Članak

Na izvoru u Dolini

 “ SUZA DOLINSKA” NA SVOME IZVORU – U DOLINI”

  U ponedjeljak, 27.rujna 2004.g. me je telefonski nazvao Vjeko Hudolin – dopisnik Hrvatske radio-televizije i rekao mi: namjeravam napraviti TV reportažu za emisiju “Mir i dobro” o “Suzi dolinskoj” .

Rekao sam mu: hajde idemo na “izvorište” “Suze dolinske” u Dolinu Bosnsku. Pitao me je: “što meni i snimatelju tamo imate pokazati?. Rekoh mu: Dolince koji su ostali u Dolini i one koji su se u nju vratili, crkvu, župnika koji je u Dolini bio tijekom rata, groblje “Gradina”, ruševine….

Prihvatio je i nakon razgovora s urednicom navedene emisije rekao da možemo već sutra ići put Doline.

O tome sam odmah obavijestio msgr. Kazimira Višatickog, župnika u Bos. Gradiški kako bi i on mogao uskladiti poslove zbog ovog nenadanog dogovora.

Tko je ostao i tko se vratio u dolinska sela? 

Budući da ni u jednom broju “Suze” nismo donijeli popis onih osoba koje su u Dolini ostale, a zaslužile su da ih se spomene kao i onih koji su se u nju vratili, a oni su to još više zaslužili.

Koristim ovu zgodu da to učinim pa makar sa znatnim zakašnjenjem.

U Donjoj Dolini su ostali i Pavle i Mara Vonić, Andrija (koji je umro 2001.g.) Tera i Zlatan Stojaković, Slavica Knežević, Luka, Jelena i Stipo Terzić, Zdravko, Mara, Marina, Zoran i Kristina Tomić.

U nju su se po završetku rata među prvima vratili; Ivo, Anka i Predrag Kovačević, potom Josip i Dragica Vujić, te Anto Lagundžija, Vinko Kovačević i Kaja Šokić.

U Gornjoj Dolini su ostali; Stipo i Mara Budić, Anka (Filipa) Šokić, Ruža-Ljubica i Slavko (koji je umro 1999.g.) Budić, Marko Budić, te supružnici Marijan (umro 1997.) i Anka (umrla 2001.) Budić, Anto (umro 2003.) i Manda (umrla 2001.) Budić.

Vratile su se samo četiri osobe i to Zdenka Budić i nedavno supružnici Filip i Ljuba Šokić, te Mara (Mirka) Vonić.

 U Novom Selu je najmanje osoba ostalo, svega četvero; Mato Oršulić i majka njegova Tina Oršulić, te supružnici Anto i Nada Knežević.

Vratila se samo Kaja (Slavka) Matković.

Osvanuo je utorak 28.rujna 2004.g. Već u 8 sati kod mene u Okučanima su bili Vjeko Hudolin, te snimatelji Vlado i Igor Vincetić.

Nakon što su snimili nekoliko kadrova u uredu (naslovnice “Suze dolinske”) uputili smo se u Bos. Gradišku.

Na graničnom prijelazu nikakvin problema, a bojao sam se u svezi prenošenja opreme za snimanje. VladoVincetić mi je kazao: pa nije ovo prvi puta da s opremom idem u Bosnu i Hercegovinu. U Banja Luci smo bili kada se slavio sv. Bono zaštitnik banjalučke biskupije i nedavno kada sam razgovarao s biskupom dr. Franjom Komaricom u svezi njegove nominacije za Nobelovu nagradu za mir.

U župnom uredu u Bos. Gradišci čekao nas je župnik Kazimir. Uz župnika predstavio sam im i njegovu majku gđu. Barbaru devedesetogodišnju staricu,majku četvorice svećenika koja je u rukama imala molitvenik.

Uz okrjepu tijela razgovarali smo o aktualnim temama, a potom smo se s dva automobila uputili u Dolinu; msgr. Kazimir i ja u jednom, a njih trojica u drugom.

Dolina nas je dočekala obavijena maglom.

Zaustavili smo se pred crkvom u Gornjoj Dolini gdje su napravljeni prvi kadrovi za reportažu.

Uslijedio je potom obilazak nekoliko obitelji;onih koje su ostale u Dolini  i nekoliko povratničkih. 

Dolina Bosanska u “Mir i dobro”

U emisiji “Mir i dobro” koju je Hrvatska televizija emitirala u nedjelju 3.listopada 2004.g. išla je i ova reportaža u kojoj je rečeno: Sa svojih stoljetnih ognjiša prije dvanaest godina, prognan je najveći broj župljana župe Dolina kod Bos. Gradiške, a svoj novi dom pronašli u Hrvatskoj i drugim europskim zemljama.

No, kako žive oni koji su se odlučili vratiti pogledajmo u slijedećem prilogu;

VJEKO HUDOLIN: U naseljenim mjestima župe Dolina; Gornjoj Dolini, Donjoj Dolini, Novom Selu, Orubici i Prošenici živjelo je 1204 vjernika. Na žalost, na početku rata u BiH 1992.g. počeo je progon Hrvata s tih prostora Republike Srpske.

Sada u toj župi živi samo tridesetak katolika. Među njima su supružnici Budić koji nisu željeli napustiti dom i cijeli su rat živjeli u Dolini.

STIPO BUDIĆ: Ja sam ostao, a kakav sam križ podnio to samo ja znam. To se ne može ispričati. Ništa nisam zaboravio.

MARA BUDIĆ: Teški je to bio život i teško je bilo ostati u Dolini bez igdje ikoga. Dolina je ružama cvatala, a sada je umrla.

VJEKO HUDOLIN: Cijeloga je rata ovdje proveo i bosanskogradiški župnik Kazimir Višaticki koji je i u Dolini služio mise za malobrojne vjernike.

Msgr. KAZIMIR VIŠATICKI: Mirno mogu reći da nisam bio ometan u obavljanju crkvenih službi tj. sv. mise u tijeku cijeloga rata.

VJEKO HUDOLIN:  U naseljima župe Bosanska Dolina posjetili smo i nekoliko povratnika. Anto Lagundžija se vratio među posljednjima. Budući da mu kuća još nije obnovljena najveći dio vremena provodi kod sestre Dragice.

ANTO LAGUNDŽIJA: Velika čežnja za svojim ognjištem nagnala me je da skupim snage da se vratim, da obnovim kuću i dovedem unuke kako bi znali za svoju djedovinu.

VJEKO HUDOLIN: Antina sestra kaže da je sretna što se sa suprugom vratila u dom koji im je obnovljen.

DRAGICA VUJIĆ: Dobili smo mi po dolasku u Dolinu kravu.  Uz nju imamo i živadi i svinja. Muž i ja smo stari, ali mi stalno radimo (muž Jozo trenutno radi na ribnjaku).

ZDENKA BUDIĆ: (Zbog starih roditelja u G. Dolinu se vratila 1997.) i kaže: znate kako je živjeti na selu. Preživljava se. Imam stoku i traktor pa s njim nekome nešto uzorem, posijem… imam nešto svinja, dvije krave…, tako se živi.

DRAGICA VUJIĆ: Kada smo se vratili obilazili su nas pravloslavci, oni su nama toliko dobri, imam tu komšinicu koja mi je kao sestra.

ZDENKA BUDIĆ: Da se bar nešto naroda vrati jedni drugima bi pomogli kao što to činimo i sada ovim izbjeglicama ovdje, pomognemo, oni meni, ja njima…

VJEKO HUDOLIN: Na žalost prognani Hrvati se ne vraćaju  u župu Bosanska Dolina uostalom kao i u druga područja Republike Srpske.

Među glavnim razlozima ističu loše gospodarsko stanje, nedostatak posla i neizvjesnosti.

Msgr. KAZIMIR VIŠATICKI: Ne mogu ostvariti svoj nacionalni identitet: jezik, kulturu, običaje, povijest….

ANTO LAGUNDŽIJA: Tamo (u Hrvatskoj) su se ljudi snašli u materijalnom smislu. Imaju krov nad glavom. Kada se radi petnaest godina može se mnogo toga napraviti.

VJEKO HUDOLIN: Milorad Oršulić je 1996.g. pokrenuo “Suzu dolinsku”. Riječ je o glasilu župe Bosanska Dolina u prognanstvu. Osamnaest brojeva tog lista, dva godišnjaka i knjiga o župi. Objavljen je velik broj natpisa o ratnim stradanjima, prognanstvu, pokušajima organiziranja povratka, ali i o bogatoj povijesti, kulturi i vjerskom životu Dolinaca.

MILORAD ORŠULIĆ-MICAN: Prvenstveni i glavni zadatak “Suze dolinske” je da poveže Dolinu i dolince. Dolinu, ovu gdje smo  mi sada, Dolince koji su ostali u njoj i one koji su se tijekom rata raspršili diljem svijeta.

TUŽNI POGLED NA OMLADINSKI DOM I GOSTIONU “KOD JURE” U GORNJOJ DOLINI.ISPRED DOMA JOŠ STOJI BISTA (POPRSJE) HRVATSKOG PJESNIKA IVANA GORANA KOVAČIĆA

0