Članak

razgovor sa Zeljkom Djuricem

RAZGOVOR SA  ŽELJKOM ĐURIĆEM ZA EMISIJU «I MI SMO TU»  NA HRVATSKOM RADIJU «BLJESAK» OKUČANI  EMITIRAN 29. LIPNJA 2007. GODINE,  A REEMITIRAN 5. LISTOPADA 2007. GODINE 

ŽELJKO ĐURIĆ: MOLIM VAS DA SE ZA SLUŠATELJE RADIO «BLJESAK» U  EMISIJI  «I MI SMO TU» PREDSTAVITE..

MICAN: Hvala Vam  što sete me pozvali u  emisiju da budem Vaš gost i time omogućili da slušatelje  radio «Bljeska» upoznam s onim što se manje zna o meni.

Zovem se Milorad Oršulić a svi koji me poznaju zovu me od djetinjstva Mican pa sam pod tim imenom poznatiji.

Rođen sam potkraj 1952. godine u Novom Selu koje pripada župi Dolina u općini Bosanska Gradiška. Po zanimanju sam pravnik za upravne poslove, tj. upravni pravnik i s tim zvanjem sam do početka rata u Bosni i Hercegovini radio u Skupštini općine Bosanska Gradiška.

Sredinom rujna 1992. godine sam se pridružio kolonama nesretnika koji su protjerani iz rodnog kraja i tako sam poput tisuće drugih postao beskućnik uz prkos  obiteljski kućama koje sam imao u rodnom Novom Selu i Bosanskoj Gradiški.

Potucao sam se «od nemila do nedraga» kako bi rekao veliki hrvatski pjesnik Tin Ujević: od Ljupine kod Nove Gradiške do Ratkovice blizu Pleternice, da bi se taj vid hoda, za mene i moju  obitelji  okončao u Okučanima. Kako mi teško pada kada se s onu stranu Save čuju izjave: Hrvati su iz ovih krajeva otišli zbog toga što su mislili da im je  u njihovoj Hrvatskoj bolje – pa otišli svojima. Istina je sasvim drugačija.

Petar Preradović je davno kazao: «Domovina kakva bila rođenom je srcu mila», stoga te izjave, na žalost koje su uvrštene i u neke udžbenike, su izmišljotina i laž. Zar netko misli da je nama, prognanicima, bez obzira da li oni bili iz Sjeverozapadne Bosne, Bosanske Posavine, srednje Bosne ili Vojvodine   drago što smo tu. Tu nas je nevolja dotjerala, a ostatak života će nam biti onakav kakva ga sami budemo uređivali i gradili sa svojim susjedima bez obzira da li oni bili starosjedioci – povratnici ili pak prognanici -useljenici.

ŽELJKO ĐURIĆ:  RECITE NAM NEŠO O VAŠEM RODNOM KRAJU. 

MICAN: Za sve one koji ne znaju što je i gdje se nalazi Dolina, evo nekoliko rečenica.

Dolina je zajednički naziv za nekoliko sela smještenih istočno od Bosanske Gradiške uz rijeku Savu a to su Donja Dolina, Gornja Dolina, Orubica i Novo Selo, a nekada joj je  pripadalo i selo kojeg više nema a zavalo se Proševica.

Dolinska sela leže desetak kilometara nizvodno od Bosanske Gradiške na desnoj obali rijeke Save (izuzev Novog Sela koje je oko jedan kilometar udaljeno od njene obale).

Spomenuta sela  sačinjavaju jednu župnu zajednicu pod imenom Dolina i pripadaju banjalučkoj biskupiji. Brojala je 353 kućanstva s 1204 stanovnika. Sada u tim selima živi jedva dvadesetak Dolinaca – starosjedioca. U ono vrijeme je na području Bosanske Gradiške (1991. god.)  živjelo 3.388 Hrvata – katolika, što znači da je više od jedne trećine Dolinaca sačinjavalo bosanskogradišku populaciju Hrvata. Obuhvaća površinu od oko 35 km četvornih.

Kao ni jedno mjesto  u Bos. Gradiški, Dolina je  imala velik broj zaposlenih u inozemstvu koji su svoj ostvareni  kapital ulagali u razvoj dolinskih  sela.

ŽELJKO ĐURIĆ: SLUŠATELJI VAS POZNAJU KAO DJELATNIKA OPĆINE  OKUČANI, TOČNIJE KAO TAJNIKA OPĆINSKOG VIJEĆA  OPĆINE OKUČANI, ALI VI STE I PJESNIK I PISAC. RECITE NAM  NEŠTO O VAŠEM KNJIŽEVNOM STVARALAŠTVU. 

MICAN: U ranijoj dobi sam pisao pjesme. One su objavljene u desetak zajedničkih zbirki, a izdao sam i dvije samostalne knjižice pjesama: «Moj stih» i «Dolinske elegije».

Kako Dolina nije imala cjelovitu pisanu knjigu, odlučio sam u izgnanstvu napisati  knjigu o nastanku i na žalost, usudio bih se reći, nestanku Doline i dao joj naslov «Dolina Bosanska u prošlosti i sadašnjosti». Knjiga ima preko 200 stranica  a podijeljena je u dvadesetak poglavlja. To je plod dugogodišnjeg rada da se napiše i objavi istina o ovom kraju. Pisanje knjige je otežavalo to što  nisam imao potrebitu dokumentaciju blizu sebe, nego je ona bila pohranjena u arhivi  banjalučke biskupije do koje je je u to  vrijeme bili nezamislivo i nemoguće doći.

Izdavanje knjige je upriličeno u povodu mlade mise patra Damira Šokića, jubilarne 2000. godine, a široj javnosti ju je predstavio u novogradiškoj crkvi  banjalučki biskup dr. Franjo Komarica. Tom zgodom je između ostalog kazao:»…Neka se objavi gradu i svijetu istina o Dolini i dolinskom pučanstvu. Istina kao i prošlost zaslužuju svakog od nas da i mi današnjici  i sutrašnjici  pokažemo svoje lice, svoj osobni stav. Nepobitna je činjenica  koja se susreće na najvećem broju stranica ove knjige, o kojoj će konkretnije govoriti drugi,  istina da ja ovdje želim istaknuti  da pojedinci imaju pravo i po propisu  i međunarodnom pravu na svoju Dolinu… Dolinci, ma gdje momentalno prisilno bili izvan svojih domova, oni svoju Dolinu neće zaboraviti, jer je to naprosto nemoguće. I što stariji budu , oni koji su se  ranije rodili u Donjoj i Gornjoj Dolini i Novom Selu, to će više čeznuti za mjestima svoga rođenja to će više i rascvjetanije cvasti ona zemlja od koje je Bog stvorio i u kojoj će se položiti  smrtni  ostatci,  čekajući kao i njihovi preci, dan uskrsnuća kako  Krist obeća…»

S radošću mogu objaviti da je veće spomenuti pater Damir, sin  dolinske grude prikupio brojnije  podatke, činjenice, dokumente, fotografije i sve ono što je potrebito  za još jednu cjelovitiju i potpuniju knjigu o Dolini. O izdanju ove monografije bit ćete i Vi gosp. Željko kao i slušatelji radio «Bljeska» obaviješteni. 

ŽELJKO ĐURIĆ: O OVOJ KNJIZI BISMO MOGLI GOVORITI SATIMA, NO OSIM TOGA VI STE GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK GLASILA  ODNOSNO SAD GODIŠNJAKA ŽUPE DOLINA BOSANSKA U                 IZGNANSTVU KOJA SE ZOVE «SUZA DOLINSKA» RECITE NAM  NEŠTO I O TOME..

MICAN:   Prošle godine smo obilježili desetogodišnjicu uspješnog izlaženja iz tiska «Suze dolinske», a ove godine se navršilo jedanaest godina od kako je tiskan prvi broj.

Mnoge župne zajednice koje su tijekom rata  protjerani sa svojih ognjišta iz Bosne i Hercegovine organizirale su se u različite zavičajne i humanitarne udruge s ciljem međusobnog povezivanja, pomaganja i planiranju života u novonastalim ratnim uvjetima. Nama tak nešto, uz brojna nastojanja, nije pošlo za rukom. Pa ipak, sa željom da se  mnogo toga DOLINSKOG sačuva pokrenuta je  «Suza dolinska» glasilo župe Uznesenja Blažene Djevice Marije Dolina kod Bosanske Gradiške

Godišnjice su uvijek mogućnost za pogled unatrag i poziv na analizu onoga što se slavi ili obilježava.

Bilo je to početkom 1996. godine kada se osjetila potreba da se novonastala situacija u  dolinskom kraju zapiše, i na taj način, barem u fragmentima sačuva kao svjedočanstvo jednog vremena za nove generacije koje dolaze. Stanje u Dolini je bilo očajno. Od 1992. zaključeno s 1995. godinom preko tisuću Dolinaca je raspršeno diljem cijeloga svijeta.

I tako smo došli  na ideje o pokretanju jednog glasila kojem smo dali ime «Suza dolinska».

Od tada je prošlo jedanaest godina. Do 2001. godine je «Suza» izlazila tri puta godišnje (o Uskrsu, Velikoj Gospi i Božiću) kao glasilo do svog 18-tog broja, a od tada kao godišnjak. Sada je u pripremi broj 24.

Na 1724  stranice  «Suza» je obradila najrazličitije teme: Opis stradanja ljudi i imovine u dolinskim selima (1991. –1995. godine), razgovor s iseljenim Dolincima u njihovim novim domovima i sredinama u kojima su se nastanili nakon egzodusa, Donosili smo crtice iz povijesti dolinskog kraja, koja se odnosi na predpovijest, crkvenu povijest, tradicijsku kulturu i sl. Intervjui s osobama koje si imale izravne  ali i neizravne veze s Dolinom kao što su svi dolinski živući župnici, Vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić, msgr. dr. Franjo Komarica , banjalučki biskup, msgr. dr. Antun Škvorčević, požeški biskup, tragalo se za iseljenom Dolinom prije ovoga rata, donosila su se izvješća i putopisi o različitim vjerskim i kulturnim događajima kao što je posjet pape Ivana Pavla II Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, literarni radovi objavljeni u formi pjesama ili popularne «zabavne stranice» a posebni značaj ima izvješća o vjenčanima, rođenim i umrlim Dolincima.

«Suzu dolinsku je predstavila hrvatgska televizija u vjerskoj emisiji «Mir i dobro»,  «Glas koncila» , «Večernji list», «Matica» mjesečna revija za  hrvatske zajednice u svijetu i druge tiskovine.

ŽELJKO ĐURIĆ: NAKON ŠTO SMO SLUŠATELJE UPOZNALI BAR U KRATKIM CRTAMA S VAŠIM KNJIŽEVNIM OPUSOM, ŽELIO BIH DA SE  VRATIMO NA POČETAK  NAŠEG RAZGOVORA. SPOMENULI STE               OKUČANE.

MICAN:  Dakle, zaustavio sam se sa svojom obitelji u Okučanima. Bilo je to ovako: Općinsko vijeće općine Okučani koje je konstituirano 21. svibnja 1977. godine i ove godine je obilježilo desetogodišnjicu svoga postojanja, pa koristim zgodu da uputim čelništvu iskrene čestitke i želje za budući uspješan rad, na svojoj trećoj sjednici održanoj 22. srpnja iste  godine, donijelo je Odluku o imenovanju mene kao svog tajnika, jer sam ispunjavao potrebite uvjete: Imao sam odgovarajuću višu školsku spremu i potrebito radno iskustvo na tim poslovima.

Za to svakako trebam zahvaliti tadašnjem prvom predsjedniku Općinskog vijeća gosp. Mati Bilonjiću  i njegovom zamjeniku, sada načelniku općine Okučani gosp. Aci Vidakoviću, kao i bivšem župniku fra Božidaru Blaževiću.

Sa suprugom sam odlučio da izgradimo obiteljsku kuću u Okučanima. Budući da sam već imao nekretnine u Hrvatskoj, obiteljsku kuću u Ratkovici koju sam zamjenio za obiteljsku kuću u Novom Selu, nisam imao pravo na dobitak građevinskog materijala od nadležnog Ministarstva. Stoga sam uz pomoć kredita i novčane pomoći od braće za četiri godine mukotrpnog rada stvorio uvjete da se obitelj može doseliti u Okučane.

Tako je moja obitelj deseta od Dolinskih obitelji koliko ih trenutno živi na prostorima općine Okučani. U Cagama Luka Vujić, Vrbovljanima obitelj Mirka Knežević  i Lađevcu Pavle Gubić i njegova majka Ruža. U Bodegraju dvije  obitelji i to Marka Dakić i Pavla Vonić  a ostatak u mjestu Okučani i to  obitelji: Dragana  Budića, Dražena Budića, Pavla Ćorković, Zdravka Kneževića, Dakić Rudolfa  i moja, a nedavno je kupio kuću Petar – Pero Jurišić. Kuće u kojima žive Dolinci  u ovom kraju su uglavnom zamjenjene  ili kupljene. Samo su dvije obitelji dobili od Ministarstva kuće na korištenje, a jedan od njih je hrvatski branitelj.

ŽELJKO ĐURIĆ:  A OVA EMISIJA NOSI NASLOV «I MI SMO TU»

MICAN:  Ako mislite i na Dolince, da, i mi smo tu – u Okučanima.Najveći broj prognanih Dolinaca je na novogradiškom području a znatan na širim prostorima Požeškog kraja.

ŽELJKO ĐURIĆ: U OKUČANIMA USPJEŠNO RADI KUD «TKANICA» VI STE ČLAN TOGA DRUŠTVA I U NJEMU OBNAŠATE  DUŽNOST TAJNIKA.

MICAN: Osim ljubavi prema pisanoj riječi ja sam ljubitelj i glazbe, naročito tambure. Od samog osnivanja KUD-a «Tkanica» u Okučanima ja sam član tamburaškog orkestra s kojim sam obišao velik broj europskih zemalja. Upravni odbor KUD-a i njegov predsjednik Ivica Ćorković mi je povjerio već drugi mandat dužnost tajnika. Kažu imaš iskustva kao tajnik.

I u mojoj rodnoj Dolini je djelovalo KUD-o «Ivan Goran Kovačić» čiji sam dugo godina bio predsjednik i član tamburaškog orkestra.

Kako u društvu ima i dramska sekcija, uz pomoć dobrih ljudi na scenu smo postavili scenski prikaz «Muka i smrt Isusa Krista». Slušatelji radio «Bljeska» su imali zgodu vidjeti tu predstavu nekoliko puta u Okučanima kako na otvorenom prostoru ispred crkve, tako i u samoj crkvi i u Domu kulture. I s ovom dramskom predstavom članovi KUD-a su obišli velik dio Hrvatske: Od Vukovara do Knina.

ŽELJKO ĐURIĆ: ŠTO MISLITE KAO PISAC, KAO PROGNANIK, KAO TAJNIK  OPĆINSKOG VIJEĆA OPĆINE OKUČANI I UOPĆE KAO ČOVJEK  O SUŽIVOTU  DOMICELNOG PUKA I USELJENIKA.

MICAN:  Ovo što ću reći nije prvi puta da kažem i neće biti ni zadnji: Uza sve nevolje koje su pratile mene i moje Dolince a to su neizvjesnosti sutrašnjeg dana, zastrašivanja, zlostavljanja, ubojstva i palež u Dolini bosanskoj u tijeku minulog rata, izbjegavalo se stvoriti osjećaj gorčine i grča koji se istovremeno miješao s bolnom nostalgijom za rodnim pragom, želimo živjeti sa svima, sa starosjediocima, bili oni Hrvati ili Srbi u zajedništvu. Ponosan sam što na okučanskim prostorima, od kada ja živim u njima,  nije došlo ni u jednom trenutku do međunacionalnih i međuvjerskih sukoba, pa čak ni verbalnih. Mnogi bi željeli živjeti u ovakvoj sredini. Postignut je suživot koji bi trebao biti primjer drugim općinama od posebne državne skrbi.

Ponovit ću da je početkom svibnja ove godine u dvorištu Srpske pravoslavne crkve sv. Dimitrija održan susret načelnika općine Okučani gosp. Ace Vidakovića sa suradnicima i Episkopa slavonskog Save također sa suradnicima. Osnovni cilj susreta je bio uspostava  suradnje i međusobnog povjerenja radi stvaranja materijalnih uvjeta i tolerantnog društvenog ozračja za rad Srpske pravoslavne crkve na pružanju vjerskih i liturgijskih usluga pravoslavnim vjernicima s područja općine Okučani ali i šire.

ŽELJKO ĐURIĆ:  ŠTO MISLITE  O OVOJ EMISIJI?

MICAN:  Mislim sve najbolje, jer da ne mislim tako ne bih ni prihvatio razgovor s Vama.

Emisija je na visokoj razini, a da bi se to postiglo znam koliko ulažete truda vremena, ljubavi i znoja.  Ovo je 85 (osamdesetpeta) emisija. Čestitam Vam!

Kroz ove emisije slušatelji  su mnogo toga saznali što ne bi mogli na druge načine. Ovdje ću spomenuti samo dio toga a to su povijesni podaci o  nastanku sela ne samo na području općine Okučani, nego i drugih koja gravitiraju ovoj  općini, događaji koji su se zbili između emisija a drugi mediji nisu zabilježili, obilježavanje spomendana …  Znam da su takva istraživanja i dolazak do željenih podataka mukotrpan posao. No, Vi ste mnogo toga pretrpjeli u životu pa se nadam da Vam ni ovaj posao ne pada teškim.

Vama, kao prijatelj želim mnogo uspjeha u radu, a radio-emisiji  «I mi smo tu» dug život

0