Članak

KADA ČOVJEK DOBIJE DUŠU

Sjećanja iz Doline

Najveseliji trenutak je bio kad bi mama Mira Stipančević (r.Knežević) i tata Zlatko Stipančević rekli:» Djeco idemo u Bosnu!». Nastalo bi opće veselje, i za tili čas bili bi spremni za put. Kad bi došli do česme u  Donjoj Dolini koja vodi prema Kneževićima, tata bi zastao autom a sestra Olivera, brat Zlatan i ja prvo bi se prekrstili kod križa nasuprot česme, pa pješke i trkom do bakine kuće, a tata bi polako vozio iza nas. Sjećam se rupa na putu, a kad bi i nekog sreli, rekli bi u jedan glas: «Hvaljen Isus i Marija!» U mom rodnom Osijeku nije se tako pozdravljalo, bilo je vrijeme komunizma.

I danas nakon toliko godina srce mi zaigra kad se sjetim svojeg djetinjstva. Čega se sjećam? Sva radost jednog bezbrižnog djetinjstva može se nazvati Donja dolina, Gornja  dolina, Novo  selo. Što su nama bile dječje igre? Ako je bila zima, onda bi zdenac ispred bakine kuće postao  omiljeno sklizalište i mjesto gdje se igrao hokej na ledu sa drvenim iskrivljenim štapovima. Saonice su bile jutene vreće napunjene slamom i svezane pri vrhu, snješko bijelić je morao imati stari točkasti plavo bijeli lonac s rupom na glavi i mrkvu izvađenu iz trapa za nos, a oči napravljene od zrna kave. Kada bi došlo proljeće, čizme gumene na noge i do Poloja gacati po vodi. Obavezno u šumu tražiti ljubičice i drijenak i mahovinu. Kad dođe ljeto kupanje na Maturi, pješačenje do Bardače poprečnim putem kroz ribnjak, pecanje s drvenim štapovima, špagom i jednom malom udicom. Skupi nas se i do dvadeset pa u društvu i noge ne bole. A tek sveta misa, svake nedjelje pješke iz Doline doline u Gornju dolinu, poput malog hodočašća. Smijeh, priče, molitva… Ništa nam  nije bilo teško, sve nas je veselilo od blagdana do lošeg vremena. Za nas nije postojala televizija, igrice, DVD, samo naša dječja mašta i svijet prepun ljubavi, mira i sigurnosti. Svega se mogu sjetiti,  pa čak i mirisa. Dolina je mjesto gdje čovjek i dobije i stekne i oblikuje svoju dušu. Dolina je mjesto koje je jednom upoznato zauvijek nezaboravljeno.

Ta naša radost, sloboda trajala je do 1990. godine. To ljeto u Osijeku pred mojim očima i dječjom znatiželjom tenk je pregazio fiću, tenkovi su krenuli kraj moje kuće u Tenje, počinjao je rat. Mi, djeca to nismo znali niti razumjeli. Mama je rekla da sestra i ja idemo u Bosnu. Svi smo stigli u Donju Dolinu, a tata se morao gotovo istih dana hitno vratiti u Osijek. Mama i brat su pošli s njime, a ja i sestra smo ostale u Dolini. Tako smo postale prognanik u izbjeglištvu i  izbjeglica u prognaništvu. Most na Savi se zatvorio, telefoni su još radili. Stigao je i osmi mjesec i u Donjoj Dolini su čuli se zvuci rata. Više nije bilo sigurno ostati tu. Tada naš bratić Adam Knežević vodi sestru i mene, rano ujutro na autobus u Bosanskoj Gradiški, pa za Banja Luku, pa u Teslić, Doboj i za Bosanski brod, taj put i taj most je jedini  bio otvoren i jedini put za kući. Putovati u to vrijeme kao katolik kroz srpska mjesta značilo je nositi glavu u torbi. Tu samo prešli granicu i došli kući u ratni Osijek. Da, mi smo bila posljednja djeca u Dolini čiji je smijeh odjekivao kroz sokake, posljednja djeca koja su mogla uživati u blagoslovljenoj Dolini. Već sa prvim zvucima rata sve se promijenilo.

Pet godina poslije, 1995.godine zajedno s drugim narodom na Davoru su prešli i moja baka Jula Knežević i ujaci Stjepan Knežević, Vitomir Knežević i Marko Knežević s obitelji. Protjerani iz svojega doma i iz našega doma, jer Dolina je naš drugi dom bila. Baka i ujak su stigli k nama u Osijek, gdje su i umrli. Baka nikada više nije vidjela svoju Dolinu, ali bi često pitala za svoj narod i nakon toga znala bi često i dugo gledati kroz prozor.

Danas kad odem u Dolinu, obiđem sva mjesta i još mi se nekad ispred bakine kuće učini da osjetim miris kave, da stari pas Vučko laje, da mačka ima mlade mačiće i da čujem glasove nas koji smo živjeli u tako sretnom i blagoslovljenom vremenu. Nikad Donja  dolina neće biti ono što je bila, niti smo mi više isti, ali moja sjećanja nikada neće prestati. I danas je znam sanjati uvijek lijepu, glasnu, živu i zelenu dolinu…Uvijek ćeš biti u mojem srcu i ti moji najmiliji, ljubljena moja Dolino!

vjeroučiteljica Ksenija Savi (rođ. Stipančević)

0