Članak

ZOVA (bazga)

Dopunski nazivi:

Latinski: Sambucus nigra L.

Engleski: Elder

Francuski: Sureau

Njemački: Houlnder

Talijanski: Samuco

 

 

 

 

Zova kod nas raste uz rubove šuma, pored potoka, po živicama i duž plotova, u okolini naselja.

Zova je višegodišnja biljka, niskog stabla i razgranate krošnje, s naspramnim perastim listovima. Cvjetovi su sitni, bijeli, rastu u razgranatim, bogatim paštitcima i intenzivnog su i ugodnog mirisa. Plodovi su sitne tamnoljubičaste bobice. Cvjeta od kraja travnja do početka lipnja, a plodovi sazrijevaju od kraja kolovoza i u rujnu.

Od zove se u medicini uglavnom upotrebljavaju osušeni cvjetovi –Sambuci flores, ali i svježi (recens) ili osušeni plodovi – Sambuci fructus.

Berba cvjetova obavlja se na samom početku cvatnje, kad je većina cvjetova na paštitcu otvorena, a ostali su u pupu. Ne sabiru se paštitci s kojih su počeli otpadati pojedini cvjetovi kao ni oni napadadnuti lisnim ušima. Najčešće se cvjetovi beru rezanjem cijelog cvjetnog paštitca, ali u trgovini zovom ponekad se, na zahtjev kupca, škarama režu stapke iznad paštitca tako da se paštitac raspe. Cvjetovi se moraju brati po suhom i sunčanom vremenu kad na cvjetovima nema rose ili vlage od proljetnih kiša. Suše se u sjeni, na toplijem i zračnom mjestu tako što se rašire u tankom sloju po prostirci ili okače paštitcima na razapet konopac kao droga. Plodovi se beru samo kad su potpuno zreli, u paštitcima, kao i cvjetovi suše se u tankom sloju na suncu, a kad su suhi s paštitaca se krune plodovi.

Zeleni i nedozreli plodovi ne smiju se sabirati jer sadrže otrovnu supstancu sambunigrin.

Cvjetovi sadrže flavonske glikozide: rutin do 3% i kvercetin, glikozide ferulinske i kofeinske kiseline i malo cijanogenog glikozida sambunigrina, zatim eterično ulje do 0,32 %, malo tanina, holin, organske kiseline; sirćetnu, valerijansku, kofeinsku i hlorogensku; sluzi i do 340 mg vitamina C.

Plodovi sadrže rutin i izokvercitrin, antocijane; krizantemin, sambucin i sambucijanin; tanina do 0,34% glikozid sambunigrin u nezrelim plodovima, malo eteričnog ulja, šećera do 5,8% organske kiseline, jabučnu, limunsku, klorogensku, kina i šikiminsku kiselinu, aminokiseline, karotin, vitamin C.

Sok svježih plodiva sadrži niz vitamina i kompleks B. Jedan litar soka sadrži vitamine čije su vrijednosti u mg. vitamina B1 od 0,3 – 1,1; riboflavina od 0,6 – 0,7; nikotinske kiseline i amida nikotinske kiseline od 4,3 – 6,6; vitamina B6 od 0,9 – 1,8; inzitola od 340-630; pantotenske kiseline od 2,1 – 2,4; folne kiseline od 0,06 – 01 i biotina od 0,007 – 0,009 mg.

U medicin se koriste cvjetovi zove kao sredstvo za znojenje – diaforetik – kod raznih bolesti gdje je znojenje potrebno, kao sredstvo za tjeranje mokraće – diuretik i sredstvo za omekšavanje – emoliens, npr. kod suhog kašlja. 

Cvjetovi se koriste kod lječenja prehlada, organa za disanje, bronhitisa, upale grla, bolesti bubrega, mokraćenog mjehura i prostate.

Plodovi se koriste u slične svrhe, ali puno rijeđe; za znojenje, tjeranje mokraće, kod dišnih tegoba, a sok iz zrelih plodova protiv glavobolje – antineuralgik. 

ČAJ  

Jedna jušna žlica cvjetova se uzima na dvije šalice čaja. Zova se prelije vrelom vodom, kratko prokuha, a zatim poslije 10 minuta procijedi i pije dva do tri puta dnevno. 

prof. dr. Zdravko Devetak

USKRSNI LJILJAN 

Svijet umjetnosti i književnosti pun je priča o slika koje govore o ljepoti uzvišenosti uskrsnog ljiljana. Jedno od najpoznatijih citiranim mjesta u Bibliji jest Govor na gori u kojem Krist govori svojim slušateljima: “Promotrite kako rastu poljski ljiljani: ne trude se i ne predu: a ipak ni Salomon se u svojoj raskoši svoj nije se odjenuo kao jedan od njih.”

Često nazivani “apostoli nade u bijelome ruhu”, ljiljani su pronađeni u Getsemanskom vrtu nakon Kristove muke. Prema tradiciji, lijepi bijeli ljiljani rastu na mjestu gdje su pale kapi Kristova znoja u završnim trenutcima žalosti i tjeskobe. Kršćanske crkve nastavljaju s ovom tradicijom ukrašavajući svoje oltare i križeve mnoštvom uskrsnih ljiljana slaveći time uspomenu na uskrsnuće u nadu u vječni život.

Čisti bijeli ljiljan odavno su usko povezuje s Djevicom Marijom. Na slikama iz ranog kršćanstva anđeo Gabrijel je slikan kako pruža Mariji grančicu čistih bijelih ljiljana, javljajući da će ona biti majka Krista djeteta. Na drugim slikama sveci se slikaju kako donose vaze pune bijelih ljiljana Mariji i Djetetu Isusu.

Prema legendi, kad su posjetili Marijin grob tri dana nakon njezina ukopa, u njemu nije bilo ništa osim buketa veličanstvenih bijelih ljiljana. Rani pisci i umjetnici učinili su ljiljan znakom Naviještanja i Djevičina uznesenja: čiste bijele latice označavaju njezino neokaljano tijelo, a zlatni prašnici njezinu dušu koja sja u nebeskom svjetlu.

U jednom pak drugačijem znaku ženstvenosti, ljiljani su imali značajno mjesto u raju Adama i Eve. Prema predaji, kad je Eva napustila Edenski vrt, prolila je iskrene suze kajanja, i iz tih pokajničkih suza nikli i ljiljani.  

LEGENDA O DRIJENU 

Jedna stara, lijepa legenda kaže da je drijenjak (svib) u vrijeme Isusova razapinjanja bio veliko stablo poput hrasta i drugog kraljevskog drveća u šumi. Budući da je bio čvrst i ravan, izabran je za križ, ali takva okrutna upotreba veoma ga je ožalostila.

Osjećajući to, raspeti je Isus, u svojoj nježnoj samilosti prema svačijoj tuzi i patnji, rekao ovom drvetu:

“Zbog tvoje tuge i suosjećanja s mojim patnjama, nikada više neće stablo sviba narasti dovoljno veliko da bi se upotrijebilo za križ. Od sada će ono biti vitko, svijeno i vrtnavo, a njegovi će cvjetovi biti u obliku križa – s dvije duge i dvije kratke latice. Na sredini vanjskog ruba svake latice bit će otisci čavla –smeđi od rđe i obojeni u crveno – a u sredini će biti kruna od trnja, i svi koji ovo vide, zapamtit će.”

0