Vijesti

Ovaj ophodni običaj, se u Dolini zadržao do sredine pedesetih godina dvadesetog stoljeća.

Čarojice su bile skupina seoskih mladića, koja je posjećivala kuće po selu jedne večeri između Sv. Kate (25. 11.) i Sv. Andrije (30. 11.). To je stari običaj darivanja mladića čarojica, u ime plodne i berićetne nadolazeće godine. No, koliko god čarojice, prilikom svojega posjeta, zbijale šale i pjevale šaljive pjesmice ići u čarojice bila je ozbiljna stvar.

Pravila za čarojice su bila stroga i morala su se ozbiljno poštivati, kako ne bi bilo kobnih posljedica. Naime, vjerovalo se ako bi se, kojim slučajem u jednom selu u jednoj noći susrele dvoje čarojice (dvije skupine mladića), u nadolazećoj godini jedne će čarojice sigurno umrijeti. Zbog toga su se mladići u selu morali dobro dogovoriti koju će večer ići, i tko će ići u čarojice. Broj čarojica nije strogo određen, ali njihov broj uvijek mora biti neparan.

U čarojicama se ističu i neki likovi, koji u obilazak sela idu prikladno odjeveni tj. maskirani:

Ćato on je starješina čarojica, on predvodi molitvu, pjesmu i njega se općenito u svemu sluša. Tu su još: Baka i did, mlada i djever, mačak, jarac te dvojica vrećara, koji u vrećama nose dobivene darove.

U dogovorenu večer, prije polaska u obilazak sela, čarojice se skupljaju na određenom seoskom raskršću na podužu molitvu (u D. Dolini i u Novom Selu kod seoskih križeva, a u G. Dolini ). Najviše se molilo sv. Nikoli za sretno putovanje kroz selo te večeri. Čarojice u ophod sela ne smiju ići prije 22:00 sata, a s ophodom moraju završiti prije izlaska sunca, tako da najkasnije do 4:00 sata ophod mora završiti.

Nakon završene molitve čarojice počinju posjećivati kuće. Putem pjevaju uobičajene pjesme, koji puta i vrlo proste te sa sobom nose stočna zvona klepke, s kojima zvone i buče kako bi od sebe tu noć otjerali đavle.

Ulazeći u dvorište (dvor, tor, avliju) viču:  «Aamiii, aamiiii »! i pjevaju:

Dobra večer dobri domaćine
Evo idu dobri gosti
Dobri gosti čarojice

Domaćin će otvoriti vrata i pustiti čarojice u kuću te ih darovati:

Baku i dida duhanom i i kudeljom, kučinama
Mladu i djevera svatovskim peškirom ili vezenom maramicom te jabukama
Mačka slaninom
Jarca solju i kukuruzima
Pravilo čarojica je nalagalo da s kojim se članovima obitelji djever rukuje, mlada ih mora u obraz poljubiti. Tako bi se djever redovito rukovao sa starim bakama po kućama, a očajna mlada je to sve morala izljubiti.

Nakon darivanja čarojice odlaze iz kuće i pjevaju:

Pred kućom ti zelen bor
Pomog’o ti dobri Bog

U mlinu se nameljavalo
U naćvama nakuvavalo
U kući, muško čedo rađalo

Fala gazda, fala domaćine
Rodila ti pšenica bjelica
Narasla ti glavica kupusa
K’o u naše bake guzica

Sve čarojice nikad ne ulaze u kuću. Uvijek barem jedan član čarojica ne ulazi u kuću nego ostaje vani i u blizini kuće sakriven, kako ukućani ne bi utvrdili točan broj čarojica, jer te večeri njih nitko ne smije prebrojiti. Ako bi tko tu večer, u jednoj obitelji, netko prebrojio  i utvrdio točan broj čarojica, vjerovalo se kako će jedan od čarojica u nadolazećoj godini umrijeti. Čak i idući selom, dio čarojica ide sporednim ili okolnim putem stramputicom kako ih ljudi iz kuća ne bi na šoru prebrojili.[1]

Pripremio: p. Damir Š Šokić

[1] Za čarojice se kaže da su dio srpsko-pravoslavne narodne tradicije. No, u dolinskom kraju prakticirali su ih isključivo Hrvati, katolici. Uz ovu primjedbu važno je napomenuti i slijedeću činjenicu: U dolinskom kraju su se na cvjetnicu ujutro sa cvijećem u vodi umivali isključivo Srbi-pravoslavci, Hrvati ovaj običaj nisu prakticirali. Iako postoji niz momenata u kojima se običajna praksa podudara i kod Hrvata-katolika i Srba-pravoslavaca, može se zaključiti postojanje izvjesne isključivosti u prakticiranju pojedinih običaja. Čarojice su tome primjer

---