Članak

1955 godina

Listopad 1955. godine

Ljeto 1955-e i jesen kišni su, kako se gotovo ne pamti. Gorske krajeve stukao je led, a nizine poplave. Uzriječni gradovi neki plivali su tako reći na vodi. Po ulicama voda se dizala do metar visine. Vojska, vatrogasci i stanovništvo imalo je pune ruke posla da spasi živote onih u slabijim kućama kojima je prijetila opasnost od rušenja. Bilo je žrtava.

Kao ovog listopada, ne pamti se da je Sava za 24 sata, tako hitro prešla pribrežna polja i  stigla ne samo do nasipa; nego pod sam vrh nasipa. Bilo je to u najkritičnijem času; kukuruz zreo, neobran.

Otimao je narod neprekidno dan i noć jureći  gazeći do pasa, radeći i nedjeljom, ploveći čamcima, ali divlja poplava bila je jača. Odnijela je ogroman plijen i uništila kukuruz što negdje u Dolini je stanovništvu važno uglavnom što može uspijevati i na što sve potrebe gledaju otud da se  podmire.

Oko polovine listopada Dolina je pod vodom s obje strane nasipa. Na pašnjacima negđe iza nasipa voda se popela na 2 i 3 metra visine. Vrhovi vrba i topola vire iz vode: opasne su za čamce kojim se sad saobraćaj odvija (kao grebeni za morsku plovidbu), jer lako se čamac prevrne pa  treba hladnom vodom plivati preko ogromnog pašnjaka. (Vergilijev potopni pejzaž).

Gdje nije stigla voda, kiša je toliko raskvasila (raskuhala) zemlju da se tone do koljena u zemlju. Čizama gumenih ove godine baš nema dovoljno za kupiti, a bosi opet ići hladno je, a što preostaje treće?  Drva su vrlo skupa pa i kod kuće hladne dodije  a još kad se ne mogu raditi poslovi čija je sezona – sad divovskom poplavom krenula, poplava teška.

Stigoh i ja u taj mah navečer 29.10.1955. godine. Čamcem dakako stigao sam do crkve i župnog stana. Tu je još nepoplavljeno i čamci tu pristaju. Sreo sam se tu sa nekoliko prijatelja rakijskog kotla koji ove godine u ovoj nevolji ipak izvuče po koju pjesmu kojoj se čovjek baca i predaje u zaborav ma što bilo. Predstavio sam se: Komljenović Luka novi župnik. Začudili su se otkud navečer u ovo doba stižem uoči same nedjelje. Dakako odmah su poručili po rakiju i duhan. Rekoh, hvala ljudi ne služim se ni jednim ni drugim. Kod tutora Ilije Šokića spremiše večeru. Iznenađeni su, hvalisaju se riječima(…)  Kuća pusta dvije godine, vlažna, siromašna, derutna je. Crkva, obična kuća, bivša gostiona, toranj pred crkvom truli drveni. Sve skupa ukupno je siromaštvo, slika jedne misijske postaje gdje se misionar povremeno navraća da posjeti ostavljene.

30. 10. 1955. god.  Nedjelja – Krista Kralja. Magla, voda, blato. Zvono je pozvonilo, ali zašto, doznati je teško jer od vode jedni drugim nijesu mogli krenuti. Ipak došlo je nešto svijeta – dakako malo. Jednima je pa i drago, drugi opet kako tako, a trećim je krivo jer im se savjest javlja. Sve skupa – siromašno, skromno!

Studeni 1955. godine

Dušni dan sve se odvija u tišini. Svijet u kuće stjeran nikud ne ide. Groblje neograđeno, kapelica nema velečasnog pred drugi svjetski rat, ni zvona dakako, ni kakvih osobitih spomenika, križ  hrastov na historijskoj Donjoj Dolini – Gradini biljeg je još da su pokojni tu sklonjeni.

Sam sam u župnom stanu gotovo mjesec dana. Pusto je, a neimaština i miši vriju sa svih strana. Da. Neko nešto i donese, ali sve je to štedno kao za nekog konandžiju putnika na prolazu, a ne župniku koji se tu misli okućiti preko godine.

Kao ni dosad mira nemam. U ovoj tišini, samoći filmski mi ispred očiju rađaju se planovi; da sve trebalo obnoviti, opraviti. Čim? Pa ipak nešto novca što sam primio crkvenog od Ilije Šokića – tutora gledao sam da stan župni koliko toliko učinim pristojnom nastambom. Kupljen je šporet, ormar, nešto posteljine..

27. 11. 1955. god.  Advent nastaje. Nekoliko parova vjenčano je dosad. Zornica nema, jer se ni po danu ne može prići, a kamoli zorom.

 

U TO VRIJEME SE U DOLINSKU CRKVU DOLAZILO CAMCEM

Prosinac 1955. godine

Kiša, magla, blato! 13.12. (1955. god.) na sv. Luciju napokon čamcem stiže i čas. sestra Zora Lagundžija da spremi kuću i crkvu. Stara i slaba, ali sam nijesam mogao više biti.

Iz sela nema koga naći. Nekom fali znanje, nekom dobar glas, neko opet hoće da zaradi kod župnika što dakako nijesam mogao primiti.

            Nastojim razgledati teren župe  i župljane, ali u ovoj Dolini i vodi to je nemoguće.(…)  Nevjenčanih, rastavljenih i sl. oko dvadeset. U crkvu nedjeljom, pogotovo stariji gotovo ne idu, običaj je to već, mladi kako tako. Granice crkvene zemlje iskrivili na štetu crkve. (…)

            Pa ipak (…) tješim se  ipak da makar na ispovijed dolaze ti mladi momci i djevojke, pored ostalih.

Božić,  25. 12. 1955.god. Posjet crkve – ogroman.

Poplava je uništila ljetinu, voda još jednako stoji po usjevima, pašnjacima i blato je jednako duboko kao i jesenas, ali sve to nije omelo božićnog veselja. Dolinac je sklon pjesmi, veselju i  rakiji kao malo gdje. Kad mu tambure, berde, violine (što ima svako selo po više sviračkih družina) zasviraju sa toliko veselja, igra, pjesma da se samo sreća osjeća a ostalo zaboravi! Igraju obično seosko kolo, ali u valceru se vrte do koljena zablaćenih čizama.  Mladi svijet obučen je građanski i lijepo i ukusno.

26. 12. 1955.god. Sv. Stjepan, nije bilo pučke mise, jer sam morao poći do općine u Lamince radi neke vojne registracije. Ali treći dan bilo je opet tako da se božićno veselje odrazilo u punom jeku i ljepoti, koja se lako ne zaboravlja.

27. 12. 1955. god. Blagoslov kuća. Blato, voda na pragu kuća, magla, prljavština, siromaštvo, otvorenih flaša rakije vonj i miris gustog dima duhana – udara na posjetioca odmah čim se otvore vrata.(…)

Prijazno, pa ipak svud sam primljen, što se nijesam nadao, makar da je to tek gest vanjskog pristojnog ponašanja. U siromašnim, slabašnim i malim kućicama kakve su uglavnom tu ( uz rat nijesu bili popravljani) niti ima tu (…) kakve ni namještaja kućnog, kakav bi na granici slavonskoj trebao da bude. Na krevetima poredano je po 5-6-9 jastuka , ali to su jastuci bez navlaka, sa inletima izblijedjelima koliko su stari, teško je znati.(…)

Na njima sigurno ne spavaju jer inlet nije popravljan.(…)  Po dolasku  kućama nakon blagoslova, kratko bih pitao kako žive, kako se slažu, kako djeca slušaju, šta rade itd. Na sve lijepo odgovore negđe se na djecu potuže kako neće da slušaju.(…).

Prelo već  za vidna počinje pa i do 2 h  po ponoći traje. Svirka, pjesma, (…) rekli bi da su direktni i očiti starosjedioci i potomci  Slavena nekad tu nastanjenih sojeničara.

Tu su uglavnom došljaci iz raznih sela oko Banja Luke, Kotor Varoša. To su uglavnom oni koji su napustili vlastito ognjište i tražili zemlje lagane za obradu, lakšeg života.(…)

Dakako to se sve odnosi na obični sitni svagdašnji život. Rado se teži da se izjednači sa susjednim Slavoncima, ali sirotinja – ne da. Kad ne mogu s teškoćama na kraj da iziđu onda sele u Hrvatsku (Slavoniju), Sloveniju..Čitava manija selenja iz naših sela. Za desetak godina iza drugog svjetskog rata, gotovo četvrtina je raselila preko Save i dalje se mnogi  spremaju i da sele. Velik je broj izginulih, osim mladih i starijih (…)

31. 12.1955. god. Zahvalnica – večernja.  Iako u crkvu slabo idu taj dan će doći pa makar kao što bude moralo se više puta izuvati, gaziti blato čamcem, pa opet pješke po blatu, oni će doći kao i za Božić, na večernju zahvalnicu, a ovuda nekuda na prelo: čekati uz rakiju, duhan, pjesmu igru, svirku Novu godinu.(…)

Nepismeni su većinom. Mali je postotak pismenih. Nisu baš ljubitelji knjige.(…) Pa ipak ima ih po zanatima i u gimnaziji oko pentaestak. Ubojstava, velikih krađa, pronevjera nema. (…)

 

0