Članak

RAT BEZ RATA – LJETOPIS ŽUPE MOTIKE 1991.-2000.

Početkom 2007. godine mi okučanski župnik fra Anto Ivanović dade knjigu, crne boje – simbolično o onome što u njoj piše, a piše o najtragičnijim događajima ne samo župe Motike  nego i o najtežim vremenima koje je  cijela  Banjalučka  biskupija proživljavala u svojoj povijesti. Autor ove knjige je fra Anto Nedić tadašnji motički župnik, koji je ono što je vidio, doživio i čuo zabilježio i tako je nastala ova knjiga podnaslova «Ljetopis župe Motike 1991. -2000 .

Na preko 400 stranica osim Predgovora, Uvoda i Sažetka, koje  u ovom predstavljanju, radi boljeg uvida u  knjigu koju predstavljamo, donosimo u cijelosti. Autor je knjigu «Rat bez rata» podijelio na slijedeća poglavlja: U predvečerje rata, 1991. godina, Logor u vlastitom zavičaju, 1992. godina, Nestajanje katolika Hrvata u župi Motike kod Banjaluke i okolice, 1993. godina, Osvajači nisu na granicama zamišljene «Velike Srbije», svijet kasni – rat se nastavlja, 1994. godina, Izgon s rodne grude – završen čin etničkog čišćenja, 1995. godina, Tragovi zločina u ratu bez rata, Poslije Daytona…

Vjerojatno će se netko pitati: «Što  župa Dolina ima sa župom Motike koja je jedna od druge udaljena više od  pedeset  kilometara». Ima, ne samo  što su proživljavale strahote rata tamo gdje rata nije bilo, što su im stanovnici pobijeni i raseljeni, nego što se u toj knjizi na nekoliko mjesta spominje župa Dolina i mjesta oko nje. Kronološki ćemo izdvojiti  i prepisati nekoliko ulomaka.

Pod naslovom «Stižu zabrinjavajuće vijesti» na str. 44 između ostalog piše: «15 .06. 1992. god. vlč. Stipo Šošić, župnik u Ljubiji, uhićen i odveden prema Prijedoru. 16 .06. 1992. god. vlč. Ratko Grgić, župnik u Novoj Topoli, odveden ispred župne kuće prema selu Laminci. Što je s njima još se ništa ne zna. 17. 06. 1992. god. časne sestre u svom samostanu Nova Topola grubo su zlostavljane…».

Na str. 58 pod kraj kolovoza 1992. godine, pod naslovom: «Ultimatum mještanima Doline» piše:

«Srpska vojska namještena u selu Dolina kod Bos. Gradiške izrazila je svoju nestrpljivost dinamikom etničkog čišćenja u ovom kraju. Bilo im je jasno da će se postojeći logori zatvoriti, a oni se nisu očešali o imovinu Hrvata. Stoga je vojna policija zašla po selima  i obznanila naredbu da Hrvati do 1. rujna (1992. god.) moraju prijeći preko Save ili će biti natjerani na Savu. Ultimatum nije izvršen, ali su župljani užurbano pribavljali dokumente i napuštali svoju rodnu grudu».

Na str. 93 za dane 24.-25. veljače 1993. god. piše kratko «Porušene su crkve sv. Ante u Mičijama i Čatrnji, župa Bosanska Gradiška».

«Uskršnje okupljanje svećenika u Dolini» je naslov nas str. 223 za 1995. godinu u kojem piše: «I župa Uznesenja Blažene Djevice Marije ovih uskršnjih blagdana ugostila je Johanna Josefa Schwarza, biskupa iz Triera, koji je već tri dana gost naše biskupije. S njime je i domaći biskup, te brojni svećenici iz Banje Luke i okolice. Već je postao običaj da se svećenici nakon napornog korizmenog vremena okupe na uskršnji odmor nazvan Emaus. Danas je nazočnost biskupa i svećenika imala i drugi značaj :odavanje priznanja i daljnjeg ohrabrenja malobrojnom puku ove župe što je, uz sva stradanja, ostao na vjetrometini dvaju ratova, najprije onog u Hrvatskoj, a potom sadašnjeg u Bosni i Hercegovini. Tragovi rata su vidljivi. Župa je velikim dijelom iseljena, prijeti joj izumiranje, a i crkva je teško oštećena. Ugledni je gost iz Njemačke sudjelovao u misnom slavlju što ga je predvodio domaći biskup sa svećenicima».

Za lipanj 1997. godine: «Podmetnuti eksploziv» – « Vlč. Žarko Ošap. Župnik u Bos. Gradišci, izbjegao je podmetnuti eksploziv. Mina je postavljena na ulazu u garažu. Pozvana je policija i demontirala je».

Autor knjige fra Anto (Marijan) Nedić  /rođen 1933.god./ od 200. godine boravi u svom rodnom mjestu gdje se nalazi i  franjevački samostan u  Tolisi, a 2005. godine  iz tiska izlazi  knjiga «Rat bez rata» a njenom  uvodu  kaže:               

«Ljetopis župe Motike vodi se od 1.1.1984. godine. U njemu su kronološki bilježeni važniji događaji u župi.

Godina 1991. donijela je otvoreni osvajački rat srpskih nacionalista protiv Republike Hrvatske. Napadači su posegnuli za osvajanjem tuđih prostora i na njima stvarali etnički čista područja što će se 1992. godine proširiti i na BiH.

Sigurno će se neki povijesni analitičari rata baviti uzrocima sukoba na balkanskim prostorima i njihovim nesagledivim posljedicama, zaobilazeći činjenicu da je uzrok svih uzroka rata bio grijeh, odmetništvo od Boga. Intelektualni začetnici rata i izvršitelji zločina kao i zavedeni pojedinci srpskog naroda izgubili su osjećaj odgovornosti pred Bogom ako su ga uopće i imali.

Riječ je ovdje o ratu što ga je hrvatski narod proživljavao od 1991.-1995. godine u Motikama i okolici kao i prvih godina poraća nakon Daytonskog sporazuma (1996.-2000.) Iako je bilo nemoguće opisati zgusnute događaje i osobna svjedočanstva u Banjoj Luci i široj okolici ipak i kratke kronološke bilješke navode čitatelja na razmišljanje i zaključak. S obzirom na brojnost dramatičnih događaja izbjeglo se njihovo opširno iznošenje da se ne bi kod čitatelja stvarao zamor i osjećaj ravnodušnosti. Ipak kronika prati pojedina ratna događanja koja su imala odjek na prostorima Bosanske Krajine. Neposredni svakodnevni dodir s vjernicima i njihov život u prividnoj slobodi s doživljajima istinska su svjedočanstva proživljenog straha što ga je trpio hrvatski narod. Bez vladavine prava došlo je do izražaja licemjerje vladajućih struktura Republike Srpske. Župska kronika je poprimila opis ratnih zbivanja što govore o kontinuitetu zločina prema hrvatskom narodu i njihovom nestajanju iz Motika i okolnih župa.

Okosnica Ljetopisa su kronološki događaji često vezani uz crkvene blagdane kad je vjernički narod povijesno ukorijenjen u vjeri okupljao se u svojim crkvama tražeći pomoć i zaštitu.

Protjerivanje s rodne grude zbivalo se pred očima Međunarodne zajednice koja se preko svojih predstavnika nečasno ponijela u trenucima povijesti jednoga naroda. Šutnja o tim događajima i ravnodušnost značila bi pokušaj oslobađanja krivnje za idejne začetnike rata kao i one koji su se stavili u njihovu službu. Žrtve imaju pravo na istinu i ona se ne smije prikrivati unatoč tendenciji određenih krugova da je politika zaborava najsvrsishodnija. Oživljavanje događaja prema Ljetopisu nakon deset godina nema za cilj zaustavljanje pomirenja. Kršćanski je oprostiti ali istinu treba oteti zaboravu.

U kronici se ne govori samo o ratnim zbivanjima nego i o vjerskom životu u ozračju svakodnevnih pogibelji potlačenoga naroda, kao i u prilozima o položaju hrvatskog naroda prije i poslije rata».

            Predgovor predstavljene knjige je napisao msgr. dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup u kolovozu 2005. godine «o 10-etoj obljetnici zadnje etape fatalnog izgona katolika-starosjedilaca banjolučkog kraja»

»Rat bez rata« – knjiga kao i mnoge druge knjige, napisane na našim prostorima ili negdje u svijetu. Pa ipak, po mnogo čemu posebna knjiga. Bremenita sadržajem. Pisali su ih događaji u jednom izuzetno dramatičnom vremenu, kakvo nikad nije zabilježeno na ovim našim prostorima. Tajna zla i njegove nesmiljene i neizostavne destrukcije – najprije u čovjeku samom, a onda nužno i oko njega. »Nisam znao da je moj narod ovako duboko pao, da mu je komunizam ovako strašno razorio dušu «. Često mi dođu te riječi čovjeka sestrinske Crkve s početka rata, koje je s tugom i rekao vidjevši neka od zlodjela u banjolučkom kraju. Zlo se ovdje doista dogodilo, kao nezaustavljiva lavina, koja se bez prepreka potisnula u slobodnu jurnjavu da uništi sve, čega se dočepa.

Ovo je dragocjeni kronopis (dakako subjektivan i nepotpun) te rušilačke lavine zla. I nastojanje autora-svjedoka da, osim registriranja oblika i intenziteta zla i destrukcije, pronikne u uzroke i sadržaj te lavine. Kao kršćanin i ovlašteni učitelj drugih u kršćanskoj vjeri, autor svoja utemeljena razmišljanja svodi na onu nadvremensku istinu koju donosi apostol Ivan (l Iv 2,16-17): »Što god je svjetsko – požuda tijela i požuda očiju: nije od Oca, nego od svijeta. Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka«.

Sigurnu zabludu, tešku odgovornost i fatalne posljedice imaju one ideologije koje propagiraju ova tri glavna izvorišta zla u svijetu: požudu tijela, požudu očiju i oholost života. One time naviještaju i provode u djelo bezobzirni egoizam, nelagodnost, mržnju, gnjev, destrukciju i opću retrogradnost. Gdje god se gazi čovjekova bogolikost, njegovo dostojanstvo, gdje god se primjenjuje pravo jačega, a ne pravde i ravnopravnosti – tu se lako, dapače nužno, stvara zametak nelagodnosti, neprijateljstva i mržnje, a onda i želja za osvetom. Sila i nasilje po svojoj prirodi žele izazvati silu i nasilje. Tako se umnožavaju i proširuju negativni učinci i sile i nasilja. Porast pak i proširenje sile, nasilja i zla ne može se zaustaviti tako što bi se odgovorilo još većim nasiljem. Silu, nasilje i zlo se može zaustaviti u njihovu rušilačkom naletu samo ljubavlju. Ne nekom sentimentalnom, nego onom koja svoj korijen ima u Bogu, u ljubavi koja je kao Kristova ljubav, koja jest i ostaje nenasilje.

Doista, jadan čovjek, jadna obitelj, jadni ljudi, jadan narod, grad i kraj gdje se Bogu oduzima »stanarsko pravo«, gdje se ljubav prema Bogu i prema čovjeku odbacuje i prezire. Tu se nužno postaje robom zloduha, postaje se zlo i nesreća za sebe i za druge. Tu se ujedno nužno radi na svome vlastitom uništenju. »Tko čini zlo, zlo mu se vraća« (Sir 27,27). I »jao onima koji zlo dobrima nazivaju, a dobro zlom« (Iz 5,20).

Katolici banjolučkog kraja su od svojih duhovnih pastira tijekom cijelog rata bili poticani na nenasilje, na ljubav i praštanje. »Radije ćemo zlo i nepravdu s Kristom zajedno podnositi, nego ih bez Krista drugima nanositi« bila je naša deviza. Dopuštam da je moglo biti ljudi koji su tvrdili, pa i danas tvrde, da se takav naš izbor nenasilja u konačnici pokazao kao pasivno prihvaćanje nepravednog stanja.

Oni su mogli i mogu tvrditi da je kukavičluk ako se protiv laži i destrukcije ne primijeni sila, ako se silom ne brani ugnjetavane. Takva tvrdnja ipak ne odgovara istini. Nenasilje nije pasivno ako je izabrano iz ljubavi. Ono nema ničega zajedničkog s ravnodušnošću i pasivnošću. Njezin cilj je postići ono na što nas potiče apostol Pavao: – ne dati se pobijediti zlom, nego dobrim svladavati zlo. (usp. Rim 12,21)

Birati i izabirati nenasilje, kao što su to učinili katolici banjolučke regije u nedavnom ratu – bez obzira na sve što se s njima dogodilo – znači napraviti pravi izbor. Takav izbor uključuje aktivnu obranu ljudskih prava i sloboda i čvrsto opredjeljenje za istinu, za pravednost, za praštanje i pomirenje, za dobro organizirani razvoj i istinski napredak čovjeka i njegovog konkretnog životnog ambijenta.

Sadržaj ovog  »Ljetopisa župe Motike« bit će sigurno veliki izazov za svakoga koji se s njim bude upoznavao. Morat će pokazati svoje lice – barem pred svojom savješću. Svoje lice – lijepo ili ružno, pokazali su i mnogi akteri drame koja je zabilježena na ovim stranicama. U konfrontaciji sa zlom, dobro je izazvano da dokaže svoju vjerodostojnost. Tko za sebe tvrdi da je dobar – neće lako dozvoliti da ga zlo pobijedi; ili-ili da je istinit – da ga laž porobi; ili pravedan – da ga nepravda uništi.

Autoru ovog kronopisa, revnom i vjerodostojnom ljubitelju Boga i čovjeka, svećeniku i redovniku fra Anti Nediću, izričem i ovaj put iskrenu i duboku zahvalnost i za ovaj posao, koji je, kao i mnoge druge, svjesno i odgovorno obavio».

Mnoge knjige završavaju sa sažetkom. Ova ne, jer poslije sažetka je dodatak u kome slijedi popis obitelji na dan 1. siječnja 1984. godine kada je župa drugi put osnovana. /Župa Motike se prvi puta spominje 1626. godine/, Stanje u župi i popis žrtava II svjetkog rata 1941.-1945. iz Motika i Čivčija Petrićevačke župe..

Sažetci su pisani na hrvatskom i engleskom jeziku. Evo što piše u sažetku na hrvatskom jeziku:

«U povijesti Hrvatskoga naroda Bosanske Krajine ulaze burna zbivanja nakon raspada komunističke Jugoslavije. Događaji su presudno utjecali na život i budućnost naroda ovoga kraja. Opisani su u vidu Kronike

 

Na kratko treba se podsjetiti povijesnih događaja. Nacionalne države na Balkanu konačno su se formirale u 19. i početkom 20. stoljeća.

Srbija je nakon oslobođenja od Turaka zadržala sebi pravo daljnjeg proširenja granica na račun susjednih naroda. Balkanski ratovi 1912.-1914., Prvi svjetski rat 1914.-1918. i Drugi svjetski rat 1941.-1945., našavši se na strani pobjednika Srbija je koristila za proširenje granica.

Nakon 45 godina (1945.-1990.) vladavine jugoslavenskog komunizma i relativno prividnog mira u Srbiji se devedesetih godina probudio hegemonizam, želja za osvajanjem prostora što su stoljećima pripadali drugim narodima, poglavito Hrvatima i Muslimanima (Bošnjacima).

Rat je planiran u Beogradu u Srpskoj Akademiji Nauka i Umetnosti (SANU) s ciljem stvaranja etničkih čistih prostora za buduću Veliku Srbiju. Za otvorenu agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu krivo je rabljena riječ »oslobođenje«.  Navodno je Srpski narod bio ugrožen iako je u komunističkoj Jugoslaviji bio najbrojniji i nazočan u svim vladajućim strukturama vlasti.

Područja o kojima govori Kronika početkom rata 1992. godine su paravojne snage iz Srbije i srbizirane jedinice JNA, okupirale i uspostavile vlast koja je provodila etničko čišćenje terorističkim metodama: sijanjem straha, nasilnim oduzimanjem materijalnih dobara, uništavanjem sakralnih objekata, odvođenjem civila (vojnih formacija nije ni bilo) u logore i na prisilni rad, fizičkim zlostavljanjem i mučkim ubojstvima. Bio je to rat bez rata u kojem su i svećenici, redovnici i redovnice dijelili sudbinu svoga naroda. Sedam svećenika i jedna redovnica su ubijeni.

Hrvati, katolici i Muslimani (Bošnjaci) u Bosanskoj Krajini nisu željeli rat niti su se za njega spremali. Svaki otpor je bio besmislen. Mnogi su tražili spas u Republici Hrvatskoj ostavljajući »dobrovoljno« pismeno svoju imovinu »Republici Srpskoj«.

I tako dok nezapamćeni prljavi rat u Bosni odnosi nebrojene žrtve, Međunarodni posrednici vode neučinkovite pregovore s napadačima koji su pregovarali da bi dobili na vremenu kako bi izašli na granice svoje buduće zamišljene države. Pojedini političari prihvaćaju podmetnutu tezu da se u Bosni radi o građanskom, vjerskom ratu i oklijevaju energičnije prekinuti sukob što je samo produžilo agoniju bespomoćnih naroda.

Završni čin etničkog čišćenja dogodio se u drugoj polovici mjeseca kolovoza 1995. godine, kada je sklopljen Sporazum između Međunarodnog Crvenog Križa i vlast Republike Srpske 14.08.1995. godine po kojem je omogućen dragovoljni izlazak ne srpskog stanovništva iz »Banjalučke oblasti«.

Na graničnom prijelazu rijeke Save tijekom kolovoza i početkom rujna kod Srpca  prešlo je u Davor (Republika Hrvatska) oko 20.000 prognanika, odakle su narednih dana raseljeni po Hrvatskoj, kod rodbine i po kućama što su ih izbjegli Srbi napustili prigodom hrvatske oslobodilačke akcije »Oluja«.

Daytonski sporazum 21.11.1995. godine prekinuo je sukob i ostavio mogućnost povrataka svih na svoje. Rat je ostavio teške posljedice zbog kojih nema povratka a posebno u republiku  Srpsku. U praksi Dayton nije donio mir, nego Sporazum koji je legalizirao etničko čišćenje ponajviše na štetu Hrvatskog naroda.

Međunarodna zajednica preko svojih predstavnika uporno ne pristaje na reviziju nepravednog Sporazuma i bezuspješno se trudi stvorit državu od dva entiteta u korijenu nepravedno zamišljeni».

Ovu knjigu bi trebali pročitati ne samo Hrvati u Bosni i Hercegovini, nego i Srbi, naročito mlađi naraštaj kako bi saznali  na kakvim temeljima je nastala tvorevina koju nazivaju «Republikom srpskom».

 

0