Događanja

Kao umorni putnik pješak Sunce se stropoštavalo na noćni počinak. Ovog popodneva oblaci su se prilično razbili i očekivao se,  a još više priželjkivao, prestanak višednevne kiše.

«O Julo», čuo se iz šupe Ivin pomalo hroptavi glas da li ti vidje kako Sunce zađe, čini mi se za «zastavu», a ne za «dasku» od oblaka? Ipak, slabe su nam nade u prestanak ovog kijameta».

«Nisam vidjela, Ivo, tek sam sada izašla», odgovori Jula i nastavi da, radi svake sigurnosti, po «dajaku» na trijemu natiskano prostire dječju odjeću kišom dobrano navlaženu, a ne na praznom štriku mimo nadstrešnice.

Petrolejka je nejako obasjavala prostor nevelike kuhinje, dok je mama žurno pripremala večeru. Malo je zakasnila, jer je tek prije kakvih petnaestak minuta prikočila singericu; morala je završiti šivanje haljine nekoj djevojci iz Gornje Doline, koja joj je potrebna već za sutra, jer se priprema za odlazak u posjetu rođacima negdje tamo preko Save u Slavoniji. Još dok je bila pri završetku šivanja, čuo sam mamin komentar izgovoren šapatom, kao samoj sebi: «Evo ću ja ispuniti svoje obećanje, ali samo da sutra ti, Milka moja, imadneš sreće sa prevozom; samo da se neko od mlinara usudi da te preveze preko Save ovako široke i gotovo stalno valovite; kažu da se vide biljavke na skoro svim valovima koje ovi’ dana ustoka i madžar podiže uvis i iznad pola metra.»

Tata je nacijepao drva da može biti za naredna tri do četiri dana, a ostatak narezanih «furaka» je složio uz drva rezana na dužni metar. Sjećam se da je koji dan ranije, u razgovoru sa mamom, iznio svoju procjenu da će drva složena pod nadstrešnicom izmoći sve do jeseni, kada će biti potrebno krenuti po druga. Prošle jeseni je sa dvojicom svoje braće spustio niz Savu golemi splav trupaca hrastovine, sa ponešto brijestovine i grabovine, prikupljenih i usječenih u šumama na području Struga, tako da je za predstojeću zimu bilo složeno više od osam hvati.

Dok je završio posao oko drva, uskočio je u štalu i započeo, sada već uz pomoć nejakog i žmirkavog svjetla iz fenjera, da prostire kravama slamu pomiješanu sa otkrivkom plasta sijena, nakon čega je u jasle pored sijena dodao za svaku kravu i po jedan omanji snop kukuruzovine koje smo imali još samo dvije male i jednu veću «kuburu» (kupu).

Mama mi je zapovjedila da vidim gdje je tata i da mu dodam «stucku» (testiju) i kantu, naglašavajući posebno: «Neka nam na tulumbi navira friške vode za piće i umivanje, a najprije da dobro opere kantu, jer sam u njoj ispirala ku’injske bespare».

Čim sam kroz vrata stupio na trijem, pogledao sam na lokve u toru i primijetio da se voda u njima ponovo ljeska pod udarcima porijetkih kapi kiše.

Izašavši iz štale tata je nakratko zastao, popravio šešir na glavi, a zatim je ubrzanim korakom pohitrio da što prije ispod ponisko spuštene strehe nadstrešnice, dograđene uzduž dvije trećine štale, izbaci pogled u nebo. Nije bio siguran da li su to što vidi novi tmasti oblaci, ili je mrak gotovo posve zavladao. Uzeo je od mene kantu i stucku i uputio se ka «tulumbi» (pumpi), vodeći računa da ne skrene sa staze nekoliko učvršćene nekolicinom cigli i između njih posutim komadićima crijepova koje je prošlog ljeta ciklon zbacio sa kuće i štale i tako polupao. Mimo ove staze koja se dijagonalno protezala preko tora uredno ograđenog rezanim tarabama, kao i slično učvršćenih staza koje vode od trijema kuće do ograde od taraba prema putu, odnosno do izlaznog prijelaza na put, na jednu stranu, kao i dvorištem prema štali, na drugu stranu, te travnatog dijela šljivika, svuda drugo naokolo prostire se samo duboko raskvašena zemlja i blato. Teška crnica se ovih ranih proljetnih dana, nešto poslije topljenja snijega, a još više od višednevnih kiša, doslovce kazano, rastočila sve do ilovače.

Još dok se prao, tata je osluškivao nedaleko glibanje konjskih kopita, a zatim je čuo i glas koji vuku vrance da izmognu u svom naprezanju; kandžija se koji put najavi u zraku, ali se ne spušta na konje.

Na putu, baš naspram tate koji je upravo prestao sa «viranjem» (pumpanjem) vode, malo otresao mokre ruke i uzeo šešir sa vratnica kroz koje se prolazi u ovaj ograđeni dio gdje se nalazi pumpa, zaustavljala su se kola nakon jedva primjetnog zatezanja kajasa. Konji su načinili dva tri lagana trzaja pojedinim mišićima, kao da popravljaju položaj orme na sebi, a kroz nozdrve su dosta zvučno izduvali višak sluzi i rose. Potom, iz nastalog zatišja i već pogustog mraka začuo se i prepoznatljiv mi glas: «’Faljen Isus, Ivo!» «Navijek bio ‘faljen! Odakle ti, Lovro, po ovakvom putu?» «Ma, evo se vraćam iz Topole. Iskreno, na vazdan mi je trebalo da bi’ premljeo vreću ‘šeničnog brašna. Mor’o sam ići, približava se Uskrs, a ovim kišnim danima se ne vidi kraj; voda na pojedinim dijelovima Crnog puta, a i dalje kroz Jaružane već prelijeva.» «Dobro si ikako uspio, Lovro moj. A sada, kad si na domaku kuće, požuri da se što prije zagriješ, a bogme i konji, jer kiša, izgleda, opet pojačava».

Znao sam da su tata i čiča Lovro Kovačević uvijek imali dobre jaranske odnose i ovo zaustavljanje kola, kao i srdačan razgovor su to samo potvrđivali, ali bilo je to, istovremeno, prilika da i konji malo predahnu prije nego što se samo za kojih trista do četirista metara nađu u svom dvorištu. Još su nakratko razmijenili po koju rečenicu o vremenu, a spomenuli su i za sutra zakazani skup i potrebu dogovaranja i organiziranja pojačanih patrola na savskom nasipu.

«Pa, Ivo, zbogom!» «Zbogom, Lovro!» Kajasa su lagano poskočili po konjskim sapima i začulo se umilno:»Gija, gija, idemo još malo.»

Crnim putom su se vranci posebno izmorili, a ni ovim novoselskim nije im puno lakše. Š ume lako prosijecaju raskvašeni put i točkovi propadaju do pola praoka, a u vagašima i do osovina; u kolotočine se slijevala kišnica i ljeskala na ono malo dnevnog odsjaja koji se probijao kroz pokoju poderotinu prijetećih oblaka.

I dok se klokotanje kolskih točkova i glibanje konjskih kopita blatnjavim putom u daljini stišavalo; bućkanje sve krupnijih kišnih kapi po lokvama svuda uokolo se pojačavalo.

Čekajući poziv za večeru, mi djeca smo se okupili oko peći i uživali u njenom isijavanju, kao da smo u siječnju, a ne u ožujku. Stariji brat je obgrlio gornji dio peći, onaj iznad rerne, u kojem je uzidano nekoliko petnjaka radi boljeg zagrijavanja prostorije. Očito je uživao, a pomalo se i šalio.

Dok se čulo lagano zveketanje zdjela i tanjura, nenadano se oglasiše jedan, po drugi šturak. Izgledalo je kao da smo svi to oglašavanje zapazili, pa je nastala potpuna tišina koju su ubrzo prekinuli mama i tata govoreći, gotovo u isti glas, da bi šturci mogli navještavati promjenu vremena nabolje. Nastao je žamor sa nešto opuštenijim pokretima, čak je neko od djece malo protrčkarao u, inače, skučenoj prostoriji; činilo mi se kao da nam je svima neko teretno breme spuznulo s pleća.

Za večerom se tata blagim, ali pomalo i nesigurnim glasom obratio mami govoreći da je nešto razmišljao kako bi, ako se vrijeme poboljša, već u ponedjeljak sa svojim «partijom» (kako su zvali radni tim) počeo pripreme za odlazak u Motajicu. «Ima vijesti», nastavio je, «da se vrše pripreme za ovogodišnju sječu šume i izradu razne građe. Trebat će tu dosta radnika drvosječa i tesara, a i za rad na gateru. Neki «partijaši» iz Gornje Doline su već išli u Papuk, ali su se brzo vratili, jer je loše vrijeme onemogućavalo početak radova u šumi.» Na to je mama prokomentirala: «ti najbolje znaš šta možeš. Kako je godina počela, nemamo se baš u šta dobro uzdati; ko zna do kada će ove vode potrajati, a kad zakasni sjetva, teško je očekivati da se ujesen skupi dovoljno za zimnicu. A, opet, i tvoje zdravlje, moraš i o tome voditi računa.»

Netom su kašike posve utihnule, a u susjednoj sobi se začulo dječje meškoljenje pod pokrivačima, uz pokoju ljutitu primjedbu: « Sebi si povukao cijeli pokrivač, a ja sam otkriven.» Ubrzo se tata našao kraj kreveta i tiho, smirujuće nam govorio: «Nema zime, uskoro će doći topli dani, a evo će tata sada da svakom od vas zašuška leđa.»

Iz kuhinje je povremeno dopiralo zveckanje posuđa, te mamino i tatino tiho razgovaranje koje mi je, dok sam lagano tonuo u san, sve više djelovalo kao nježno šaputanje bajke uspavanke. Samo se još u špajzu nakratko čulo odlaganje kotla sa splačinama koje će mama ili tata već na prvoj jutarnjoj vatri podgrijati, dodati u njih malo pšeničnih mekinja i kukuruznog brašna i ponuditi objema kravama, s tim što će nešto više dobiti Goluba koja se nedavno otelila.

Rano sam bio budan; nisam siguran da li je to zbog grmljavine koja se povremeno obrušavala blizu kuće, ili je, možda, zbog tatinog kašlja koji ga u zadnje vrijeme zna povremeno i astmatično napasti. U jednom trenutku prolomila se grmljavina i istovremeno je munja posve obasjala veliku sobu (tako smo zvali spavaću sobu). Razmišljao sam o tome da nam je ovaj put kuću od groma spasio (kako je to tata u vrijeme slične grmljavine znao reći) naš snažni čuvar hrast koji desetak metara udaljen od kuće sve naokolo nadvisuje i gordo stražari; svojom vitkošću i visinom mogao bi stajati rame uz rame sa nekim probranim, onim stasitim hrastovima u «branjevinama» Slavonije.

Začule su se krupne kapi kiše kako dobacuju po crijepu, a ubrzo i slijevanje vode sa krova i bučno zapljuskivanje podzida kuće. Neko je u sobi izgovorio da je već šest sati, a tamno je kao da je mrkla ponoć. U sebi osjećam neku tjeskobu. Budan sam, kao da sam dobro naspavan, ali me, ipak, nešto onespokojava. «Kiša je prevršila svaku mjeru», promrmljao sam poluglasno, dok sam se okretao na drugi bok i pokrivač povlačio sve do ušiju. Znao sam da ni ovog dana nema ništa od igre na dijelu livadice podno bašče, još nezahvaćenom vodom koja se svakog dana sve više penje iz Gostinje. Mrštio sam se, ali svoju nemoć u svemu tome prihvatio.

«Za stoku smalaksavaju zimske zalihe hrane, a ispaša se zbog kiša i povodnja sve više izmiče», zabrinuto je tata na glas razmišljao, a mama, također budna, na to je kratko dodala: «Nadajmo se da će Bog dati promjenu na bolje.» I dok se grmljavina postepeno udaljavala i njeni iznenadni udari slabili, ponovo sam otplovio u san.

Probudio sam se kada je starija sestra već nešto pospremala u sobi; mama je u špajzu prebirala po loncima, pomislio sam da je cijedila mlijeko, jer je njegov svježi miris dopirao do mene u krevetu, a tatin glas se čuo sa dvorišta dok je pozivao svog ljubimca psa Murgu.

Prije nego što sam ustao, primijetio sam da kiša više ne pada i kao da će se sunce ukazati. Sestra se i dalje vrti oko niskog ormara, otvara ladice u kojima je složena svečana odjeća i nešto prebire. Ubrzo sam, na moj radoznali upit, dobio odgovor da planira ići na sv. misu; nedjelja je danas, i to peta korizmena.

Izvukao sam se iz toplog kreveta i prešao u malu sobu koja služi kao kuhinja, a po potrebi, naročito zimi, u njoj se postavi i jedan krevet. Prije nego što sam se umio, požurio sam prozoru koji gleda prema istoku, odakle se, kroz oblačne prošarice, sunčeva svjetlost sve bolje najavljivala.

U međi između naše i njive čiče Marka vrapci su još uvijek dosta grupisano prolijetali, kao da smo u kasnim jesenjim danima, a ne ranim proljetnim. Po čičku razigrano skakuću češljugari i kljucaju preostale sjemenke. Iznenada je, tik ispred prozora, proletjela jedna, pa zatim druga sjenica i zalepršale su negdje pod strehom blizu prozora, istovremeno oglašavajući se umilnim pjevom. Nosić sam čvrsto priljubio uz prozorsko staklo u želji da vidim sjenice, ali je bilo bezuspješno nastojanje. U takvom, možda neznatno opuštenijem položaju sam ostao i dalje, jer sam ugledao stričevića Frolu (Florijana) kako u rukama drži rekvizite za igru «piriza i pale» i nešto smišlja.

Ovo je prvo jutro, nakon pet do šest dana, da nije sasvim tmurno i, uz to, da kiša uopće ne pada. Igra «piriza i pale» je bila vrlo popularna, te su djeca jedva čekala lijepe proljetne dane. Međutim, zbog ustrajnih kiša i vode na sve strane, nema se prilike tražiti odgovarajući teren i društvo za igru. Frolo je odlučio da se sam igra ovdje u šljiviku, uz kuću. Bit će to, očito, samo «pirizanje» radi uvježbavanja dobrog pogađanja «piriza» (komad čvrstog i oblog drveta, dužine oko pet do sedam centimetara i približno upola manjeg promjera), jer su za igru «piriza i pale» potrebna najmanje dvojica igrača i odgovarajući teren, na primjer neki širi pašnjak; u Novom Selu je za ovu igru najbolje odgovarala greda Utvaja.

Meni se činilo da su piriz i «pala» (palica) sasvim novi, čak i ukrašeni nekim rezbarijama. «Frolo ih je», pomislio sam», «pravio ovih kišnih dana, pripremajući se za lijepo proljeće, a možda mu je i tata, moj stric Marko, u tome pomagao». Piriz je bio nešto duži nego što obično treba (dug je skoro 10 cm) i na oba kraja je jajoliko oblikovan; svojom dužinom je mogao poslužiti za igru «piriza i pale». Kako sam se sutradan uvjerio, na pirizu se nalazi jedino neka mala rezbarija, toliko da se lakše prepozna vlasništvo, dok je palica duga oko pola metra i bogato je izrezbarena na onoj nešto tanjoj polovici prema rukohvatu; tu su se nizale duborezom iskazane minijaturne figure domaćih životinja: psa, krave, konja

I krenulo je. Dobro zahvaćen palicom piriz je zavitlao preko lijepe (iako još uvijek neizlistane) krošnje jabukovog stabla. Udarci su više puta ponavljani iz uobičajenog, bočnog stava i gotovo svaki put uspješno. Obzirom na svoju dužinu i oblik, piriz je često letio preko krošnje poput kakvog propelera; koji put mi je izgledalo kao da je visoko iznad krošnje zastajkivao, pa onda okomito padao. Zatim je Frolo zauzeo stav napola leđima okrenut prema stablu i piriz je zavitlao iznad krošnje kao i ranijih pokušaja. I tako se «pirizanje» sa statičnim suparnikom krošnjom nastavljalo uz redovno mijenjanje stava za svaki novi udarac. Znao sam da ovo nije prava igra «piriza i pale», ali mi se sviđalo to što sam vidio. U meni se razvijala zavidnost na Frolino uspješno pogađanje piriza i postizanje njegovog planiranog bučnog kretanja iznad krošnje jabuke.

Ne udaljavajući glavu od stakla, tijelom i rukama sam pomalo oponašao neke Froline pokrete. «Jest, on je malo stariji i malo je veći od mene, ali mogu i ja, samo da mi on nešto malo pokaže», razmišljao sam u sebi i pomno pratio putanju upravo zavitlanog piriza.

U jednom trenutku za pirizom je neplanirano zavitlala i palica. Trgao sam glavu od stakla, a potom i primijetio da je palica ostala sapletena u krošnji. Nakon kraćeg nepomičnog stava i pogleda za palicom, Frolo se osvrnuo lijevo, pa desno i, očito, našao rješenje. Odlučio je uzeti rašljasti podupirač štrika na koji je strina Ana nedavno prostrla oprani veš. Uspješno je oborio palicu sa krošnje i kada je vraćao podupirač tamo odakle ga je uzeo, primijetio je da se jedan dio veša spustio u blato; baš u tom trenutku mama mu se odnekud pojavila sa gromoglasnim povikom: « Dat ću ja tebi i piriz i palu!» Frolu kao da je odjedanput nešto odbacilo od zemlje; naglo je odskočio objema nogama istovremeno i za tren oka klisnuo prema Gostinji, nestajući među kuburama kukuruzovine postavljenim na njivi iza šljivika, a meni je tek tada u lijevom uhu zabubnjalo mamino povišeno upozorenje: «Tunja moj, koliko puta ću ponavljati, idi se umivaj, pa za siniju!»

 Anto Oršulić, Zenica

Postavio bih ti pitanje koje me muči već dugi niz godina, ali ne mogu sam naći odgovor. Mora li postojati zlo na ovome svijetu, te ima li ono i neke pozitine konzekvence? Jer da bi postojalo svjetlo, mora postojati tama. I narod kaže: Svako zlo za neko dobro”. Vidim da je zlo patnja cijeloga čovječanstva, od postanka pa nadalje. Je li potrebno sve to zlo koje okružuje čovjeka, je li potrebna ta bolest? Ako je to zlo tako jako da mora postojati, da li svemogući Bog, kao neograničeno dobro, može to zlo uištiti? 

Upravo činjenica da zlo prati svaki ljudski život i da ni jedan čovjek u svome srcu nije sretan što ga zlo snalazi, svjedoči o tome da je zlo stranac u našem biću, nešto što našoj naravi, našem življenju i kozmičkome skladu ne pripada. Ali ono prati svakoga i sav ambijent u kojemu čovjek živi, – sav Božji dar čovjeku. Tako je zlo kao tajna prvenstveno vezano s tajnom čovjeka. Ono, uostalom, i najočitije prodire u svijet stvorenja po čovjeku, po tajni njegove slobodne volje. Bez ispravnoga shvaćanja istine o čovjeku, nitko ne može razumjeti ni tajnu zla. 

Pobuna anđela nastala je zbog čovjeka! Zavist, jednog od Bogu tada najbližih anđela, suprostavila se Božjem naumu da divotu Čovjeka stvori. Ta zavist je izvorište svih zala u sva ljudska vremena. Ali tko je kao Bog da bi Mu se smio i mogao suprostaviti?! Želeći izbaciti čovjeka iz reda blagoslovljenih Božjih stvorenja, Sotona i anđeli, koji su uz njega pristali, izbacili su sebe iz toga blagoslovljenoga reda. Iako su iskusili užas progonstva, nisu se odrekli mržnje protiv čovjeka i zato moraju u njemu vječno ostati. Želja za uništenjem čovjeka tako ih je zadojila da ga ne prestaju mamiti u svoje progonstvo. Koriste priliku iskušavanja naše slobodne volje da nas nadahnu na odbacivanje našega Stvoritelja. Tako je zlo prvenstveno usmjereno na čovjeka; nadahnjuje ga da i on prkosi Bogu, ne bi li ga Bog odbacio. Dakle, iz zavisti prema čovjeku, Sotona mu neprestano nudi grijeh; da ga upropasti.

Potiče ga da krivo upotrijebi slave Božje i vlastitog života u njegovoj ljubavi. U tome se sastoji grijeh; njegova opačina prema Stvoritelju, a po čovjeka smrtonosna posljedica. Sila grijeha izvire iz prisustva i djelovanje paklenoga nadahnitelja. Ali Crkva, opraštajući grijehe u ime Isusovo i izgoneći zloduhe silom njegova svetoga imena, može osloboditi svakoga čovjeka. Da je to istina, neprestano svjedoče mnoge spašene duše. Velika obraćenja grešnika su pravi biseri na haljini njezine pobjedonosne povijesti.

Jedino judeokršćanska Objava ne povezuje zlo s ljudskim životom, nego ga otkupljenjem odvaja od čovjeka na djelotvoran način i tako oslobađa čovjeka. Ni rješenja koja su ponudile filozofije niti rješenja koja nude druge religije, ne mogu objasniti tajnu zla, tajnu smrti i tajnu patnje kao što je to djelom i proroštvom dokazao biblijski Bog kroz sva vremena, a naročito u osobi i djelovanju Isusa Krista i njegovih svetih sljedbenika u Crkvi kroz posljednja vremena. 

Biblija objavlju da je grijeh izvor zla. A grijeh je neposluh poretku koji je Stvoritelj udahnuo u svako stvorenje i učitav svemir. Jer Stvoritelj, koji je darovao stvorenju život, darovao ga je na takav način, u takvom daru i u takvom prostranstvu da sve može postojati jedno pokraj drugoga i u takvom prostranstvu ne ranjava, da je sve u svemu dar, da je raj stvarnost blaženoga zajedništva svih stvorova u Bogu. Taj poredak je volja Svevišnjega što je Riječ njegova objavljuje i u njoj nudi savez vječnog mira s ljudima. Ta volja je već prvome čovjeku rekla da svaki prijestup njezina izvornoga reda rađa smrt i uvodi zlo u svijet. I otkrila je ljudima postojanje nevidljivoga njihovoga neprijatelja, nadahnitelja zla, ljubomornoga protivnika, Sotone. 

Ne postupati po zapovjedi mudrosti, koja je sve stvorila, znači uvesti nered među sva stvorenja. To znači bitno ustati protiv sveg stvorenja, ali i izazvati sve stvorenje protiv sebe, uvesti nered i u svoj vlastiti život.

Znamo da nas svaka pogreška skupo košta. Eto, to je iskustvo, što ga ima svaki čovjek, mala sličica velike kozmičke stvarnosti koji, ako svoje povijesno iskustvo ima čitavo čovječanstvo. Svaki nam se grijeh teško osvećuje, suprostavlja nas svemoćnoj volji Božjoj i pretvara nas u njegove neprijatelje. A jao onome tko ustaje protiv Svemogućega. Bog, izvorni Subjekt, po svojoj dobroti je učinio čovjeka subjektom svoje ljubavi. I sve što je stvorio, stvorio je da bude dar svetom čovjeku. Tko god subjekte Božje ljubavi i ono što im po ljubavi Božjoj pripada pretvara u objekte svoje požude i oholosti, samoga sebe pretvara u objekte Božje osvete, pravednoga Božjega gnjeva. Sav će svemir poći s njim u boj protiv bezumnika” (Mudr 5,20), stoji u Knjizi Mudrosti. A u Sirahovoj: Jer stvorovima svima, od ljudi do životinja, a sedmerostruko grešnicima prijeti smrt i krv, i boj i mač, nesreće, glad, patnja, kuga. Sve je to stvoreno za grešnike i zbog njih je do potopa došlo”. (Sir 40,9) 

Sve što nas okružuje i ispunja, što vidimo i ne vidimo, sve osim zlih duhova, dar je Božji nama. A jedini dostojan dar naše slobodne volje tako uzvišenom i dobrom Bogu trebalo bi biti poštivanje njegova vječnoga poretka, vjernost vječnoj istini, to jest poštivanje onoga svetoga Zakona koji održava red u svemu, koji je postavljen usred blagoslovljenog svijeta živih, usred zemaljskoga raja. A to je zakon ljubavi. Život u ljubavi neizmjernog Darovatelja neshvatljivo brojnih blaženih darova to je zapravo raj. Takva je Zemlja bila u početku, prije nevjere i njezina ploda moralne i ekološke katastrofe. Bog je šetao zemaljskim rajem. Bog je izbliza motrio čovjeka u edenskom vrtu. Ono stablo usred vrta, s  kojega bijaše zabranjeno okusiti plod, bijaše tajna Božjeg autoriteta s kojim se stvorenje ne smije izjednačiti, jer bi tako pogazio vječnu istinu i u laži našlo svoju smrt, to stablo bijaše vertikala odakle se oglašava zapovjed koju ne smijemo prekršiti. To stablo je do dana današnjega ostalo na Zemlji. Ono je zapravo stablo savjesti u nama. Kad okusimo plod toga stabla usred svoga duhovnog svijeta izjednačivši se s Bogom, kad sami po sebi određujemo što je dobro, a što zlo kušamo smrt, kušamo onaj nemir, onu kaznu, ono prvotno progonstvo iz rajskoga stanja duše, onu odijeljenost od Boga i više nam ni jedno stvorenje, pa ni vlastiti život nije od slasti, nije dar već živa osuda, progoni nas i sve nam pretvara u gubitak. Prvotni nered praroditelja očituje se u našim grešnim sklonostima. Tražeći užitak mimo Boga, smrt nalazimo kao i oni. Taj istočni grijeh iz našega bića uklanja  jedino Sveto Krštenje i dar Duha Kristove prvenstvene i savršene podložnosti Bogu. Samo po Kristu, srce se nanovo vraća u raj. Zato oni koji vjeruju u Krista, u ovome mučnome svijetu pjevaju radosno poput Danijela u užarenoj peći, jer im sva zla ne mogu naškoditi. 

Svaka se duša rađa s osjećajem rajskoga dara svega onoga što je u radosti okružuje i ispunja. Svako dijete se osmjehuje svojoj majci, svome ocu, svojim bližnjima, ljepoti voda, ljepoti neba i zemlje. Svakoj životinji, svakoj biljci s pažnjom, s povjerenjem prilazi. S toliko nježnosti dijete prilazi maloj točki na stolu, muhi, sićušnoj mrvi! Sve mu je divan dar. To je izvorno rajsko stanje duše što nam ga na početku životnoga puta, Bog daje za pouku, da bismo ga po blaženoj uspomeni kasnije tražili u svojoj vjeri i postigli u Kristu. 

Mudrost nam je tu uspomenu na raj sačuvala pri svakom pojedinom rođenju, da nas živo podsjeća na prve stvarnosti biblijske objave. Uistinu sve nam je Bog dao na dar. Čuvajući njegovu Zapovjed, sve nam je na blagoslov. A kršeći je, sve se okreće na propast. 

Slobodni smo izabrati i suprotno od zapovijedi Božje: to je dokaz da smo obdareni slobodnom voljom. Ona je najveći dar božje ljubavi čovjeku. Ono što tim darom izaberemo, to moramo i iskusiti, do dna iskapiti čašu svoga izbora. Izaberemo li Boga, baštinit ćemo njegov vječni blagoslov; blaženstvo njegova raja. Izaberemo li prekršaj moramo iskusiti i njegove posljedice. Znajući čovjekovu slabost i neznanje, Bog nam ni u praroditeljskom ni u osobnim grijesima nije dopustio potonuće u trajnu posljedicu grijeha, u potpunu odijeljenost od Njega i svega njegovoga dara, a to znači i od samih sebe u bitnom smislu naše naravi; to je ono kada čovjek vječno postoji, jer mu je duša besmrtna, ali mu vječno nedostaje sve bez čega ne može živjeti te je nečovjek. Predokus te vječne strahote ima čovjek svaki put kada je u stanju grijeha; sve ima, a ništa mu ne vrijedi jer mu je oduzeta slast svakog Božjeg dara. Da sasvim ne propadnemo, dobri Bog nas je zatvorio u jedno vremenito stanje grijeha, dajući našoj slobodnoj volji dodatnu, ali i posljednju priliku da se  odluči između blagoslova i prokletstva. Imajući djelomično iskustvo i jednoga i drugoga u ovome smrtnome životu, ne može se reći da čovjek nije znao što izabire. 

Sada dakle živimo u vremenu Milosti koje je ograničeno, u kojemu kušamo zlo i dobro i u kojemu se srcem moramo sasvim jasno opredjeliti. Da ne bude zabune, svaka neopredjeljenost za dobro jest opredjeljenost za zlo. Jer je odbijanje dobra zlo. Dakle i mlakost i kolebljivost spadaju u zlo. 

Važno je znati da Biblija spominje vrijeme Milosti, a ne vječnost Milosti. Š to je Milost? Milost je obnova naše, u grijehu srušene naravi, dar i moć povratka u prvotnu svetost. Milošću se možemo svim srcem vratiti prvotnoj zapovjedi života. Okusivši gorki plod svoje anarhije, Milošću se možemo vratiti u prvotni Božji red života što ravna svim stvorenjem, možemo iskazati ljubav prema dobrome Bogu kojega smo uvrijedili. Milošću Mu možemo postati vjerni i ubuduće ustrajati u dobru. 

Oraćanjem, povratkom u poslušnost, Milošću Božjom nam se nanovo duša vraća u rajsko stanje te zakon propasti gubi moć nad nama. Sveci u sva vremena svjedoče to, a u Katoličkoj crkvi ih je po strogim uvjetima kanonizacije, već oko deset tisuća. Tijela im se u ognju nevolja čiste, ali im je duša u blaženstvu vjere spašena. Svjedoče Kristov život u sebi; onaj život koji otkupljuje, spasava i uskrisuje bližnje. Oni sami ne traže obnovu ovoga života, u svakom vidu privremenoga i nesavršenoga, nego u nutrini im se kao u sjemenu formira stvarnost konačnoga života vječnoga kojemu će biti pridodano i novo tijelo nad kojim neće vladati vremenita propast nego vječna postojanost blaženoga mira. 

Postoje dvije stvarnosti: vječnost i vrijeme. Sva vječnost je pod zakonom neraspadljivosti, a svo vrijeme je pod zakonom raspadljivosti, odnosno pod zakonom propasti. Duša bira između vječnost i vremena. Grijeh svojom posljedicom otkriva svu istinu o čovjeku; potvrđuje istinitost prvotne Božje zapovijedi, jer zaista je njegov plod smrt. Tko griješi, razara vlastiti život. Na grijehu se otkriva i sva dubina Božje dobrote prema čovjeku. Nisu je prvi ljudi bili svjesni u početku. Isto tako, kad smo se rodili, osobno nismo imali pojma da od Nekoga potječemo, da Nekome dugujemo zahvalnost za sve. Tek kada smo počeli gubiti, shavtili smo kako nismo vlasnici svoga života niti je išta što imamo neotuđivo naše. A kada smo potražili Vlasnika, On nam se otkrio. Obnovio je što smo  izgubili i tako nam potvrdio svoju naklonost, ljubav i dobrotu. Mi, zaista živimo od ljubavi Božje. Sve što imamo, dar je njegove dobrote. 

Biblija otkriva kako je Bog svojim smilovanjem, na neki način, dao čovjeku više nego u početku, kad ga je stvarao. 

Ni u početku čovjek nije morao sagriješiti, premda je imao slobodnu volju bez iskustva zla, jer je vjernošču Božjoj zapovijedi mogao izbjeći grijeh. A sada, kada mu vlastito iskustvo potvrđuje istinitosti Božje Riječi, a spasen milosrđem, ne može više griješiti kao da je u neznanju, niti ga neznanje može ispričati pred Bogom. Prvotni mu je grijeh trajno uspisan u rane Sina Božjega i zauvijek je u Krvi Kristovoj uništena njegova smrtonosna moć. Sada živi od milosrđa; a ne više od svoje slobode. U milosrđu je veći nego u početku. Milošću je izabrao Boga i baštini njegov Život i njegovu Slobodu, što je neizmjerljivo više od čovječjeg života i čovječje slobode. Sveti Pavao kaže da u početku čovjek bijaše živa duša, a u Kristu životvorni duh. (1 Kor 15,45) U Bogu je izvor vječnoga mira za kojim od iskona žeđa svaka duša. Božji prijatelji baštine trajni mir, a mir je sigurnost I punina života u Bogu. 

Evo, na temelju ovih misli neka te Duh Božji vodi u svu istinu. 

Zlo ne može imati nikakva pozitivna ploda. Ono je zlo i ništa drugo. Da bi postojalo svjetlo, ne  mora biti tama. Svjetlo je svjetlo. A tama je tama. I nije istina da je svako zlo za neko dobro. Ne, to je Đavolova sugestija; zabluda dualizma u kojem je Babilon propao, u kojem je komunizam propao, u kojem će propasti i svaki novi ljudski pokret u tom duhu. 

Pod teretom grijeha duša se obraća milosrdnom Bogu i u Njemu nalazi spas. Svako dobro što ga baštini obraćenik, ne dolazi od njegovoga prijašnjega zla, nego od milosrđa Božjeg koje je uklonilo svako zlo od njega i Milosti kao izvora svakoga dobra. Biblija je jasno objavila kraj svakome zlu nad svima koji se Bogu vraćaju. Prijatelj Božji ne sluša što narod govori, jer narod uvijek ispovijeda svoj grijeh ta, usta govore čega je srce prepuno (Mt 12,34). Prijatelj Božji sluša samo što riječ Božja objavljuje i njoj služi. A Riječ Božja nikoga ne potiče na grijeh niti igdje veli da je zlo čovjeku korisno. Ne reci Od Boga je grijeh moj” jer što on mrzi, neka ne čini. I ne reci: On me je zaveo”, jer njemu grešnici ne trebaju . Gospod zna svako djelo čovječje. Nije nikada zapovjedio nikom da bude bezbožnik niti dao dopuštenje za grijeh.” (Sir 15,11-12, 15, 19b-20) 

Često i s ljubavlju čitaj Sveto pismo: posebice Novi zavjet. Čitaj ga sebi na utjehu, jer je u njegovoj riječi svjetlo istine i sila života. Ali ga ne tumači mimo Crkve, niti ga čitaj, a da se ne hraniš otajstvom Utjelovljene Riječi u Svetoj Pričesti. 

Rajko Bundalo