Članak

SRCE DAM ZA HRVATSKU

 SRCE  DAM ZA HRVATSKU 

Nakon tri mjeseca  i dvanaest dana od izvršenja  srpske  agresije na «Zapadnu»  Slavoniju iz Bosanske Gradiške,  u tom gradu su se  počele brojiti i žrtve.  Prva je bio Dragan Majdandžić koji je ubijen 28. studenog 1991. godine, a već sutradan drugi Hrvat Emilko Stojaković.  Doduše,  Već u rujnu te godine su u Bosanskoj Gradiški  hvatani i odvođeni Hrvati u nepoznatim pravcima i na žalost, nikada se nisu vratili, niti se do dana današnjeg o njima išta zna. No, za ove se znaju i moguće ubojice, ali …

Tek nakon četiri  ili više godina te činjenice smrti će  biti objavljene u nekim publikacijama:

« MAJDANDŽIĆ /Jozo/ DRAGO, 1945.  iz  Bosanske  Gradiške. Ubijen u Bosanskoj Gradiški 28. 11. l991. god.» Ova činjenica smrti je  upisana u  knjizi GENOCIDOM  DO ISTREBLJENJA – Srpski zločin, koju je izdao Hrvatski informativni centar i Izdavačka Udruga zajednice Hrvata  Sjeverozapadne Bosne na str. 61,  srpnja 1995. godine.

U knjizi SRPSKI ZLOČINI NAD HRVATIMA I MUSLIMANIMA U BOSASNKOJ POSAVINI I SJEVEROZAPADNE BOSNE 1991.-1995. na str.356. piše  « MAJDANDŽIĆ /Josip/ DRAGAN – muškarac, po nacionalnosti Hrvat, rođen 1944. godine iz sela Kozinaca (općina Bosanska Gradiška). Dana, 28. 11. 1995. godine u kafiću na Sjenjaku u Bosanskoj Gradiški (vlasnik kafića je Momčilo Đurić) u nazočnosti Đure Veselinovića  i jednog od profesora bosanskogradiškog Srednjoškolskog centra (preziva se Grbić ili Škrbić) izrazio je negodovanje zbog srpskog napada na Hrvatsku, što je bilo povod svima koji su se zatekli u kafiću da ga počnu tući do iznemoglosti nakon čega  su ga odveli u zloglasni KPD Stara Gradiška gdje ga podvrgavaju zlostavljanju i mučenju. Narednog dana Draganova obitelj je dobila brzojav iz Banja  Luke  u kojem su izvješćeni o njegovoj smrti, koja je nastupila u bamjalučkoj bolnici».

«Suza dolinska» u  21/2004  broju na str. 112. i 113. donosi skraćenu verziju : «MAJDANDŽIĆ (Josip) DRAGAN  –  rođen 1944. godine, iz sela Kozinci (općina Bosanska Gradiška). Dana 28. 11. 1991. godine u kafiću  na Sjenjaku u Bosanskoj Gradiški izrazio je nezadovoljstvo zbog srpskih napada na Hrvatsku, što je bilo povodom svima koji su se zatekli u kafiću  da ga počnu tući do iznemoglosti nakon  čega su ga odveli u zloglasni KPD stara Gradiška gdje ga podvrgavaju zlostavljanju i mučenju. Narednog dana Draganova obitelj je dobila brzojav iz Banja Luke u kojem su izvješćeni o njegovoj smrti koja je nastupila u banjalučkoj bolnici».

«Suza dolinska» je i u broju 11/1999 pod naslovom: Sedam godina mučeništva na str.  27. spomenula tu činjenicu smrti: ¨»…Tog istog dana (3O. studenog 1991. godine), nakon  što je Emilko (Stojaković)  pokopan na istom groblju će se pokopati još jedan Hrvat Dragan Majdandžić – Jozanov, koji je ubijen u KPD Stara Gradiška, a odvukli su ga iz gostionice sa Sjenjaka, samo zato što je kazao bradatim spodobama: Još Hrvatska nije propala. Ni jedan od tih mučenika nije bio član nikakve stranke».

* * * * *

Dragan Majdandžić je rođen 15. rujna 1945. godine u Kozincima kod Bosanske Gradiške  kao najmlađe dijete, od petero djece   oca Joze  i majke Anke r. Kulaš iz Batra sela kojeg više nema, a bilo je nedaleko, južno  od Bosanske Gradiške.

Osnovnu  i Srednju školu je završio u Bosanskoj Gradiški . Po zanimanju je bio kvalificirani bravar. Nakon  završetka škole i vojske otišao je na privremeni rad u Njemačku gdje je radio nekoliko godina.

Po povratku u rodno mjesto, uposlio se je u Vodoprivredno poduzeće «Sava» Bosanska Gradiška. Na tom radnom mjestu ga je  i zadesio rat, onakvog kakav je bio cijeli život, a bio je:  veseljak, iskren i nada sve domoljub.

Srbi u Bosanskoj Gradiški su ga upamtili kao osobu koja je javno osuđivala napad JNA na Sloveniju i veličao Slovence i Janeza Janšu u borbi protiv Jugoslavenske narodne armije.

Već prvim  naoružanim  Srbima  i onima  obučenim  u vojne odore  govorio je na sav glas: « Svi ste vi psi od slame» a za sebe: «Srce dam za Hrvatsku».

I dao je život. Bio je  prva žrtva u Bosanskoj Gradiški  razuzdane

i  razularene bande koja je  sve   zakone uzela u svoje ruke.

Te kobne večeri  zadesio se u kafiću na Sjenjaku među  brojnim  «martićevcima» – policajcima  nazivani po Milanu Martiću, koji je na njihova provokativna dobacivanja odgovorio: «Ja sam Hrvat! Živjela Hrvatska!»  Ta hrabrost  je graničila s ludošću.

Prema nekim kazivanjima, budući da je taj kafić imao galeriju (nešto poput balkona) bačen je na pod s te galerije pri čemu  mu je pukla lubanja.

Onako s već velikom ranom nastavili su ga tući i odvezli u KPD Stara Gradiška koji se već počeo puniti s «nepodobnim»  osobama.

Koliko je tamo ostao? Nitko ne zna!

U potragu za njim se je već sutradan uputila sestra  Tražila ga je danima  i našla ga je mrtvog u Banjaluci 3. prosinca. Tamo  ga  je  iz  Stare  Gradiške  odvezla vojna policija  a prilikom primopredaje  nisu zaboravili kazati  da je to «jedan veliki ustaša» koji je uhvaćen U Pivarama na Zapadnoslavonskom  ratištu. Ovi su se začudili  tim riječima jer su vidjeli iz osobne iskaznice «lične karte» da je rođen kod  Bosanske  Gradiške, a iz drugih dokumenata da je bio radnik VP «Save» u Bos. Gradiški.

Dovezli su ga mrtvog i sahranili na groblju u Brestovčini.  Prema  riječima   njegove sestre pogrebni obred je vodio vlč. Ratko Grgić kojeg također nema među živima a ni za grob mu  se ne zna.

Draganovo  bicikli je tri dana stajalo pored kafića iz kojeg je odveden. Iako je vlasnik kafića znao čije je bicikli nije se udostojao javiti obitelji.

Svoje bolno kazivanje o ovom nemilom događaju završit će Draganova sestra Katica riječima: Godine 1991. je ubijen Dragan, 1992. godine umire naša maćeha Anka, 1993. godine umire moj muž Branko, a 1994. godine umire nam otac Jozo. Niti godinu dana  nije se moglo sastaviti bez crnine.

Mican

0