Članak

CURRICULUM VITAE

 

VIŠATICKI, mons. KAZIMIR (1939-2004.), prelat, župnik i dekan

CURRICULUM VITAE /ŽIVOTOPIS/

 

Poštovana i ožalošćena, ali kršćanskom nadom utješena brojna obitelji Višaticki!

Preuzvišeni gospodine biskupe, braćo misnici, redovnici, redovnice i sav Božji narode!

Ujutro 18. studenog 2004. sve nas je zaprepastila tragična vijest da je u svojoj župnoj kući u Bosanskoj Gradiški, u kojoj stanuje i njegova starica mati, napadnut i ubijen jedan o najuglednijih i najaktivnijih svećenika naše banjalučke biskupije prelat mons. Kazimir Višaticki, župnik župe Sv. Roka u Bosanskoj Gradiški, te upravitelj još dviju župa; Nova Topola i Dolina. Nađen je tek ujutro mrtav, u lokvi krvi. Bio je u 66. godini života i u 42. godini svećenstva.

Majka je, na sreću, preživjela napad. Ona danas dijeli sudbinu žalosne Gospe koja je gledala smrt svoga sina. S njome tuguju pokojnikova braća; Feliks, vlč. Adolf, vlč. Franjo, Josip, Vlado, mons. Karlo, Ivan, te sestre Marija i Apolonija. Svima im utjeha od Boga koji nas tješi u svakoj našoj nevolji, a pokojnom Kazimiru vječni mir u Bogu kojemu je služio. Teška mi je i časna dužnost prikazati pokojnikov životni put i svećeničko djelovanje.

Rođen je 4.ožujka 1939.g. u Čatrnji, u župi Bosanska Gradiška, u veoma brojnoj poljskoj obitelji pok. Ivana Višatickog i Barbare rođ. Ostrowska. Roditelji su život smatrali Božjim blagoslovom, te su rodili ukupno 11 djece; devet sinova i dvije kćeri, od kojih su svi živi osim sina Stefana, i evo sada mons. Kazimira. Bog je velikodušnost roditelja nagradio tako što je čak četvoricu sinova pozvao u svećeničko zvanje. Kazimir je najstariji od njih, a slijedili su ga Adolf, sada župnik u Glamoču, Franjo, koji djeluje kao svećenik u Kanadi, te najmlađi mons. Karlo, sada župnik u Budžaku i profesor biblijskih znanosti na Visokoj teološkoj školi u Đakovu. To je svakako jedinstven primjer, ne samo u našoj Banjalučkoj biskupiji. Znakovito je da je Kazimira krstio župnik mons. dr. Nikola Bilogrivić, koga su komunisti u namještenom procesu osudili i ubili 1947.godine.

Školovanje i ređenja

Osnovnu četverogodišnju školu završio je u rodnoj Bos. Gradiški. Šest razreda gimnazije (koja je onda trajala osam godina) završio je u Interdijecezanskoj srednjoj školi za spremanje svećenika na Šalati u Zagrebu od 1949-1955., a onda je prešao u Strossmayerovo Đakovo gdje je u sjemeništu od 1955.. do 1957. završio 7. i 8. razred gimnazije, te je tu i maturirao 1957. tu je također studirao filozofiju i teologiju na Visokoj teološkoj školi, počevši od 1957., i studirao je do ljeta 1964., a u međuvremenu je morao prekinuti studij i odslužiti dvogodišnji vojni rok. Bilo je to od 1959. do 1961.godine.

Nakon što je primio prvu tonzuru i niže redove, tijekom studija primio je tzv. više redove, kako su se onda nazivali, sve u đakovačkoj katedrali, iz ruku tadašnjeg biskupa mons. Stjepana Bauerleina, ovim redom;

Subđakonat 21. travnja 1963., a đakonat 9. lipnja, a za svećenika je zaređen na Petrovo, 29. lipnja 1963. Svoj životni svećenički program izrekao je uzevši kao mladomisnički moto riječi apostola Pavla; “ Znam kome sam povjerovao” (2 Tim 1,12).

Bio je mladomisnik u završnoj godini studija kad sam je 1963. Došao u Đakovo, te sam u njemu i njegovu naraštaju gledao izbliza uzor mlada oduševljena svećenika. I danas su mi te slike pred očima.

Svećeničko služenje

Završivši studij, najprije je imenovan kapelanom u Staroj Rijeci 21. listopada 1964., gdje ostaje do konca 1965. godine. Zatim je 29. prosinca 1965. preuzeo upravu župe Stara Rijeka, nakon što je dotadašnji župnik pok. Nikola Matošević otišao na studij u Rim. Na toj službi ostaje 15 mjeseci. Premješten je potom za župnika u Prnjavor 21. ožujka 1967., gdje ostaje gotovo dva desetljeća, djelujući veoma redovno i oplodno, sve do 1986..g. Imao je tu zdravstvenih problema, kao npr. težu ozljedu kralježnice, pa ga je na toj službi oko pola godine (1982-1983) zamjenjivao dr. Anto Orlovac. Znali su ga u ono doba pozivati i na vojne vježbe i tako ometati njegovo svećeničko služenje. Slijedeća njegova župnička služba bila je u Dolini na Savi, na koju je imenovan 11. srpnja 1986.g. U Dolini je sagradio novu župnu crkvu u modernom stilu i dovršio župnu kuću. Tu je djelovao devet godina u vrijeme rata, kada mu je župa reseljena, prognana, a on ostao gotovo sam, dok i on nije bio protjeran u Hrvatsku nakon akcije “Oluja” u kolovozu 1995.g.

Pomagao je i brinuo se kraće vrijeme za naše prognanike i izbjeglice po različitim mjestima u Hrvatskoj, a onda je 12. listopada 1995.g. imenovan dušobrižnikom, odn. Župnikom obnovljene župe u Bosanskom Petrovcu sa sjedištem u Drvaru, gdje je u veoma teškim okolnostima djelovao sve do 28. veljače 1999. Neko vrijeme tu je živjelo i do 12.000 katolika, prognanih iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, osobito iz Srednje Bosne, a on i njegov kapelan morali su raditi u gotovo nemogućim uvjetima, bez crkve i župnog stana, pa su se snalazili kako su znali i umjeli. I tu je od napora obolio početkom 1997., te je nekoliko mjeseci proveo na liječenju i opet se vratio svojoj dužnosti. Nakon te zaista zamorne pastoralne djelatnosti zamolio je od biskupa laganije mjesto, pa ga je biskup u ožujku 1999. Premjestio za župnika u Budžaku među malobrojne preostale vjernike. Stanovao je u samostanu časnih sestara, no tu je ostao samo kraće vrijeme, jer on očito nije navikao odmarati. Koncem te godine, točnije 12. prosinca 1999. imenovan je na svoju posljednju župničku službu na župu Sv. Roka u Bos. Gradiški, a opsluživao je sve do svoje tragične smrti i ostatke ostataka vjernika u župama Nova Topola i Dolina. Tu je dovršio novi župno-pastoralni centar, ali zbog toga nije nimalo zapuštao pastoralni rad, dapače trudio se nadoknaditi prijašnje zaostatke spremajući na sakramente one koji to prije zbog komunističkih smetnji i rata nisu bili učinili.

Kazimir – ugledan i uzoran svećenik

Bio je ugledan i vrlo zauzet, pa su mu uz redovite župničke službe biskupi povjeravali i niz drugih odgovornih svećeničkih dužnosti. Imenovan je dekanom prnjavorskog dekanata 20.08.1976.g. nakon što je taj dekanat ponovno uspostavljen nekoliko mjeseci prije toga (10. prosinca 1975.), a kao župnik u Dolini bio je i dekanom bosansko-gradiškog dekanata od 10. studenoga 1990. Također je bio biskupov savjetnik u upravi biskupijom (dijecezanski konzultor) od 1. prosinca 1975. u više mandata. Bio je dugo vremena također povjerenik za svećeničke rekolekcije sve do ljeta 2004., kad je tu službu preuzeo vlč. Ivica Grgić.

Za brojne svećeničke zasluge odlikovan je od Svetoga oca naslovom prelata Njegove Svetosti 15. srpnja 1997.g.

Sigurno mu je bio jedan od ljepših doživljaja u svećeničkom životu, kada je prošle godine mogao svoju staricu majku, Poljakinju, dovesti Papi Ivanu Pavlu Drugom, Poljaku na pozdrav. I za nju je to bio događaj od kojega i danas živi.

Evo kako je Kazimir shvaćao svoj svećenički poziv u duhu gesla koji je sam kao mladomisnik odabrao: “Znam kome sam povjerovao…”, i što je njegovo biskup mislio o njegovom svećeničkom primjeru i djelovanju.

Pišući molbu biskupu da bude pripušten svećeničkom ređenju navodi: “Ovu molbu podnosim..svojom slobodnom voljom i čistom nakanom u osvjedočenju, da po milosti Božjoj imam svećeničko zvanje… svjestan obveza i dužnosti koje prema kanonskim odredbama osim svetim redom preuzimam..”(Svećenički arhiv u Bisk. Odr. B. Luka):

Biskup pa pok. Alfred Pichler, razrješujući ga službe župnika u Prnjavoru daje mu lijepo priznanje: “Mnogo ste učinili u svojoj dosadašnjoj župi i ja Vam zbog toga izražavam svoje priznanje i zahvalnost. Ujedno Vam najtoplije stavljam na srce da što revnije poradite na spasenju duša koje Vam se povjeravaju, osobito kod djece i mladeži” (dekret br. 389/86 od 11.07.1986.)

Vjerujem da će svakom od ovdje nazočnih svećenika i vjernika pok. Kazimir ostati uvijek u sjećanju kao vedar, krajnje savjestan, revan i uzoran svećenik, vjeran Crkvi, poslušan biskupu, prijatelj bratu svećeniku, stariji brat svakom vjerniku. Bio je u pravom evanđeoskom smislu sluga dobri i vjerni. Iako smo osupnuti nad tupošću svijesti onoga što mu tako okrutno život oduze i načinom na koji nas pokojnik ostavi, uvjereni smo da mu je Gospodin darovao vijenac slave koji je zaslužio. Dragi brate Kazimire, trka Tvoga života – a uvijek si bio užurban – završena je. Iako je kraj došao iznenada, sigurno Te nije iznenadila, jer si u svojoj oporuci, napisanoj još 15. listopada 1992. dok si još bio župnik u Dolini napisao: “Otvaram oči svoje duše pred tajnom smrti. Mač smrti više od godinu dana visi nad mojom glavom. Isuse, smiluj se! Isuse, oprosti! Primi moju dušu i oprosti sve moje grijehe, propuste i nedosljednosti. Isuse, milosrđe!” I završio si molbom: “Molim oprost od braće (svećenika) i puka” Vjerujemo da Ti je Bog udijelio svoj oprost i vijenac slave koji si zaslužio. Hvala Bogu velikomu koji nam te je dao, a Tebi hvala u ime sve braće svećenika, cijeloga prezbiterija i puka Banjolučke biskupije na divnom svećeničkom primjeru. Počivaj u miru na Božjem srcu!

Anto Orlovac, generalni vikar

0