Članak

Bolje rob nego grob

“Gospodine, svi stvorovi su tvoje roblje, Gospodine, svi prostori su tvoje groblje.”  Petar Preradović
“Umrijet ćemo blago kao vjetar nad travom!”  Vjekoslav Majer

BOLJE ROB – NEGO GROB

Najveća granica među ljudima su grobovi,
A groblje i grobovi
Božje su njive
U koje se siju
mrtvih – samo ljudi – strvi,
A za nebo to su stvoreni stvorovi
I ljubavi božanske robovi:
Da onostrani vječni život
Iz njih, ne sumnjivo, isklije i nikne.
Mrtvih nema!
Postoje samo živi:
S ovu ili sonustran smrti.
A prazni grobovi
Samo uspomene kriju,
Da su ljudi živi –
Samo kratko –
Zaslužujući Nebo –
Na svom proputovanju ovozemci bili

Kao i Tin: «I zavoljeh taj beskonačni život?
Pa me ni u snu ne žalosti,
Kad mislim na rovanje crka kroz život
I na travu što će niknuti iz kosti».

Samo – posmrtno – nesmrtni
i neuništivi čovjek
Svojim umom,
iskustvom i kulturom
Odvajkada i zavazda
Poznaje groblje i štujejnje mrtvih.
Na svekolikoj i raznolikoj (majci) Zemlji,
Jedninom našem loptastom grobova planetu,
Učeći od «učiteljice života»,
Životodajni poučak temeljac
Po kojemu prepoznaje
U sebi – sebe,
Svetoga, Besmrtnoga i Jedinstvenoga,
Istinsko – apsolutnu i oslobađajuću istinu (Iv 8,32),

S osobnom iskaznicom
O sebi čeloveku
Jedinom sisavcu – čela uzgornoga –
Vjekoslavujući s Majer Vjekoslavom
«Pa kada će nam doći zadnji čas,
Umrijet ćemo blago kao vjetar nad travom,
Ko lutnja  slatko zvati će Tvoj glas.»
«Noć je poodmakla. Dan se bliži.» (Rim 13,12).

Živjeti znači učiti umirati.
Godine 1918. – pred smrt – u svojoj 30-oj godini Narcis Jenko piše Gabrijelu Jurkiću (Livnjani smo!):
«ŽIVOT NE BI BIO VRIJEDAN ŽIVOTA, KAD NE BI IMAO DRUGOG CILJA OSIM ŽIVJETI.»

VJEČNJAKOVO DOSANARENJE ZA SVOJ 79-ti ROĐENDAN I POČETAK 80-te svoje visoke starosti.
(1928. – 19. lipnja – 2008.)

U knjizi Mudrosti piše:     «Bezbožnici krivo misle
i ovako mudruju:

“Kratkovjek je i tužan život naš
i nema lijeka kad čovjeku dođe kraj.” (Mudr 2,1)

A ti, usinovljeniče božji, u dvojstvu svoga svojstva
i udioniče božanskoga života nemaš dovoljno riječi,
da neprestance zahvaljuješ nebeskom Ocu
za milost i darove: života, vjere, starosti i smrti
i da svakim danom spoznaješ sve više i jače
da ti je živjeti svoj umirući život još do smrti
u zemaljskom blatu i prašini,
po mogućnosti na posljednjem mjestu,
a bez bojazni i straha da će ti ga itko oteti,
i sve ne znajući kada će te ona ovječiti rajskom vječnosti.
I zavrtanjem vrata skinuti s vrata,
Da te svojim ključem, sretni vječnjače,
a i vočnjaće svoje maloplodne smokve, (Lk 13,6-9),
i zasad još tajanstveni prolazniče kroz svoju prolaznu vječnost-
da ti otključa rajska vrata vječne tvoje vječnosti,
da opravdan božjom milošću uđeš u nebesko kraljevstvo
proslaviti svoj nebeski rođendan
i ubaštiniti baštinu Objave i baštinu svoga vječnoga života,
svoju Očevinu, miraz, blago nepropadljivo,
da zaživiš – savršeno usrećen – puninu Života – svoga Novoga Života!
Tako ćeš napokon i konačno dodirnuti nedodirno Nebo
i dokučiti tamošnje nedokučive nedokučivosti
usjajavajući svjetlo božanskoga Života i Ljubavi
sa svima ovjenčanicima nebeskim
biti ovjenčan vijencem pravednosti
u ljepoti božanskoga Sjaja!
Usjajen sjajit ćeš sjajem svoje vječne vječnosti:
s Gospom, Josipom, Anđelima, svima Svetima
i obgrljen Ocem i Sinom i Svetim Duhom.
Slušat ćeš glasno i jasno glas tvoj, Bože, koji me zove
u Onostran, u Nadsvijet
k svjetlosnim uvalama, morskim obalama, rijekama, šumećim šumama,
zorama, brežuljcima i sutonima suncem obasjanim i svemirom nebeskim-
u obećanu: «Novu zemlju i novo nebo»,
da ostaviš ništavilo i tugu prolaznosti:
rad, vjeru, nadu i strpljenje
muku, suze, žalost i gorčinu,
dobrotvornost, sebedarje i istrajnost
tu jedinu nebesku monetu.
I smirit ćeš se u vječnoj vječnosti svoje duše,
U SVJETLOSTI ONOSTRANOGA SJAJA,
pa da s Tobom
zaroniti možeš
u vječnu dubinu
blistavoga Raja
i ljubavi bez kraja.
Tvoj glas me punim glasom sad zove
k obali drugoj u prostranstva Sjaja
i konačno k izbavljenju iz zemaljskoga NE – raja,
da se smirim u svjetlosti onostranoga Sjaja
u blistavilu Isusova Raja.

0