Članak

Proslava sv. Roka u Bosanskoj Gradiški

Blagdan sv. Roka, patrona župe Bosanska Gradiška, ove godine je obilježen na sasvim drugačiji način i drugačije od onih prijeratnih ratnih ali i poslijeratnih.

Ta različitost nije bila samo u tome što su danas crkvu i župni dvor “blokirali brojni policajci”, što je sv. misi nazočio predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine gosp. Ivo Miro Jović, ni zbog toga što je uz brojne svećenike sv. misu služio banjalučki biskup msgr. dr. Franjo Komarica, nego u tome što je ova svetkovina protekla u znaku otkrivanja spomen ploče bosanskogradiškom župniku msgr. Kazimiru Višaticki koji je mučki umoren u rodnom gradu prošle godine.

Uz biskupa Franju i sadašnjeg bosanskogradiškog župnika vlč. Josipa Jerkovića, oko oltara su se okupili dvojica braće pok. Kazimira, također svećenika, vlč. Adolf i msgr. dr. Karlo Višaticki, te msgr. dr. Anto Orlovac – vikar banjalučke biskupije.

U prepunoj crkvi, na početku misnog slavlja biskup dr. Franjo Komarica je između ostalog kazao:               

Isus nam i nakon dvije tisuće godina poručuje da se molite za one koji Vas progone i činite dobro onima koji Vas mrze, samo tako ćete postati moji vjerodostojni učenici.

Sv. Rok nije bježao od opasnosti.

Svjedoci smo da je katolička crkva u banjalučkoj biskupiji i u cijeloj Bosni i Hercegovini poput sv. Roka.

Svjedoci te vjere nisu dozvolili da im kuga ateizacije otruje srce.

U najkritičnijem vremenu ateizacije roditelji su se trudili odgajati djecu u vjeri svojih predaka, nisu dozvolili da im ta nova kuga otruje duše i srca kao što je mnogima otrovala u tijeku minulog rata.

Istinu koja se ovdje događala, treba prenositi dalje, istinu da su se ovdje katolici trudili na mržnju odgovarati ljubavlju, znali su govoriti: “oprosti im Bože jer ne znaju što čine”. Na to nas potiče On, potiče nas naša savjest i primjeri divnih ljudi.

Ako Boga protjeruješ iz svoga doma i svoje kuće, vrlo brzo ćeš od sebe otjerati i onoga koji je sazdan na Njegovu sliku i priliku – čovjeka!

Mi smo za nebo stvoreni. I zato želimo proći zemljom čineći dobro poput Isusa.

Nastojimo ustrajati na Božjem putu koji nam je pokazao Krist, naši svećenici, nezaboravni župnik Kazimir, kojem ćemo spomen-ploču postavljenu na kući, nakon svete mise, otkriti na trajnu spomen.

Uvjeren sam da će katolici, ne samo Bosanske Gradiške znati cijeniti svoga župnika i uvjeren sam da će i On doživjeti sudbinu sv. Roka. Uvjeren sam da će njegova mučenička smrt dovesti do obraćanja mnogih gradišćanaca na put Božji, da će se kajati za svoje grijehe i da će moliti Božje milosrđe; potaći ih da se mole za Kazimira ali i mole se Kazimiru.

Da se mole za Kazimira a da se i mole Kazimiru. Onaj koji umire u Kristovoj ljubavi za bližnjega blizu je Boga. Znajmo to cijeniti, on je volio sve Vas dragi Gradiščanci, dragi Dolinci, dragi Novotopoljani.

OTKRIVANJE SPOMEN PLOČE

Po završetku sv. mise predvoditelj misnog slavlja je pozvao nazočne da se u procesiji upute prema ulazu u župnu kuću, gdje će se otkriti spomen-ploča koja će upozoravati sve one koji je vide na prolaznost života i ljubavi čovjeka prema braći ljudima.

              

Tom činu je, uz nazočne vjernike, visoke državne predstavnike, nazočio i gosp. Besim efendija Šeper imam bosanskogradiški.

Msgr. dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup je obred otkrivanja počeo prigodnom molitvom, a potom kazao:

Draga braćo i sestre,

Dragi prijatelji Boga i čovjeka, dragi prijatelji našega brata i našega župnika nezaboravnog Kazimira.

Danas, ovdje obavljamo jedan mali dio naše vjerničke, kršćanske i građanske dužnosti. Želimo postaviti ovdje, ovu ploču kao tajnu spomen na život i neumorni rad našega vrlog suradnika i našeg neumornog duhovnog voditelja, prelata, njegove svetosti msgr. Kazimira Višatickog.

On je u ovoj kući mučenički ubijen. O takvoj smrti govori Božja knjiga još u Starom zavjetu, knjiga mudrosti kad kaže “Duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva”. Očima se bezbožnim čini da mučenici i pravednici umiru, a da je njihov odlazak s ovoga svijeta nesreća.           

Prošle godine na današnji dan, među nama je bio vjerni Kristov sluga, sluga Njegove istine i Njegovog evanđelja, naš nezaboravni župnik Kazimir.

Radovao se i našem dolasku i dolasku susjeda. Svaki put se radovao kad je mogao susresti ljude i otrti im suzu žalosnicu, podijeliti s njima, na žalost rijetke, trenutke radosti, naročito ovih zadnjih trinaestak godina.

Vi dragi župljani i dragi Gradišćanci, znadete župnika Kazimira, znate što je radio ovdje u ime Crkve, ne samo za članove Crkve nego za članove ove zajednice, ove općine, ovoga kraja. Kada je prije bio u Dolini župnik i kasnije kada je preuzeo sve tri župe, dodouše deisidirane, jer je većina katolika iz sve tri župe morala napustiti ne jučerašnja, nego mnogostoljetna ognjišta.

Nije došao nazad da proklinje i zaziva Božju kaznu nad onima što su jadni sami upali u zlo i druge gurali u zlo nego je propovijedao i činio djela milosrđa. Tolikima je pomogao da se nahrane, nabavio lijeka, zidao kuće…. Ono što je trebala općina raditi i nadležna ministarstva države, radio je on kao župnik, kao što su i mnogi naši misnici radili na ovom području. I sam je dijelio ono što je imao a nije imao puno jer kako mi reče predsjedni RS gosp. Čavić; – priča je za malu djecu da je netko došao ubiti Vašega župnika iz koristopljublja, pa svi znaju da Vaši svečenici nemaju ni sami što. To su riječi čovjeka na odgovornom mjestu, čovjeka koji dobro znade pozadinu onoga što se ovdje zbilo, ali mi nebismo bili vjerodostojni Kristovi sljedbenici ako nebismo gledali i puno dalje od ovog dramatičnog i stravičnog događaja, stravičnog ne samo za zajednicu katolika, nego za sve dobronamjerne ljude ovoga grada i cijele ove regije.

I zato one riječi koje nam odzvanjaju u ušima, Isusove su riječi vječne istine. Pšenično zrno mora biti spremno ne samo do stoji u hambaru ili u vreći, nego da padne u zemlju i da istrune i da donese obilati rod.

Ovakvi svjedoci vjere, kakav je i župnik novotopolski vlč. Ratko Grgić, za kojim još uvijek tragamo, a koji je odveden davnog 16. lipnja 1992.g. kao što je odveden i predstavnik naroda cijele ove regije gosp. ing. Marijan Vištica za kojeg se također do dana današnjeg ništa ne zna: ne samo oni, nego i brojni drugi koji su iz vjernosti Bogu i božjem zakonu morali prijevremeno završiti ovozemaljski tijek – nisu ispisani iz Božje knjige, iz Božje ruke.

Svi oni ostavljaju za nas trajni zadatak da ih se sjećamo sa zahvalnošću. Ako su uz dobra djela bili i slabi, s ljudskim slabostima, molimo za njih Božje milosrđe.

Ova kuća će od danas, kao što je bila i ovih proteklih mjeseci, biti svojevrsna kuća poziva i proziva. Poziva: čovječe sjeti se da si samo prolaznik na zemlji i da ne znaš ni dana ni časa kada će te Gospodar života, i na koji način pozvati k sebi. Bez Boga se čovjek niti rađa niti umire i trebaš voditi računa da ćeš biti pozvan na Božji sud. Štogod radio, staraj se da radiš ono što će se Bogu svidjeti. A proziva: sjetimo se I upitajmo se koliko znamo biti zahvalni onima koji su radi nas bili spremni i svoju krv proliti.           

Banjalučka biskupija, kao ni jedna druga vjerska zajednica, ima brojne mučenike među svećenicima, istinske svjedoke vjernosti bogu i vjernosti ljudima kojima su poslani. Ne sumnjamo da je Bog lažov i da nije istinit. On je rekao: proslavit ću one koji su spremni biti vjerodostojni moji sljedbenici i svjedoci na zemlji.

I zato sam siguran da će i ovo biti od sada svojevrsno mjesto hodočašćenja, gdje će se ljudi ne samo pomoliti za dušu ovog plemenitog čovjeka, nego moliti Božju snagu: Bože sačuvaj nas da mi ne učinimo nikakvo zlo djelo. Daj nam snage da možemo opraštati, zauzimati se za pobjedu dobra, pobjedu ljubavi, pobjedu praštanja.

Tako će biti i na mnogim drugim mjestima gdje su naši svećenici ubijeni, spaljeni, smrskani ili su odvedeni u nepoznato. Kršćani – vjernici, ne zaboravljaju i ne smiju zaboravljati one koji su iz ljubavi prema Bogu i prema njima ostavili sve što su imali pa i svoj život.

Htjeli smo ovu ploču davno prije podići, ali je Vaša sugestija bila dragi župljani da to bude uz današnji blagdan Vašeg nebeskog zaštitnika. Mislim da to i jest u redu. Zahvaljujem Vam se što ste došli u tolikom broju, ne samo na našu najveću svetinju – slavlje sv. misu nego i za ovaj povod.

Nakon što je bosanskogradiški župnik vlč. Josip Jerković skinuo crkveno platno (simobl krvi) s mramorne ploče, biskup je pročitao tekst koji na njoj piše:

Tko izgubi život poradi mene i Evanđelja spasit će ga (MK 8,35)

U OVOJ JE KUĆI ZA KRISTA I NJEGOVO EVANĐELJE 17.11.2004.

 KRV SVOJU PROLIO msgr. KAZIMIR VIŠATICKI

ŽUPNIK I DEKAN BOSANSKOGRADIŠKI

PRELAT NJEGOVE SVETOSTI

GOSPODINE ISUSE OTVORI MU VRATA RAJA

Potom su nazočni ponovili: gospodine Isuse, otvori mu vrata raja.

Mnoštvu se obratio i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine gosp. Miro Ivo Jović – mnogopoštovani oče biskupe, cijenjeni župniče, dragi svećenici, časne sestre, gosti i prijatelji, nisam imao nakanu danas govoriti, ali jesam imao odavno namjeru biti ovdje i nadam se da ću svojom nazočnošću ohrabriti one koji su živjeli ovdje i koji žele po svojoj volji, u svojoj Domovini, u svome domu ostati živjeti. Ako Vi niste u mogućnosti konzumirati to svoje pravo, ja se za to osjećam krivcem.            

Zato pred Vas izlazim svjetla obraza. Zalagat ću se svojim bićem, umom i fizički da ovdje ljudi svih naroda koji čine Bosnu i Hercegovinu, jednakopravno na svakom dijelu BiH, mogu živjeti ako to žele. Isto tako, prisjećam se pročitanog o BLEIBURGU gdje se 1945.godine našlo 220 tisuća zatočenika s mnogo civila. Đilas, najveći jugoslavenski disident, govoreći 1952.godine u New Yorku o titovoj politici kaže za Bleiburg: “Dobio sam u popodnevnim satima na Bleiburgu pisamce i na njemu je stajalo ime Alexandar III – general engleski, a lozinka je bila: “Palubu treba očistiti” . Nisam to u početku razumio ni kao vojnik, ni kao čovjek, rekao je Đilas. A kasnije, u razgovoru s njim rečeno mi je da je ta lozinka značila “ Hrvate treba pobiti da bi Jugoslavija živjela”

Dragi moji prijatelji!

Danas, čini mi se, puno toga se nije promijenilo. Bila je predodređena od nekoga sudbina: Hrvate treba pobiti da bi Bosna i Hercegovina živjela.

Strah me je to i izgovoriti, ali čini mi se da je to bila istina.

Stalno se optužuju Hrvati da su dijelili Bosnu i Hercegovinu i zato su krivi. Bosna i Hercegovina je podijeljena bez Hrvata. Interesantno, oni koji su to radili, nisu krivi.

Ja Vas pozivam na promišljanje i zato kažem: pripravan sam se boriti za dostojanstvo čovjeka samo pod okolnostima ljudske i Božje pravde za svakog čovjeka. U Bosni i Hercegovini mora važiti isti zakon. Živjeti u istim okolnostima i pod istim uvjetima.

Duboko sam uvjeren da je to Vaše promišljanje, a želim govoriti Vašim vlastima jer sam na tome mjestu gdje jesam.

Ne možete se vratiti u svoj kraj, ne možete se vratiti u svoj dom. Ja Vas pozivam: vratite se u zavičaj. Dođite barem jednom godišnje na svoju djedovinu. Povedite svoju djecu koju ste stekli. Ispecite barem jednom ćevape, jer nigdje neće biti slatki kao tu. Posjetite grobove svojih umrlih.

Dođite na svetu misu barem u vrijeme Svetog Roka. Povezati ćete tako budućnost, s prošlošću.

Pogledajete što se dešava u Dalmaciji. Najskuplje je kupiti staru zidinu, jer djeca to nedaju. Iz Australije oni dolaze i tu grade.             

  PRIJE RUČKA BISKUP JE ZAZVAO BOŽJI BLAGOSLOV

Ja se, kao vjernik, duboko uzdam u Gospodina Boga da će omogućiti da to bude i ovdje. Da budete uvijek svoj na svome, sa svojim susjedima u jednakopravnosti.

Hvala lijepa !

Biskup Komarica je kazao: kao naš odgovor na ove lijepe riječi, ja bih rekao jedinstvene, jer nismo nikada imali mogućnost tako nešto čuti od prvoga čovjeka državne naše zajednice, neka bude pjesma koju je i pokojni Kazimir volio i koji je tako često pjevao sa svima Vama, pjesma koja odražava i naš životni program :

Ima jedna duga cesta

Proslava Sv. Roka, zaštitnika Bosanske Gradiške je nastavljena u dvorani župno-pastoralnog centra gdje se je i tijelo okrijepilo.

Mican

0