Članak

Mirko i Jelena Knežević

DESET GODINA NOVOG ŽIVOTA 

Vrbovljani su jedno od sedamnaest sela u općini Okučani. Po popisu pučanstva (stanovništva)  2001. godine su imali 302 stanovnika, a u prijeratnom  vremenu, po popisu iz 1991. godine su imali 551 stanovnika. Na  kućnom     broju 28 od 2. rujna 1995. godine živi  Mirko Knežević  sa  suprugom Jelenom.

MIRKO I JELENA SA UNUCETOM UZ KAVU

S njima  je živio  i Marijan – Mirkov otac  koji je umro 23. ožujka 1998. godine i sahranjen na okučanskom groblju u kojem na žalost nije  jedini  Dolinac koji je tamo pokopan. U tom naseljenom mjestu, najjužnijem dijelu općine Okučani nema više nikoga iz Doline iako je Jelka  pok. Lajke Vonić zamijenila kuću ali u njoj ne živi nego kod  sina Marinka u Novoj Gradiški. Uz brojne povratnike ima dosta i prognanika iz različitih krajeva Bosne.

U Vrbovljanima ima ribnjak koji neodoljivo podsjeća na Bardaču koji graniči s Donjom Dolinom, rječica Sloboština koja protiče pored Vrbovljana , iako malena- na rijeku Savu, ravna Slavonska polja na dolinska i eto…

Mirka smo odabrali kao sugovornika za ovaj broj «Suze» kako bi nam između ostalog, progovorio nekoliko riječi o postojanju Zemljoradničke zadruge u Donjoj Dolini u kojoj je kao malo koji Dolinac bio uposlen.

Što se pak tiče rata i ratnih strahota, proživio  ih je u Dolini kao i ono

nekoliko desetaka osoba koje su ostali u svojim  domovima doklegod  se moglo ostat. Kada su došle «vile očima»…

Tješi ga jedino što djeca djeca  Mile i Marinko nisu to  s njima proživljavali.

Milan  je po izbijanju ratnih sukoba preko Banjaluke i Bihaća otišao u Sloveniju, a odatle u Njemačku gdje i danas  živi sa suprugom  Zdenkom i radi. Imaju dvije kćerke Kseniju (1998.) i Lea (2004.). Marinko je sa suprugom  Vesnom autobusom došao do Bosanskog Broda, a u Slavonskom Brodu ga je čekala sestrična Marica, a odatle će otići u Italiju. I on  sa suprugom  i danas u njoj živi. Imaju sina Igora (1993.).

Za Mirka bi se moglo reći da je jedan od rijetkih sretnika u svoj ovoj nesreći. Ta, nazovimo je sreća  sastoji se u tome što je uspio kao malo tko  iz tih sela zamijeniti imanje iako se o adekvatnoj zamjeni ne može ni  govoriti.

Od 119  obiteljskih kuća u Gornjoj Dolini njih je  oko 48 zamijenjeno, 7 kuća nije ni napuštano, a u tri su se vratili povratnici. Tako sada u Gornjoj Dolini ima više neuseljenih  i srušenih kuća nego useljenih.

U pravom smislu «dolina suza».

Svoju životnu priču  je počeo riječima: Rođen sam 18. kolovoza 1937. godine u Gornjoj Dolini od oca Marijana i majke Janje rođene Kovačević. Roditelji  su imali nas troje djece. Ja sam najstariji, a poslije mene se rodila  sestra Finka 1938., koja je udana za Matu Vonić i žive Novskoj. Najmlađi je Kuzman  koji sa suprugom  Ljubicom -Darom živi u Smrtiću.

Četverogodišnju osnovnu školu  od 1946. – 1949. godine sam završio u Donjoj Dolini.  Bili smo prva poslijeratna generacija. Prva dva razreda     su nas učili supružnici Savo i Ljubica Milovanović, a druga dva razreda učitelj Branko Romić i učiteljica Irma Kautecki.

Osnovnu školu sam završio s Antom i Stipom Oršulić.  Iako su oni stariji od mene zbog ratnih okolnosti više godišta je krenulo u prvi razred. Tako je u prvi razred te godine bilo upisano 150 djece.  Njih dvojica su nastavili školovanje preko Općine. Mene je, kao i moje vršnjake čekalo čuvanje stoke po širokim dolinskim prostranstvima.

Kada sam malo ojačao, otac i stric Lazo  Knežević su kupili po konja pa sam ja s njima išao u kiriju. Nakon izvjesnog vremena  otac će kupiti još jednog konja pa smo se osamostalili. S njima sam obrađivao zemlju i kirijao , a naročito sam radio s konjima na izvoženju zemlje kada se je gradila crpna stanica u Gornjoj Dolini .To je bilo dovoljno za pristojan život.

Godine 1958. sam otišao u vojsku u Bitolu – na albansku granicu.

Po dolasku iz vojske, 1960. godine sam oženio Jelenu kći Stipe Matkovića iz Gornje Doline. Iduće  godine,  196l. će nam se roditi sin Marinko, a 1970. sin Milan.

Za moga  služenja vojnog roka  u  Dolini je osnovana Zemljoradnička zadruga

sa sjedištem u Donjoj Dolini. Predsjednik Upravnog odbora Zadruge je bio Stipo Vonić, a članovi su bili Mijo Oršulić – Jure, Marijan Knežević, Stevo Plotan i Mićo Perić. Za upravnika Zadruge 1960. godine dolazi Joško Kovačević umjesto Stojana Spasojevića.

MARIJAN KNEŽEVIĆ SA UNUČADIMA MARINKOM I BILJANOM

Budući da je moj otac Marijan bio član Upravnog odbora, zahvaljujući tome,   predložen sam da uz Mirka Ćorkovića idem na kurs u Banjaluku.  Mirko se je doškolovao za  knjigovođu a ja ću završiti kurs za traktoristu.

Stevi i Mići nije bilo drago što smo nas dvojica bili predloženi jer su oni imali svoje kandidate i to  za knjigovođu Gojka Basurića, a za traktoristu Stojana Kesića  pa tako za nas nisu ni glasovali. Ipak je većina bila za nas  dvojicu.

Četveromjesečni kurs za traktoristu  sam završio u Mašinskom servisu Derviši na domaku Banjaluke.

U isto vrijeme su se u Banjaluci školovali Jakov Vidić i Zvonko Vonić. Jakov mi je pružao određenu stručnu pomoć kadgod sam mu se obrati.

Po završetku kursa u lipnju 1961. godine me je čekao posao.

Pred kraj 1961. godine se je dolinska Zadruga udružila sa Zadrugom iz Dubrava Laminaca  i iz Sređana  Laminaca u jednu Zadrugu  čija  će uprava biti u Sređanima  Lamincima. Iz Laminaca će se sjedište  Zadruge premjestiti u Bosansku Gradišku  da bi  potom prerasla u Poljoprivredni industrijski kombinat – PIK «Mladen Stojanović» u Novoj Topoli.

U  dolinskoj Zadrugi prije mene su radili traktoristi Drago Jurić, Pero Kovačević, Milan Todorović, dvojica Ivaštanina …

Prema  kazivanju starijih mještana Doline, u proljeće 1958. godine  pristupilo  oranju Mestanja, dijela poljoprivrednog zemljišta između Gornje Doline i  potoka Osetine.  Taj «nezahvalan» posao radili su: Zlatko Tutić, Selim Čedić, Franjo Rašin, Drago Jurić, Petar Kovačević i drugi.

Zlatko je prvi odorao tri brazde i dok se je vratio s traktorom, Goranjske

žene i djeca su brazde vratili natrag i tako poravnali  ono što je plug uzorao. Zlatko je napustio oranje i u Dolinu se više nije vratio.

Tako je početak oranja  popraćen negodovanjem mještana Gornje Doline. Neke žene su  u znak protesta što se ore  poljana koja im je bila ispred kuća i služila za ispašu stoke i peradi,  «bacale» su djecu  pred traktore , nebi li ih zaustavili.  Upravitelj Zadruge je pozvao policiju. Tadašnju miliciju. Došlo je deset milicajaca pa su neke osobe privedene na saslušanje ali i na batinanje, dok su ostali s automatskim puškama bili u vrbama i nisu dozvoljavali pristup traktorima .

Taj dio Mestanja je pooran tek toga ljeta, a u jesen se je posijala pšenica, tako da je prvi urod stigao 1959. godine. Radnici su pjevali:

«Druže Tito i Jovanka
rodila nam talijanka .
Vama žito, nama slama
Radili smo za badava».

Tada je nastala ona poznata krilatica vezana za osvajanje zemljišta: »Osvojili smo Dolinu. Idemo na Liman».

U svezi toga, već spomenuti  Mirko Ćorković  je nacrto kako dido Ivanca na leđima nosi kravu preko Mestanja da bi je otišao napasti na Planjske. Te slike ili bolje reći karikature je nakon nedjeljne mise  lijepio od crkve do Donje Doline.  Nije dugo tr4ebalo čekati da dođe tadašnja milicija po njega i po skraćenom postupku otpremljen je u zatvor. Bilo je to 1959. godine.

                 I ja sam mnogo godina kasnije orao druga polja kao što su Orjak, Pogorlo, drugi dio Mestanja prema šlajzu i Jazmak ispred dijela Novoga Sela. To prvo oranje se moralo obaviti traktorima  gusječarima jer se te poljane nisu nikada orale.

Sam sam imao neprijatnosti kada se orao Jazmak  a naročito  Mestanje. Dok je Adam Dakić, ispred čije kuće sam morao zaorati prvu brazdu, nakon što je tehničar «udario kolce», prosvjedovao, u to vrijeme je Mijo Tutić pekao pečenicu «od radosti» i častio nas. Naime, ispred Mije Tutića  je Mestanje poorano 1959. godine, a ovaj dio tek 1966. godine.

Osim oranja u Zadrugi sam radio i druge poslove, a naročito u vrijeme vršidbe sam bio angažiran. Ovršeni pivarski ječam sam traktorom vozio u  daruvarsku povovaru, a  kada  je došlo vrijeme vršenja žita vršalicom sam taj posao radio u dolinskim  selima.

Iz Laminaca na posao sam uglavnom išao traktorom, ali ne zbog toga  da ja ne idem pješice, nego da na posao vozim i v raćam Zvonku Vonića koji je nakon završetka poljoprivredne škole radio u laminačkoj  zadrugi. Budući da je traktorska kabina bila  velika uz nas je moglo stati još nekoliko djece koja su išla u laminačku školu. U taktoru su  se vozila ona koja su prije došla do Zvonkine kuće. Najčešće su to bili Zdenko i Pavle Vonić i Mican.

Moj brat Kuzman je bio na privremenom radu u Austriji. Kazao mi je da bih mogao raditi u jednoj građevinskoj firmi kao vozač traktora i drugih mašina. Bilo je to 1968. godine. Nakon određenog vremena iz te građevinske firme sam prešao raditi u tvornicu staklene vune. I tu sam radio kao vozač utovarnih mašina  pa mi posao nije bio težak za razliku od  preko tridesetak  naših Dolinaca i Novoselaca koji su toj  tvornici u Stockerau radili.  Bili su to prema mome sjećanju: Damjan – Dane Matković, Stipo Matijašević,  Ilija Konjetić, Ivo Vonić , Reza Vonić,  Ruža Vidić r. Kočić, Kuzman Knežević, Marko Knežević, Pavka Knežević, Pavle Knežević, Ivo Knežević – Jova,  Stipo Kalizan, Karlo Kalizan, Jula Kalizan, Marko Dakić, Božidar Dakić, Đuro Kalizan, Ivo Vidić, Mirko Vonić, Filip Matković – Pilja, Ljuban Matković,  Jozo Jurišić, Zvonko Jurišić, Luka Jurišić,  Damjan Dakić, Mato (Ante) Vonić, Anto Knežević – Tunjo, Marijan Vidić, Filip Šokić (kraj crkve mu je kuća u G. Dolini), Filip Vidić te Tomislav Šokić iz Donje Doline i iz Proševice Ljubo Valentić i Ilija Valentić. Mnogi, na žalost,  sada nisu među živima.  I dan danas je u tom dijelu Austije (oko Beča) najveća koncentracija naših Dolinaca i Novoselaca.

Tvornica staklene vune je uspješno radila do 1984. godine. Tada je prvih stotinu radnika dobilo otkaz.

 

MARINKO I MILAN SA SESTRIČNOM BILJANOM DOK SU SE KONJI ODMARALI NAKON ORANJA

U drugoj «turi» 1985. godine i ja sam napustio Austriju iako sam mogao ostati još raditi. Dosta mi je bilo samačkog života. Uzeo sam otpremninu od 100.000 austrijskih šilinga i vratio se u svoju Dolinu.

Nakon dvije godine, dakle 1987. sam počeo dobivati mirovinu iz Bosne i Hercegovine, a austrijsku tek kada sam  navršio 65 godina starosti. Bilo je to 2002. godine, kada sam već bio u Hrvatskoj. Do tada  smo živjeli od moje mirovine iz Bosne i Hercegovine i dodatka na tu mirovinu –  novčane razlike koju nam je preko Centra za socijalni rad  davala Republika Hrvatska i od pomoći koju su nam davala djeca.

Sada se daleko bolje živi, u svojoj kući – kakva takva i solidnu mirovinu. Samo da joj Bog podari zdravlja .

I  tako se navrši deset godina novog života, a u Dolinu odem da «srcu otrgnem želju», a naročito na naše doljansko groblje Gradinu.

Koristim zgodu da pozdravim sve koje poznajem i koji me poznaju i želim im sretan Božić i blagoslovljenu Novu 2006. godinu.

0