Članak

OSJETITI SLOBODU

Iako u Dolini nije bilo otvorenih ratnih sukoba ne smije se zaboraviti  to, da su  do  početka dolinskog egzodusa/1992 godine/ tri civilne osobe, koje nisu bile pripadnici ni jedne političke stranke ubijene i da su dolinske kuće gorjele. Bila je to «igra» zastrašivanja.

Dušmanin  je mislio da će narod u znak prosvjeda ili osvete napasti njihove vojnike, koji su držali «borbene položaje»  uz duž  obrambenog nasipa   pored rijeke Save.  Na svaki nekoliko stotina metara bila su postavljena jaka uporišta – «bunkeri».  U Donjoj Dolini su bila u  zgradi VP «Save» poznatoj kao «Državna kuća»,  Buffetu «Oaza», Osnovnoj školi  i kući pok. Marijana Ćorkovića, dok su u Gornjoj Dolini bili nedaleko od crkve u kući Slavke Šokić, Omladinskom domu i na Crpnoj  stanici.

Dolinske  putove  su gazile  tenkovske gusjenice dok su  se na njihovim antenama vijorile srpski barjaci, a  u njima su vojnici išli od gostionice do gostionice  – na piće.

I zrakoplovi jugo-avijacije su borbeno djelovali u predjelu Gornje i Slavonske Doline, ispaljujući rakete. Cilj nije bio bitan, jer  bilo s koje strane Save da pogode, s obje je hrvatski puk.

«Ubijaju nas, ali nam moraju priznati da smo zapravo pobjednici! Ne uvijek u teritoriju, ali u budućnosti, u pravdi» znao je često govoriti dolinski župnik Kazimir.

Rat u Hrvatskoj, a potom i u Bosni i Hercegovini zadesio je nekoliko mladića iz Dolinskih sela u JNA. Oni koji su imali mogućnosti bježali su iz nje, drugi pak su služili vojni rok do kraja pa čak i produljen.

Produljeni vojni rok

Zlatko Dakić iz Novog Sela je bio na odsluženju vojnog roka u Kraljevu /Srbija/ pri  vojnom zrakoplovstvu – mašinska  inžinjerija.

Vojnom  roku je  došao  kraj,  ali je bez obrazloženja   produljen na neodređeno vrijeme. Jedino što se moglo čuti  bilo je: «zbog novonastale situacije». Što se stvarno događalo, nije im moglo biti poznato. Medijski su bili blokirani. Ako se nešto i  sazna      «iz vana»  to je ono što prenose srbijanski  mediji i njihov «politički» -zapovjednik vojarne koji je u svom mjesečnom izvješću govorio kako ustaše kolju i pale. Za Hrvate,  Muslimane i Albance je u vojarni proglašena radna obveza. Da je rat zahvatio nakon Hrvatske i Bosnu, znalo se, ali u kojoj mjeri, tko ga je i zbog čega izazvao… Svi su se bojali onoga najgoreg – poslat će ih  na bojišnicu – u rat. Dočekali su ipak veselije vijesti. Za Zlatkvu generaciju vojni rok je završen s  produljenjem od tri mjeseca. S njime je u vojsci bio i Ismet Karalić iz Prusca kod  Donjeg Vakufa  koji je s njim dijelio sve dobro i zlo. To  zajedništvo će ih pratiti još nekoliko mjeseci. Do Banjaluke, društvo će im praviti još dvojica mladića jedan iz  Sarajeva, a drugi iz Banjaluke. Obojica su Muslimani.

Otpušeni su iz vojske  sredinom svibnja 1992. godine.

Sada je došlo do  realizacije  ono  pitanja koje je svakodnevno bilo nazočno: Kako doći doma?

Preko Hrvatske se ne može  a niti   preko Bosne. Pomoć su potražili u  zemunskoj  zračnoj vojnoj luci  kod jednog pukovnika. Dobili su odobrenje da mogu iz Zemuna do Mahovljana – banjalučke zračne luke doći zrakoplovom. Dan i vrijeme polaska nije im bio poznat. Vrijeme su provodili u hangarima  a spavali su  «na čučeći». To čekanje je trajalo pet dana, a za to vrijeme su mogli vidjeti kako  su zrakoplovi odvozili streljivo i ljudstvo «na frontove».

Dočekali su dan polaska. U tijeku vožnje, koja je trajala 25 – 30 minuta, čut  će priču  da su  taj transportni zrakoplov,  zvani  KIKAŠ,  od Hrvata zajedno s oružjem  zarobili pripadnici JNA.  I sada je vozio  humanitarnu pomoć i vojnike  na bosanska ratišta.

Po izlasku iz zrakoplova valjalo se s prijateljima rastati.

 U dijelu Bosne odakle je Ismet, krvave su se borbe vodile između Armije B i H i srpskih pobunjeničkih snaga. Zlatko  mu je predložio da je jedino rješenje  poći s njim u njegovo rodno selo pa što Bog dane  jednom dat će i dugom¸ Ni u Sarajevo se nije moglo pa će kolega iz Sarajeva otići u Banjaluku.

Put od četrdesetak kilometara, od Mahovljana do Bosanske Gradiške su prešli    pješice i stopirajući vozila.

Kako  telefoni u Dolinskim selima još nisu bili u prekidu sa svijetom, iz Bosanske Gradiške se je Zlatan javio majki koja je automobilom došla po njih, jer su,  otac i dvojica braće bili u Njemačkoj.

Odluka je donesena

Uza sva nastojanja Ismet nije mogao saznati za sudbinu svoje obitelji. Svi pokušaji su bili uzaludni. Ostalo mu je da čeka. Vrijeme će uglavnom provesti skriven u domu obitelji Dakić. Nigdje  nije bio prijavljen, a i u Novom Selu se  o tome puno pričalo.

             Vrijeme je prolazilo, a  stanje se pogoršavalo. Za muškarce je uslijedila radna obveza.  U  početku  je to  bilo sječenje i košenje raslinja između rijeke Save,  od miniranog dijela, do nasipa.

Zlatan je svakodnevno, kao i svi muškarci iz dolinskih sela,  išao na radnu obvezu.

I tako iz dana u dan sve do 17. rujna 1992. godine, kada je odlučeno da se iz te nevolje  pobjegne plivajući preko Save.  Na  izlazak  iz  ovog kraja,  putom konvoja  Zlatko nije mogao ni pomisliti zbog Ismeta.  Ismet,  ne samo što nije bio prijavljen, nego, da bi mogao na  «legalan» način izići, moralo se imati garantno pismo iz Hrvatske ili neke druge  europske zemlje. To je bilo nemoguće ishoditi.

Zlatan je  danima tražio najprikladnije mjesto  kuda doći do bajera Save. Ocijenio je da je najprikladnije mjesto zvano Ičevica u Gornjoj Dolini iza Kneževića kuća. Put do Save je vodio pored tri oveća drveta, a ispitao ga je pomoću štapa i žice od bicikla od mogućih eksplozivnih naprava – mina.

U 6,30 sati su biciklima došli u Gornju Dolinu. Ostavili ih  u dvorište Zlatkove tetke, a potom  put od nekoliko stotina metara nastavili pješice kroz bašču, pa preko kanala. Ismet je bio odjeven u radničku odoru pa rijetkim prolaznicima nije bio upadljiv u oči i što je najvažnije u ovom slučaju – znao je plivati.

Bilo je oko  deseta sati prije podne kada su dotakli  vodu.

Osjetiti slobodu

Iako je jedna trećina Hrvatske  pod okupacijom, oni, dodirom  hrvatske obale su osjetili slobodu. To je teško opisati. Može se samo doživjeti.

Nakon što su preplivali Savu, pripadnici Hrvatske vojske su ih dočekali, koji su ih  za vrijeme plivanja budno pratili..  U novogradiškom MUP-u je obavljen  uobičajeni informativni razgovor, a potom su ih  transportirali  u Slavonski Brod odakle  su trebali biti vraćeni u Bosnu, u Bosanski Brod. Naime, u Zlatkovim  dokumentima je pisalo mjesto boravka Novo Selo pa su mislili da je riječ o onom Novom Selu kod Bosanskog Broda.  Tamo su, kao državljani Bosne i Hercegovine trebali popuniti vojne postrojbe na prvim crtama bojišnice. Uzalud je Zlatan dokazivao da se radi o Novom Selu kod Bosanske Gradiške, a da je Ismet iz središnje Bosne.

Zahvaljujući zauzimanju Ante Šoljića, poslije novogradiškog gradonačelnika, vraćeni su u Novu Gradišku.

Tek tada je Zlatko uspostavio  kontakt s ocem  Njemačkoj koji  je po njega došao preko Mađarske, a istim putom će i odvesti Zlatka  iz razloga što on  imao pasoš bivše države, a s njime se nije moglo na zapadni dio Europe.

Ismet se je uputio u pravcu Splita s nadom da će tamo, među izbjeglicama sresti nekoga od svoje obitelji ili bar nešto saznati. Svesrdnu novčanu i drugu pomoć pružio mu je Zlatkov otac Krešimir.

Tog  20. rujna  Zlatko  i Ismet su se rastali i na žalost, do dana današnjeg  se  nisu  čuli niti vidjeli.

Mican

 

0