Vijesti

MARIJA BISTRICA, SVETIŠ TE JEDINSTVA VJERE I NARODA

Hrvatsko nacionalno svetište Majke Božje Bistričke

 Najpoznatije hrvatsko Marjansko svetište Marija Bistrica, smješteno je 40 km sjeveroistočno  od glavnog hrvatskog grada Zagreba, na sjevernom gorskom krilu Medvednica, vjekovima je središnje mjesto u vjerničkom životu hrvatskoga naroda. Ono što je Francuzima Lourdes, Portugalcima Fatima, Talijanima Loreto, Poljacima Čenstohova, Austrijancima Mariazell, Hrvatima je živopisna Marija Bistrica.

U Mariju Bistricu hodočasti se već 320 godina. Svake godine okupi se do 500.000 vjernika na pedesetak stalnih hodočašća koja traju od Bijele nedjelje početkom travnja do Zahvalnice krajem listopada.

Najvažnija hodočašća imaju svoje tradicionalne nazive: Duhovsko, zavjetno grada Varaždina, zavjetno grada Zagreba, Margaretsko, Aninsko, Preobraženja Gospodinova, Velikogospojinsko, Bartolovsko, Male Gospe, Vojno hodočašće i  na kraju Zahvalnica.

U Bistricu vodi pet hodočasničkih smjerova, a gostoljubivi stanovnici Marije Bistrice brinu se o udobnosti i sigurnosti svih hodočasnika. Vjerske svetkovine proštenja odraz su tradicionalnih običaja Hrvatskog zagorja.

Zavjetni kip Majke Božje

Zavjetni kip Majke Božje Bistričke datira se na kraj  XV.  stoljeća, a pripada nisu crnih Madona, premda je pri restauraciji otkriveno  da  njezina tamna boja nije izvorna. Kasnogotički drveni kip bistričke Bogorodice rad je pučkog majstora. Izražajna moć kipa nije toliko u umjetničkom oblikovanju, koliko u samom vjerskom i  nacionalnom značenju. Kip je najprije bio smješten u prasvetištu na Vinskom vrhu, a onda 1545. godine zakopan u župnoj crkvi u Mariji Bistrici i otkriven 1588. godine; ponovo zaboravljen i zazidan, pronađen je drugi puta 1685. godine

SLIKA ZA USPOMENU PRILOKOM POLASKA NA HODOČAŠ ĆE IZ OKUČANA

Ove podatke o svetištu Majke Božje Bistričke može se naći na internetskim stranicama, a upravo je ono cilj našeg ovogodišnjeg  pješačkog hodočašća.

Podsjetimo se da su hrvatski  biskupi su 1971. godine  proglasili  svetište Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici  NACIONALNIM PROŠ TENIŠ TEM ČITAVOG HRVATSKOG NARODA. Zbog toga, lijepo bi bilo kada bi svaki Hrvat-katolik  iz svih krajeva svijeta gdje su ih različiti  životni putovi odveli, bar jednom u životu hodočastio u to drago Marijansko svetište.

Kako se ove godine obilježava i desetogodišnjica proglašenjem  kardinala Alojzija Stepinca blaženim (proglasio ga je u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine blagopokojni papa Ivan Pavao II), a 11. listopada je III. hodočašća Vrhbosanske nadbiskupije i II. hodočašće  banjalučke biskupije, te požeške,  u utorak 7. listopada 2008.  godine,  iza  14,00, ispred župne crkve  sv. Vida iz  Okučana, nakon blagoslova kojeg su primili od župnog vikara fra Mirka Bobaša krenula je  grupa hodočasnika pješice u Nacionalno Marijansko svetište u Mariju  Bistricu.

Uz Milorada Oršulića Micana i  Krešimira Čolakovića  (već prekaljene hodočasnike koji su pješice između ostalih  Marijanskih svetišta  pješice hodočastili i u Međugorje) će krenuti okučanske učenice osmog razreda Nikolina Maroš, Karla – Kroata Jelinić, Antonela Marić i Valentina Oršulić.

HODOČASNICI SA DOMACINIMA U VOLODERU

Poslije blagoslova i  molitve  I.  postaje križnog  puta, uslijedilo je slikanje za uspomenu i pozdrav s onima koji su došli ispratiti hodočasnike.

Prolazimo kroz okučanska naselja Bodegraj i Lađevac. Tu nas susreće  općinski načelnik Aca Vidaković i njegov suradnik Stjepan Dukanović koji se vraćaju iz Zagreba. Zaželjeli su nam sretan put.

Nakon sat i pol pješačenja,  prvu stanku ćemo napraviti u Mjestu Rajić, u dvorištu  Krešinih prijatelja Joze poznatijeg kao Obe i Mare Ćumurdžić da bismo iza 19 sati stigli u Novsku, kod obitelji Joze i Mire Kalizan gdje ćemo prespavati i na taj način okončati prvi naš hodočasnički dan.

Obitelj Kalizani, koja je   tijekom  rata zamijenili svoje imanje u Gornjoj Dolini za zapaljenu kuću ovdje u Novskoj,  na čijim će  temeljima poslije izgradili novu, uz već spomenute Jozu i Miru, sačinjavaju kćerke Valentina i Matea te   Jozina majka Manda koju svi poznaju kao Nada. O toj obitelji smo pisali u 9. broju «Suze» 1998. godine.

Pred nama je drugi dan.

S ljubaznim domaćinima smo se pozdravili nakon kave i doručka iza 6 sati i put nastavili ka Voloderu.

Iza nas su ostajala sela i gradovi: Brestača,  N. Subocka, Lipovljani, Banova Jaruga (gdje ćemo se odmoriti), Zbjegovača,  Husain, a u Kutinu  stižemo u podne. Tu  ćemo  u parku ručati, odmoriti se i put nastaviti. U G. Gračenici nas sustže voloderski župnik vlč. Marko Karača. Pozdravlja se s nama pitajući da li smo gladni, žedni  i umorni. Ovo zadnje najviše osjećamo.

Rekao nam je da smo blizu  mjesta  gdje ćemo spavati:. «Tamo će vas čekati domaćica kojoj ću javiti da Vi dolazite, a ja žurim na večernju misu».

I doista, gospođa Ana nas je čekala i povela u «etno haus» – njihovu klijet koja će nam  ustupiti na  raspolaganju. Poslužila nas je hladnim napitcima, kavom a potom večerom. Nama će se pridružiti, nakon sv. mise župnik, te uz Aninog  muža Miju Dajčak još neki članovi njihove obitelji.

Znajući da nam treba odmor, nakon slikanja, zaželjeli smo jedni drugima laku noć.

U voloderskoj crkvi  smo nazočili sv. misi u 7,30 sati, a nakon duhovne okrjepe, pozdravljamo se sa župnikom i našom domaćicom Anom, koja nam je jutros, prije polaska iz njene kuće poslužila kavu i doručak,   i put nastavljamo prema Ivanić Gradu. Danas nam je kraća relacija u odnosu na jučerašnju.

Prolazeći kroz Popovaču, sjećamo se korizme  prije tri godine kada je Dramaska sekcija KUD-a «Tkanica» ovdje, za vjernike ove župe   izveli scenski prikazali  «Muku i smrt Isusa Krista», Tu će nas sustići  Antonelina sestra Sandra i njezin dečko, koji idu u Zagreb,  pa ćemo,  mi hodočasnice u njihovo auto odložiti poteške ruksakove tako da ih, bar danas nećemo morati cijelim putom nositi.

Osjeća se blaga miris jeseni. Sunce nas sve ove dane prati, ali ne prži. Baš je ugodno za pješačenje. Bog nas je i to darovao.

Iza podne se izravno uključujemo u radio  «Bljesak». On je naš medijski pokrovitelj. Pozdravljamo slušatelje i pozivamo ih da se prekosutra u što većem broju vidimo u Mariji Bistrici. Mi smo  «prevalili» pola puta.

Na određenim mjestima,  i danas molimo križne postaje, krunice, pjevamo marijanske, ali i druge duhovne šansone

Činilo nam se da ćemo ranije stići u Ivanić Grad, no ne bijaše tako. Put nam se otegnuo.

Nakon neplaniranog šetanja po gradu, tražeći  Učenički dom, gdje ćemo večerati i prespavati  u njega ulazimo  u 18,15. sati. Nakon tuširanja i kraćeg odmora spuštamo se u prizemlje na večeru, a kuharice nam, dok smo  obavili večeru pripremile, da ponesemo sa sobom doručak.

Brojni kilometri su iza nas. Neadekvatna obuća je napravila na Karlinim nogama 7 žuljeva. Bojeći se da bi se oni mogli pretvoriti u krvave rane, nagovorili smo je da sutra ne pješači s nama, nego da nam se pridruži kada dođemo u Mariju Bistricu. Tako je i bilo, a za nju se  pobrinuti brat koji živi u Zaprešiću.

Četvrti dan hodočašća ćemo započeti  ustajanjem u 3,10 sati. Pred nama je između pedeset i šezdeset kilometara puta. Oko 6 sati će nas  malo poškropiti i kiša, tek toliko da nas umije (valjda je mislila da mi to nismo učinili nakon ustajanja).

Držali smo se zemljovida i  kraćeg puta tako da smo izbjegli Dugo Selo i Sesvete. Tako umjesto preko Kašine mi ćemo se uputiti preko mjesta Moravče. U  njemu  vidimo putokaz na kome piše «Marija Bistrica». Mještani kažu da od ove crkve do crkve u Mariji Bistrici ima deset kilometara.

 Danas smo gazili «lepe brege zelene» što baš nožnim  mišićima ne bijaše drago, ali  dvije riječi koje smo pročitali «Marija Bistrica»  kao da su  nam  dale krila. Bez obzira na umor, nitko  nije izrazio želju za odmorom.  Žurili smo ususret Majci Božjoj Bistričkoj.

Na ulazu u taj grad čujemo zvona. Kao da su nas pozdravljala. Pozivala su na večernju misu kojoj ćemo i mi nazočiti, a poslije  sv. mise će biti klanjanje pred Presvetim oltarskim sakrametom i blagoslov. Koja je to milost?

Nakon sv. mise javljamo se  u župni ured.  Vlč. Zlatko Koren, rektor  svetišta i župnike kao  i časna sestra Rozalija su očekivali naš dolazak. Ona će nam predati plahte i jastučnice i uputiti nas u kuću pored prve postaje križnog puta koja će biti naš dom dok smo u Mariji Bistrici.

To da nas put nije «satrao» dokazat ćemo na taj način što ćemo nakon večere prošetati  oko svetišta i svratiti na osvježavajuće piće.

 

Jedanaesti dan listopada 2008. godine je osvanuo maglovit. To nam neće smetati da prije nego što se počnu slijevati kolone hodočasnika u ovo svetište, mi smo obavili  pobožnost križni put hodeći od postaje do postaje..

HODOCASNICI ONI KOJI SU DOSLI PJESICE I AUTOBUSOM SA OKUCANSKIM NACELNIKOM

Poslije 10 sati susrećemo se sa hodočasnicima iz Okučana koji su došli  u  dva autobusa a predvodio ih je Aca Vidaković načelnik općine Okučani i Ivica Pivac  – predsjednik Općinskog vijeća općine ,  a tu su  hodočasnici iz  Pleternice, Nove  Gradiške .

Tako, nakon četiri dana pješačenja, nazočili smo  sv. misi koju će predvoditi uzoriti kardinal Vinko Puljić, vrhbosanski nadbiskup s banjalučkim biskupom msgr. dr. Franjom Komaricom.  Nazočne je propovijed kardinala Vinka  dirnula  u dubinu srca i izmamila suze, a osobito prognanike.

Nakon sv. mise uslijedila je kratka stanka  za objed a u 14 sati će zajedničku pobožnost križnog puta predmoliti msgr. dr. Franjo Komarica.

  Tako smo se  pridružili  vjernicima, svećenicima, redovnicima i redovnicama sarajevske  nadbiskupije, banjalučke i požeške biskupije koji su  tog dana hodočastili  u hrvatsko nacionalno svetište Mariju Bistricu, kao znak zajedništva na razini cijele Crkve u Hrvata.

Vraćamo se autobusima doma. Iza nas ostaje  Marijansko  svetište, a  u srcu odzvanjaju stihovi:  «Majko Božja Bistrička, moli se za nas, mi smo tvoja dječica, blagoslovi nas».

Valentina Oršulić