Vijesti

Postavio bih ti pitanje koje me muči već dugi niz godina, ali ne mogu sam naći odgovor. Mora li postojati zlo na ovome svijetu, te ima li ono i neke pozitine konzekvence? Jer da bi postojalo svjetlo, mora postojati tama. I narod kaže: Svako zlo za neko dobro”. Vidim da je zlo patnja cijeloga čovječanstva, od postanka pa nadalje. Je li potrebno sve to zlo koje okružuje čovjeka, je li potrebna ta bolest? Ako je to zlo tako jako da mora postojati, da li svemogući Bog, kao neograničeno dobro, može to zlo uištiti? 

Upravo činjenica da zlo prati svaki ljudski život i da ni jedan čovjek u svome srcu nije sretan što ga zlo snalazi, svjedoči o tome da je zlo stranac u našem biću, nešto što našoj naravi, našem življenju i kozmičkome skladu ne pripada. Ali ono prati svakoga i sav ambijent u kojemu čovjek živi, – sav Božji dar čovjeku. Tako je zlo kao tajna prvenstveno vezano s tajnom čovjeka. Ono, uostalom, i najočitije prodire u svijet stvorenja po čovjeku, po tajni njegove slobodne volje. Bez ispravnoga shvaćanja istine o čovjeku, nitko ne može razumjeti ni tajnu zla. 

Pobuna anđela nastala je zbog čovjeka! Zavist, jednog od Bogu tada najbližih anđela, suprostavila se Božjem naumu da divotu Čovjeka stvori. Ta zavist je izvorište svih zala u sva ljudska vremena. Ali tko je kao Bog da bi Mu se smio i mogao suprostaviti?! Želeći izbaciti čovjeka iz reda blagoslovljenih Božjih stvorenja, Sotona i anđeli, koji su uz njega pristali, izbacili su sebe iz toga blagoslovljenoga reda. Iako su iskusili užas progonstva, nisu se odrekli mržnje protiv čovjeka i zato moraju u njemu vječno ostati. Želja za uništenjem čovjeka tako ih je zadojila da ga ne prestaju mamiti u svoje progonstvo. Koriste priliku iskušavanja naše slobodne volje da nas nadahnu na odbacivanje našega Stvoritelja. Tako je zlo prvenstveno usmjereno na čovjeka; nadahnjuje ga da i on prkosi Bogu, ne bi li ga Bog odbacio. Dakle, iz zavisti prema čovjeku, Sotona mu neprestano nudi grijeh; da ga upropasti.

Potiče ga da krivo upotrijebi slave Božje i vlastitog života u njegovoj ljubavi. U tome se sastoji grijeh; njegova opačina prema Stvoritelju, a po čovjeka smrtonosna posljedica. Sila grijeha izvire iz prisustva i djelovanje paklenoga nadahnitelja. Ali Crkva, opraštajući grijehe u ime Isusovo i izgoneći zloduhe silom njegova svetoga imena, može osloboditi svakoga čovjeka. Da je to istina, neprestano svjedoče mnoge spašene duše. Velika obraćenja grešnika su pravi biseri na haljini njezine pobjedonosne povijesti.

Jedino judeokršćanska Objava ne povezuje zlo s ljudskim životom, nego ga otkupljenjem odvaja od čovjeka na djelotvoran način i tako oslobađa čovjeka. Ni rješenja koja su ponudile filozofije niti rješenja koja nude druge religije, ne mogu objasniti tajnu zla, tajnu smrti i tajnu patnje kao što je to djelom i proroštvom dokazao biblijski Bog kroz sva vremena, a naročito u osobi i djelovanju Isusa Krista i njegovih svetih sljedbenika u Crkvi kroz posljednja vremena. 

Biblija objavlju da je grijeh izvor zla. A grijeh je neposluh poretku koji je Stvoritelj udahnuo u svako stvorenje i učitav svemir. Jer Stvoritelj, koji je darovao stvorenju život, darovao ga je na takav način, u takvom daru i u takvom prostranstvu da sve može postojati jedno pokraj drugoga i u takvom prostranstvu ne ranjava, da je sve u svemu dar, da je raj stvarnost blaženoga zajedništva svih stvorova u Bogu. Taj poredak je volja Svevišnjega što je Riječ njegova objavljuje i u njoj nudi savez vječnog mira s ljudima. Ta volja je već prvome čovjeku rekla da svaki prijestup njezina izvornoga reda rađa smrt i uvodi zlo u svijet. I otkrila je ljudima postojanje nevidljivoga njihovoga neprijatelja, nadahnitelja zla, ljubomornoga protivnika, Sotone. 

Ne postupati po zapovjedi mudrosti, koja je sve stvorila, znači uvesti nered među sva stvorenja. To znači bitno ustati protiv sveg stvorenja, ali i izazvati sve stvorenje protiv sebe, uvesti nered i u svoj vlastiti život.

Znamo da nas svaka pogreška skupo košta. Eto, to je iskustvo, što ga ima svaki čovjek, mala sličica velike kozmičke stvarnosti koji, ako svoje povijesno iskustvo ima čitavo čovječanstvo. Svaki nam se grijeh teško osvećuje, suprostavlja nas svemoćnoj volji Božjoj i pretvara nas u njegove neprijatelje. A jao onome tko ustaje protiv Svemogućega. Bog, izvorni Subjekt, po svojoj dobroti je učinio čovjeka subjektom svoje ljubavi. I sve što je stvorio, stvorio je da bude dar svetom čovjeku. Tko god subjekte Božje ljubavi i ono što im po ljubavi Božjoj pripada pretvara u objekte svoje požude i oholosti, samoga sebe pretvara u objekte Božje osvete, pravednoga Božjega gnjeva. Sav će svemir poći s njim u boj protiv bezumnika” (Mudr 5,20), stoji u Knjizi Mudrosti. A u Sirahovoj: Jer stvorovima svima, od ljudi do životinja, a sedmerostruko grešnicima prijeti smrt i krv, i boj i mač, nesreće, glad, patnja, kuga. Sve je to stvoreno za grešnike i zbog njih je do potopa došlo”. (Sir 40,9) 

Sve što nas okružuje i ispunja, što vidimo i ne vidimo, sve osim zlih duhova, dar je Božji nama. A jedini dostojan dar naše slobodne volje tako uzvišenom i dobrom Bogu trebalo bi biti poštivanje njegova vječnoga poretka, vjernost vječnoj istini, to jest poštivanje onoga svetoga Zakona koji održava red u svemu, koji je postavljen usred blagoslovljenog svijeta živih, usred zemaljskoga raja. A to je zakon ljubavi. Život u ljubavi neizmjernog Darovatelja neshvatljivo brojnih blaženih darova to je zapravo raj. Takva je Zemlja bila u početku, prije nevjere i njezina ploda moralne i ekološke katastrofe. Bog je šetao zemaljskim rajem. Bog je izbliza motrio čovjeka u edenskom vrtu. Ono stablo usred vrta, s  kojega bijaše zabranjeno okusiti plod, bijaše tajna Božjeg autoriteta s kojim se stvorenje ne smije izjednačiti, jer bi tako pogazio vječnu istinu i u laži našlo svoju smrt, to stablo bijaše vertikala odakle se oglašava zapovjed koju ne smijemo prekršiti. To stablo je do dana današnjega ostalo na Zemlji. Ono je zapravo stablo savjesti u nama. Kad okusimo plod toga stabla usred svoga duhovnog svijeta izjednačivši se s Bogom, kad sami po sebi određujemo što je dobro, a što zlo kušamo smrt, kušamo onaj nemir, onu kaznu, ono prvotno progonstvo iz rajskoga stanja duše, onu odijeljenost od Boga i više nam ni jedno stvorenje, pa ni vlastiti život nije od slasti, nije dar već živa osuda, progoni nas i sve nam pretvara u gubitak. Prvotni nered praroditelja očituje se u našim grešnim sklonostima. Tražeći užitak mimo Boga, smrt nalazimo kao i oni. Taj istočni grijeh iz našega bića uklanja  jedino Sveto Krštenje i dar Duha Kristove prvenstvene i savršene podložnosti Bogu. Samo po Kristu, srce se nanovo vraća u raj. Zato oni koji vjeruju u Krista, u ovome mučnome svijetu pjevaju radosno poput Danijela u užarenoj peći, jer im sva zla ne mogu naškoditi. 

Svaka se duša rađa s osjećajem rajskoga dara svega onoga što je u radosti okružuje i ispunja. Svako dijete se osmjehuje svojoj majci, svome ocu, svojim bližnjima, ljepoti voda, ljepoti neba i zemlje. Svakoj životinji, svakoj biljci s pažnjom, s povjerenjem prilazi. S toliko nježnosti dijete prilazi maloj točki na stolu, muhi, sićušnoj mrvi! Sve mu je divan dar. To je izvorno rajsko stanje duše što nam ga na početku životnoga puta, Bog daje za pouku, da bismo ga po blaženoj uspomeni kasnije tražili u svojoj vjeri i postigli u Kristu. 

Mudrost nam je tu uspomenu na raj sačuvala pri svakom pojedinom rođenju, da nas živo podsjeća na prve stvarnosti biblijske objave. Uistinu sve nam je Bog dao na dar. Čuvajući njegovu Zapovjed, sve nam je na blagoslov. A kršeći je, sve se okreće na propast. 

Slobodni smo izabrati i suprotno od zapovijedi Božje: to je dokaz da smo obdareni slobodnom voljom. Ona je najveći dar božje ljubavi čovjeku. Ono što tim darom izaberemo, to moramo i iskusiti, do dna iskapiti čašu svoga izbora. Izaberemo li Boga, baštinit ćemo njegov vječni blagoslov; blaženstvo njegova raja. Izaberemo li prekršaj moramo iskusiti i njegove posljedice. Znajući čovjekovu slabost i neznanje, Bog nam ni u praroditeljskom ni u osobnim grijesima nije dopustio potonuće u trajnu posljedicu grijeha, u potpunu odijeljenost od Njega i svega njegovoga dara, a to znači i od samih sebe u bitnom smislu naše naravi; to je ono kada čovjek vječno postoji, jer mu je duša besmrtna, ali mu vječno nedostaje sve bez čega ne može živjeti te je nečovjek. Predokus te vječne strahote ima čovjek svaki put kada je u stanju grijeha; sve ima, a ništa mu ne vrijedi jer mu je oduzeta slast svakog Božjeg dara. Da sasvim ne propadnemo, dobri Bog nas je zatvorio u jedno vremenito stanje grijeha, dajući našoj slobodnoj volji dodatnu, ali i posljednju priliku da se  odluči između blagoslova i prokletstva. Imajući djelomično iskustvo i jednoga i drugoga u ovome smrtnome životu, ne može se reći da čovjek nije znao što izabire. 

Sada dakle živimo u vremenu Milosti koje je ograničeno, u kojemu kušamo zlo i dobro i u kojemu se srcem moramo sasvim jasno opredjeliti. Da ne bude zabune, svaka neopredjeljenost za dobro jest opredjeljenost za zlo. Jer je odbijanje dobra zlo. Dakle i mlakost i kolebljivost spadaju u zlo. 

Važno je znati da Biblija spominje vrijeme Milosti, a ne vječnost Milosti. Š to je Milost? Milost je obnova naše, u grijehu srušene naravi, dar i moć povratka u prvotnu svetost. Milošću se možemo svim srcem vratiti prvotnoj zapovjedi života. Okusivši gorki plod svoje anarhije, Milošću se možemo vratiti u prvotni Božji red života što ravna svim stvorenjem, možemo iskazati ljubav prema dobrome Bogu kojega smo uvrijedili. Milošću Mu možemo postati vjerni i ubuduće ustrajati u dobru. 

Oraćanjem, povratkom u poslušnost, Milošću Božjom nam se nanovo duša vraća u rajsko stanje te zakon propasti gubi moć nad nama. Sveci u sva vremena svjedoče to, a u Katoličkoj crkvi ih je po strogim uvjetima kanonizacije, već oko deset tisuća. Tijela im se u ognju nevolja čiste, ali im je duša u blaženstvu vjere spašena. Svjedoče Kristov život u sebi; onaj život koji otkupljuje, spasava i uskrisuje bližnje. Oni sami ne traže obnovu ovoga života, u svakom vidu privremenoga i nesavršenoga, nego u nutrini im se kao u sjemenu formira stvarnost konačnoga života vječnoga kojemu će biti pridodano i novo tijelo nad kojim neće vladati vremenita propast nego vječna postojanost blaženoga mira. 

Postoje dvije stvarnosti: vječnost i vrijeme. Sva vječnost je pod zakonom neraspadljivosti, a svo vrijeme je pod zakonom raspadljivosti, odnosno pod zakonom propasti. Duša bira između vječnost i vremena. Grijeh svojom posljedicom otkriva svu istinu o čovjeku; potvrđuje istinitost prvotne Božje zapovijedi, jer zaista je njegov plod smrt. Tko griješi, razara vlastiti život. Na grijehu se otkriva i sva dubina Božje dobrote prema čovjeku. Nisu je prvi ljudi bili svjesni u početku. Isto tako, kad smo se rodili, osobno nismo imali pojma da od Nekoga potječemo, da Nekome dugujemo zahvalnost za sve. Tek kada smo počeli gubiti, shavtili smo kako nismo vlasnici svoga života niti je išta što imamo neotuđivo naše. A kada smo potražili Vlasnika, On nam se otkrio. Obnovio je što smo  izgubili i tako nam potvrdio svoju naklonost, ljubav i dobrotu. Mi, zaista živimo od ljubavi Božje. Sve što imamo, dar je njegove dobrote. 

Biblija otkriva kako je Bog svojim smilovanjem, na neki način, dao čovjeku više nego u početku, kad ga je stvarao. 

Ni u početku čovjek nije morao sagriješiti, premda je imao slobodnu volju bez iskustva zla, jer je vjernošču Božjoj zapovijedi mogao izbjeći grijeh. A sada, kada mu vlastito iskustvo potvrđuje istinitosti Božje Riječi, a spasen milosrđem, ne može više griješiti kao da je u neznanju, niti ga neznanje može ispričati pred Bogom. Prvotni mu je grijeh trajno uspisan u rane Sina Božjega i zauvijek je u Krvi Kristovoj uništena njegova smrtonosna moć. Sada živi od milosrđa; a ne više od svoje slobode. U milosrđu je veći nego u početku. Milošću je izabrao Boga i baštini njegov Život i njegovu Slobodu, što je neizmjerljivo više od čovječjeg života i čovječje slobode. Sveti Pavao kaže da u početku čovjek bijaše živa duša, a u Kristu životvorni duh. (1 Kor 15,45) U Bogu je izvor vječnoga mira za kojim od iskona žeđa svaka duša. Božji prijatelji baštine trajni mir, a mir je sigurnost I punina života u Bogu. 

Evo, na temelju ovih misli neka te Duh Božji vodi u svu istinu. 

Zlo ne može imati nikakva pozitivna ploda. Ono je zlo i ništa drugo. Da bi postojalo svjetlo, ne  mora biti tama. Svjetlo je svjetlo. A tama je tama. I nije istina da je svako zlo za neko dobro. Ne, to je Đavolova sugestija; zabluda dualizma u kojem je Babilon propao, u kojem je komunizam propao, u kojem će propasti i svaki novi ljudski pokret u tom duhu. 

Pod teretom grijeha duša se obraća milosrdnom Bogu i u Njemu nalazi spas. Svako dobro što ga baštini obraćenik, ne dolazi od njegovoga prijašnjega zla, nego od milosrđa Božjeg koje je uklonilo svako zlo od njega i Milosti kao izvora svakoga dobra. Biblija je jasno objavila kraj svakome zlu nad svima koji se Bogu vraćaju. Prijatelj Božji ne sluša što narod govori, jer narod uvijek ispovijeda svoj grijeh ta, usta govore čega je srce prepuno (Mt 12,34). Prijatelj Božji sluša samo što riječ Božja objavljuje i njoj služi. A Riječ Božja nikoga ne potiče na grijeh niti igdje veli da je zlo čovjeku korisno. Ne reci Od Boga je grijeh moj” jer što on mrzi, neka ne čini. I ne reci: On me je zaveo”, jer njemu grešnici ne trebaju . Gospod zna svako djelo čovječje. Nije nikada zapovjedio nikom da bude bezbožnik niti dao dopuštenje za grijeh.” (Sir 15,11-12, 15, 19b-20) 

Često i s ljubavlju čitaj Sveto pismo: posebice Novi zavjet. Čitaj ga sebi na utjehu, jer je u njegovoj riječi svjetlo istine i sila života. Ali ga ne tumači mimo Crkve, niti ga čitaj, a da se ne hraniš otajstvom Utjelovljene Riječi u Svetoj Pričesti. 

Rajko Bundalo