Članak

Ilija i Jela Musić

Po treći puta smo u Ratkovcu, selu ispod slavonskog gorja Psunj a koje  pripada općini Gornji Bogićevci. Prvi puta smo  bili u njemu l998.god. kada smo pripremali  8. broj “Suze”. Tada smo razgovarali sa sada već pokojnim Latkom i Jelom Tutić, a drugi puta u prosincu 2OOO. godine kada  je pripreman l6. Broj “Suze”, a razgovarali smo s obitelji Ante Vidić.

Možda će neki čitatelji reći: pa zar ponovo u Ratkovac, a u  mnogim mjestima nikako niste bili.

Za naš dolazak u Ratkovac ovoga puta  doista ima razloga. Naime , obitelj MUSIĆ, Ilija i  Jela su nam dali na raspolaganje dobro očuvan stoljnjak – ubrus star oko 3OO godina koga smo poklonili svetom Ocu Papi Ivanu Pavlu II. prigodom njegovog pastoralnog pohoda Banjaluci  22. lipnja  2OO3. godine.

Na ulasku u kuću broj 111 čuje se harmonika  koju svira Jela a pored nje je suprug  Ilija. Zatekli smo ih u ozračju pobjede HDZ-a na  državnim izborima Republike Hrvatske održanim 23. studenog 2OO3. godine. Rekoše da na ta j način žele proslaviti željno očekivanu pobjedu Hrvatske demokratske zajednice.

Ilija i Jela su živjeli u obiteljskoj kući u Gornjoj Dolini  k. br. 69 s Ilijinom majkom Mandom i bratom Petrom koga su svi od milja zavali Pejo.

Kao i  mnoge dolinske obitelji bavili su se poljodjelstvom od čega se moglo solidno živjeti.

Ilija je rođen l8. srpnja l931. godine u Gornjoj Dolini od oca Ilije i  majke Mande r. Budić kao četvrto dijete od ukupno desetoro koliko je Bog podario tu obitelj. Najstariji brat Ivo je rođen  1921. god . koji se nije vratio iz II. svjetskog rata.  Potom se rodila sestra Ana l925. godine koja se udala za Nenada Plotana, Jaga rođena l927. god. udana za Franju Stipančevića u Sombor gdje i danas  žive, Filip l933. god. koji je na radnoj obvez i l 949. godine poginuo.  Sahranjen je u Zenici.  Mato je rođen l937. godine i živio je u Bok Jankovcu kod Bos. Gradiške. U tjeku rata je zamijenio kući i danas živi u Novskoj.  Zadnji u obitelji su se rodili braća bliznaci na sv. Petra i Pavla 1945. godine i  donijeli sebi ime  Petar i Pavle.

Ilija je oženio Jelku – Jelu Stipančević 3. siječnja l958. godine. Vjenčali su se u Gornjoj Dolini, a vjenčao ih je tadašnji župnik vlč. Tvrtko Tadić.

Jela j rođena 29. svibnja l936. god. od oca Marka i majke Kate r. Dakić u Novom Selu. Najstariji sin u toj obitelji je Ljupko rođen 1923. god. koji danas živi u Šumetlici kod Nove Gradiške (najstariji živući Novoselac). Potom se rodio Damjan 1927. godine, a zatim Marija – Mara l932. god. koja se udala za Miju Oršulić – Juru.

Otac  je umro mlad iste godine kada se Jela  rodila tako da ga nije ni upamtila.

Jela se udala u obitelj u kojoj će uz supruga Iliju živjeti Manda (svekrva) Milka (jetrva) sa sinom Milom Musić  te djeverovima Pavlom  i  Pejom. Nakon što je napravljena nova kuća  k njima će doći živjei Mandina  majka Tera do l967. god..

Ilija je bio aktivan  u  društveno-političkom životu dolinskih sela pa je tako bio i predsjednik Izvršnog odbora Mjesne zajednice Dolina.  Volio je tamburu pa je svirao bas (berdu) u KUD-u “Ivan Goran Kovačić” iz Doline, a Jela je bila članica folklorne pjevačke-izvorne skupine istog Društva. (Sjetimo se da je Jela nastupila u izvornoj folklornoj skupini Dolina u Zagrebu 2002. godine  na  Međunarodnoj smotri folklora  i  u Okučanima u povodu manifestacije “1. Susreti povratničkih folklornih skupina Republike Hrvatske”).

Uz tamburu Ilija je volio lov i ribolov. Često je viđan u čamcu po Osetni i Osorni s ribarskim mrežama, bubnjevima i vrškama za hvatanje riba.

Član je bio Lovačkog društva “Prosara” iz Bosanske Gradiške. Najrađe je s oštrodlakim njemačkim ptičarem Ðonijem i s puškom preko ramena obilazio Zatone i Planjske u svako doba godine. To mu je omogućavala  iskaznica pomoćnika lovo-čuvara na volonterskoj osnovi.

Kada je rat buknuo u Hrvatskoj, a potom u Bosni i Hercegovini i počeo odnositi iz dana u dan i civilne žrtve shvatilo se da će i oni morati napustiti rodnu grudu.

Na dan  4. rujna 1995. godine prešli su Ilija,  Jela,  Manda i Pejo Savu kod Davora s vrećicama u rukama, i  suzama u očima, ostavljajući svu svoju imovinu.

U Hrvatskoj ih je prihvatio Pavle Musić Ilijin brat koji je radio i  živio s obitelji u Njemačkoj, a imao je i kuću na Priključku (ulica kralja Zvonimira) u Novoj Gradiški. Njima je ustupio tu kuću na korištenje.

Nakon četiri mjeseca boravka kod Pavla, 6. siječnja 1996. godine dobivaju od Općine G. Bogićevci Rješenje na temelju kojega će moći koristiti napuštenu imovinu u Ratkovcu k. br.28.

U toj kući su boravili pet godina a nakon što je od Agencije za promet nekretninama /APN/ otkupljena kuća također u Ratkovcu br. 111,  predana im je na korištenje. Tako su Ilija i Jela među prvim Dolincima  koji su na taj način riješili stambeno zbrinjavanje. Želja im je da što prije tu kuću otkupe kako bi postala njihovo vlasništvo.

Baka Manda je umrla u 93. godini života 1997. godine, a Pejo je umro 2OO2. godine.

Na Dolinu svakodnevno misle, ponekad u nju i odu, ali o povratku ne mogu niti razmišljati. U Ratkovcu koliko im zdravlje dozvoljava obrađuju zemlje i bave se uzgojem domaćih životinja i peradi, a uz socijalnu skrb koju mjesečno dobivaju od Centra za socijalni rad mogu živjeti .

Na kraju razgovora smo pregledali velik broj starih slika čak i iz I. Svjetskog rata, sjetili se dragih osoba kojih više nema među živima i kraja u kojem su oni  i mi živjeli.

Neke od tih slika smo odabrali za ova broj “Suze”.

Na kraju razgovora, pozdravili smo se s Ilijom i Jelom a oni su nam naglasili da ne zaboravimo u njihovo ime pozdraviti sve Goranjce, Novoselce i Doljance i zaželjeti im  sretan Božić i  Novu 2004. godinu.

Evo prenosimo njihovu poruku i mi se ispred uredničkog vijeća pridružujemo.

Mican

0