Članak

vlč. EUGEN TVRTKOVIĆ (1870. – 1937.)

I N   M E M O R I A M

Ove jeseni, 22. listopada 2007. navršilo se sedamdeset godina od kako se u vječnost preselio vlč. Eugen Tvrtković. Smrt ga je zatekla u 68. godini života i 42. godini svećeništva dok je obavljao službu župnika župe Dolina. Pokopan je na dolinskom groblju Gradina.

Kratki životopis

Vlč. Eugen Tvrtković je rođen u Kreševu, 19. 3. 1870. godine od oca Martina i majke Ivane rođ. Martinčević. Je li imao još braće i sestara, nije poznato. Teološki studij započinje u Travniku 1891. gdje će ostati do 1893. a zatim će isti studij nastaviti u Sarajevu 1893. i završiti ga 1895. godine. Za svećenika je zaređen u Sarajevu po rukama msgr. dr. Josipa Stadlera – nadbiskupa sarajevskog, 9. 7. 1894. godine kao svećenički kandidat Vrhbosanske (Sarajevske) nadbiskupije.

Svoju svećeničku službu vlč. Eugen Tvrtković je započeo kao vjeroučitelj u Sarajevu. Tako je od 1895. pa do 1897. godine predavao vjeronauk u Trgovačkoj, Zanatskoj (Obrtničkoj) i Osnovnoj Školi. Svoju prvu župničku službu je preuzeo 1897. postavši župnikom župe Solakova Kula (kod Konjica) gdje će ostati tri godine. Nakon toga, od 1900. do 1901. upravlja župom Doboj, da bi od 1901. do 1903 ili 1913. bio župnikom u Pećniku (kod Modriče). Nakon te službe vlč. Eugen je, od 1903. ili 1913. do 1920., upravljao župom Čemerno (kod Sarajeva). Od 1920. do 1922. je župnik u Gromiljaku (kod Sarajeva).

Nakon svog svećeničkog djelovanja u Vrhbosanskoj (Sarajevskoj) nadbiskupiji, iz još ne poznatih razloga, vlč. Eugen Tvrtković 1923. godine započinje svoje svećeničko poslanje u Banjalučkoj biskupiji. Tako je svoju prvu službu u novoj biskupiji dobio 1923. kada je imenovan župnikom u Bosanskom Petrovcu, gdje će ostati do 1929. godine. Tek jednu godinu bio je župnik u Gumjeri i to od 1929. do 1930. godine. S početkom nove, 1930. godine preuzima službu župnika u župi Dolina u kojoj je ostao do smrti, 22. 10. 1937. godine.

Spomen obilježje

Budući da se pri ukopu pokojnika na dolinskom groblju Gradina redovito nailazi na posmrtne ostatke – tko zna kada – sahranjenih pokojnika, čija počivališta nisu imala nikakovg obilježja, za zaključiti je kako je to groblje vrlo staro. Sve do sredine XX. st. na groblju Gradina nema nadgrobnih spomenika od čvrstog materijala. Uspomena na pokojne se čuvala zamjenom dotrajalih hrastovih križeva, koji su gotovo u pravilu bili ukrašavani plitkim duborezom s geometrijskim motivima i bojani u dvije boje od kojih je jedna uvijek bila bijela a druga je uglavnom bila modra, crna ili zagasito crvena. Sam grob se održavao čišćenjem od korova. Sredinom XX. st. kao trajnije rješenje pojavljuju se željezni križevi. Bili su to metalni lijevani križevi sa stiliziranom ukrasima, s korpusom ili bez njega.

Do sada nije poznato kada je vlč. Eugenu Tvrtkoviću, kao nadgrobni spomenik postavljen upravo takav jedan željezni križ koji je stajao nad grobom u lijepo oblikovanom postolju kockastog oblika od zidane opeke sa piramidalnim završetkom, dok je sam grob bio uokviren niskom betonskom ogradom. Krajem osamdesetih goodina, kada su uređene asfaltne staze kroz groblje, željezni križ vlč. Eugena Tvrtkovića je bio jako dotrajao a betonska ograda oko groba se jedva naslućivala pa se moglo zaključiti da je to jedan od prvih postavljenih  željeznih križeva u dolinskom groblju. Budući da se to dotrajalo spomen obilježje Vlč. Eugena Tvrtkovića, svojim jednim dijelom nalazilo na trasi planirane grobljanske staze, tadašnji dolinski župnik msgr. Kazimir Višaticki je odlučio da se križ zajedno s opekama ukloni, kako bi se po završetku asfaltiranja grobljanskih staza svećenikov grob nanovo uredio sa doličnim spomenikom. Tada je planirana izgradnja nove kapele i mrtvačnice ispred ulaza u groblje, pa bi se tom prilikom obnovio grob i spomen obilježje nekadašnjeg dolinskog župnika vlč. Eugena Tvrtkovića. Taj plan uređenja i nove organizacije na dolinskom groblju je trebao otpočeti odmah po završetku izgradnje i uređenja župne crkve u Gornjoj Dolini. Budući da zbog ratnih događanja i prisilnog iseljavanja vjernika ni župna crkva nije do kraja uređena i završena, planovi za uređenje groblja jednostavno se nisu realizirali zbog novonastale situacije u Dolini.

Ipak, ove 2007.godine, povodom 70 godina od smrti vlč. Eugena Tvrtkovića, zalaganjem dolinskih vjernika, obnovljen je grob i postavljen novi spomenik negdašnjem dolinskom župniku koji je svoje svećeničko poslanje izvršavao i u Dolini – a stjecajem okolnosti među Dolincima našao i svoje grobno počivalište.

Novi spomenik je starinskog, piramidalnog oblika izrađen od jablaničkog granita sa uklesanim križem i stiliziranim euharistijskim simbolima te slijedećim natpisom:

OVDJE  POČIVA

VELEČASNI  GOSPODIN

EUGEN  TVRTKOVIĆ

ŽUPNIK DOLINSKI

KREŠEVO, 19. 3. 1870. DOLINA, 22. 10. 1937.

   SPOMENIK PODIŽE

           VJERNI PUK DOLINSKIH SELA

Gornji rubovi groba su obloženi jablaničkim granitom te je na grob postavljena grobna ploča od istog materijala dok su bočne strane groba uređene ispranim kulirom.

Iako je ovom zgodom grob vlč. Eugena Tvrtkovića pristojno obnovljen te je postavljen i novi mramorni spomenik, ipak se čini da je pjesma vlč. Izidora Poljaka, najljepši spomenik svim svećenicima koji su svoj ovozemaljski život završili daleko od svog rodnog doma, u onim mjestima gdje su poslani na izvršenje svoga zvanja i poslanja. Dugo je vremena nad grobom vlč. Eugena Tvrtkovića stajao jednostavni drveni pa željezni križ, no nakon toliko prohujalih godina došlo je vrijeme da njegov grob ipak krasi – mramorni spomenik.

Naš negdašnji pastiru,

među svojim stadom i nadalje

počivao u miru Božjem!

Zvane Moje

Kada jednom vrijeme dođe,

Da dragome pođem Bogu,

I kad dahnem zadnji puta

Na smrtnome teškom logu,

Čela moga neće resit

Vijenac lišća lovorova,

Nit će povijest za moj spomen

Trošit svojih zlatnih slova.

Uminut ću ko što minu

Milijuni ljudstva mnogi

Diljem svijeta udaljeni

I prezreni i ubogi,

U osami što su teško

Ov’ zemaljski vijek vili,

Pa kad umru, povijest ne zna

Da su ikad ovdje bili

U seocu Bog zna kojem

Proživjet ću svoje dane:

Poslat će me moje zvanje

Međ’ uboge sirotane.

Na tom svijetu što nemaju

Prijatelja, nikog svoga

Tek na nebu utočište

Sviju bijednih – dobrog Boga

 I u ime svoga Boga

Ja ću poći svome stadu,

Da ga kao anđel tješim

U njegovom teškom jadu,

Da mirisni balzam lijem

U njegove gorke boli:

Tješeći ga, zboreći mu

Da i njega Gospod voli.

Prema Bogu raspetome,

Dizat ću mu bolne oči,

Pa će žića teškom stazom

Moj bijednik lakše poći.

Zborit ću mu kako ovdje

Život traje kratko doba

I da pravi tek počinje

S onu stranu hladnog groba.

Ja bogataš neću biti,

U biserju neću sjati

Ko sretnici ovog svijeta,

Pa mu blaga neću dati.

Dušu ću mu vrelu dati svoju,

I krv vrelu srca svoga

I utjehu što je pruža

Vjera sveta Krista Boga.

U narodu našem jadnom,

Gdje je bol i tuga sama,

Gdje se živi, gorko živi

Ponajviše u suzama.

Mnogim, gdje se znojem stvara

Ona suha kora hljeba –

Pronosit ću vjeru svetu,

Ljudskoj boli melem s neba.

 Pa će tako hrlit vrijeme,

Proći će i moji dani,

U zemlju ću hladnu leći

Gdje i moji sirotani.

A na grob mi neće stavit

Mramornoga spomenika,

Tek križ drven, jednostavan

Ko i život svećenika.

(vlč. IZDDOR POLJAK)

0