Članak

PREKO VODE DO SLOBODE

Za nesrbe u Bosanskoj Gradiški  i njenoj okolici, naročito 1992. godina će ostati po zlu upamćena.. Obilježena je brojnim ubojstvima i prognanstvima.

Cijela  Bosna i Hercegovina je zahvaćena ratnim vihorom.

Da li je međunarodna zajednica prepoznala agresora? Zaprijetila je da će NATO bombardirati srpske položaje ako ne prestanu s napadima, ali 1. srpnja te 1992. godine francuski predsjednik Francoise  Mitterand je iznenada sletio u sarajevsku zračnu luku i time spriječio akciju NATO-a.

Početkom srpnja (šestog), Fikret Abdić u Zapadnoj Bosni proglašava autonomiju, a 10. kolovoza u svijet su doprle stravične slike iz srpskih logora kao i one o masakru s tržnice Markale u Sarajevu. I to je međunarodna zajednica osudila ali je na tome sve i ostalo.

S druge strane, od 7. do 31. srpnja Hrvatska je u znaku predizbornih skupova, a 2. kolovoza HDZ i dr. Franjo Tuđman pobjeđuju na izborima.

Prije toga je Hrvatska vojska i redarstvenici  iz sastava Ministarstva unutarnjih poslova oslobodili Miljevački plato (21. lipnja) a 6. srpnja je deblokiran Dubrovnik.

Tih dana se u Hrvatskoj bilježi brojka od 700.000 prognanika i izbjeglica, a njima će se pridružiti  u noći između 2. i 3. rujna još jedan – Luka Ćorković, koji će kao i mnogi prije, a i poslije njega  preplivati Savu.

I za Hrvate dolinskih sela uvedena je radna obveza, jer se nisu htjeli odazvati na mobilizacijske pozive koji su svakodnevno upućivani iz  bosanskogradiškog Vojnog odsjeka.

Radna obveza  je bila nametnuta za sve punoljetne  muškarce bez obzira na  dob ili zdravstveno stanje.

U srpnju, kolovozu i rujnu te 1992. godine  motornim pilama sjekirama i kosama se je sjeklo i kosilo raslinje svake vrste od obrambenog nasipa pa sve do minskih polja koja su bila nedaleko od samog bajera Save. tako da je taj prostor na mjestima dug i više od 100 metara bio čist «kao dlan».

Radilo se u skupinama  koje su sačinjavali stanovnici pojedinih sela. Doljanci su od granice između Donje Doline i Gornje Doline sjekli i kosili prema Gradini – niz rijeku Savu, a  Goranjci i Novoselci prema pumpi – uz rijeku Savu, dok su  Hrvati iz Mačkovca,  Kozinaca i Bok Jankovca  prema Bosanskoj Gradiški. Svrha tog «čišćenja  terena» je  bolje promatranje granice između Hrvatske i Bosne.

– 1 –

Nadzor nad radnim skupinama su  provodili naoružani Srbi koji su dragovoljno pristupili «stvarati Republiku Srpsku» a  i oni  što  su  na temelju mobilizacijskog poziva primorani iz različitih krajeva općine Bosanska Gradiška ali i «domaći» Srbi  iz Donje Doline koji su slovili za daleko «savjesnije» od onih staraca, jer su mlađi  upućeni na frontove gdje se je «vojevala bitka za granice otadžbine».

Zastrašivanja, prijetnje, pljačke i ubojstva po nesrpskim selima i u samoj Bosanskoj Gradiški su bila učestalija i sve  veća.

Nitko nije znao što nosi dan, a što nosi noć. Važno je bilo sačuvati glavu. Neki su je spašavali putom konvoja koji su napuštali Bosansku Gradišku, a neki kraćim putom – preplivavajući Savu.

Luka je od prvog dana uvođenja radne obveze bio na njoj. Svakodnevno je istim putom išao  na «radni zadatak» i istim putom se vraćao. Dok  se  je  radilo malo se je pričalo, a naročito ne o mogućnosti bijega s radne obveze i preplivavanja Save . No,  nije bilo onoga koji je odatle vidio Slavoniju a da nije poželio tog trenutka biti u njoj. Bar u mislima.

On je poželio i odlučio fizički krenuti u nju – najkraćim putom. Preko Save.

Zbog te radne obveze njemu se je i pružila  zgoda da bude blizu nje. To treba iskoristiti. Onima koji nemaju «propusnice» nije dozvoljeno preko nasipa prijeći. Čak se je vodila evidencija tko je od mještana otišao preko nasipa u polje ili po stoku koja je pasla na Poljanskoj.

Dani su  prolazili, a  posao na  «čišćenju  terena» se je privodio kraju. Što ako ga već sutra pošalju nekamo drugdje… «na front» za kopanje rovova ili pak u Kozaru na sječu šume  u ogrjevno drvo za obitelji «palih boraca» a i onih koji su na položajima?

Njegova  supruga i djeca su bili u Austriji.  Nju je rat tamo i zatekao  a po izbijanju ratnih sukoba povela je za sobom i djecu. Luka je ostao, kao i ostali sumještani, čuvajući ono što se sačuvati može. Imao je  ključeve od dviju kuća, jednu u Donjoj Dolini, jednu u Gornjoj Dolini. Kako je sve izmicalo kontroli pa tako i čuvanje imovine u jednom trenutku je odlučio ne čekati više ni časa. Neprimjetno se odvojio od skupine pa polako, gledajući gdje staje izbjegavajući mine, jer je taj prostor danima proučavao, spustio se do korita Save.

Ljeto je bilo toplo i suho pa je tako i vodostaj bio nizak, plivati zna  pa su tako ispunjeni oni najelementarniji uvjeti. Još samo da ga nitko od stražara ne opazi…Zaplivao je prema drugoj obali – obali spasa.

Da li su u njegovoj skupini zamijetili da ga nema, nije mu  poznato, ali će se uskoro saznati kada je neku neobjašnjivu tišinu prekinuo rafalni  pucanj iz puškostrojnice i prodoran glas  v r a ć a j    s e

 

– 2 –

Bio je  na domaku druge obale.  Poznati  glas i vrelo streljivo koje je oko njega padalo u vodu dolazilo je s bosanske strane. Nije mu palo na pamet da se vrati. Razmišljao je, ako se u takvim trenutcima uopće moglo razmišljati: svejedno je, ubili me ovdje u vodi  ili kada se vratim na obalu… i  još žurnije nastavio plivati  ka hrvatskoj strani. Ponovo je  puškostrojnica zapucala, a glas njegovog sumještanina Srbina  koji je i pucao  ovoga puta je  djelovao  zapovjednije:  Ako se ne vratiš pucat ću u tebe i ubit ću te, a potom ću pobiti sve tvoje u grupi s kojima si radio.

Vrhovima prstiju je dodirivao šljunkovito dno hrvatske obale Save kada  je  do njega dopro prijeteći glas  da će za odmazdu biti pobijena njegova radna grupa. Tog trenutka ključevi od kuća i nešto novca koje je držao u rukama dok je plivao ispali su i voda ih je odnijela. Vremena za čekanje i razmišljanje nije bilo nego  se je  vratio. Ovoga puta to plivanje nije bilo popraćeno pucanjem iz puške, ali će im po dospjevanju u ruke pucati koža  na tijelu od udaraca.

Nestrpljivo su ga ugurali u kombi i odvezli u Bosansku Gradišku – Sekretarijat narodne obrane  da uz batinanje i druge načine mučenja prizna  zbog čega se odlučio na bježanje s radne obveze i preplivavanje Save.

Satima je uz bolne uzdisaje i zapomaganja pokušao objasniti mučiteljima da njegova odluka o preplivavanju Save nije nikakvog političkog karaktera nego  jednostavno  žena s djecom nije ovdje pa … Nisu bili zadovoljni s takvim odgovorima, nego su od njega  iznuđivali onakve odgovore kakvi njima  odgovaraju a to je da je namjeravao onima na onoj strani Save – ustašama.  odnijeti podatke  o raspoređenosti njihove vojske i teškog naoružanja, o namjerama…Tražili su od njega da prizna gdje je u Dolini sakriveno oružje, radio-stanica…tko je s njim još trebao preplivati ali ga je izdao pa je on ostao sam na cjedilu…

Kako  nisu mogli ništa novo doznati od onoga što ime je već kazao, bez obzira na batine koje je zadobio po svim dijelovima tijela vojnim čizmama, policijskim palica i šakama a uz prijetnju  kako će mu  «pracijepom»  zgnječiti jaja,  ponijeli su ga polumrtvog iz zgrade Sekretarijata narodne obrane u Vatrogasni dom (koji se nalazi samo  nekoliko desetaka metara udaljen) na daljnju «obradu». Dok su ga između sebe više vukli nego nosili, njegovo zapomaganje je čuo policajac koji je  prolazio  pored njih, a  koji je dio radnog vijeka proveo na dužnosti i u dolinskim selima, a Luku je poznavao kao čestitog čovjeka, zauzeo se je da ga puste  garantirajući «svojim životom» da on ništa nije kriv, a to što je  preplivao Savu samo je bila želja da ode  ženi i djeci. Da je išta kriv ili pak da je nosio kakve tajne podatke u Hrvatsku, ne bi se vratio  iz Hrvatske u kojoj je već bio –  uvjeravao ih je policajac. I pustili su ga uz uvjet da se sutra  dođe ponovo u Vojni odsjek.

Znao je Luka što bi taj dolazak značio, ali sada je najvažnije  da nije u njihovim rukama, a sutra … i požurio je, kolik su mu to bolovi dozvoljavali, da  se što prije udalji od njih, jer, što ako odluče  da im danas ponovo  «dopadne šaka»…

Na  to nije smio  ni pomisliti, a možda i sama ta pomisao dala mu je dodatnu snagu. Ali, kuda sada?

Uputio se u pravcu  Doline,  ali  poprijeko, stranputicom, jer ovakav hod  kojim je zbog bolova hodio svakom tko bi ga vidio, djelovao je sumnjivo.

 

Sumnjivo je djelovao  i jednoj ženi u Kozincima od koje je  bio  primoran tražiti vode da povrati dušu. Pitala ga je:  Što se to s njim dogodilo?   Krvavo tijelo, rane i bezbrojne modrice nisu se  mogle  sakriti. Odgovorio je  da se je za vrijeme radne obaveze  spustio do Save  s namjerom da se opere  od znoja i malo osvježi a vojnici su mislili da namjerava preplivati Savu pa su ga doveli u Vojni odsjek na saslušanje, a eto uz to saslušanje se dobiju i batine.

Nije mu dala vode nego ga je ispratila riječima: Kada bih znala da si doista htio preplivati Savu, sada bih te ubila!

Sunce se je naginjalo ka zapadu, Tijelo se hladilo a bolovi postajali sve veći. Usne  koje su bile u ranama  vapile   su  za  malo vode. A nje nema. No, i bez nje put se mora nastaviti. Da li  baš kući u Dolinu? Da li uopće do nje može doći? Kad bi i mogao bilo bi preopasno, a to bi znači da bi se sutra morao javiti u Vojni odsjek na batinanje! Odlazak u Hrvatsku je jedini spas. Kako? Plivanjem?! Da,  ponovnim plivanjem – odlučio je.

Put od Bosanske Gradiške je trajao satima. Mrak ga  uhvatio kada je prolazi kroz Vujanovića šumu u Gredi. Uputio se je još prema Dolini tamo gdje je  od ceste najbliži obrambeni nasip a od njega ni Sava nije daleko. Ostalo je još da riješi dva  problema. Prvi je da neprimjetno prođe između straža preko obrambenog nasipa. A drugi je proći kroz minsko polje između nasipa i bajera Save. Vrlo važno je bilo i znati da li u ovakvom  zdravstvenom stanju može Savu preplivati. Izbora nije imao – mora.

Sva ta mjesta kojim je prošao i gdje se nalazi dobro je poznavao. Došavši do mjesta gdje je odlučio  sukobiti se s najvećom neizvjesnošću u životu  legao je na zemlju. Nakon odmora krenuo je. Koliko je bilo sati, nije znao. Nije ni trebao znati. Važno je da se je davno mračilo, a i stražari su se opustili.

 

– 4 –

Puzajući je prešao nasip i počeo se spuštati prema obali Save. Napredovao je puževom brzinom. Morao je ispred sebe opipati s najvećom opreznošću svaki pedalj zemlje da ne bi naišao na   špagu s kojom  su mine povezane, preko nje  prešao.

Nije našao špagu ali je našao nešto važnije – prazan kanister koji će mu  život značiti, a donijela gaje voda prilikom  plavljenja. Njega će košuljom privezati sebi na leđa i spustiti se niz Savu. Sve što je tada mogao pomisliti bilo je: Hvala Ti Bože na ovom do sada, a u tvoje ruke povjeravam i ovaj prelazak.

Zatim se prekrižio i spustio u vodu.

I pomogao mu je. Pred zoru 3. rujna ga je voda iznijela na desnu obalu Save u Slavonsku Dolinu. Našla ga je ophodnja Hrvatske vojske i odvezli u Novu Gradišku gdje mu je pružena liječnička pomoć.

Tog sunčanog dana iz Bosanske Gradiške je krenuo prvi konvoj Crvenog križa u Hrvatsku. U tom konvoju je bilo mještana Dolina i Novog Sela koji su prvi napustili rodnu grudu.

Među onima koje su djelatnici Crvenog križa u Dragaliću predali Hrvatskim vlastima bila je i supruga Lukinog brata i njenih četvero djece. Oni su se zadnji put vidjeli jučer ujutro u Donjoj Dolini kada je Luka pošao na radnu obvezu, a danas evo, u Novoj Gradiški – na slobodi.

Mican

0