s rodnoga praga.

Supruga me je pitala: “Kome ostavljaš djecu i mene?”, a odgovor je bio: “Majci, bratu i snahi uz Božju pomoć”.

Bez obzira koliko rastanak bio težak do njega je moralo doći. Mojim odlaskom skinut će se veliki teret sa svih onih koji su se brinuli za mene i strepili za moj život, a to je bio još samo dodatni teret na vlastiti križ kojega je već svatko imao.

Došao je trenutak odlaska. U  8 sati i 30 minuta treba već biti pod savskim nasipom jer u devet sati počinje radna obveza a do tada se mora biti s druge njegove strane. Mnogi  su još spavali kada sam u ranim jutarnjim satima sa suzama u očima napuštao selo. Obučen u onakvo radno odijelo kakvo su nosili i drugi Hrvati koji su morali ići na radnu obavezu sa sjekiricom u ruci koju mi je priskrbio njegov brat bacao je posljednje poglede na rodno selo a u mislima mi je spontano odjekivala svojevremeno popularna pjesma “Tužno plačem, kuću ostavljam; stare staze, travu zelenu…” Da, baš onim stazama, sada gustom travom obraslim po kojima sam trčkarao kao bosonogi i bezbrižni dječačić, sada ih gazi neprijateljska čizma i ore neprijateljska gusjenica. Napuštao sam selo opterećen mišlju kako to čini poput najvećeg zločinca, koji pod okriljem magle i u pratnji rođenog brata bježeći traži izlaz u slobodu… Vidio sam sudbinu svojega naroda ovoga kraja kako i on bježi pred razuzdanim četnicima, zakrvavljenih očiju i pijanim do beskraja. To su oni isti ljudi, oni isti Srbi koji su još jučer iz sveg glasa vrištali kako ne žele ništa tuđe nego samo braniti svoje. Za Boga miloga, zar će reći da je i Dolina njihova…?! Molio sam Boga da moja kuća bude zadnja koja je srušena, da budem zadnji prognanik koji je suznih očiju napustio roditeljski dom… A što se dogodilo? Dogodilo se to da sam bio među prvima!

 

TUŽNO PLAČEM KUĆU OSTAVLJAM

 

Dvanaesti je rujan 1992. godine, svetkovina Pravoslavnog Imena Marijina. Mnoge su livade još nepokošene. Kroz rosnu travu i kukuruzišta ostavljam iza sebe Gostinju, Planjsku, Pogorlo, Jastrebovinu, Marinovića šumu… Brat je stalno nekoliko koraka ispred mene i s vremena na vrijeme mu daje znak da je prolaz slobodan. Neugodnih susreta, hvala Bogu, nije bilo. Četnička straža na nasipu, pored koje smo morali proći, srećom, bila je glasna pa se nismo čuli. Do 8 sati i 30 minuta ostalo je još samo toliko vremena da se u komadić novinskog papira zamota nešto duhana i ispuši posljednja cigareta pred odlazak na drugu obalu Save. U dogovoreno vrijeme nasipom na biciklu prolazi bratić u pravcu Donje Doline. Provjerava njihove straže. Jutro je i četnici traže mjesto gdje će popiti kavu. Po povratku iz pravca Donje Doline skidanjem kape s glave bratić nam daje ugovoreni znak da nema nikoga u blizini i da je prolaz preko nasipa slobodan. Nekoliko stotina metara do kukuruzišta nije trebalo pretrčavati jer se magla još nije podigla. U tom se kukuruzu nalazilo minsko polje i tu je trebalo sačekati da netko dođe do mene i da mu pokaže put kroz dio razminiranog minskog polja. Radna obveza je počela i nestrpljenje je raslo. Dolinci su se već prihvatili “svojega” posla. Od svih njih samo je dvojici bila briga na pameti kako ću proći kroz minsko polje i izaći do obale rijeke. Do nje je dijeli samo nekoliko desetaka metara i još više ubojitih sredstava. I, napokon, došla su njih dvojica; pokazali spasonosni put, pozdravili se i zaželjeli da se što prije vide. “Zbogom” i “sretno”, zadnje su riječi koje su izmijenili na rastanku u maglovitom kukuruzištu.

Evo me na obalama rijeke Save. Nisam je vidio 129 dana. Te sam obale opjevao u svojim pjesmama, na njima se ljeti sunčao i kupao, sa njih sam gledao Slavoniju… Sada razmišljam kako bi mi Slavonija trebala pružiti slobodu i utočište. I sada nijemo gledam tu rijeku koja i dalje mirno teče u svojem koritu kao da je nije briga što se to događa na njenim obalama… Čudan, neki neobjašnjiv osjećaj obuzima čovjeka koji svakoga trenutka treba skočiti u vodu i preplivati je. Stotinu dvadeset i devet dana i isto toliko noći mislio sam na taj trenutak. I evo, došao je.

Magla, koja je sve do maločas bila toliko gusta, naglo je nestajala i kroz nju je uskoro progrijalo jesenje sunce. Prema istoku Sava je činila veliku okuku a na uzvisini, na drevnoj Gradini, četnici su postavili svoje mitraljesko gnijezdo odakle su se pružali dobri vidici na sve strane uokolo. Trebalo je brzo riješiti dilemu; skočiti odmah u rijeku ili čekati noć. Sava je te jeseni bila naročito plitka i uska, ali zato brža nego inače. Š to će biti ako ne izdržim do druge obale, ako me uhvati grč ili panika? – misli su se redale jedna za drugom. Ako ne isplivam brzo na drugu obalu, rijeka će me odnijeti pravo pred nišan onih koji su osmatrali rijeku s najuzvišenijeg mjesta. Trebao sam misliti brzo i još se brže odlučiti. Osmatrao sam drugu obalu Save i tamo uočio da me dalekozorom promatraju hrvatski graničari. I oni su znali da se radi o čovjeku u nevolji, jer samo su se takvi i kretali uz samu rijeku i tražili vrijeme i načina kako je preplivati. Nije potrajalo dugo i oni su mi rukama davali znak da skočim u vodu i zaplivam… I skočio sam.

Plivao sam najprije snažno a poslije sve teže. Boravak u malom i zagušljivom prostoru, bez mnogo fizičkog kretanja i boravka na zraku smanjio je moje fizičke snage pa je trebalo mnogo više napora za preplivavanje nego što bi to bilo u normalnim okolnostima. Hrvatski vojnici koji su me budno pratili s druge obale rijeke spretno su skakutali kroz grmlje i s vremena na vrijeme se zaklanjali iza starih vrba, prateći  kako me  rijeka nosi nizvodno ali i budno motreći drugu obalu i ona četnička mitraljeska gnijezda da se slučajno ne bi dogodilo nešto nepoželjno. Trojica od njih odložili su oružje, skinuli krupnije dijelove svojih odora, i skočili u Savu da pomognu nesretniku. Uhvatila me matica rijeke i na izmaku snaga kada su mi se približili hrabri momci koji su me odmah zgrabili i gotovo me iznijeli iz vode ne pitajući za ime i razloge. Sve to tada i nije bilo važno. Tog je trenutka zaboravio sam na protekla četiri i pol mjeseca života koje sam proveo u neljudskim uvjetima i sve mi se tada činilo lijepim i velikim. Poslije izlaska iz vode jedino što sam im je mogao reći bilo je: “Hvala Bogu i Vama, prijatelji“. Kada sam među pridošlim momcima ugledao nekoliko poznatih lica iz svojeg zavičaja, radosti i veselju nije bilo kraja… Sunce je visoko stajalo kada sam nastojao uvjeriti sebe da se nalazim tamo gdje sam još samo prije nekoliko desetaka minuta želio biti. Grijalo me je sunce slobode i nalazio sam se u zagrljaju hrvatskih branitelja, među kojima je bio i znatan broj ljudi i mladića iz dolinskih sela dragovoljaca Domovinskog rata. Poslije kratkih razgovora i mnogo odgovora na pitanja o sudbini nekih ljudi i obitelji trebalo je onim osobama, dakle bratu i bratiću, osobama koje su mi omogućile prijelaz preko rijeke  dati ugovoreni znak da je sve prošlo u najboljem redu. Pucnjem iz puške dat im je taj znak da se više ne brinu, jer to je značilo da su za mene prošle sve fizičke tegobe koje su me mučile, te da ću uz Božju pomoć savladati i one psihičke, čekajući i radeći na tome da se ponovno vidim sa svojim najmilijima, ovdje na slobodnom hrvatskom tlu u slobodi…