Članak

Dream Vally (Dolina Snova)

Bila je već debela večer, kad mi je zazvonio mobitel i nametnuo klasično pitanje: – Tko je sad, u ova doba!?

Pogledala sam i vidjela da me zove prijatelj kojeg u Dalmaciji prozvasmo Pegula (Baksuz).

– Što li se dogodilo? Sumnjala sam da je nešto ružno… ali moje sumnje su vrlo brzo riješene. Rekao mi je otprilike ovako:

– Luce, imam jedan zadatak za tebe. Čuj, trebalo bi napisati par riječi o tvom «izletu u nepoznato» ovoga ljeta, negdje oko Velike Gospe!

– Znala sam! Odmah sam shvatila na što cilja i to mi je koma, al’ eto – ‘oću!

Obećala sam napisati nekoliko redaka teksta i tako nastade ova moja priča koja slijedi…

Već nekako godinama promatram oduševljenje, slušam hvalospjeve i gledam iskre u očima moga prijatelja Pegule kad priča o vrbama, livadama, grobljanskoj kapeli, Gradini, bajeru Save i pogađate –  svojoj rodnoj Dolini.

Puno puta sam se pitala: Što je to tamo tako specijalno? Pokušala sam shvatiti: To je njegovo selo, djetinjstvo, život… i to je to! Stari, klasični osjećaj od vajkada poznat…

Ali nisam mogla ni zamisliti kako neki kraj, koji je potpuno različit od mojega, može tako urast u kožu, u dušu! Je li to zbog ljudi ili …!? – Ne znam.

I, jer sam konačno vidjela tu Dolinu,  makar za početak ću je s pravom zvati Dolina Suza.

Zašto?

Zato što onako, na prvi dojam, selo izgleda dosta zapušteno. Neki bi učeni ljudi rekli da izgleda kao prava «džungel» i uistinu je bilo tako.

Dan uoči Velike Gospe je bio uobičajen, kao i svaki drugi… jedna od mnogih srijeda u godini… Ali toga je dana moja malenkost u rano jutro – put pod noge – i pravac u Slavoniju – kod Pegulinih.

Nakon nekoliko sati vožnje, konačno stigoh! Dobrodošlica, malo «ćakule», kava, «marenda», pa opet «ćakula» i na kraju – iznenađenje! Sjedamo u auto i vozimo se: Stara Gradiška, granica, carina, Bosanska Gradiška… i shvatih: Idemo u Dolinu – Dream Vally!

Putovanje je bilo «sve po protokolu»: Vožnja gradom, zgrade, kuće, ceste, auti…, pa manje kuće, bicikli, makadam, šuma, šikara – zaista «džungle»!

Pa se pitam: Di ja stiže, Gospe Blažena!? Shvatila sam koliko je Pegula bio u pravu! Moram priznati da mi nije bilo baš svejedno. Malčice me prolazila jeza od svih tih ruševina kuća, staja, košana… Opskurna lica uz put, zapušteno groblje, psi lutalice, duboke i mračne šume – u koje kad uđeš više ne izlaziš… pa ti sad nemoj osjećati nelagodu i jezu!  No, zbog Pegule sam  sve to junački prešutjela jer – rekao bi on – «tako treba»! (Sorry).

Malo po malo, kroz pustinju i prašumu ugledah lijepu, novu crkvu i pomislih:

– Ajme, baš je otužna… Napuštena, sama…

Pod tim dojmom vratismo se natrag preko Save u Slavoniju ili bolje reći u civilizaciju.

Sutradan je bila Velika Gospa, novi izazov i nova avantura… Nekako mi i nije bilo baš za past’ u nesvijest od radosti što ćemo se opet sutra tamo vratiti, ali moja želja da osjetim i vidim čemu se to naš Pegula toliko raduje i veseli, bila je jača od svih džungli  ovoga Svijeta. I uistinu, u odnosu na prethodni dan, bila je to velika, velika razlika…

Jutro je. Velika Gospa, 15. kolovoza 2007. i novi izazov putovanja. Konačni cilj, opet – Dolina. Na putu prema Dolini je bila velika gužva, osobito na graničnom prijelazu između Stare i Bosanske Gradiške. Svi su negdje žurili, hrlili… nervoza posvuda, a napose kod nas u autu… Pegula je ujedao od nervoze i svi su mu bili krivi za sve… Kakva li je sad ovo trema, nije mu ovo prvo putovanje u rodni kraj, nakon rata, pa je ovakav. Osim toga tamo je sve pusto i u selu nema baš puno ljudi. Čemu onda sva ova nervoza – razmišljala sam putem u sebi. I onda…

Odjednom me zapljusnula gomila ljudi pred, do jučer, napuštenom crkvom.

– A, šta je sad ovo!? – pitala sam sama sebe.

Potpuno druga slika i doživljaj svijeta… Onako, poput «stranca u Jeruzalemu» stanem sa strane i promatram… Svi se grle, ljube, vesele pozdravljaju, dišu, rastu, žive… Kao da su se tog trena razišli sa svojih polja i skupili na misu. Na licima im osmijeh, a oči ne kriju ni poneku suzu… i taj mi je trenutak bio nekako zbunjujući. Uz ovakav radosni doživljaj zajedništva, odjednom – suze!? Pokušala sam to shvatiti u svojim mislima: Bio je to dan kad se jednom na godinu događaju ovakvi trenuci susreta i radosti. Nakon njega svi će opet  u svoju životnu kolotečinu, a tako bi htjeli da je drugačije… Nastavim tako promatrati i vidim da je duboko u pogledu tih ljudi sjeta pa čak i tuga zbog sjećanja na dane djetinjstva, mladosti, na selo, bakine doručke, nestašluke, prve ljubavi, ukradene poljupce… i čini mi se da bi svi voljeli da je vrijeme tad stalo – za njih, a i za mene…

Blago njima! – pomislila sam.

I baš kad sam mislila da će ova čarolija prestati i vratiti me u stvarnost, makar zbog mnoštva nepoznatih ljudi i upitnih pogleda, u stilu – tko je sad ova? – uhvatim krajičkom oka meni dobro poznato lice i gle: Onaj isti sjaj, ona ista iskra sjaji u njegovim očima… ono nešto dječačko, «berekinsko» (rekli bi mi Dalmoši), ono nešto iskreno, suptilno, zrelo… ono nešto… Tek tada sam osjetila zašto netko može živjeti za rodni kraj, kako netko pati i raduje se zbog svoga sela, kako netko želi «doći kući», proći kroz šor, sokak, ući u avliju, napuniti košanu… Tek tada sam vidjela koliko je u pravu i bila sam ljubomorna. Bila sam ljubomorna jer sam vidjela iskrenost, slabost i ljubav prema svome kraju, u čovjeku kojeg poznajem, u ljudima oko njega i nisu se libili to pokazati. Bila sam ljubomorna jer među njima nije bilo rivalstva, zadnjih primisli… disali su kao jedan i bili su – jedno.

Iz ekstaze mog misaonog monologa i uživanja u ovom događaju, trgnuo me Pegula i pokvario  ovu predivnu čaroliju (bio je gladan!).

Odlazimo. Odlaze ljudi kao sa nekog velikog spektakla i sve opet ostaje napušteno: selo, ljudi, crkva… a nije tako trebalo biti. Svi ti ljudi zaslužili su mirisati na svoje,  živjeti i disati svoje… ali tješi me činjenica da vjera čuva ono što se u njoj izgradi, ma koliko god se to činilo nemogućim! No, Bog je za njih imao druge planove, svima nama još ne shvatljive, ne dokučive…

Na kraju sam shvatila jednu stvar: Kad bi svi ljudi voljeli svoj zavičaj, barem samo jedan dan, kao što ga voli Pegula i svi oni ljudi iz Doline, Svijet bi bio sjaj, iskra. Ista  ona radosna i iskrena iskra koja tinja u Pegulinu oku, koja se ne gasi bez obzira koliko on bio daleko od rodnog mu sela. Sada razumijem onaj polet, zanos i ponos u njemu na sam spomen riječi «Dolina» (pa makar ta riječ označavala i prostor između dva brda), zanos na spomen bajera, Save, vila i vilenjaka…

Da, Pegula, zaista ti je selo Dream Vally – Dolina Snova!

Zato, na svemu tamo proživljenom i doživljenom –  Hvala ti!

Kontesa

0