Vijesti

BUDITE PO DOBRU I SOLIDARNOSTI PREPOZNATLJIVI

Naš sugovornik za ovaj broj «Suze dolinske» je vlč. Vladislav Žarko Ošap, sada župnik u Drvaru, a dugogodišnji župnik župe Bosanska Gradiška i time ujedno, u ratnom razdoblju od 1995. godine, i župnik župe Dolina. O tome u «Suzi dolinskoj» nismo pisali, to nije na žalost, spomenuto ni u knjizi «DOLINA BOSANSKA U PROŠ LOSTI I SADAŠ NJOSTI».

Želeći ispraviti zanemarenu činjenicu odabrali smo vlč. Žarka za sugovornika, nakon što smo u prethodnim brojevima razgovarali sa svim živućim Dolinskim župnicima, kojih je nažalost malo don Tvrtko Tadić i fra Ilija Matanović.

SUZA DOLINSKA: Velečasni gospodine Žarko, molimo Vas da nam se predstavite. Gdje ste rođeni (o Vašim roditeljima i tetkama), školovanju, putu ka svećenstvu, mlada misa, prva župa . . .

Vlč. VLADISLAV: Dopustite mi da, na samom početku ovoga našega razgovora, pozdravim sve vaše čitatelje, a moje nekadašnje drage župljane bosanskogradiškog kraja.

Pokušat ću se kratko predstaviti. Rođen sam 11. kolovoza 1962. u Banja Luci u večernjim satima te subote od oca Joze i majke Pavke r. Vučak, sada oboje pokojni, kao drugo dijete u obitelji. Jedinac sam jer je sestra odmah nakon rođenja umrla. Gospin je to dan (subota) i vjerujem da je upravo ona, naša nebeska Majka utjecala na moj tijek života. Kršten sam u župnoj crkvi u Banjaluci na dan sv. Roka i dobio ime Žarko Vladislav. Ističem ovaj dan krštenja jer će mi i moja prva samostalna župa biti posvećena tom zaštitniku. Kako su mi roditelji radili pri različitim šumarijama po BiH i Hrvatskoj i često mijenjali mjesto boravišta, mene su povjerili brizi dvjema tetkama, tatinim sestrama: Mari, sada pokojnoj i Ruži koja je i sada sa mnom. Nisu se udavale, a živjele su skromno od svoga težačkog rada u molitvi i stalnim kontaktom sa crkvom. Teta Mara je bila dosta ozbiljna, prilično stroga ali pravedna i bila je glava kuće, dok je Ruža sve to ublažavala svojom toplinom i nježnošću. Njih su dvije potpuno različitog temperamenta. Mnogi ih naši svećenici poznaju, jer su svećenike posebno poštovale i voljele. Strogost se isticala i u tome da sam uvijek morao reći gdje i s kim idem i kada ću se vratiti, a što se škole tiče: čitati i pisati morao sam naučiti i prije polaska u osnovnu školu. Molitva (krunica na početku i na kraju dana, prije i poslije jela, privatna večernja molitva) nedjeljna sv. Misa, redovno čitanje ukućanima Biblije mladih od moje desete godine, sve je to u mojoj obitelji zauzimalo važno mjesto i bilo sastavnim dijelom života. Normalno je da je sve ovo, uz Božji poziv u kojeg vjerujem, bilo presudno u izboru moga zvanja.

Osnovnu školu sam započeo 1969. g. u Debeljacima, u selu u kojem sam i odrastao, 7 km jugozapadno od Banjaluke, malo prije katastrofalnog potresa koji nas je tada zadesio. To je bio razlog da sam taj razred završio u Trebinju kao i mnoga druga djeca s banjalučke regije. Više razrede OŠ  završio sam u susjednom mjestu Vrbanji, 4 km od kuće. Po završetku Oš i obilaska nekoliko srednjih škola u Banjaluci u kojima mi se nije dalo upisati, prijavio sam se kod svoga župnika, sada pokojnoga, vlč. Filipa Lukende, kome sam do tada već 5 godina ministrirao, tj. od osnutka župe Presnače, da me preporuči u sjemenište. Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju završio sam u Zadru, a bogosloviju u Sarajevu od 1981.-1988. s prekidom od jedne godine zbog vojnoga roka kojega sam odslužio u Sremskoj Mitrovici. Đakonsko ređenje primio sam od sarajevskog nadbiskupa Marka Jozinovića u jesen 1987., a svećeničko ređenje u Presnačama, na Petrovo, po rukama, tada već umirovljenog, našeg biskupa Mons. Alfreda Pichlera. Njegov sam posljednji ređenik kao što je i moja mama među prvom djecom koje je on krstio kao banjalučki kapelan. Nakon nekoliko dana u istoj župi sam proslavio Mladu misu i to kao prvi i do sada, nažalost, jedini mladomisnik te župe. Prvo radno mjesto bilo je u župnoj crkvi u Banja Luci kao kapelan kod župnika Mons. Dr. Ante Orlovca sve do ljeta 1990. g.

“SUZA DOLINSKA” O Vašem dolasku za župnika u župu Bosansk.a Gra­diška, nakon što je tadašnji župnik, sada kardinal i vrhbosanski nadbi­skup msgr. Vinko Puljić, premješten u Sarajevo.

VLČ. ŽARKO: Da, te 1990.g. u rujnu preuzeo sam župu Bos.Gradiška od tadašnjeg župnika vlč. Vinka Puljića, koji je određen na novu dužnost za vicerektora VVTŠ  u Sarajevu, a sada već znamo tko je, naš uzoriti kardinal. On, koji je radio na toj župi pune 3 godine, došavši iz zadarskog sjemeništa u kojem je 8 godina bio duhovnik, pun svećeničkog žara, mnoge je pastoralne akcije pokrenuo u župi, kako duhovnoga tako i građevinskoga sadržaja. Sve se to od mene, mladog i dosta neiskusnog svećenika očekivalo da pratim i nastavim. Veliko je od moga predšasnika to da je na vrijeme utemeljio župno pastoralno vijeće, sve probrani i praktični vjernici-župljani, koji su bili i više nego li «desne ruke» u svim poslovima, Bogu hvala da su skoro sve akcije bilo kojega sadržaja: pastoralne, molitvene, građevinske, kako kod predšasnika tako i kod mene nailazile na plodno tlo u dušama župljana kojih je tada bilo blizu 1500 duša.

“SUZA DOLINSKA” Kao župnik U Bosanskoj Gradiški, odlazili ste i u Dolinu. Sto nam o tom susretu s Dolinom i Dolincima možete kazati s osvrtom na Susret mladeži u Donjoj Dolini.

VLČ. ŽARKO: Sa svojim susjedom župnikom Kazimirom imao sam prijateljske odnose i redovito smo se posjećivali. Na razini župa znam da je bilo susreta vijećnika ispunjenim duhovnim sadržajem ali i razmjena iskustava kao i susreta mladih. To je bilo nešto novo za cijelu našu biskupiju kada su mladi, u godini, dobili svoj dan u kojem su se međusobno družili, molili, pjevali, upoznavali. Teško se sada sjetiti nekih posebnih pojedinosti ali samo znam da je bilo svečano i mjesecima smo to spominjali na susretima mladih koje smo tjedno imali u župi i dok smo uređivali naš mjesečni župni listić.

SUZA DOLINSKA: Rat u Hrvatskoj a potom i u Bosni i Hercegovini ste proveli u Bosanskoj Gradiški. Recite nam nešto o tim nemilim događajima.

VLČ. ŽARKO:. Malo je reći da su to nemili događaji. Iako su godine prošle, i vrijeme svoje učinilo, ali se tako često vraćam u mislima na te teške dane i godine za moje župljane i mene osobno. Kako se ne bih prisjetio našeg Rokova 1991.g. i onih prvih tenkova, plotuna, avijacije koje će uslijediti samo nekoliko dana poslije, i vojske koja prelazi preko mosta u nepreglednom mnoštvu. Dakle, rat je na našim prostorima počeo napadom na Zapadnu Slavoniju. Neizvjesnost i strah ispunjen nemoći svakodnevno je rastao i ulazio «pod kožu i u kosti». Kako se ne prisjetiti onoga fizičko ga napada na mene 21.rujna te godine koji je mnogima u župi, posebno mojim vijećnicima, bio znak da moraju bježati ili će isto ili gore proći. Bio je to početak i prvih nevinih žrtava među župljanima, miniranih kuća i naših kapelica u Bukviku, Cerovijanima, Čatrnji i Mačkovcu, odvođenje pojedinaca u nepoznato ili na radnu obavezu, onih koji nisu htjeli ići u rat sa puškom. Kako se ne prisjetiti mučenja moga vijećnika Pere Strilića koji i danas nosi posljedice, kao i odvođenje iz autobusa i ubijanje čovjeka sveta života, vijećnika, dipl. ing. Marijana Vištice, porijeklom iz Hercegovine. Isti scenarij: šikaniranje ljudi, tjelesno zlostavljanje, ubijanje, miniranje i paljenje kuća, s ciljem protjerivanja svih katolika s njihovim ognjišta i uzimanje njihova imetka provodio se i u Dolini, Topoli i Bos. Aleksandrovcu (ubiše župnika Ratka Grgića i protjeraše nakon teških ponižavanja i zlostavljanja časne sestre). Kako je rat odmicao isti scenarij se proširio na cijelu našu biskupiju, kao i na šire. Posljedice su danas više nego očite. Istina da je to vrijeme velikih patnja za moje župljane ali i velikih humanitarnih akcija koje smo na terenu provodili u suradnji s našim biskupijskim Karitasom. Svakog mjeseca naš župni Karitas je hranio preko 2000 osoba ne gledajući na vjeru i naciju. Samoinicijativno sam počeo sa podjelom lijekova, koje sam donosio iz biskupijskog Karitasa, svima potrebnima koji nisu mogli, tada vrlo skupe lijekove, kupovati. Iako laik u tom poslu počeo sam lagano učiti pojedine lijekove, njihova imena i koji kojeg mijenja, tako da sam u 6 godina uslužio preko 90 tisuća osoba sa receptima ili napisanom dijagnozom.

Znamo da je rat vrijeme visoke temperature kada se sve ljudske maske rastope i svatko pokaže svoje pravo lice. Kao svećenik vidio sam da je to vrijeme na koje se mora adekvatno i žurno odgovoriti. Kako? Dobrotom. Makar ona bila kao «gorušičino zrno» ili crnim oblacima ljudske mržnje stalno zaklanjana. Nije to rad koji se mogao mjeriti kvantitativnim mjerilima uspjeha, jer mi nismo trgovina koja svoje uspjehe mjeri i izražava brojkama. Mi radimo nešto što na kraju dajemo u ruke Gospodinu i stavljamo pred Njega kao pravednog Suca. Samo čovjek vjere može shvatiti da nije. najveći onaj koji može najviše razoriti, iako svijet često tako zamišlja snagu, nego posve suprotno. I najmanja snaga ljubavi jača je od najveće snage razaranja. Kako se ovom prilikom ne sjetiti svih onih prijateljskih veza koje sam tada sa običnim ljudima uspostavio i onih nekoliko liječnika koji su mi dolazili i ponudili mojim župljanima svoje usluge, koji nisu imali zdravstvena osiguranja, samo da prilikom dolaženja spomenu kako ih ja pozdravljam. Tamo gdje je ljubav tu je i radost, tako da u tom zlu vremenu možemo govoriti i o trenucima istinske radosti i to nas je držalo.

“SUZA DOLINSKA” Kao i prethodnog (Drugog svjetskog) tako i ovoga rata, Banjalučka biskupija je dala najviše svećenika – mučenika. U prošlom broju “Suze” č. s. Lucija Grgić je spomenula dio strahota koje ste Vi pretrpjeli. O tome je pisao “Glas koncila” i druge tiskovine, sto nam Vi možete kazati?

VLČ. ŽARKO: Pojedine tiskovine su o tome pisale i mnogi se toga sjećaju, kao i s. Lucija Grgić koja je tada bila moja suradnica, sakri stanka i orguljašica. Bilo je to među najtežim danima moga života. Njih 30-ak uniformiranih različitih formacija, te subote 21.rujna, u popodnevnim satima, upali su u žup no dvorište kako bi napravili pretres svega tražeći «nekoga tko je sa tornja crkve na njih pucao». Zna se da je to neistina ali razloga ako nema, on se mora izmisliti kako bi sva sredstva bila opravdano u postizanje nečasnih ciljeva. Našli su me u podrumu nove župne kuće u koju sam se sklonio sa tetama, jer je to prvi dan granatiranja grada od hrvatske strane. Morao sam ići s njima dok su pretresali novu kuću, dok su drugi pretresali sari župni dvor i uzimali što su htjeli. U jednom trenutku, u potkrovlju, počeli su me udarati rukama, čizmama, kundacima. Na trenutak su prestali da bi u kancelariji stare kuće nastavili. Pao sam u nesvijest. Tetke su također udarali. Sve je to trajalo oko 3 sata. Nakon što su nas ostavili i zaprijetili, malo sam došao k sebi, upalio auto i odvezao nas u biskupiju. Dočekao nas je naš biskup Franjo i vidjevši kako sam krvav i plavo-cm naručio mi liječnika za pregled. Utvrđeno je napuknuće nekoliko rebara i nebrojeno uboja po tijelu. Ostao sam u biskupiji na oporavku oko mjesec i ponovo se oko Svih Svetih vratio u župu. Dobar dio župljana već je pobjegao i počeo sam okupljati ono vjernika što je ostalo dijeleći s njima sve. U tim danima trebalo se odlučiti: Otići ili ostati?! Takvu odluku čovjek ne može donijeti lako jer je tu uključena cijela osoba i pogađa čovjeka u najvećoj dubini duše. Ali rekao sam: Ti, Bože sve znaš i bez tvoga znanja i odluke ni vlas s glave nikome ne pada. Nema druge, nego uzeti svoj križ! Sada se Bogu zahvaljujem za sve te godine premda i danas proživljavam, kao i mnogi drugi, posljedice toga užasa.

“SUZA DOLINSKA” Nakon što je tadašnji, Dolinski Župnik msgr. Kazimir sredinom rujna 1995. godine morao poći za svojim “stadom” vjernicima preko Save, Vi ste uz župu Nova Topola preuzeli i župu Dolina. Recite nam nešto više o tome. ti. Sjećam se dobro toga utorka u rujnu 1995.g. i tužnog rastanka sa Župnikom Kazimirom i dolinskim vjernicima koji su preko Save kod Srpca i Davora prešli u RH. U planu je bio i moj prelazak za koji dan sa mojim župljanima, ali netko na vrhu je naš prelazak obustavio. Ostao sam sa «ostatkom ostataka» svojih župljana, njih oko 150 osoba i preuzeo svećeničku brigu za 36 duša u obje Doline i Novo Selo, a već sam prije upravljao župama: N. Topola u kojoj je ostalo 60-ak duša i Bos. A1eksandrovac koji je imao oko 20-ak duša. Gledajući u kilometrima bio je to teren prečnika 40 km i dužine 30 km. Ne znam zašto nigdje do sada niste spomenuli da sam župom Dolina upravljao pune dvije godine i redovito s tim ljudima kontaktirao što osobno kada sam ih posjećivao, što preko nekih pojedinaca koji su redovito u grad dolazili. Sjećam se i danas pojedinih imena ali i sve one tuge koja je u njih ušla kada su ostali bez svojih najbližih. Vjerujem da je to bila vaša nesvjesna omaška.

SUZA DOLINSKA: Sada ste u župi Drvar u kojoj je prije Vas bio pokojni. msgr. Kazimir. Iz njegovih izvješća za “Suzu” znamo kako je tada, prije desetak godina bilo. A kako je sada?

VLČ. ŽARKO: Župu Bos. Gradišku sam napustio na Petrovo 1997.g. nakon što sam pred svojom garažom otkrio ukopane 3 nagazne mine. Policija ih je demontirala i evidentirala, a ja sam se, za prvo vrijeme sklonio u RH kod svojih. U kolovozu sam poredao župu vlč. Peri Čoliću, i u listopadu došao za kapelana u župu Drvar u kojoj je već bio vlč. Josip Jerković, a župnik je bio Preč. Kazimir. Župljana je bilo jako puno, oko 7000 prognanika iz 84 župe BiH, ponajviše iz Srednje Bosne, tako da smo mi, podijelivši međusobno posao i obaveze lijepo funkcionirali. U veljači 1999.g Preč. Kazimira sam preuzeo župu, nakon što je on izrazio želju da bi se povukao iz Drvara nakon što je Biskup tražio jednoga od nas. Iako je kroz Drvar prošlo oko 13000 Hrvata-katolika u ovih 10 godina, trenutno u župi ima oko 1000 župljana. Mali dio se vratio u svoja predratna prebivališta, a najveći dio nastanio se širom RH. Malo je obitelji riješilo svoje stambeno pitanje, oko 15-ak , a najveći dio plaćaju podstanarstvo i jedan manji dio obitelji žive u 2 kolektivna smještaja. Uglavnom su zaposleni u drvnoj industriji i šumarstvu. Đaka imamo u OS oko 130, a srednju školu pohađa oko 50-ak učenika. Nedjeljom imamo 2 sv. Mise na koju se okupi oko 300 vjernika. U pastoralu, na ovim prostorima djeluju nas 2 svećenika i opslužujemo župu Bos. Grahovo, koja ima oko 150 vjernika. Naš kapelan vlč. Slavko Grgić je upravitelj te župe. Naš posao je uglavnom kao i na drugim mjestima: pastoralni, katehetski, karitativni i građevinski. Na godinu, ako Bog da, proslavit ćemo 100 obljetnicu župe koja je osnovana. 1906.g. Možemo se pohvaliti sa brojnim duhovnim zvanjima koje smo, proteklih godina, poslali u sjemeništa, njih 19 mladića i među kandidatice, njih tri djevojke. Prije tri godine kupili smo jednu obiteljsku kuću i nastojimo je učiniti prikladnom za župni ured, a zemljište i dozvolu za gradnju naše crkve još čekamo od mjerodavnih vlasti.

SUZA DOLINSKA: Ovaj prostor u “Suzi” (pitanje) posvećujemo mučeniku Kazimiru. Vaše sjećanje na njega.

VLČ. ŽARKO: Moj svećenički život dobrano se isprepleo sa njegovim svećeničkim životom. Ili smo bili susjedi ili bliski suradnici. Rado smo jedan drugom dolazili, zajedno putovali na naše susrete i kao suradnici na jednoj župi, mogu reći da smo se dobro dopunjali. Iako je nekada bilo i obostranog nerazumijevanja ali kroz razgovor sve smo rješavali. Jednom riječi bio je svećenik uredan, točan, principijelan, pravedan. Koliko je radio u Drvaru vidio sam da on sebe ne zna štedjeti samo da pomogne što više ljudima. i kad se od posla razbolio, nakon što se malo oporavljen vratio, istim žarom i tempom je nastavio raditi. Na zlonamjerne prigovore pojedinaca nije se obazirao. Raduje me što sam ga poznavao i s njim bio u bliskim kontaktima. Neka mu Gospodin, kojemu će on potpuno darovao, daruje pokoj vječni i druženje među svojim svetima.

SUZA DOLINSKA:  Recite nam nešto,(Vaše viđenje)o glasili, sada godišnjaku župe Dolina bosanska izgnanstvu “Suza dolinska” koja će 2006. godine obilježiti desetu obljetnicu svoga izlaženja.

VLČ. ŽARKO: Najiskrenije Vam čestitam na lijepoj obljetnici i na toj Vašoj posebnosti. Mislio sam da ćete i druge krajeve potaknuti na nešto slično, ali koliko mi je poznato, ostali ste usamljeni. Hvale vrijedno da i na taj način, pisanom riječi, održavate kontakte sa svojim nekadašnjim ognjištima i utvrđujete u zajedništvu i one koji su otišli i one koji su ostali. Zajedno možemo mnogo, a pojedinačno jako malo. Ovom prilikom zahvaljujem Vam što ste me za ovaj broj izabrali kao sugovornika i omogućili da koju progovorim kako znanim tako i neznanim s jasnom porukom: Dobro je uvijek dobro činit, i nikada u tome ne posustati!

SUZA DOLINSKA: Vaša poruka čitateljima, naročito Vašim bivšim župljanima iz Bosanske Gradiške, Doline, Nove Topole, ma gdje bili.

Dragi moji nekadašnji župljani, vi iz Bos. Gradiške, Doline, Topole i Aleksanrovca sve vas pozdravljam ma gdje vi bili i za vas molim. Najljepše i najteže trenutke smo zajedno proživjeli i zato su ti osjećaji tako i snažni. Sve vas u duhu grlim i poručujem da su vam moja vrata uvijek otvorena, kao što su vaša bila otvorena za mene. Ne zaboravite svojih ognjišta a posebno onih koji su na njima ostali. Oni žive od susreta s vama, jer žive za vas. Ostanite vjerni Bogu, koji vas nikada nije iznevjerio, Crkvi koja vas stalno prati i svome rodu kojem po rođenju pripadate. Budite po dobru i solidarnosti prepoznatljivi u novim sredinama gdje Vas Božja providnost postavi. Ne dopustite da ni trun mržnje nađe mjesta u vašim dušama i srcima, već se protiv nje borite praštanjem, ljubavlju i molitvom za obraćenjem grešnika i neprijatelja. Zahvaljujem vam na svemu što ste mi u životu dobra učinili, jer onoga drugoga nije ni bilo. Molim Božji blagoslov na sve vas da vas prati, po zagovoru naše nebeske Majke, Sv. Josipa, Sv. Ivana Krstitelja i sv. Roka, naših zaštitnika, na svim vašim životnim putovima koji uvijek moraju vodite ka Bogu.

S ovim mislima želim Vam blagoslovljene, radosne i mirom ispunjene božićne dane kao i nadolazeću Novu godinu.

Iskreno Vam se zahvaljujemo na razgovoru, vjerujući da će nakon dosadašnjih sugovornika: kardinala Vinka Puljića, biskupa dr. Franje Komarice i Antuna Š kvorčevića, brojnih svećenika, časne sestre, pjesnika, glumaca i drugih znamenitih osoba i Vaš razgovor doprinijeti bogatom sadržaju «Suze».

ROKOVO 2003 GOD. U BOS. GRADIŠ CI UZ VLČ ŽARKA SU POK.MSGR.KAZIMIR I VLČ. PERO ČOLIĆ