Članak

Stipo Oršulić

 Stipo Oršulić

Baš sam razmišljao tko bi mogao biti slijedeći sugovornik u ovom broju “Suze dolinske” za ovu rubriku, jer osoba koju sam zamolio da napiše odgovore nije to učinila, a  vrijeme prolazi . . .

U Novoj Gradiški sretnem uču Stipu. Kaže da je nakratko napustio sunčani otok Brač kako bi obišao sina u Zagrebu, a u Novoj Gradiški brata Mirka i prijatelje, i ono najva nije pohoditi majčin grob na novogradiškom groblju i grobove mnogih rođaka, prijatelja i znalaca.

Postavih mu nekoliko kratkih pitanj. A on na njih daje odgovore.

UREDNIK: Koliko mi je poznato, prvi ste Hrvat u Bos. Gradišci koji je još 1991. dobio otkaz na radno mjesto. Kako se to dogodilo?

STIPO: Godine 1991. našao sam se na radnom mjestu tajnika općinske organizacije Crvenog Kri_a Bos. Gradiška. Kako sam na tome radnom mjestu zasmetao politici vladajuće stranke SDS, posebno pukovniku Radomiru Ze, tada upravniku vojne bolnice u Banjaluci, doktoru Dunjiću, te načelniku SUP-a Vladanu Vesiću u Bos. Gradišci, dana 8. 11. 1991. godine, pozvan sam u kabinet predsjednika općine. Tamo sam uz Nebojšu Ivaštanina, kao predsjednika općine, zatekao i predsjednika izvršnog vijeća općine Branu Todorović. Bez oklijevanja kazali su mi: “Stipo, sutra predaj du_nost Španić Radoslavu, jer dalje ne mo_eš raditi bilo što na općini.” Na moj upit zašto?”, odgovor je bio da samo zato što sam Hrvat. Kako sam kroz razne kanale sve već to znao da mi se priprema, moj je odgovor glasio – da samo sve razumijem.

UREDNIK: Jes li u čemu griješio u odnosu na tadašnju politiku?

STIPO: Ne, i to su njih dvojica, također, kazala. Jer, u tome vremenu sam radio i po 16 sati. Naime, dolaskom velikog broja srpskih,ali i hrvatskih izbjeglica sa okučanskog  područja, iz Srbije su svakodnevno pristizali šleperi sa hranom i odjećom kao pomoć. Kako sam po polo_aju bio i član štaba za smještaj izbjeglica, zamjerili su mi, i to sačinjenim zapisnikom dostavljenog iz SUP-a, što sam iz magacina dao paket – pomoć Mati Valentića iz Mačkovca, jer se pomoć iz Crvenog kri_a smjela davati  samo Srbima.

UREDNIK:  U takvim uvjetima, bez posla i obitelji, kako si opstao?

STIPO: Veoma teško. Jer, dva sina i supruga do tada su već bili izvan BiH. Svakodnevno sam bio praćen, telefon prisluškivan i putem njega često provociran. Na izlasku iz moje ulice, često sam bio “legitimisan”. Oni koji su do jučer samnom radili ili bili bliski, nisu više htjeli da me vide, susretnu niti razgovaraju. U općini me jedino na kavu u svoju kancelariju svraćao Dule Radić. Bosanska Gradiška je već brujala da su mi sinovi u ZNG. Noći sam najčešće provodio pod krošnjom omorike u mome vrtu. Kod mojih odlazaka u posjetu majci i bratu u Novom Selu, često sam vraćan iz Zatona. I na kraju, bio sam više od 4 mjeseca u kućnom pritvoru.

UREDNIK: Kako si se, ipak, odlučio na odlazak bez povratka?

STIPO:  Veoma, veoma teško i bolno. Jer, biti u kućnom pritvoru bez obitelji, snikim ne smijeti sastajati se, a po uputama smio sam se kretati samo po industrijskoj zoni (područje hladnjače i stočne pijace), nije to bilo lako za mene koji sam toliko godina tu radio i _ivio, toliko toga ulo_io u humane akcije, za davalaštvo krvi i mnogo toga još. Pri telefonskim razgovorima sa sinovima i suprugom morao sam paziti što govorim. Ti razgovori bili su puni jecaja i boli. Molili su me da bje_im i sve ostavim, a ja sam svjesno _elio biti ubijen ili umrijeti u svome domu. Jer, moji najmiliji bili su daleko od ruku zločinaca i to je jedino što mi je činilo, uz sve patnje, zadovoljstvo i inat da su još ostanem.

No, 27. 12. 1991. moja prva susjeda, kroz iskrene suze i otvorenost reče: “Bježi, komšija, tamo u moju vikendicu i sačuvaj glavu”. O njenom prijedlogu obavijestio sam svoje, koji su sve to prihvatili i ja tada odlučih. Dana 30. 12. 1991. godine, bez da mi je to znao brat i majka, nečujno sam napustio svoj dom i Gradišku, otišao sam na put bez povratka.

UREDNIK: Da li bi se i pod kojim uvjetima htio vratiti u naš kraj?

STIPO: Ne. Nikada. Čak bi se bojao i posjetiti  grobove mojih najmilijih. Ne, ne bih više mogao gledati ta grozna lica koja su više od 45 godina proganjala nas Hrvate, mučili nas i na razne načine zlostavljali. Ne bih mogao proći ni kroz naša dolinska sela u kojima sada _ive oni koji su nas otjerali, koji su nam sve oteli, toliko bola i patnji nanijeli.

UREDNIK: Kako si se snašao sa suprugom u novoj sredini, u novom mjestu prebivališta?

STIPO: Dobro. Sin Boris sa obitelji _ivi u Zagrebu, sin Edvard sa obitelji živi i radi u Njemačkoj, a ja i supruga na otoku Braču u Supetru, uz moju mirovinu i nešto dodatne zarade _ivimo prosječnim standardom. Uz sve to, ponovo mi radost i zadovoljstvo čini spoznaja i činjenica da imam _iva brata u Novoj Gradiški i svoju djecu, a supruga majku, brata i tri sestre.

Uredniče, ne znam koliko mogu biti uvjerljiv, _elim istaći da svakodnevno razmišljam o svim našim Dolincima, o njima koji su ostali bez svega svoga,jer mnogi nisu niti iznijeli niti zamjenili svoje nekretnine. Kako je njima, Bo_e, kako oni pre_ivljavaju i sve ovo podnose. Neka im Bog bude u pomoći.

Sve ih pozdravljam i mnogo, mnogo dobra želim.

0