Članak

Darko Sanjicki 1967 – 1991

GDJE ĆE POČIVATI U MIRU

Navršila se tužna, dvanaesta obljetnica nestanka, a potom mučkog ubojstva Darka Sanjicki. On je jedna od dvanaest žrtava nesretnog rata u BiH u župi bosanskogradiškog dekanata (Podsjetimo se: župa Bosanska Gradiška l2 žrtava, župa Dolina 6 žrtava i župa Nova Topola 6 žrtava – katolika).

Ta tužna obljetnica podsjeća nas na sve ubijene i nestale u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koji su svoje živote položili na Oltar domovine.

Obitelj SANJICKI je minuli rat doslovno zavio u crno. Ni nakon dvanaest godina u toj kući se crnina ne skida. Ne znaju za grob sina Darka, a njegov ujak Marko Marinović je zaklan od dušmanske ruke  1991. g. u Kneževim Vinogradima  dok je drugi ujak Ugo Marinović zbog posljedica zatočeništva u Borovu Selu i torture nedugo po razmjeni umro.

Darko je rođen 11. studenog  l967. godine u Bosanskoj Gradiški kao najmlađi sin oca Josipa i majke Ljubice rođ. Marinović. Stoga je i razumljivo da je za njih najviše i bio vezan.

Osnovnu i Srednju školu je završio u Bosasnkoj Gradiški. S diplomom bravara, nakon što se je otac Josip pripremao za mirovinu, preuzeo je vođenje obrta – bravarsko limarskog. Od nekoliko uposlenih djelatnika kod njega je radio i bio prijavljen Nedjeljko Vonić iz Donje Doline čije će životne sudbine u konačnici biti iste. Do dana današnjeg ni za jednoga se ne zna gdje je grob.

Vrijedne očeve ruke tjekom  života su mnogo stekle, a sin Darko je krenuo njegovim stopama, nastavio tamo gdje je on stao. Htio je dogovorene poslove na vrijeme dovršiti, a kao dobrom I cijenjenom majstoru i poduzetniku su ponude svakodnevno pristizale.

Kako je vrijeme prolazilo, valjalo je misliti i na budućnost. Došlo je i vrijeme ženidbe.

Odabranica srca njegova bijaše Kosana koju su svi od  djetinjstva zavali Mira iz Novog Sela kod Bosanske Gradiške, kćerka Slavka Matkovića i majke Slavice. Vjenčao ih je u župnoj crkvi sv. Roka u Bos. Gradiški tadašnji župnik, a sada kardinal Vinko Puljić.

U sretnom braku, koji na žalost dugo nije trajao dobili su sina Josipa kome ime dadoše po djedu.

Domovinski rat u Hrvatskoj je uzimao svoj danak a sve te strahote osjećao je i nesrpski puk u Bosanskoj Gradiški.

Nakon što je Srećko Pranjić (rođen l7. studenog l969. god.) sin Alojzija i majke Anke r. Bjelić  10. rujna l99l. godine kidnapiran kod stadiona “Kozara” u Bos. Gradišci i od tada mu se gubi svaki trag, druga žrtva pobješnjelih i mržnjom zadojenih sugrađana bijaše Darko.

Tog kobnog dana 21. rujna l99l. godine, ne sluteći ništa Darko se uputio  prema Brestovčini. Svetac je – sv. Matija, a taj dan je njegov otac pozvao rodbinu i prijatelje  da uz pečeni odojak obilježe i njegov zvanični odlazak u mirovinu, pa se nije radilo. Zbog nedostatka benzina u autu morao se zaustaviti kod ugostiteljskog objekta “Zlatno burence”. Po nagovoru taksiste i “prijatelja” Dušana Race zvanog Lako prihvatio je da ga on odveze u Gornje Podgradce po benzin, jer na postojećim benzinskim postajama u Bos Gradiški nije ga bilo ”ni za lijeka“.  Svratio je doma kako bi uzeo kanister i rekao kuda ode te da će se brzo vratiti, a Lako je čvrsto obećao da će ga dovesti kući.  Ukućanima ne bijaše drago što  je zbog toga obiteljsku svečanost napustio, tim više  što se u dnu duše nešto slutilo. Rat je samo preko Save, a po Bosanskoj Gradiški i okolnim selima bratata bratija orgija.

Bilo je to oko 13 sati kada je Lako odvezao Darka. Kako se Darko ni nakon  l6 sati nije pojavljivao sve se više sumnjalo u dobronamjernost “prijatelja”Lake,  a jedan taxi je zlokobno prolazio  cestom ispred kuće gore-dolje. To majčinim očima nije moglo biti nezamijećeno.

Već se je hvatao mračak kada je došao susjed i rekao Josipu, nakon što je šuteći prošao pokraj majke Ljubice: “Poručio vam je sin Darko da je uhapšen i da neće doći”. Naime, taj susjed Nikola je u isto vrijeme bio na benzinskoj postaji u Gornjim Podgradcima kada je dovezen i Darko. Zatim je dodao: “Uhapsio ga je neki ružni i dugokosi u vojničkoj uniformi s još nekoliko vojnika”.

Poslije će se saznati da je Laki rečeno: “Ti sada možeš ići, a ovaj ustaša će ostati”.

Otac Josip je odmah otišao u policijsku postaju i prijavio nestanak sina Darka navodeći mjesto i osobu koja ga je tamo vidjela. No,  dežurni koji je Josipa ”saslušao“ ponašao se tako, kao da ništa nije ni bilo  ili kao da je sve već znala.

Vratio se doma, a zbog policijskog sata kretanje u tijeku noći nije bilo razumno. Jedva se dočekala zora, jer u obitelji nitko nije spavao izuzev malog Josipa koji je tada ima godinu i deset dana kojeg otac nikada više neće vidjeti, niti će ga on upamtiti.

Nakon neprespavane noći, otac se prvim autobusom uputio u zloglasne Gornje  Podgradce. Kod radničkog  “šipadovog” restorana bio je “štab” Martićevaca.  U tom “štabu” je zatekao Darka kao sjedi između naoružanih vojnika. Nije mogao zamijetiti tragove batinanja.  Nisu dali Josipu da se dugo tu zadržava, ali su obećali da će biti pušten. Kako mu to nije davalo nikakvu garanciju, a jalovim obećanjima nije vjerovao, shrvan vratio se doma.

I sutradan je otišao  i na istom mjestu zatekao Darka, ali ovoga puta bez obzira koliko su htjeli prikriti batinanje, modrice po tijelu su to pokazivale.  Bio je to zadnji susret oca i sina, iako su  mu kazali da ide kući, a Darka će oni dovesti.

Od obećanja ništa nije bilo, umjesto kako su obećali daće ga dovesti kući odvezli su ga isti dan u KP Dom  Stara Gradiška.

Uz brojne veze, molbe i preklinjanja slijedećeg dana je došao u Staru Gradišku donijevši mu nešto odjeće. Rekli su mu da to ostavi i da će mu oni predati. Iako im ni tada nije htio vjerovati ostavio je odjeću i dosta očinskih poruka ne žele vjerovati da je jučer njihov susret bio zadnji.

Nije bilo vrata na koja nije pokucao od Crvenog križa do Međunarodnih predstavnštava no sve bijaše uzalud. Uz škrte informacije koje su dolazile iz Stare Gradiške

tek se moglo pretpostavljati kako su njemu i mnogim zatvorenicima prolazili dani u logoru. No,  na drugoj strani, po Bosankoj Gradiški se pričalo kako je Darko kao ustaški snajperist sa “šokačke” crkve  ubijao Srbe, kako je minirao srpski  ugostiteljski objekt (kod stočne pijace) i podmetnuo eksploziv pod zgradu Skupštine “opštine” u Bosanskoj Gradiški …

Nakon tri mjeseca  teškog zatočeništva u Staroj Gradiški, on i  drugi zatočenici iz  Bosanske Gradiške kao što su već spomenuti Nedjeljko Vonić, Petar – Pero Strilić, Mirko Tomljenović, Mario Moro – prebačeni su u  (milicijsku) policijsku  postaju Okučani. Smješteni su u prostoriju veličine 2 ,00 x l,8O  Odatle su ih izvodili na batinanje. Kada se “vojnici” umore od  tog posla onda su dovodili djecu iz škole da ih tuku. Prema kazivanju  preživjelih logoraša  dolazila su djeca – polaznici prvog razreda Osnovne škole, djedovi i babe uz pomoć štapova te ih udarali i pljuvali po njima. Hrane nije bilo dosta kao ni vode. Kašikama i šakam su  zatvorenicima  trpali sol u usta a vode nisu davali. Darko je molio i bratio  zatvorenike da mu pljuju u usta kako bi se ublažila bol koju je sol uzrokovala.

Zločinci su išli i dalje pa su Darku sjekli prste u ruke.

Za Darka su te strahote završile  na tucindan , 23. posinca  l99l. godine poslije 21 sat kada je izveden iz prostorije i mučki ubijen.

Darkovi roditelji Josip i Ljubica su 25. kolovoza 1993. godine zamijenili imanje u Bosanskoj Gradiški za sadašnje u Prvči kod Nove Gradiške. U Hrvatsku su nastojali doći što prije nadajući se da će bar neke vijesti čuti o najmlađem sinu, no okolnosti u kojima su se nalazili nisu im to dozvoljavale.

Cijelo vrijeme je obitelj bila pod prismotrom, a javno se prijetilo cijeloj obitelji da će biti ubijeni. U dvorište su  bacane bombe  i pucali  iz puškostrojnice i drugih ubojitih oružja po pročelju kuće.

Nakon četiri tjedna kako  je Darko uhitit, supruga Mira i sin Josip otišli su kod njezinih roditelja u Njemačku  gdje i danas žive.

Po dolasku u Hrvatsku , otac Josip je  bezbroj izjava  dao i isto toliko potpisao, na dosta  ekshuminacija bio nazočan i još uvijek ne zna za grob.

Teško je kad dođu kršćanski blagdani, naročito Svi sveti  i Dušni dan. Pohađaju se grobovi najdražih, a za njegove zemne ostatke se još uvijek ništa ne zna.

Lakše bi bilo kada bi se znalo: GDJE ĆE POČIVATI U MIRU?

0