Svakako pročitati

Nedugo iza doručka tata je krenuo na skup zakazan pred dućanom Pavlićevim (Pavla S. Vonića); klepalo je već nekoliko puta pozivalo, mada je ovaj skup i ranije usmeno najavljivan. S očevima je pristiglo i nekoliko djece koja su na raskrižju putova iskoristila pogodan teren da protrčkaraju; najprije su se motali između okupljenih očeva, a zatim se otiskivali i malo dalje niz blatnjavi put. Tu gdje su se skupljale pozvane starješine domaćinstava, put je bio ocjedit i s malo blata, jer je ranijih godina tu u nekoliko navrata, i više nego na nekim drugim dijelovima novoselskog puta, posipan šljunak, ali je tome naročito doprinijelo neplanirano rasturanje kamara šljunka i pijeska namijenjenih za gradnju novog

dućana, odnosno kuće u kojoj bi, pored stambenog, bio i prostor za dućan. Iza kamare pijeska, dalje u dvorištu su se nizali brojni debeli stubovi složene nove cigle, odakle smo znali «posuđivati» po koju ciglicu za premošćavanje lokava vode i blata na obližnjem dijelu puta.

Ožujsko sunce, iako još uvijek nejako, pomoglo je da se skup održi na otvorenom. Osnovno i najbitnije bilo je to da se pripremi dodatni raspored noćnog dežurstva na obrambenom nasipu, jer je Sava sve više rasla. Unutarnje vode su se još mogle trpjeti, mada je u nižim dijelovima dolinskih sela voda stizala do praga nekih kuća u Donjoj i Gornjoj Dolini, te na Jazmaku u Novom Selu.

«Obrambeni nasip je jako opterećen silinom Save; mora se početi sa pripremanjem dasaka, kolja i vreća sa zemljom i pijeskom da se na nekim dijelovima podigne nivo nasipa, ili da se pojačaju bedemi gdje vodena struja jače udara», isticao je jedan od učesnika u dežurstvu protekle noći. «Na nekim dionicama», nastavio je isti glas, «ima još svega 50 70 cm nasipa iznad vode. Svi znamo šta bi se desilo ako nasip popusti. Većina kuća na području sva tri sela bi bila posve poplavljena. U donjem dijelu Novog Sela sve do krova bi bilo pod vodom, a ni ostali dio sela ne bi puno bolje prošao. Suvo tlo za stoku, naprimjer, moralo bi se tražiti tek tamo negdje oko Topole».

Pojačano dežurstvo i druge obveze i aktivnosti u vezi sa obrambenim nasipom su prihvaćene bez pogovora. I dok su brojni pogledi prisutnih križali nebom između djelomice pokidanih kumulusa, iz više usta se istrgao uzdah želje i nadanja da će današnji prestanak kiše potrajati duže. Zatim se izdvojilo nečije glasnije razmišljanje; govorio je kao za sebe, ali, ipak, dovoljno čujno: «Samo da bar Sava prestane rasti, mada to najviše zavisi od toga da li je kiša prestala u njenom gornjem toku. A ne daj, Bože «, nastavio je sa većim naglaskom, «da se sada pojave još i bizani, oni crni đavoli» (misleći na bizamske pacove), «jer raskvašenom i opterećenom nasipu ne bi trebalo ništa više od nji’ovi’ bušotina!» «Neće, valjda, i taj belaj», začuo se jedan piskutavi glas, dok je većina prisutnih zabrinuto samo odmahivala i glavama i rukama.

Na kraju je čiča Vinko, seoski knez i voditelj ovog skupa, najavio da će, ako sve dobro prođe, da ne bude većih šteta od Save i unutrašnjih voda, i kad se prosuši zemlja i putovi, tražiti jedan skup i ovakvo složno dogovaranje za izvoz šljunka iz Save ili laminačkih majdana radi nasipanja puta kroz selo, prvenstveno na kritičnijim mjestima.

Većina učesnika skupa se, zatim, uputila prema Gostinji, odakle su planirali čamcima krenuti u crkvu na nedjeljnu misu.

Na putu od čiče Š okine (Luke Š Šokića) kuće, pa do Gostinje, na nekoliko mjesta vagaši su puni vode i blata, te su pješaci prelazili na desnu stranu puta, preko šamca (šanca) ispunjenog vodom, te nastavljali stazom koja se krivudavo provlačila širokom međom obraslom kupinom, glogom i, naročito, gustim grmovima trna, u kojima su se još uvijek skrivale brojne neotpale crne kukinje.

Iz Gostinje pred kućom čiče Frole Bilina (Florijana Kneževića) krenulo je nekoliko čamaca u pravcu Gornje Doline. Na laktu puta Novo Selo G. Dolina, ispred pravca koji se blago penje između njiva i bašči obitelji Tutića i Kovačevića, Osorna se spojila sa Osetnom i čamcima je vodeni put otvoren sve do blizu crkve.

Ja sam s tatom krenuo kući i priupitao sam ga da li će on ići  čunom u crkvu, iako sam već ranije saznao šta je planirao. «Da, sine, obećao sam odvesti našu Teru i Mandu čiče Vinka i strine Ruže.» I čim je izgovorio ovu rečenicu, nekako ubrzano nastavlja: «Ti znaš da je čun malen i vrtljiv, a voda je velika. No, ne brini se, ako bude lijepog vremena, nas dvojica ćemo ići u posebno vozanje», govorio je tata kao da čita moje želje, a ja sam osjećao da me cijelog prožima toplina njegovih umilnih riječi i laganog tapšanja po ramenu.

Ispunjen neomeđenim zadovoljstvom, uskačem sa potpitanjem: «Tata, da li ćeš i mene voziti u školu u čunu, kao što si vozio baju Lozu (Alojza)?» «Pa, ti ove godine treba tek da kreneš u školu, ako bude trebalo tata će te voziti, ne brini», nastavljajući da dalje poluglasno razmišlja o tome kako bi dobro bilo da što prije ni čunovi ni čamci ne budu potrebni Dolincima za ovakve prevozne potrebe. Znao je da u ovo vrijeme nitko nije ni pomišljao ozbiljno da se u Dolini pravi crpna pumpa, makar kakva takva, koja bi mogla bar ublažiti rast unutrašnjih voda. «Možda će za ovako nešto trebati počekati još dosta vremena!» Izgovorio je ovu rečenicu naglašeno i sad već sa  primjetljivim grčem na licu, jer se prisjetio i vijesti koje sve češće dopiru i uvjerljivo kazuju da se plamen strašnog rata širi Europom; neke podatke iz tih vijesti je nabrajao, a zatim zaključio: «Teško je vjerovati da neće i ovamo stići ta pošast.» Nekako mi se učinilo da je ovu zadnju rečenicu izgovorio obraćajući se meni, te sam zastao. Njegove ruke su se našle na mojim ramenima i dugi pogledi su nam se susreli. I danas mi živi u sjećanju dubina i svjetlost plavkastih očiju. Pogled je trajao i puno nemušto govorio, a zatim se i začulo: «Ne brini, sine, razgovarat ćemo mi i o nečemu veselijem, čim se ja vratim.» Znao sam da ponešto od svega onoga što sam čuo iz tatinog poluglasnog razmišljanja nisam dobro razumio, ali sam, ipak, bio nekako uvjeren da imam osobno pravo tražiti od svakog moćnika (u tom času ga nisam znao imenovati) da otkloni uzroke koji su unijeli oblake u tatinu dušu, kao što sam neizrecivo želio da se njegovo lice što prije prelije bar tračkom radosne nade.

Rastali smo se uz tatino naglašavanje da naš dogovor za posebno vozanje ostaje do prve pogodne prilike; tata je krenuo u pravcu Gostinje, gdje je bio čun zavezan za vrbu, a za njim su već pristizale Tera i Manda.

Ovaj dan je prošao bez kiše, ali su se tmurni oblaci stalno naganjali nebom, čas podignuti, čas spušteni. U večernjim satima, kada je mrak, potpomognut oblačnošću neba, već gotovo posve zavladao, ispred prozora naše male sobe, koji gleda u šljivik, prosijevale su baterije i poneki fenjer; to je mladež, izbjegavajući razglibani put, stazom kroz šljivike, a djelomice i preko bašči, prolazila u pravcu raskrižja pred dućanom. Za kratko vrijeme se skupilo podosta momaka i djevojaka, pokoji mlađi bračni par i nekoliko djece iz obližnjih kuća. Loše vrijeme, a posebno visoke unutrašnje vode i na nekoliko mjesta preplavljen put za G. Dolinu onemogućili su odlazak u crkvu, na večernju, pa su se, evo, ovdje skupili radi nedjeljnog druženja. Vrijeme je korizmenog posta i priprave, te je izostalo uobičajeno igranje i pjevanje, ali nije manjkalo dosta skrušenog razgovora o nekim ponaosobnim, a još više zajedničkim ovodnevnim pitanjima; otpjevano je i nekoliko prigodnih korizmenih pjesama, i to najprije po manjim grupama, a zatim i uglas gotovo svih prisutnih.

 Mrak je postajao sve tmastiji i počinjale su da se pojedinačno najavljuju krupne i hladne kapi kiše. Mladež se najprije uskomešala, da bi, potom, pohitjela svojim kućama. Glasovi su se kroz mrklinu noći udaljavali i brzo utišali, samo se nešto duže, i to tek tu i tamo, primjećivalo sjevuckanje poneke jače džepne baterije «reflektorice», dok su iz daljine, prije grmljavine, najavljivale se i parajuće varnice  munja.

Na trijemu sam se još malo zadržao, osluškujući kako se «gornjak» sapliće u šljiviku, u brojnim krošnjama šljiva ranki, bjelica i pokoje savke (požegače), ali i svuda oko kuće, u krošnjama usamljenih stabala hrasta, klena, brijesta i jasena, dok su sve gušće i sve krupnije kapi kiše kljucale po crijepu i bućkale po već i ranije ispunjenim lokvama vode svuda naokolo. Odjednom se vjetar naglo pojačao i kiša je zasula sa svih strana, pa sam utrčao u kuću kao oparen.

Kišno žuborenje niz krov i mumljanje grmljavine koja se približavala otpratilo me je nevoljnog u krevet. Zaspati nisam mogao zadugo; kroz glavu bruje nevesele misli u vezi sa neizvjesnošću o trajanju ovog kišnog vremena i opasnosti koju donosi unutrašnji povodanj, a iznad svega je strah od daljnjeg rasta Save.

Gromovi se široko oglašavaju, nekako iz svih pravaca, i kao da se međusobno nadjačavaju, dok buka iza toga uskomešano tutnji i sve zaglušuje. Iznenada nastupi kratko zatišje, a potom se naglo, slapom otvoriše kišni oblaci i kuću snažno zapljusnu voda sa svih  strana. «Ovo je prolom oblaka», progovorih poluglasno. Misli mi se iskidaše, a jeza se uvuče u mišiće.

U krevetu sam u klečećem položaju, tijelo mi je u grču, a pogled pun molbe usmjeren je nagore. Išao bi pogled i dalje od tavana, puno dalje, ali priječi mračna zavjesa. «Da mi je barem vidjeti onu rupicu nastalu nakon što je iz tavanske daske iznad mog kreveta iskočio dio kvrge. Gdje su sada one dvije mišije kukinjice koje su me jednog sunčanog dana, dok sam se pripremao za popodnevno spavanje, zacakljeno posmatrale; bio je dovoljan, sjećam se dobro, samo moj lagani udarac dlana o dlan i kukinjice su naglo zalepršale u suhom zrnju kukuruza na tavanu.»

Snažni prasak groma negdje blizu kuće strese me i vrati iz kratke odsutnosti. Glavu još više podižem, a pogledom upinjem; želio bih vidjeti da li se nazire skori prestanak olujnog naleta. Počinjem i gotovo glasno izgovarati: «Ima li igdje zvijezda? A mjesečine je ove noći trebalo da bude (po kalendaru) od večeri do zore; koliko je noći nisam vidio ni za samo trenutak?!» Ponovni prasak groma mi prekida razmišljanje i vraća me u grozotu trenutka. Čujem kao da pljusak pojačava. I još gore od toga; pljusak se pretvorio u potok koji teče niz krov.

Tijelo mi u grču već trne, te zamuckujući šapućem: «Bože, samo da ovo makar smalaksa, da vjetar ne digne krov; neće nas, valjda, posve potopiti!» Samo Nebo zna odgovor na moja iskazana i neiskazana strahovanja, na moja podrhtavajuća pitanja i ustreptale želje u ovom času.

Misao mi snažno podupire želje, te istrgnu lastavice iz zjenica i ponese ih. Našle su one i onu rupicu u tavanskoj dasci; pod krovom se stresoše zbog uzavrele buke nastale od kišnog pljuska, te naglih udara vjetra i treska gromova. U tijestu tame i ruljanju buke lastavice se sjedinjuju i kroz nezastakljeno okno na zabatu izlijeće objedinjena želja: vidjeti izlaz, kraj ovom belaju! Debeli kišni oblaci su kao kaskadasta vodena ljesa; ni parnice munja ne dopiru, ali želja lastavica, ipak, i kroz takvu tminu nastavlja; traži  ona bar tračak nebeskog plavetnila, dok mi na usnama podrhtavaju jedva čujno izgovorene riječi: «Dragi Isuse, Gospode naš, spasi nas!»

Krupne kapi vode već se čuju kako čvakaju po tavanu; popustio je «nefolcovani» crijep, pogotovo na dijelovima krova gdje je postavljen jednoslojno. Tata i mama koriste sve raspoloživo posuđe i na tavanu podmeću pod kišne curke;  stariji brat i sestra su im priskočili u pomoć, dok ja, sav odrvenjen, pokušavam kroz silinu kišnog žubora u kojem se našla kuća prepoznati prve kapi koje su već i kroz tavan prošle i tapkaju ovdje negdje vrlo blizu, kraj kreveta.

Minute su kao sati. Ima me i, opet, nema A onda, nekako iznenada, prenuo sam se i pretvorio u uho; čujem kako je negdje podaleko prasnuo grom i kako se njegov udaljavajući eho vrlo brzo topi. «Pa, to me više ne zaglušuje bučni pljusak. Odmiče se, dakle, a s njim i vjetar; prolazi ono najgore», zaključivao sam u sebi sa dozom izvjesne nesigurnosti, a potom poluglasno dodao: «Hvala Bogu, ostadosmo živi!» Za nedugo su u sobu, kroz odškrinuta vrata, počeli da dopiru tračci nejake svjetlosti fenjera koji se spuštao sa tavana i začule su se tatine riječi: «Neka posude ostanu gore do jutra, može naletjeti, ne daj Bože, ponovo ovako nešto, jer nebo je i dalje puno kišnih oblaka.»

Ubrzo su fenjer i lampa ugašeni; svi smo u postelji i u kući je zavladala tišina. Na zabatu štale je prestala da klepeće daska koju je večerašnji nalet vjetra otrgao u njenom gornjem dijelu, pa sada u nastalom zatišju mirno visi, a kišne kapi se urijeđeno i jedva čujno oglašavaju po lokvama oko kuće.

I dok još osluškujem kako s vana dopire sašaptavanje grančica u ogoljelim krošnjama, tijelom mi prolazi blago, opuštajuće strujanje. Iz susjednog kreveta počinje da dopire lagano hrkanje, dok usitnjene kapi kiše sve mekše tapkaju po krovu i prozorima. San me sve više grli; prepuštam se.

U carstvu sna se gubi opuštanje koje mu je upravo prethodilo. Odjednom sam pun tjeskobe Teško koračam kroz blato i vodu, prihvatajući se čas za maminu, čas za tatinu ruku. Negdje smo već na Mestanju; puno je svijeta u širokoj koloni, a tu je i krupna stoka koju odrasli usmjeravaju štranjgama. Blatnjavi put posred grede Mestanja se otegao, otegao Mrklo je, ništa se ne vidi, a ipak znam da nas je puno, da smo tu svi iz Novog Sela. U ušima odzvanja vijest da negdje oko buruma savski nasip popušta, svakog časa strašni val će stići i sva dolinska sela će biti poplavljena, a i mnogo šire. Samo da što prije stignemo na potez savskog nasipa iznad Gornje Doline; kažu da će on u tom dijelu izdržati.

Kiša nas bez prestanka prati. Čujem kako mi noge gacaju po razrijeđenom blatu, ali to, nekako, ne osjećam; i ne pokušavam odgonetnuti kako je to moguće, nego počinjem, kao na javi, brinuti o tome kako ću pregaziti vodu na onom dijelu gdje se put sa grede Mestanja spušta preko Stanca, da bi se, potom, malo podigao i izašao kod Budića kuća u G. Dolini. Ovih se dana pričalo da je ćuprija na koritu Stanca poduboko pod vodom, a i dobar dio puta. Razmišljam kako je voda na tom dijelu puta meni iznad pasa, možda i do vrata, pa će me, vjerovatno, neko morati i nositi. Razmišljanje i zabrinutost u vezi sa gaženjem vode se, međutim, počinje topiti i nestaje; opet osluškujem samo kišu i glibanje nogu.

Obavijena modrim plaštem noći i strahovanja, pod teškim bremenom zabrinutosti i neizvjesnosti, kolona naprijed grabi, grabi

Nekako odjednom smo već na okupu i puno više nas je; tu smo iz svih dolinskih sela. Visoko ispred naših glava zaustavlja se čeoni dio neke velike drvene kuće. Kao kroz prvo najavljivanje zore počinjemo nazirati da je ispred nas, zapravo, ogromna lađa čiji se prednji dio nadvio iznad Gradine, na onom dijelu gdje su bašče školska i Džajićeva i gdje smo se ovog časa okupili svi iz dolinskih sela, a iza naroda, duž savskog nasipa, brojne su krupne i sitne domaće životinje. Lađa se popriječila preko Save, neko reče da dodiruje onu drugu obalu, tamo u Slavoniji. Držim se za tatinu ruku, na jednoj strani, i za maminu suknju, na drugoj strani, pokušavajući povremeno da mami dosegnem do naručja u kojem drži mlađu sestru Finu.

I dalje traje mrak; ne vidim, ali znam da su tu i sestra Tera i brat Alojz; po glasu razaznajem da nam se upravo pridružuje i brat Dane koji je ovdje na Gradinu stigao sa tetkom Mandom nešto ranije. U prigušenom žamoru prepoznajem još neke glasove; tu su sa svojim roditeljima Mato, Frolo, Stipo, Janja, Adam

Iz lađe niko ne izlazi, niti ko u nju ulazi. Saznajemo da će biti spuštene ljestve po kojima se treba penjati visoko do ulaza, a za djecu bit će na konopcima spuštene velike korpe. Sve će nas primiti; ima unutra još i više prostora nego koliko je nas.

Još je svuda oko mene gusta pomrčina, ništa ne čujem i ne vidim; naviru mi pitanja: «Otkuda je stigla velika lađa? Ko ju je poslao? Je li ovolika bila i Noina arka (korablja) o kojoj nam je tata čitao? Hoće li ove kiše potrajati četrdeset dana, pa smo zato mi tu?!»

U jednom trenutku kao da je munja snažno bljesnula i, potom, začula se neka tutnjava. Žmarci me poduzimaju od glave do pete i počinjem da se tresem. Tatin blagi stisak moje šake i milujuće klizanje maminog dlana koji se tog časa spustio na tjeme mi, djelovali su umirujuće. Nedugo je prošlo da bismo saznali kako su taj blijesak i zatim tutnjava, ustvari, nekako nastali tu kod nas, na Gradini, i još jednako traju. Pogled mi je zastao iznad kljunastog pramca lađe, gore visoko, tamo gdje sam naslućivao ulazna vrata i odakle se sada širila svjetlost nastala blijeskom i tutnjava koja me blago omamljivala. Svuda oko mene počinje brujanje molitve koja se valovito udaljava, pa opet vraća: niz noge i ruke mi nježno spuzavaju mravci i tijelo se počinje opuštati.

I, odjedanput, zavlada mukla tišina na sve strane. Središnji dio svjetlosti na lađi počinje da pulsira, a u moje uho, kao kroz neki vrlo dugi lijevak, šapatom se slijevaju jasne riječi koje je Jahve izgovorio u sebi kada je omirisao ugodni miris žrtve paljenice sa Noina 8

žrtvenika: «Nikada više neću zemlju u propast strovaliti zbog čovjeka, ta čovječje su misli opake od njegova početka; niti ću ikad više uništiti sva živa stvorenja, kako sam učinio.

Sve dok zemlje bude,

sjetve, žetve,

studeni, vrućine,

ljeta, zime,

dani, noći

nikada prestati neće.»

Osjećaj smirenosti ispunjava mi dušu i cijelo tijelo. I dalje čujem nečije šaputanje, ili mi to u ušima odzvanja ono o čemu razmišljam dok se prisjećam pojedinih dijelova Svete knjige, baš onih koje nam je tata, s posebnim razlogom, više puta čitao.

Kiša ne prestaje, rominja na sve strane, ali, ipak, ne osjećam vlažnost, nego me samo ispunjava smirenost i zadovoljstvo od saznanja da ova velika lađa korablja što se nalazi ispred nas nije stigla zbog sveopćeg potopa. Svemogući Stvoritelj je, očito, i kroz tmaste oblake vidio dugu znamen Saveza svog sa svim živim bićima i stvorenjima na zemlji, te potopa neće biti.

Š aputanje u ušima se nastavlja, dajući mi pojašnjenje da je ova velika lađa koja se ukotvila uz Gradinu zapravo pružena ruka potpore Dolincima u nevolji, ona je za njih znamen kojim Svemogući poručuje da zna za njihove životne žrtve i čistotu vjere rimokatoličke kojoj se oni bezrezervno predaju.

Opuštajuće strujanje se vraća u tijelo i u njegovom prijatnom zagrljaju isplovljavam iz snova i sna. U sobi je još uvijek mračno; pipam naokolo s namjerom da se uvjerim kako sam doista u svom krevetu. S vana se ne čuje kiša, niti vjetar; popravljam jastuk pod glavom, zatuškavam pokrivač oko sebe i počinjem priželjkivati blagougodnost mirnog sna.

                                                        *

I naredna tri do četiri dana kiša je padala, ali uz sve duže pauze.

Noć od ponedjeljka na utorak tata je proveo u patroli na obrambenom savskom nasipu. Vratio se dok sam bio još u postelji, ali sam ga dobro čuo kada se mami obratio pozdravom:  «’Faljen Isus i Marija!». A zatim, odmah nakon maminog otpozdrava, još dok je skidao vlažni šešir i kaput, nekako melozvučnim glasom je nastavljao: «Sava je noćas posve stala s rastom, a čuli smo da su kiše kod Siska i Zagreba prestale još u subotu poslije podne.» Učinilo mi se da je ovo što sam čuo odjednom ispunilo i razdanilo cijelu kuću. I dok su tata i mama u maloj sobi nastavljali tiši razgovor i na šparetu pripremali nešto da se tata zgrije, ja sam se meškoljio u krevetu; osjećao sam se naspavanim i ubrzo sam ustao pun želje da budem uz njih, jer sam shvatio da su ih vijesti koje je tata donio rasteretile i oraspoložile, te su započinjali razgovor o najobičnijim dnevnim pitanjima.

                                                        *

U četvrtak ujutro kratko se prosulo nekoliko rojeva kiše iz oblaka koje je prohladna «ustoka» iskidala i podigla, pa su se po suncu i nebeskom plavetnilu muljali bez reda i smjera.

Vidio sam da se tata već vraća iz Gostinje međom koja se blago uzdizala i na kojoj se ovog svjetlijeg jutra primjećivalo malo svježeg zelenila. Dočekao sam ga na trijemu i tek tada primijetio da u rukama nosi priglavke, a klompe su na golim i još uvijek vlažnim nogama. Iako Sava od utorka poslije podne polako opada, unutrašnje vode i dalje rastu, pa mi je bilo posve jasno zašto je tata ovog jutra morao gaziti do vrbe za koju je bio vezan čun i prevući ga preko poplavljene livadice do međe na kojoj je još jučer predvečer udario kolac za njegovo privezivanje.

Sunce je sve primjetnije progrijavalo kroz krpe oblaka i tatina procjena da bi već danas mogao ispuniti dano obećanje za njegovo i moje posebno vozanje čunom bila je sve bliža realnosti. Konačno opredjeljenje mi je saopćio za vrijeme doručka, dok smo još bili za

 stolom i dok su još kašike odzvanjale po zdjeli i tanjurima, a čulo se i pokoje cmakanje usana dok su se slasno jeli žganci pripremljeni sa sirom na slavonsko bosanski način (žganci od bijelog kukuruznog brašna, stavljeni u slojeve između kojih je posut usitnjeni kiseli sir, pa zatim zacvrkano čvarcima od, za ovu priliku, pržene šarene slanine), što je bilo opredjeljenje većine članova naše obitelji, ili samo žganci sa mlijekom malo zašećerenim, što je bilo, uglavnom, samo moje opredjeljenje. To što mi je tata najavio utjecalo je da sam od zadovoljstva bio sit i prije nego što sam ispraznio tanjur. Ipak sam nastavio da jedem, ali sada sa okusom dodatne slasti i posebnog raspoloženja. Prvi sam ustao iza trpeze i žurno otišao da vidim da li mi je suha obuća, jer će to tata, uvjeren sam, provjeravati.

«Sine, jesi li spreman, kako si se obuo, da vidim, stavi i kapu na glavu; nemoj zaboraviti i onu svoju skemliju, a ja ću ponijeti osim vesla i botur, možda će nam i on zatrebati, jer ćemo obići i našu građu u Jarku, da vidimo kako se drži pod ovom vodom.» Međom prema čunu sam išao sve poskakujući, čas iza, čas ispred tate.

Zaplovili smo niz Gostinju. Pratim vrh čuna kako prosijeca mirnu površinu vode i kao da jednostavno klizi po njoj. Veslo u tatinim rukama nečujno grabi naprijed i povremeno, ne čineći novi zaveslaj, kormilari. Krenuli smo u pravcu Jazmaka; zaobići ćemo vrbe ispred «graduljka» i potom nastaviti vozanje vodom koja se visoko izdigla iznad korita Jarka i široko razlila. Prevest ćemo se iznad čiče Lajkove «građe» (ribarsko mjesto, uređeno za postavljanje bubnjeva, prijestora i vrški), pa dalje nastaviti sve do Osorne,  a možda i Dupljanske.

Kroz prozirnu vodu prepoznajem na dnu Gostinje neke biljke koje se lagano povijaju na jedva zamjetnom strujanju vode, kao da grabe prema svjetlosti na površini. Š tavljika (konjštak) je poprilično ižđikala, ali joj se lišće slabo odvaja od stabljike i nekako je suviše bljedunjavo, dok se branoluk (močvarski drijemovac) tek bokora.

Misli mi sanjarenjem odlepršaše u vrijeme bez povodnja. Vidim Gostinju svu u zelenilu; mekuša je svojim zelenim tepihom uvezala višu travu, a žuti, ljubičasti i bijeli cvjetovi ljutića, štavljike i branoluka razdragano, umilnim zujom pčela i jedva čujnim lepetom krila vilinih konjica, pjevaju i slave sunčevu svjetlost i toplotu. Pred očima mi se nasmiješio široki buket bijelih zvončića branoluka; objema rukama čvrsto držim debele peteljke, uzvraćam osmijeh zvončićima i podižem buket prema maminom licu.

Grana stare vrbe kojoj je voda stigla skroz do krošnje lagano je strugnula bokom čuna i mene prenula sa šakama u međusobnom obuhvatu, ali bez buketa cvijeća.

Čun i dalje nastavlja da nečujno prosijeca staklenastu površinu sredinom Gostinje, dok se osnažene zrake sunčeve svjetlosti i sive peruške iskidanih oblaka na plavetnom svodu zrcale u dubini vode. Tišina se razastrla široko, jedino iz plićaka podno bašča povremeno dopire razdragano oglašavanje jata pataka i gusaka.

                                                                                      Anto Oršulić, Zenica

Sjećanja iz Doline

Najveseliji trenutak je bio kad bi mama Mira Stipančević (r.Knežević) i tata Zlatko Stipančević rekli:» Djeco idemo u Bosnu!». Nastalo bi opće veselje, i za tili čas bili bi spremni za put. Kad bi došli do česme u  Donjoj Dolini koja vodi prema Kneževićima, tata bi zastao autom a sestra Olivera, brat Zlatan i ja prvo bi se prekrstili kod križa nasuprot česme, pa pješke i trkom do bakine kuće, a tata bi polako vozio iza nas. Sjećam se rupa na putu, a kad bi i nekog sreli, rekli bi u jedan glas: «Hvaljen Isus i Marija!» U mom rodnom Osijeku nije se tako pozdravljalo, bilo je vrijeme komunizma.

I danas nakon toliko godina srce mi zaigra kad se sjetim svojeg djetinjstva. Čega se sjećam? Sva radost jednog bezbrižnog djetinjstva može se nazvati Donja dolina, Gornja  dolina, Novo  selo. Š to su nama bile dječje igre? Ako je bila zima, onda bi zdenac ispred bakine kuće postao  omiljeno sklizalište i mjesto gdje se igrao hokej na ledu sa drvenim iskrivljenim štapovima. Saonice su bile jutene vreće napunjene slamom i svezane pri vrhu, snješko bijelić je morao imati stari točkasti plavo bijeli lonac s rupom na glavi i mrkvu izvađenu iz trapa za nos, a oči napravljene od zrna kave. Kada bi došlo proljeće, čizme gumene na noge i do Poloja gacati po vodi. Obavezno u šumu tražiti ljubičice i drijenak i mahovinu. Kad dođe ljeto kupanje na Maturi, pješačenje do Bardače poprečnim putem kroz ribnjak, pecanje s drvenim štapovima, špagom i jednom malom udicom. Skupi nas se i do dvadeset pa u društvu i noge ne bole. A tek sveta misa, svake nedjelje pješke iz Doline doline u Gornju dolinu, poput malog hodočašća. Smijeh, priče, molitva Ništa nam  nije bilo teško, sve nas je veselilo od blagdana do lošeg vremena. Za nas nije postojala televizija, igrice, DVD, samo naša dječja mašta i svijet prepun ljubavi, mira i sigurnosti. Svega se mogu sjetiti,  pa čak i mirisa. Dolina je mjesto gdje čovjek i dobije i stekne i oblikuje svoju dušu. Dolina je mjesto koje je jednom upoznato zauvijek nezaboravljeno.

Ta naša radost, sloboda trajala je do 1990. godine. To ljeto u Osijeku pred mojim očima i dječjom znatiželjom tenk je pregazio fiću, tenkovi su krenuli kraj moje kuće u Tenje, počinjao je rat. Mi, djeca to nismo znali niti razumjeli. Mama je rekla da sestra i ja idemo u Bosnu. Svi smo stigli u Donju Dolinu, a tata se morao gotovo istih dana hitno vratiti u Osijek. Mama i brat su pošli s njime, a ja i sestra smo ostale u Dolini. Tako smo postale prognanik u izbjeglištvu i  izbjeglica u prognaništvu. Most na Savi se zatvorio, telefoni su još radili. Stigao je i osmi mjesec i u Donjoj Dolini su čuli se zvuci rata. Više nije bilo sigurno ostati tu. Tada naš bratić Adam Knežević vodi sestru i mene, rano ujutro na autobus u Bosanskoj Gradiški, pa za Banja Luku, pa u Teslić, Doboj i za Bosanski brod, taj put i taj most je jedini  bio otvoren i jedini put za kući. Putovati u to vrijeme kao katolik kroz srpska mjesta značilo je nositi glavu u torbi. Tu samo prešli granicu i došli kući u ratni Osijek. Da, mi smo bila posljednja djeca u Dolini čiji je smijeh odjekivao kroz sokake, posljednja djeca koja su mogla uživati u blagoslovljenoj Dolini. Već sa prvim zvucima rata sve se promijenilo.

Pet godina poslije, 1995.godine zajedno s drugim narodom na Davoru su prešli i moja baka Jula Knežević i ujaci Stjepan Knežević, Vitomir Knežević i Marko Knežević s obitelji. Protjerani iz svojega doma i iz našega doma, jer Dolina je naš drugi dom bila. Baka i ujak su stigli k nama u Osijek, gdje su i umrli. Baka nikada više nije vidjela svoju Dolinu, ali bi često pitala za svoj narod i nakon toga znala bi često i dugo gledati kroz prozor.

Danas kad odem u Dolinu, obiđem sva mjesta i još mi se nekad ispred bakine kuće učini da osjetim miris kave, da stari pas Vučko laje, da mačka ima mlade mačiće i da čujem glasove nas koji smo živjeli u tako sretnom i blagoslovljenom vremenu. Nikad Donja  dolina neće biti ono što je bila, niti smo mi više isti, ali moja sjećanja nikada neće prestati. I danas je znam sanjati uvijek lijepu, glasnu, živu i zelenu dolinu Uvijek ćeš biti u mojem srcu i ti moji najmiliji, ljubljena moja Dolino!

vjeroučiteljica Ksenija Savi (rođ. Stipančević)

Kao umorni putnik pješak Sunce se stropoštavalo na noćni počinak. Ovog popodneva oblaci su se prilično razbili i očekivao se,  a još više priželjkivao, prestanak višednevne kiše.

«O Julo», čuo se iz šupe Ivin pomalo hroptavi glas da li ti vidje kako Sunce zađe, čini mi se za «zastavu», a ne za «dasku» od oblaka? Ipak, slabe su nam nade u prestanak ovog kijameta».

«Nisam vidjela, Ivo, tek sam sada izašla», odgovori Jula i nastavi da, radi svake sigurnosti, po «dajaku» na trijemu natiskano prostire dječju odjeću kišom dobrano navlaženu, a ne na praznom štriku mimo nadstrešnice.

Petrolejka je nejako obasjavala prostor nevelike kuhinje, dok je mama žurno pripremala večeru. Malo je zakasnila, jer je tek prije kakvih petnaestak minuta prikočila singericu; morala je završiti šivanje haljine nekoj djevojci iz Gornje Doline, koja joj je potrebna već za sutra, jer se priprema za odlazak u posjetu rođacima negdje tamo preko Save u Slavoniji. Još dok je bila pri završetku šivanja, čuo sam mamin komentar izgovoren šapatom, kao samoj sebi: «Evo ću ja ispuniti svoje obećanje, ali samo da sutra ti, Milka moja, imadneš sreće sa prevozom; samo da se neko od mlinara usudi da te preveze preko Save ovako široke i gotovo stalno valovite; kažu da se vide biljavke na skoro svim valovima koje ovi’ dana ustoka i madžar podiže uvis i iznad pola metra.»

Tata je nacijepao drva da može biti za naredna tri do četiri dana, a ostatak narezanih «furaka» je složio uz drva rezana na dužni metar. Sjećam se da je koji dan ranije, u razgovoru sa mamom, iznio svoju procjenu da će drva složena pod nadstrešnicom izmoći sve do jeseni, kada će biti potrebno krenuti po druga. Prošle jeseni je sa dvojicom svoje braće spustio niz Savu golemi splav trupaca hrastovine, sa ponešto brijestovine i grabovine, prikupljenih i usječenih u šumama na području Struga, tako da je za predstojeću zimu bilo složeno više od osam hvati.

Dok je završio posao oko drva, uskočio je u štalu i započeo, sada već uz pomoć nejakog i žmirkavog svjetla iz fenjera, da prostire kravama slamu pomiješanu sa otkrivkom plasta sijena, nakon čega je u jasle pored sijena dodao za svaku kravu i po jedan omanji snop kukuruzovine koje smo imali još samo dvije male i jednu veću «kuburu» (kupu).

Mama mi je zapovjedila da vidim gdje je tata i da mu dodam «stucku» (testiju) i kantu, naglašavajući posebno: «Neka nam na tulumbi navira friške vode za piće i umivanje, a najprije da dobro opere kantu, jer sam u njoj ispirala ku’injske bespare».

Čim sam kroz vrata stupio na trijem, pogledao sam na lokve u toru i primijetio da se voda u njima ponovo ljeska pod udarcima porijetkih kapi kiše.

Izašavši iz štale tata je nakratko zastao, popravio šešir na glavi, a zatim je ubrzanim korakom pohitrio da što prije ispod ponisko spuštene strehe nadstrešnice, dograđene uzduž dvije trećine štale, izbaci pogled u nebo. Nije bio siguran da li su to što vidi novi tmasti oblaci, ili je mrak gotovo posve zavladao. Uzeo je od mene kantu i stucku i uputio se ka «tulumbi» (pumpi), vodeći računa da ne skrene sa staze nekoliko učvršćene nekolicinom cigli i između njih posutim komadićima crijepova koje je prošlog ljeta ciklon zbacio sa kuće i štale i tako polupao. Mimo ove staze koja se dijagonalno protezala preko tora uredno ograđenog rezanim tarabama, kao i slično učvršćenih staza koje vode od trijema kuće do ograde od taraba prema putu, odnosno do izlaznog prijelaza na put, na jednu stranu, kao i dvorištem prema štali, na drugu stranu, te travnatog dijela šljivika, svuda drugo naokolo prostire se samo duboko raskvašena zemlja i blato. Teška crnica se ovih ranih proljetnih dana, nešto poslije topljenja snijega, a još više od višednevnih kiša, doslovce kazano, rastočila sve do ilovače.

Još dok se prao, tata je osluškivao nedaleko glibanje konjskih kopita, a zatim je čuo i glas koji vuku vrance da izmognu u svom naprezanju; kandžija se koji put najavi u zraku, ali se ne spušta na konje.

Na putu, baš naspram tate koji je upravo prestao sa «viranjem» (pumpanjem) vode, malo otresao mokre ruke i uzeo šešir sa vratnica kroz koje se prolazi u ovaj ograđeni dio gdje se nalazi pumpa, zaustavljala su se kola nakon jedva primjetnog zatezanja kajasa. Konji su načinili dva tri lagana trzaja pojedinim mišićima, kao da popravljaju položaj orme na sebi, a kroz nozdrve su dosta zvučno izduvali višak sluzi i rose. Potom, iz nastalog zatišja i već pogustog mraka začuo se i prepoznatljiv mi glas: «’Faljen Isus, Ivo!» «Navijek bio ‘faljen! Odakle ti, Lovro, po ovakvom putu?» «Ma, evo se vraćam iz Topole. Iskreno, na vazdan mi je trebalo da bi’ premljeo vreću ‘šeničnog brašna. Mor’o sam ići, približava se Uskrs, a ovim kišnim danima se ne vidi kraj; voda na pojedinim dijelovima Crnog puta, a i dalje kroz Jaružane već prelijeva.» «Dobro si ikako uspio, Lovro moj. A sada, kad si na domaku kuće, požuri da se što prije zagriješ, a bogme i konji, jer kiša, izgleda, opet pojačava».

Znao sam da su tata i čiča Lovro Kovačević uvijek imali dobre jaranske odnose i ovo zaustavljanje kola, kao i srdačan razgovor su to samo potvrđivali, ali bilo je to, istovremeno, prilika da i konji malo predahnu prije nego što se samo za kojih trista do četirista metara nađu u svom dvorištu. Još su nakratko razmijenili po koju rečenicu o vremenu, a spomenuli su i za sutra zakazani skup i potrebu dogovaranja i organiziranja pojačanih patrola na savskom nasipu.

«Pa, Ivo, zbogom!» «Zbogom, Lovro!» Kajasa su lagano poskočili po konjskim sapima i začulo se umilno:»Gija, gija, idemo još malo.»

Crnim putom su se vranci posebno izmorili, a ni ovim novoselskim nije im puno lakše. Š ume lako prosijecaju raskvašeni put i točkovi propadaju do pola praoka, a u vagašima i do osovina; u kolotočine se slijevala kišnica i ljeskala na ono malo dnevnog odsjaja koji se probijao kroz pokoju poderotinu prijetećih oblaka.

I dok se klokotanje kolskih točkova i glibanje konjskih kopita blatnjavim putom u daljini stišavalo; bućkanje sve krupnijih kišnih kapi po lokvama svuda uokolo se pojačavalo.

Čekajući poziv za večeru, mi djeca smo se okupili oko peći i uživali u njenom isijavanju, kao da smo u siječnju, a ne u ožujku. Stariji brat je obgrlio gornji dio peći, onaj iznad rerne, u kojem je uzidano nekoliko petnjaka radi boljeg zagrijavanja prostorije. Očito je uživao, a pomalo se i šalio.

Dok se čulo lagano zveketanje zdjela i tanjura, nenadano se oglasiše jedan, po drugi šturak. Izgledalo je kao da smo svi to oglašavanje zapazili, pa je nastala potpuna tišina koju su ubrzo prekinuli mama i tata govoreći, gotovo u isti glas, da bi šturci mogli navještavati promjenu vremena nabolje. Nastao je žamor sa nešto opuštenijim pokretima, čak je neko od djece malo protrčkarao u, inače, skučenoj prostoriji; činilo mi se kao da nam je svima neko teretno breme spuznulo s pleća.

Za večerom se tata blagim, ali pomalo i nesigurnim glasom obratio mami govoreći da je nešto razmišljao kako bi, ako se vrijeme poboljša, već u ponedjeljak sa svojim «partijom» (kako su zvali radni tim) počeo pripreme za odlazak u Motajicu. «Ima vijesti», nastavio je, «da se vrše pripreme za ovogodišnju sječu šume i izradu razne građe. Trebat će tu dosta radnika drvosječa i tesara, a i za rad na gateru. Neki «partijaši» iz Gornje Doline su već išli u Papuk, ali su se brzo vratili, jer je loše vrijeme onemogućavalo početak radova u šumi.» Na to je mama prokomentirala: «ti najbolje znaš šta možeš. Kako je godina počela, nemamo se baš u šta dobro uzdati; ko zna do kada će ove vode potrajati, a kad zakasni sjetva, teško je očekivati da se ujesen skupi dovoljno za zimnicu. A, opet, i tvoje zdravlje, moraš i o tome voditi računa.»

Netom su kašike posve utihnule, a u susjednoj sobi se začulo dječje meškoljenje pod pokrivačima, uz pokoju ljutitu primjedbu: « Sebi si povukao cijeli pokrivač, a ja sam otkriven.» Ubrzo se tata našao kraj kreveta i tiho, smirujuće nam govorio: «Nema zime, uskoro će doći topli dani, a evo će tata sada da svakom od vas zašuška leđa.»

Iz kuhinje je povremeno dopiralo zveckanje posuđa, te mamino i tatino tiho razgovaranje koje mi je, dok sam lagano tonuo u san, sve više djelovalo kao nježno šaputanje bajke uspavanke. Samo se još u špajzu nakratko čulo odlaganje kotla sa splačinama koje će mama ili tata već na prvoj jutarnjoj vatri podgrijati, dodati u njih malo pšeničnih mekinja i kukuruznog brašna i ponuditi objema kravama, s tim što će nešto više dobiti Goluba koja se nedavno otelila.

Rano sam bio budan; nisam siguran da li je to zbog grmljavine koja se povremeno obrušavala blizu kuće, ili je, možda, zbog tatinog kašlja koji ga u zadnje vrijeme zna povremeno i astmatično napasti. U jednom trenutku prolomila se grmljavina i istovremeno je munja posve obasjala veliku sobu (tako smo zvali spavaću sobu). Razmišljao sam o tome da nam je ovaj put kuću od groma spasio (kako je to tata u vrijeme slične grmljavine znao reći) naš snažni čuvar hrast koji desetak metara udaljen od kuće sve naokolo nadvisuje i gordo stražari; svojom vitkošću i visinom mogao bi stajati rame uz rame sa nekim probranim, onim stasitim hrastovima u «branjevinama» Slavonije.

Začule su se krupne kapi kiše kako dobacuju po crijepu, a ubrzo i slijevanje vode sa krova i bučno zapljuskivanje podzida kuće. Neko je u sobi izgovorio da je već šest sati, a tamno je kao da je mrkla ponoć. U sebi osjećam neku tjeskobu. Budan sam, kao da sam dobro naspavan, ali me, ipak, nešto onespokojava. «Kiša je prevršila svaku mjeru», promrmljao sam poluglasno, dok sam se okretao na drugi bok i pokrivač povlačio sve do ušiju. Znao sam da ni ovog dana nema ništa od igre na dijelu livadice podno bašče, još nezahvaćenom vodom koja se svakog dana sve više penje iz Gostinje. Mrštio sam se, ali svoju nemoć u svemu tome prihvatio.

«Za stoku smalaksavaju zimske zalihe hrane, a ispaša se zbog kiša i povodnja sve više izmiče», zabrinuto je tata na glas razmišljao, a mama, također budna, na to je kratko dodala: «Nadajmo se da će Bog dati promjenu na bolje.» I dok se grmljavina postepeno udaljavala i njeni iznenadni udari slabili, ponovo sam otplovio u san.

Probudio sam se kada je starija sestra već nešto pospremala u sobi; mama je u špajzu prebirala po loncima, pomislio sam da je cijedila mlijeko, jer je njegov svježi miris dopirao do mene u krevetu, a tatin glas se čuo sa dvorišta dok je pozivao svog ljubimca psa Murgu.

Prije nego što sam ustao, primijetio sam da kiša više ne pada i kao da će se sunce ukazati. Sestra se i dalje vrti oko niskog ormara, otvara ladice u kojima je složena svečana odjeća i nešto prebire. Ubrzo sam, na moj radoznali upit, dobio odgovor da planira ići na sv. misu; nedjelja je danas, i to peta korizmena.

Izvukao sam se iz toplog kreveta i prešao u malu sobu koja služi kao kuhinja, a po potrebi, naročito zimi, u njoj se postavi i jedan krevet. Prije nego što sam se umio, požurio sam prozoru koji gleda prema istoku, odakle se, kroz oblačne prošarice, sunčeva svjetlost sve bolje najavljivala.

U međi između naše i njive čiče Marka vrapci su još uvijek dosta grupisano prolijetali, kao da smo u kasnim jesenjim danima, a ne ranim proljetnim. Po čičku razigrano skakuću češljugari i kljucaju preostale sjemenke. Iznenada je, tik ispred prozora, proletjela jedna, pa zatim druga sjenica i zalepršale su negdje pod strehom blizu prozora, istovremeno oglašavajući se umilnim pjevom. Nosić sam čvrsto priljubio uz prozorsko staklo u želji da vidim sjenice, ali je bilo bezuspješno nastojanje. U takvom, možda neznatno opuštenijem položaju sam ostao i dalje, jer sam ugledao stričevića Frolu (Florijana) kako u rukama drži rekvizite za igru «piriza i pale» i nešto smišlja.

Ovo je prvo jutro, nakon pet do šest dana, da nije sasvim tmurno i, uz to, da kiša uopće ne pada. Igra «piriza i pale» je bila vrlo popularna, te su djeca jedva čekala lijepe proljetne dane. Međutim, zbog ustrajnih kiša i vode na sve strane, nema se prilike tražiti odgovarajući teren i društvo za igru. Frolo je odlučio da se sam igra ovdje u šljiviku, uz kuću. Bit će to, očito, samo «pirizanje» radi uvježbavanja dobrog pogađanja «piriza» (komad čvrstog i oblog drveta, dužine oko pet do sedam centimetara i približno upola manjeg promjera), jer su za igru «piriza i pale» potrebna najmanje dvojica igrača i odgovarajući teren, na primjer neki širi pašnjak; u Novom Selu je za ovu igru najbolje odgovarala greda Utvaja.

Meni se činilo da su piriz i «pala» (palica) sasvim novi, čak i ukrašeni nekim rezbarijama. «Frolo ih je», pomislio sam», «pravio ovih kišnih dana, pripremajući se za lijepo proljeće, a možda mu je i tata, moj stric Marko, u tome pomagao». Piriz je bio nešto duži nego što obično treba (dug je skoro 10 cm) i na oba kraja je jajoliko oblikovan; svojom dužinom je mogao poslužiti za igru «piriza i pale». Kako sam se sutradan uvjerio, na pirizu se nalazi jedino neka mala rezbarija, toliko da se lakše prepozna vlasništvo, dok je palica duga oko pola metra i bogato je izrezbarena na onoj nešto tanjoj polovici prema rukohvatu; tu su se nizale duborezom iskazane minijaturne figure domaćih životinja: psa, krave, konja

I krenulo je. Dobro zahvaćen palicom piriz je zavitlao preko lijepe (iako još uvijek neizlistane) krošnje jabukovog stabla. Udarci su više puta ponavljani iz uobičajenog, bočnog stava i gotovo svaki put uspješno. Obzirom na svoju dužinu i oblik, piriz je često letio preko krošnje poput kakvog propelera; koji put mi je izgledalo kao da je visoko iznad krošnje zastajkivao, pa onda okomito padao. Zatim je Frolo zauzeo stav napola leđima okrenut prema stablu i piriz je zavitlao iznad krošnje kao i ranijih pokušaja. I tako se «pirizanje» sa statičnim suparnikom krošnjom nastavljalo uz redovno mijenjanje stava za svaki novi udarac. Znao sam da ovo nije prava igra «piriza i pale», ali mi se sviđalo to što sam vidio. U meni se razvijala zavidnost na Frolino uspješno pogađanje piriza i postizanje njegovog planiranog bučnog kretanja iznad krošnje jabuke.

Ne udaljavajući glavu od stakla, tijelom i rukama sam pomalo oponašao neke Froline pokrete. «Jest, on je malo stariji i malo je veći od mene, ali mogu i ja, samo da mi on nešto malo pokaže», razmišljao sam u sebi i pomno pratio putanju upravo zavitlanog piriza.

U jednom trenutku za pirizom je neplanirano zavitlala i palica. Trgao sam glavu od stakla, a potom i primijetio da je palica ostala sapletena u krošnji. Nakon kraćeg nepomičnog stava i pogleda za palicom, Frolo se osvrnuo lijevo, pa desno i, očito, našao rješenje. Odlučio je uzeti rašljasti podupirač štrika na koji je strina Ana nedavno prostrla oprani veš. Uspješno je oborio palicu sa krošnje i kada je vraćao podupirač tamo odakle ga je uzeo, primijetio je da se jedan dio veša spustio u blato; baš u tom trenutku mama mu se odnekud pojavila sa gromoglasnim povikom: « Dat ću ja tebi i piriz i palu!» Frolu kao da je odjedanput nešto odbacilo od zemlje; naglo je odskočio objema nogama istovremeno i za tren oka klisnuo prema Gostinji, nestajući među kuburama kukuruzovine postavljenim na njivi iza šljivika, a meni je tek tada u lijevom uhu zabubnjalo mamino povišeno upozorenje: «Tunja moj, koliko puta ću ponavljati, idi se umivaj, pa za siniju!»

 Anto Oršulić, Zenica

Postavio bih ti pitanje koje me muči već dugi niz godina, ali ne mogu sam naći odgovor. Mora li postojati zlo na ovome svijetu, te ima li ono i neke pozitine konzekvence? Jer da bi postojalo svjetlo, mora postojati tama. I narod kaže: Svako zlo za neko dobro”. Vidim da je zlo patnja cijeloga čovječanstva, od postanka pa nadalje. Je li potrebno sve to zlo koje okružuje čovjeka, je li potrebna ta bolest? Ako je to zlo tako jako da mora postojati, da li svemogući Bog, kao neograničeno dobro, može to zlo uištiti? 

Upravo činjenica da zlo prati svaki ljudski život i da ni jedan čovjek u svome srcu nije sretan što ga zlo snalazi, svjedoči o tome da je zlo stranac u našem biću, nešto što našoj naravi, našem življenju i kozmičkome skladu ne pripada. Ali ono prati svakoga i sav ambijent u kojemu čovjek živi, – sav Božji dar čovjeku. Tako je zlo kao tajna prvenstveno vezano s tajnom čovjeka. Ono, uostalom, i najočitije prodire u svijet stvorenja po čovjeku, po tajni njegove slobodne volje. Bez ispravnoga shvaćanja istine o čovjeku, nitko ne može razumjeti ni tajnu zla. 

Pobuna anđela nastala je zbog čovjeka! Zavist, jednog od Bogu tada najbližih anđela, suprostavila se Božjem naumu da divotu Čovjeka stvori. Ta zavist je izvorište svih zala u sva ljudska vremena. Ali tko je kao Bog da bi Mu se smio i mogao suprostaviti?! Želeći izbaciti čovjeka iz reda blagoslovljenih Božjih stvorenja, Sotona i anđeli, koji su uz njega pristali, izbacili su sebe iz toga blagoslovljenoga reda. Iako su iskusili užas progonstva, nisu se odrekli mržnje protiv čovjeka i zato moraju u njemu vječno ostati. Želja za uništenjem čovjeka tako ih je zadojila da ga ne prestaju mamiti u svoje progonstvo. Koriste priliku iskušavanja naše slobodne volje da nas nadahnu na odbacivanje našega Stvoritelja. Tako je zlo prvenstveno usmjereno na čovjeka; nadahnjuje ga da i on prkosi Bogu, ne bi li ga Bog odbacio. Dakle, iz zavisti prema čovjeku, Sotona mu neprestano nudi grijeh; da ga upropasti.

Potiče ga da krivo upotrijebi slave Božje i vlastitog života u njegovoj ljubavi. U tome se sastoji grijeh; njegova opačina prema Stvoritelju, a po čovjeka smrtonosna posljedica. Sila grijeha izvire iz prisustva i djelovanje paklenoga nadahnitelja. Ali Crkva, opraštajući grijehe u ime Isusovo i izgoneći zloduhe silom njegova svetoga imena, može osloboditi svakoga čovjeka. Da je to istina, neprestano svjedoče mnoge spašene duše. Velika obraćenja grešnika su pravi biseri na haljini njezine pobjedonosne povijesti.

Jedino judeokršćanska Objava ne povezuje zlo s ljudskim životom, nego ga otkupljenjem odvaja od čovjeka na djelotvoran način i tako oslobađa čovjeka. Ni rješenja koja su ponudile filozofije niti rješenja koja nude druge religije, ne mogu objasniti tajnu zla, tajnu smrti i tajnu patnje kao što je to djelom i proroštvom dokazao biblijski Bog kroz sva vremena, a naročito u osobi i djelovanju Isusa Krista i njegovih svetih sljedbenika u Crkvi kroz posljednja vremena. 

Biblija objavlju da je grijeh izvor zla. A grijeh je neposluh poretku koji je Stvoritelj udahnuo u svako stvorenje i učitav svemir. Jer Stvoritelj, koji je darovao stvorenju život, darovao ga je na takav način, u takvom daru i u takvom prostranstvu da sve može postojati jedno pokraj drugoga i u takvom prostranstvu ne ranjava, da je sve u svemu dar, da je raj stvarnost blaženoga zajedništva svih stvorova u Bogu. Taj poredak je volja Svevišnjega što je Riječ njegova objavljuje i u njoj nudi savez vječnog mira s ljudima. Ta volja je već prvome čovjeku rekla da svaki prijestup njezina izvornoga reda rađa smrt i uvodi zlo u svijet. I otkrila je ljudima postojanje nevidljivoga njihovoga neprijatelja, nadahnitelja zla, ljubomornoga protivnika, Sotone. 

Ne postupati po zapovjedi mudrosti, koja je sve stvorila, znači uvesti nered među sva stvorenja. To znači bitno ustati protiv sveg stvorenja, ali i izazvati sve stvorenje protiv sebe, uvesti nered i u svoj vlastiti život.

Znamo da nas svaka pogreška skupo košta. Eto, to je iskustvo, što ga ima svaki čovjek, mala sličica velike kozmičke stvarnosti koji, ako svoje povijesno iskustvo ima čitavo čovječanstvo. Svaki nam se grijeh teško osvećuje, suprostavlja nas svemoćnoj volji Božjoj i pretvara nas u njegove neprijatelje. A jao onome tko ustaje protiv Svemogućega. Bog, izvorni Subjekt, po svojoj dobroti je učinio čovjeka subjektom svoje ljubavi. I sve što je stvorio, stvorio je da bude dar svetom čovjeku. Tko god subjekte Božje ljubavi i ono što im po ljubavi Božjoj pripada pretvara u objekte svoje požude i oholosti, samoga sebe pretvara u objekte Božje osvete, pravednoga Božjega gnjeva. Sav će svemir poći s njim u boj protiv bezumnika” (Mudr 5,20), stoji u Knjizi Mudrosti. A u Sirahovoj: Jer stvorovima svima, od ljudi do životinja, a sedmerostruko grešnicima prijeti smrt i krv, i boj i mač, nesreće, glad, patnja, kuga. Sve je to stvoreno za grešnike i zbog njih je do potopa došlo”. (Sir 40,9) 

Sve što nas okružuje i ispunja, što vidimo i ne vidimo, sve osim zlih duhova, dar je Božji nama. A jedini dostojan dar naše slobodne volje tako uzvišenom i dobrom Bogu trebalo bi biti poštivanje njegova vječnoga poretka, vjernost vječnoj istini, to jest poštivanje onoga svetoga Zakona koji održava red u svemu, koji je postavljen usred blagoslovljenog svijeta živih, usred zemaljskoga raja. A to je zakon ljubavi. Život u ljubavi neizmjernog Darovatelja neshvatljivo brojnih blaženih darova to je zapravo raj. Takva je Zemlja bila u početku, prije nevjere i njezina ploda moralne i ekološke katastrofe. Bog je šetao zemaljskim rajem. Bog je izbliza motrio čovjeka u edenskom vrtu. Ono stablo usred vrta, s  kojega bijaše zabranjeno okusiti plod, bijaše tajna Božjeg autoriteta s kojim se stvorenje ne smije izjednačiti, jer bi tako pogazio vječnu istinu i u laži našlo svoju smrt, to stablo bijaše vertikala odakle se oglašava zapovjed koju ne smijemo prekršiti. To stablo je do dana današnjega ostalo na Zemlji. Ono je zapravo stablo savjesti u nama. Kad okusimo plod toga stabla usred svoga duhovnog svijeta izjednačivši se s Bogom, kad sami po sebi određujemo što je dobro, a što zlo kušamo smrt, kušamo onaj nemir, onu kaznu, ono prvotno progonstvo iz rajskoga stanja duše, onu odijeljenost od Boga i više nam ni jedno stvorenje, pa ni vlastiti život nije od slasti, nije dar već živa osuda, progoni nas i sve nam pretvara u gubitak. Prvotni nered praroditelja očituje se u našim grešnim sklonostima. Tražeći užitak mimo Boga, smrt nalazimo kao i oni. Taj istočni grijeh iz našega bića uklanja  jedino Sveto Krštenje i dar Duha Kristove prvenstvene i savršene podložnosti Bogu. Samo po Kristu, srce se nanovo vraća u raj. Zato oni koji vjeruju u Krista, u ovome mučnome svijetu pjevaju radosno poput Danijela u užarenoj peći, jer im sva zla ne mogu naškoditi. 

Svaka se duša rađa s osjećajem rajskoga dara svega onoga što je u radosti okružuje i ispunja. Svako dijete se osmjehuje svojoj majci, svome ocu, svojim bližnjima, ljepoti voda, ljepoti neba i zemlje. Svakoj životinji, svakoj biljci s pažnjom, s povjerenjem prilazi. S toliko nježnosti dijete prilazi maloj točki na stolu, muhi, sićušnoj mrvi! Sve mu je divan dar. To je izvorno rajsko stanje duše što nam ga na početku životnoga puta, Bog daje za pouku, da bismo ga po blaženoj uspomeni kasnije tražili u svojoj vjeri i postigli u Kristu. 

Mudrost nam je tu uspomenu na raj sačuvala pri svakom pojedinom rođenju, da nas živo podsjeća na prve stvarnosti biblijske objave. Uistinu sve nam je Bog dao na dar. Čuvajući njegovu Zapovjed, sve nam je na blagoslov. A kršeći je, sve se okreće na propast. 

Slobodni smo izabrati i suprotno od zapovijedi Božje: to je dokaz da smo obdareni slobodnom voljom. Ona je najveći dar božje ljubavi čovjeku. Ono što tim darom izaberemo, to moramo i iskusiti, do dna iskapiti čašu svoga izbora. Izaberemo li Boga, baštinit ćemo njegov vječni blagoslov; blaženstvo njegova raja. Izaberemo li prekršaj moramo iskusiti i njegove posljedice. Znajući čovjekovu slabost i neznanje, Bog nam ni u praroditeljskom ni u osobnim grijesima nije dopustio potonuće u trajnu posljedicu grijeha, u potpunu odijeljenost od Njega i svega njegovoga dara, a to znači i od samih sebe u bitnom smislu naše naravi; to je ono kada čovjek vječno postoji, jer mu je duša besmrtna, ali mu vječno nedostaje sve bez čega ne može živjeti te je nečovjek. Predokus te vječne strahote ima čovjek svaki put kada je u stanju grijeha; sve ima, a ništa mu ne vrijedi jer mu je oduzeta slast svakog Božjeg dara. Da sasvim ne propadnemo, dobri Bog nas je zatvorio u jedno vremenito stanje grijeha, dajući našoj slobodnoj volji dodatnu, ali i posljednju priliku da se  odluči između blagoslova i prokletstva. Imajući djelomično iskustvo i jednoga i drugoga u ovome smrtnome životu, ne može se reći da čovjek nije znao što izabire. 

Sada dakle živimo u vremenu Milosti koje je ograničeno, u kojemu kušamo zlo i dobro i u kojemu se srcem moramo sasvim jasno opredjeliti. Da ne bude zabune, svaka neopredjeljenost za dobro jest opredjeljenost za zlo. Jer je odbijanje dobra zlo. Dakle i mlakost i kolebljivost spadaju u zlo. 

Važno je znati da Biblija spominje vrijeme Milosti, a ne vječnost Milosti. Š to je Milost? Milost je obnova naše, u grijehu srušene naravi, dar i moć povratka u prvotnu svetost. Milošću se možemo svim srcem vratiti prvotnoj zapovjedi života. Okusivši gorki plod svoje anarhije, Milošću se možemo vratiti u prvotni Božji red života što ravna svim stvorenjem, možemo iskazati ljubav prema dobrome Bogu kojega smo uvrijedili. Milošću Mu možemo postati vjerni i ubuduće ustrajati u dobru. 

Oraćanjem, povratkom u poslušnost, Milošću Božjom nam se nanovo duša vraća u rajsko stanje te zakon propasti gubi moć nad nama. Sveci u sva vremena svjedoče to, a u Katoličkoj crkvi ih je po strogim uvjetima kanonizacije, već oko deset tisuća. Tijela im se u ognju nevolja čiste, ali im je duša u blaženstvu vjere spašena. Svjedoče Kristov život u sebi; onaj život koji otkupljuje, spasava i uskrisuje bližnje. Oni sami ne traže obnovu ovoga života, u svakom vidu privremenoga i nesavršenoga, nego u nutrini im se kao u sjemenu formira stvarnost konačnoga života vječnoga kojemu će biti pridodano i novo tijelo nad kojim neće vladati vremenita propast nego vječna postojanost blaženoga mira. 

Postoje dvije stvarnosti: vječnost i vrijeme. Sva vječnost je pod zakonom neraspadljivosti, a svo vrijeme je pod zakonom raspadljivosti, odnosno pod zakonom propasti. Duša bira između vječnost i vremena. Grijeh svojom posljedicom otkriva svu istinu o čovjeku; potvrđuje istinitost prvotne Božje zapovijedi, jer zaista je njegov plod smrt. Tko griješi, razara vlastiti život. Na grijehu se otkriva i sva dubina Božje dobrote prema čovjeku. Nisu je prvi ljudi bili svjesni u početku. Isto tako, kad smo se rodili, osobno nismo imali pojma da od Nekoga potječemo, da Nekome dugujemo zahvalnost za sve. Tek kada smo počeli gubiti, shavtili smo kako nismo vlasnici svoga života niti je išta što imamo neotuđivo naše. A kada smo potražili Vlasnika, On nam se otkrio. Obnovio je što smo  izgubili i tako nam potvrdio svoju naklonost, ljubav i dobrotu. Mi, zaista živimo od ljubavi Božje. Sve što imamo, dar je njegove dobrote. 

Biblija otkriva kako je Bog svojim smilovanjem, na neki način, dao čovjeku više nego u početku, kad ga je stvarao. 

Ni u početku čovjek nije morao sagriješiti, premda je imao slobodnu volju bez iskustva zla, jer je vjernošču Božjoj zapovijedi mogao izbjeći grijeh. A sada, kada mu vlastito iskustvo potvrđuje istinitosti Božje Riječi, a spasen milosrđem, ne može više griješiti kao da je u neznanju, niti ga neznanje može ispričati pred Bogom. Prvotni mu je grijeh trajno uspisan u rane Sina Božjega i zauvijek je u Krvi Kristovoj uništena njegova smrtonosna moć. Sada živi od milosrđa; a ne više od svoje slobode. U milosrđu je veći nego u početku. Milošću je izabrao Boga i baštini njegov Život i njegovu Slobodu, što je neizmjerljivo više od čovječjeg života i čovječje slobode. Sveti Pavao kaže da u početku čovjek bijaše živa duša, a u Kristu životvorni duh. (1 Kor 15,45) U Bogu je izvor vječnoga mira za kojim od iskona žeđa svaka duša. Božji prijatelji baštine trajni mir, a mir je sigurnost I punina života u Bogu. 

Evo, na temelju ovih misli neka te Duh Božji vodi u svu istinu. 

Zlo ne može imati nikakva pozitivna ploda. Ono je zlo i ništa drugo. Da bi postojalo svjetlo, ne  mora biti tama. Svjetlo je svjetlo. A tama je tama. I nije istina da je svako zlo za neko dobro. Ne, to je Đavolova sugestija; zabluda dualizma u kojem je Babilon propao, u kojem je komunizam propao, u kojem će propasti i svaki novi ljudski pokret u tom duhu. 

Pod teretom grijeha duša se obraća milosrdnom Bogu i u Njemu nalazi spas. Svako dobro što ga baštini obraćenik, ne dolazi od njegovoga prijašnjega zla, nego od milosrđa Božjeg koje je uklonilo svako zlo od njega i Milosti kao izvora svakoga dobra. Biblija je jasno objavila kraj svakome zlu nad svima koji se Bogu vraćaju. Prijatelj Božji ne sluša što narod govori, jer narod uvijek ispovijeda svoj grijeh ta, usta govore čega je srce prepuno (Mt 12,34). Prijatelj Božji sluša samo što riječ Božja objavljuje i njoj služi. A Riječ Božja nikoga ne potiče na grijeh niti igdje veli da je zlo čovjeku korisno. Ne reci Od Boga je grijeh moj” jer što on mrzi, neka ne čini. I ne reci: On me je zaveo”, jer njemu grešnici ne trebaju . Gospod zna svako djelo čovječje. Nije nikada zapovjedio nikom da bude bezbožnik niti dao dopuštenje za grijeh.” (Sir 15,11-12, 15, 19b-20) 

Često i s ljubavlju čitaj Sveto pismo: posebice Novi zavjet. Čitaj ga sebi na utjehu, jer je u njegovoj riječi svjetlo istine i sila života. Ali ga ne tumači mimo Crkve, niti ga čitaj, a da se ne hraniš otajstvom Utjelovljene Riječi u Svetoj Pričesti. 

Rajko Bundalo

U POHODU DOLINI IZ USPOMENA I NJENOJ GRADINI U SADAŠ NJOSTI 

Kolona automobila se vrlo sporo pomicala prema graničnom prijelazu za Bosansku Gradišku. Nas troje, sestra Terezija Tera, sestrična Irena i ja smo smireno to prihvatili, jer smo s tim računali, budući da su u vrijeme zadnjeg vikenda u listopadu mnoge obitelji, kao i mi, planirale posjećivanje i uređivanje grobova svojih dragih i najmilijih, uoči dana Svih Svetih i Dušnog dana.Lijepo je vrijeme, a pred nama je još dosta sati ovog dana.. Vjerujem da ćemo stići sve po planu. Irena i ja smo zadovoljni što smo za kratko vrijeme dosta toga već stigli.

            Jučer ujutro smo krenuli iz Zenice, nakon što se gusta magla dolinom rijeke Bosne počela razvlačiti.

            Nas dvoje smo krenuli u Dolinu kod Bosanske Gradiške, ali preko Slavonije. Odabrali smo ovaj smjer, ne zato što smo birali bolje ceste, nego što smo samo tamo mogli vidjeti najviše naših Dolinaca, naše rodbine, prijatelja i susjeda, koji su u pošasno vrijeme četničke agresije na Bosnu i Hercegovinu  morali potražiti spas preko Save. I još su tamo.

            Stigli smo u Slavoniju u Sl. Kobaš po vrlo lijepom vremenu i sa puno ushićenja proveli smo nekoliko sati u toplini srdačnog druženja sa sestrićem Zdenkom, snahom Zdenkom i njihovom djecom Kristijanom, Dariom i Tajanom.

Iako je ovaj lijepi (istina kratak) jesenski dan neumitno žurio smiraju, ipak smo uspjeli obići grobove dragih nam pokojnika, najprije na groblju Brodskog Stupnika, a zatim i u Novoj Gradišci.

 U samo predvečerje smo stigli do sestre Tere u Kovačevcu Nova Gradiška. Nakon srdačnog susreta i kraćeg zadržavanja, uputili smo se na Gradsko groblje. Polaganje cvijeća na grobove, paljenje svijeća i evociranje uspomena na drage nam pokojnike ispunjavalo je naša bića sjetom i stapalo nas sa tišinom sutona koji je već bio obgrlio ova vječna (grobljanska) počivališta.

 Mjesec je izvirio iza nevelikog oblaka i ispratio nas do svjetiljki na ulici, odakle smo krenuli u susret ovozemaljskim radostima života.

 Dokasno u noć proveli smo sate u obiteljskoj atmosferi sa sestrićem Pavlom, snahom Ivankom i njihovom djecom Hrvojem i Hajdi. Ugođaj druženja nam je upotpunio bratić Mican sa suprugom Verom, koji su upriličili dolazak iz Okučana, jer za sutra su imali ranije predviđene obveze. U toplini prisutnog ozračja željeli smo za kratko vrijeme što više kazati jedni drugima, razmjeniti i podijeliti mišljenja; teme su sustizale jedna drugu.

 Noć je odmicala žurno i morali smo se uputiti na počinak, mada je ostalo dosta toga nedorečenog, ostalo je za neku drugu priliku. Ova sadašnja prilika se realizirala u skoro realnim mogućnostima, obzirom da je bogat plan želja trebalo smjestiti u kratke vremenske okvire.

 Za planiranje posjete Dolini i napose njenoj Gradini (groblju na Gradini) u ovom terminu zahvaljujem, prije svega, Suzi dolinskoj velikom izvoru pojedinačnih i objedinjenih informacija o Dolini i Dolincima, glavnom mostu uvezivanja starih i novih niti između Dolinaca i njihove Doline u Bosni. s jedne strane, te njihovih novih obitavališta privremenih ili stalnih (sve više mi se čini stalnih), odnosno, kako se već ustaljuje naziv, župe Uznesenja Bl. Dj. Marije Dolina Bosanska u izgnanstvu, s druge strane. 

 Budući mi je Suza dolinska često pri ruci, potkraj listopada sam zavirio u njen kalendar (Katolički kalendar 2006.) i podsjetio se da je u nedjelju 29. listopada, planirana sv. misa na Gradini, a povodom Svih Svetih i Dušnog dana. Sestrična i ja smo se lako usuglasili i načinili plan posjete Gradini i Dolini, jer je njoj zbog radnih obveza odgovarao datirani vikend.

 Listajući dalje Suzu, uočio sam da će njen naredni broj biti i jubilarni. Zastao sam i na glas izustio: Bravo, Suzo dolinska!. Od srca ti čestitam veliki jubilej desetogodišnjicu izlaženja. Želim da i dalje, a kao i do sada, uspješno obavljaš svoju nenadomjestivu misiju.

 Uredničkom vijeću i glavnom i odgovornom uredniku, uz čestitke, i ovog puta puno hvala za sve što ste učinili i što činite za život Suze dolinske.

 Naš automobil puzi preko mosta i samo što nismo na drugoj strani Save. Sada već sve češće pogledavamo na sat, jer nas, po dogovoru u Bos. Gradiški, kod strica Zvonke, čeka Zdenko sa članovima svoje obitelji; krenuli su jutros u Bosnu malo ispred nas.

 Mobitelsku vezu smo uspostavili sa zakašnjenjem. Dario je poslao poruku sa napomenom da su oni već stigli na Gradinu.

 Krećemo put Doline kroz prepoznatljiv okoliš. Približavali smo se raskrižju na Gredi. I samo tiho izrečeno sestrino razmišljanje, da bismo, možda, mogli krenuti kroz Novo Selo, bilo je dovoljno da tako i postupimo.

 Nakon neduge vožnje uskom asfaltnom trakom, kod Tukova nastavljamo u smjeru juga i u susret podnevnim sunčevim zracima kojima usamljeni oblačići ništa ne priječe. Listopad nam je podario ovaj dan vremenski vrlo ugodan, kao rijetko koji. Na svakom koraku se zrcala zlatna jesen, sve je poprimilo sunčano žutilo.

 Prelazimo Gostinjin poloj i ubrzo me sestra podsjeća na prvu kuću Novog Sela – kuću Dunaj Franje. Lijevo i desno se nižu kuće poznate mi još od ranije, samo što sada

 Otplovljavam u poznato vrijeme. U dvorištima, pred kućama, na otvorenim prozorima i u bašćama vidim poznate mi likove Novoselaca i Novoselki, i to baš onim redosljedom kojim su navedeni na 197. stranici Micanove knjige Dolina Bosanska ( u prošlosti i sadašnjosti). Istina, neki domaćini su odsutni, ali su tu mlađi članovi njihovih obitelji. Svi su u pokretu, akciji i nekako životno ozareni i preplanuli od jesenjskog sunca i vjetra. Pozdravljam ih i oni mi otpozdravljaju. Neke, posebno djecu, ne prepoznajem, kao ni oni mene, ali obostrani srdačan pozdrav ipak ne izostaje. Ponesen sam njihovim životnim i radnim elanom u ovakvom lijepom jesenjem danu. Grudi su mi pune ushićenja i tako lagano plovim kroz vrijeme i prostor iz uspomena, cijelom dužinom Novog Sela.

 Prenuo sam se kada je trebalo načiniti zaokret ispred kuće Vidić Pavla.

 Nastavljamo laganom vožnjom i u povratku; motor se gotovo ne čuje, pa mi misli opet otplovljavaju i pogled nastavlja da miluje nekadašnji krajolik.

 Planjska pukla ravnicom. Grupa djece juri za loptom krpenjačom”, čas u jednom, čas u drugom smjeru. Da nema usamljenog golmana, čas na jednoj, čas na drugoj strani (ovisno od toga gdje je lopta), ne bismo prepoznali da je riječ o nogometu. Tako se u početku igralo na utvajskim pašnjacima, pretkraj četrdesetih prošlog stoljeća.

 Stoka se zbila u suženi hlad proljetos potkresanih vrba i ustrajalo repom odgoni dosadne muhe, i, posebno obadove.

 Zujanje pčela dok neumorno skupljaju nektar i polen, koje obilato nudi procvjetala metvica po cijelom utvaju, a naročito u polojima uz okopnjeli Jarak, doimlje se kao najtananija uspavanka.

 Jedan dječak je naglo odustavo od trčanja za loptom, nakratko zacincao pa sjeo, prionuvši vaditi pčelinju žaoku iz bosog stopala.

 Točak automobila je na kolovozu naišao na ciglu i poskočio; raspršile su se drage slike iz djetinjstva.

 Nastavljamo laganom vožnjom i, evo, približavamo se kući Oršulić (Lajka) Ive. Misli mi opet zaplovljavaju. Vidim u hladovini širokog vrbaka nekoliko grla krupne stoke (goveda i konja), dok većina još užurbano pase sočnu travu uz Jarak kojem su obilate svibanjske kiše dobro podigle nivo vode.

 Čobani i drugi slobodni mladići , već u dopodnevnim satima (bila je nedjelja) igraju nogometnu utakmicu na graduljku”. Tu je već solidno uređeno nogometno igralište. Susret je upriličen između Gornjoselaca” i Donjoselaca”. Utakmica se vidljivo rasplamsala; pozicije igrača pojedinih timova (istina u nešto smanjenom broju igrača) vrlo su uočljive. I u zjenici oka zatitra mi i izdvoji se kratka sekvenca te igre: Na nabačenu dugu loptu lijevog krila Gornjoselaca”, centarfor spretno reagira i postiže atraktivan gol. Među igračima i njihovim navijačima proorilo se oduševljenje Bili smo to u drugoj polovici pedesetih godina.

 Jazmak napuštamo u pravcu kuće pokojnog Jure. Automobil nastavlja lagano romoriti kroz sadašnjost, a mene ostavlja u uspomenama. Međutim, poznati i dragi prizori iz prošlosti nekako mi se, ubrzo, počinju grubo izmicati; oči mi nagrđuje nešto ovovremeno: krov i prozori kuće kao poslije orkana; nedovršenu veleljepnu obiteljsku nastambu boji mahovina i obavija korov; novoizgrađeni dom je ostao bez stolarije i druge opreme, a njegovu unutrašnjost popunjava sijeno

 Pogledi mi zastajkuju i podrhtavaju, a mišići se grče Istrgnut tako iz uspomena, obreo sam se i pred rodnim ognjišetm. Oronulim stablima u šljiviku i usamljenoj jelki u bivšem cvijetnjaku otposlao sam tužan pogled i blagi naklon, a zatim zagrcnuo i duboko uzdahnuo.

 I dalje romore točkovi po šljunkovitom kolovozu. Tajac u automobilu prekida samo nekoliko kratkih rečenica, gotovo eliptičnih, pa opet tišina i tužni pogled čas na jednu, čas na drugu stranu.

 Približavamo se Gornjoj Dolini, a sa desne strane vidimo ostatke nogometnog igrališta na kojem su se nekada odigravale utakmice timova općinskog nogometnog podsaveza, i to sukladno svim propisanim standardima. Sada su se na tom dijelu Mestanja uočavale samo pohrđale i iskrivljene stative.

 Skrećemo u pravcu Donje Doline. Automobil mili gornjodolinskom asfaltnom trakom, kroz nepoznato u poznatom. Osjećaj unutrašnje tjeskobe je sve dominantniji. Nemamo povoda da se gdje zadržavamo.

 Prolazeći kroz područje Marinovića šume i okolnih livada počinjem (tek tada) osjećati blago opuštanje. I pogled u Franića-šor ostaje prazan, ali mi nastavljamo prema sadašnjosti na Gradini.

 Sva proširenja, kao i dio savskog nasipa koji gravitira Gradini popunjavali su brojni automobili. Pred kapelom u groblju počela je najavljena sv. misa. Prisutnih je dosta čini mi se da bi napunili i crkvu u Gornjoj Dolini.

 Lijepo je vrijeme, poneko je i vrlo lagano obučen. Groblje je pokošeno i za ovu priliku primjetno očišćeno. Hvala onima koji su dali svoj udio u svemu tome. Znam da zaslužuju i znatno više od riječi zahvale, te zato vjerujem da ćemo mi ostali znati to cijeniti i na adekvatan način uzvratiti.

 Na mnogim grobovima je postavljeno svježe cvijeće, nadgrobne ploče su umivene, a brojne svijeće i lampioni sve čine životnijim tihom molitvom i na drugi način prisutni usmjeravaju misli i osjećanja prema svojim dragim i najmilijim sahranjenim ovdje na Gradini.

 Danas su se ovdje zbili brojni susreti rođaka, prijatelja i poznanika; razmijenjene informacije, izražena mnoga suosjećanja. Čula su se i određena razmišljanja o odnosu prema Gradini, o daljnjem održavanju groblja u cjelini, kao i pojedinih grobova.

 Gradina je danas okupila mnoge Dolince koji žive izvan svoje Doline (većina ovdje prisutnih), a okupljat će ih dosta i narednih dana, uvjeren sam. Naša Gradina nije samo stjecište tuge, uspomena i sjete, nego su za nju vezane mnoge niti i korijeni životnih ishodišta Dolinaca svih generacija, ma gdje oni bili. To je ovih dana (čini mi se više nego ikada) sve naglašenije i sve očitije. Za sve Dolince, dakle, Gradina nije samo njihova prošlost, nego je i njihova sadašnjost. Jer naši voljeni pokojnici nastavljaju da žive u našim srcima sve dok i mi živimo. Takav odnos treba njegovati (pored ostalog i brigom o grobovima pokojnika) , pa samim tim i ljudskije živjeti.

 Gradinu je, i poslije svete mise i odlaska mnogih posjetitelja još uvijek obavijao mekani ton molitve, upućenih Gospodinu svemogućem za pokoj duša umrlih.

 Sa zapada se pojavljuju sve gušći cirusni oblaci i polako zasjenjuju dnevnu svjetlost.

 Dolinskom ravnicom, niz Savu, najavljuje se i gornjak”. Njegovo postudeno pirkanje u ovo predvečerje krajem listopada kao da nas na nešto opominje

 Ubrzo su počele i da rominjaju prve kapi kiše, te su se i posljednji posjetioci Gradine ubrzanijim koracima  već spuštali niz blagi prijevoj u pravcu svojih automobila.

 Dan se polako prepušta sutonu, a svjetla svijeća i lampiona na Gradini sve više se uočavaju, podsjećajući na sponu života i smrti. Dugim i sjetnim pogledom obgrlio sam Gradinu još jedanput i zaželio da je što prije ponovo posjetim.

 Krenuli smo: bacili nekoliko pogleda na šorove u Donjoj Dolini i već smo na Bardači. Vrijeme juri, suton se prepušta mraku.

 U mislima sam se još opraštao od Doline iz riznice uspomena i njene Gradine u sadašnjosti, dok je automobil već grabio blagim zavojima uz dolinu rijeke Bosne put Zenice. 

 Anto Oršulić, Zenica