Mjesec: siječanj 2006.

POĆI I BITI S KRISTOM

Ljubeći Isusa Krista, ljubimo istovremeno i Boga i Čovjeka!

Bog Sin je postao čovjekom i pozvao mene da pođem za Njim. Isus Krist je prošao zemljom čineći dobro. Pozvao je mene da postanem čovjekom čineći dobro. Trpio je i umro na križu, uskrsnuo treći dan i zajamčio svima koji idu za Njim čineći dobro da će i sami uskrsnuti na život vječni . . .

Krštenjem i vjerom me je uzeo u svoje Srce. Želi da i on bude u mojem srcu. Da moje srce ovdje bude Njegov dom, da bih ja u Njegovom Srcu zadobio vječni DOM.

Apostoli su ostavili sve i pošli za Kristom. Na vagi njihovog izbora SVE ili ISUS. Isus je pobijedio. Treba nam slobodno srce od svega da bismo bili posve za Isusa i za ono što ON želi i voli.

Sam će reći da ”nitko ne može služiti dvojici gospodara, jer ili će jednoga mrziti a drugoga ljubiti; ili ću uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i Manonu” (Mt 6,24).

Postoje dakle, dvojica gospodara BOG i Mamon, nema trećega. Tako nam otkriva i govori najveći autoritet Isus Krist.  Ljudi pokušavaju činiti kompromis i spojiti ono što se spojiti ne da. Tu je ona uzrečica: Ne zamjeri se ni Bogu ni đavlu!

Postoji pravi Gospodar (Kyiros). A postoji i drugi gospodar Mamon, lažni Kyiros. Lažni gospodar nas zarobljuje nekim materijalnim ili duhovnim dobrom. Bogati mladić iz Evanđelja kojeg je Isus pozvao da se liši lažnog i prolaznog dobra i pođe za NJIM je odbio Isusa i ostao uz lažnog gospodara. Š to bi taj mladić danas bio da je izabrao ISUSA! Postao bi mladić za sva vremena.

Danas bi sebi  u čast imao tisuće crkava i ušao bi u zbor neumrlih. Proigrao je svoju šansu! Danas je ostao samo ”jedan bogati mladić”!

Koliko je Mamon u našem srcu može se vidjeti iz naše molitve. Ako promotrimo o čemu za vrijeme molitve najčešće mislimo, uvidjet ćemo što je za nas blago. Isus o tome kaže: ”Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce” (Mt 6,21).

Naša rastresenost u molitvi otkriva nam koliko je naša priljepljenost na Mamonu. Ako je te rastresenosti mnogo, ne treba se čuditi što nam se teško sabrati za vrijeme molitve krunice, mise ili klanjanja Presv. Olt. sakramentu. Tako da s vremenom u nama nastane otuđenje stvari počnu posjedovati čovjeka. Sve u što čovjek položi svoju nadu postaje njegov bog ili idol. A ako čovjek položi nadu u lažnog boga tada će morati i upoznati gorčinu i razočaranje. Mrtvi bog ili gospodar će čovjeka prije ili poslije sasvim iznevjeriti. Iz toga razočaranja može nastati i milost povratka pravome i Živomu Bogu.

Š to može biti taj Mamon koji zarobljuje tvoje srce? To mogu biti i materijalna i duhovna dobra, na primjer, navezanost na novac, na svoju djecu, na posao, na ono što stvaraš, na čemu trenutno radiš, može to biti navezanost na porok, hobi ili vlastiti razum ili čast. Sve ove i slične navezanosti donose unutarnje sužanjstvo. Čovjek treba sebe ustupiti samo VOLJI BOŽJOJ. A VOLJA  BOŽJA je sve ono što BOG voli ili želi. Treba ljubiti, kaže Isus, Boga više od svega drugoga! Najviše  i posve. Jer jedino s Bogom i u Bogu možemo ostvariti svoju sretnu i blaženu budućnost.

Kako u sebi prepoznati svoga Mamona? Neki ljudi žive u stalnoj napetosti. Znak je to njihove navezanosti suprotne Bogu. Jer ljudi slobodni od navezanosti su puni Božjeg mira. Božji mir (milost u srcu) izgrađuje i jača psihičko zdravlje a koje se odražava i kroz tjelesno zdravlje. Tako da i duša i tijelo sudjeluju u velikoj slobodi čovjeka. Dok Mamon sistematski uništava čovjeka. On ne samo da blokira tvoj put Kristu i tvoj hod s Njim, već i uništava tvoje fizičko i psihičko zdravlje.

Jedan od znakova tvoje navezanosti je također i tuga u prigodama kad ti Gospodin nešto oduzima. On čovjeku oduzima ono čemu robuješ, sve ono što je tvoj neprijatelj i što je uzrok tome da tvoje srce nije slobodno za Njega. Genijalno je sv. Toma Mor rekao: Bože hvala Ti za sve što si mi DAO UZEO I OSTAVIO!

Sve nam je dao osim grijeha. Oduzima nam grijeh, koji ima tisuću lica. A ostavlja nam SEBE i u SEBI vječni život!

Iz smrti Jaganjca Božjega je za nas proizišlo oslobođenje od prokletstva grijeha. Drugi plod je dar Duha  Svetoga. Koji u čovjeku se bori za čovjeka. Od svakog od nas želi oblikovati dijete Božje, učenika Kristovog. Duh Sveti uz naš pristanak i trud se bori da moje ili tvoje srce bude slobodno za Boga i za ono što Bog voli. Bori se za prvo mjesto u našem srcu kroz različite događaje, kroz poteškoće i oluje, po križevima života. Tako nas čeliči u vjeri i u pouzdanju u Njega i u Njegovu milost.

Sv. Ivan Arški će stoga zgodno reći: – Mi bismo trebali trčati za križevima, kao što škrtac trči za draguljima!

Kroz patnju i križeve možemo doći do slobode srca, u kojem će samo Isus biti Gospodar ili Kyiros.

Vjerovati i shvaćati smisao svoga života u skladu s Evanđeljem. A u njemu je najvažniji BOG. Moj život treba biti usmjeren prema Njemu. Treba tražiti i izgrađivati Njegovo kraljevstvo s vjerom i nadom da će nam sve drugo dodati. (Usp. Mt 6,33). Bog svojom ljubavlju želi darovati svakog čovjeka. U onoj mjeri koliko se Njemu otvaramo i odričemo svake druge navezanosti, toliko će i u nama On biti doma. VJERA je ta koja u nama stvara pustoš i prazninu za BOGA.

Sveci i ljudi ”puni vjere i Duha Svetoga” su nastojali sve izgubiti za Boga, pa i vlastiti život. Kristova Crkva je puna takvih ljudi u Bogu su sve dobili i postali ljudi besmrtni i vječni.

Sve ono i svi oni koji nam u tome smetaju nisu nam prijatelji. A svi koji nas na putu k Bogu pomažu i potiču primjerom i riječima su naši najveći dobročinitelji.

BOŽJA VOLJA NEKA POSTAJE SVE VIŠ E NAŠ A VOLJA!

Prionuti uz Krista znači podrediti vlastitu volju Njegovoj volji. Unutarnji se život ostvaruje u stalnoj napetosti između Božje volje i čovjekove volje. Čovjekovi planovi i želje ne slažu se s onim što Bog želi i voli.

Čovjek se brani od precrtavanja svojih želja. Ne želi se podvrći Božjoj volji. Čovjek želi sačuvati sebe sebi. I misli da ga Bog ugrožava. Misli da gubi ako se preda Kristu. Trči za ugodnim i lagodnim i čini ono što je Bog zabranio. U čovjeku se danas događa ista ona pobuna Luciferova u nebu, prvih ljudi na početku. Želimo činiti ono što želimo, što nam se sviđa pa makar i nebo izgubili. S lakoćom se Bogu govori na svim razinama: neću slušati, neću služiti! Uvijek su posljedica takvog stava prema Bogu za čovjeka katastrofalne. I tako pobunjeni čovjek izaziva opće potope, sudbinu Sodome i Gomore i tolike druge tragične posljedice svoje pobune protiv svoga Stvoritelja.

Zbog egoizma naš se unutarnji život odvija u neprestanim napetostima između naše volje i Božje volje. Ako život u vjeri znači biti s Kristom i ići za Njim i prihvaćanje Njegove volje, tada je traženje vlastite volje najgora stvar koju sebi činimo. Takav je stav izvor zla  i grijeha, izvor naše nesreće i ropstva. Treba dopustiti Isusu da razruši naše planove, da ih križa i  razapne. To je ono umiranje u sebi i svome. U životu svetaca ćemo naći takve primjere Božjeg zahvata u njihove planove i želje. Kroz što ih je odgajao za prihvaćanje Njegove volje.

Primjer iz života sv. Terezije Avilske ili Velike.

Sv. Terezija je putovala u Sevillu gdje je kanila osnovati novu redovničku službu. Bila su to teška vremena reforme njezine družbe. Ona je osnivala novi reformirani ogranak karmelićanki. Osnivanje družbe u novom mjestu zahtijevalo je da otputuje tamo kao majka s grupom sestara. Sestre su obično putovale u čvrstim i dobro zaštićenim kolima, jer su reformirane karmelićanke, poznate kao bosonoge, redovnice odijeljene od svijeta i ne mogu se javno pokazivati. Sakrivene u prekrivenim kolima osjećale su se sigurne i nadale su se da će do svoga odredišta stići neopažene, jer nisu htjele biti predmet senzacije ili spektakla.

Bili su Duhovi. Sestre su otputovale vrlo rano. Terezija je odabrala crkvu na periferiji Cordobe i tamo su se odlučile zaustaviti. Željele su ostati neprimjećene i pribivati misi i onda poći dalje. Trebalo je prijeći preko mosta do željene crkve. No, u rani sat je most bio zatvoren. Stražari su trebali dobiti ključ od gradonačelnika. On je još spavao i nije dozvoljavao da ga se u takvim prilikama budi. Trebalo je dakle pričekati. U međuvremenu je izišlo sunce i u kolima je postalo vruće. Ljudi su se počeli okupljati oko kola. Bili su radoznali i htjeli su zaviriti u kola. Napokon je ključ donešen i vrata su se mosta otvorila. Ali most je bio preuzak i kola nisu mogla proći. Sati su prolazili. Terezija je toliko željela biti na misi i bilo joj je stalo da sestre prođu neopaženo. Kad su napokon otpilili dijelove mosta, kola su prešla i stigli su do željene crkve. Čekalo ih je iznenađenje. Crkva je bila posvećena Duhu Svetomu i u njoj i oko nje je bilo mnoštvo ljudi. To je bilo ipak previše. Sv. Terezija je bila čak i voljna ne ići na sv. Misu. I htjele su sestre odustati. Svećenik Julijan je naredio sestrama da bez obzira na mnoštvo pođu na misu.

Napustile su sigurnost svojeg skloništa i kroz prepunu crkvu pošle oltaru. Sv. Terezija koja obično slikovito pripovijeda, reći će poslije da su ljudi ugledavši ih zakrite velovima u njihovim bijelim haljama i grubim vunenim ogrtačima, reagirali slično kao promatrači borbi s bikovima kad se u areni pojavi bik. Terezija je priznala da je to bila jedna od najvećih neugodnosti u njezinom životu. Ovu jednu od najvećih neugodnosti darovao joj je Duh Sveti na svoj blagdan.

To nije bio kraj teškoćama. Poslije mise sestre su ponovno morale proći kroz mnoštvo koje je vikalo i naguravalo se, a po izlasku iz crkve su ustanovile da zbog prevelike žege nije moguće nastaviti putovanje. Konji nisu htjeli vući kola. U kolima je pak bilo tako vruće i zagušljivo da su sestre ostatak dana provele pod mostom. Od njihovih planova ništa se nije ostvarilo.

Duh Sveti može sići na čovjeka s takvom milošću koja ruši sve njegove planove. To su Njegove velike milosti ogoljavanja. U takvom ophođenju s Terezijom na DUHOVE bila je nazočna Njegova velika ljubav prema njoj.

Terezija je sve tako savršeno isplanirala, a On, Duh Sveti je tako savršeno pomrsio te njezine planove, jer nisu bile u skladu s Njegovom voljom. U svemu tome važno je ipak to da je DUH SVETI ”sišao” na Tereziju i ostale sestre, jer su prihvatile Njegovo djelovanje; pokoravajući se Božjoj volji još su snažnije prionule uz Krista.

Duh Sveti, taj veliki Graditelj naše vjere, ogolio ih je i učinio ih siromašnima kako bi mogle primiti silu ONOGA kojeg u bogoslužju Crkve nazivaju ”Ocem ubogih”.

Duh Sveti je oganj u našem srcu i spaljuje sve ono zbog čega ne možemo svim srcem slijediti Isusa.

I kad udarci života u našem srcu stvaraju rane, tada Duh Sveti stiže kao Tješitelj i Iscjelitelj. Tako On u čovjeku gradi vjeru i djetinje pouzdanje u Boga. Tada On u čovjeku postaje vjetar, lahor, snaga za korake i djela nova. Tada se u takvim srcima jedino i sasvim prihvaća volja Božja.

Sve više čovjek voli i želi što Bog voli i želi. I tada čovjek silovito napreduje prema Bogu i iza sebe ostavlja neizbrisive tragove dobrote. Š to smo više s Bogom tada i više dobra možemo činiti.

Neka Duh Sveti, braćo iscijeli Vaša ranjena srca i ispuni Vas novim nadama i zanosima. Neka se Božje kraljevstvo nastani u našim srcima, obiteljima i župama. Neka Krist vlada i zavlada u našim srcima i odnosima.

On koji je došao, koji po Crkvi dolazi i koji će doći Bio i ostao uvijek s Vama i Vi s NJIM!

«Iz knjige: ”U školi Nazaretske obitelji”, od Tadeusza Dajczera nastavak . . .»

Svi čitateljima Suze Dolinske želim sretne Božićne blagdane a Božji mir i ljubav neka Vas prati tijekom cijele 2005. godine.

Želi vam vaš Milivoj