Vijesti

OBRAĆENJE

Obraćenje je sržni element  vjere.

«Obratite se, jer približilo se kraljevstvo nebesko!» (Mt 3,1-2).

Najdublje iskustvo o sebi, nije sloboda, već NEMOĆ. Najdublje iskustvo o uspjehu nije MOĆ, nego MILOST!Najdublje iskustvo nije čovjek nego BOG! (Pacal)

Kad čovjek promatra, što je sve SIN BOŽJI za nas učinio izgleda mu, da je Bog poludio od ljubavi prema nama!  (sv. Augustin)

VJERA je proces. Njezin rascvat je u obraćenju. Prorok došašća Ivan Krstitelj, a onda i sam Isus na početku javnog djelovanja upućuju poziv ljudima: – Obratite se i vjerujte Evanđelju! Evanđelje je Isus Krist, Njegova besmrtna djela i riječi

Obraćenjem se od svega drugoga, pa i sebe samog, okrećem Isusu Kristu. On poziva: POĐI za mnom! Ja se odazivam. Učim se živjeti s Isusom i od Isusa. Gradim osobno zajedništvo s Isusom kako Ga evanđelisti opisuju i s Onim kojeg su sveci i blaženici živjeli.

Krist je uskrsnuo. Živ je. Za čovjeka nema konačnog neuspjeha ni zla koje bi bilo konačno. Uskrsli Isus je pobjednik nad grijehom i zlom i mi koji smo s Njim povezani vjerom, pouzdanjem i djelotvornom ljubavlju. U jednoj misnoj molitvi se moli: – «Bože, Ti si čovjeka divno stvorio, a još divnije otkupio»  

U svjetlu Kristova uskrsnuća i moj grijeh može postati «sretna krivica». U obredu Vel. subote molimo: – Bog može svaku našu krivicu pretvoriti u felix culpa sretnu krivicu. Iz te krivice, a u vjeri spoznajemo, koliko nas ljubi Onaj koji je zbog nas umro i uskrsnuo. No ne postaje svaka krivica i sretna U neke se neki stalno vraćaju i u njima ona postaje okorjelost.

Uvjet da se moja krivica pretvori u sretnu krivicu jest: skrušenost srca i čežnja za oproštenjem. A Božja je neprestana i nezasitna želja da nam oprašta. I onda kada si odlutao od Boga možeš se vratiti k Njemu. On ti može oduzeti tugu i nemir iz srca, iz savjesti.

Iza svakog pada, upamti, Bog te čeka. Kad se vraćaš i moliš za oproštenje, raduješ Ga, jer Mu dopuštaš da te kroz praštanje ljubi. A kroz opraštanje sve više možemo upoznati Božje milosrđe. Sve manje ćemo se uzdati u sebe, a sve više u Gospodina.

Bog je savršeni pedagog. On dopušta da padnemo u grijeh, kojeg On ne želi. Ali iz posljedica grijeha može nastati milost obraćenja. Iskusili smo, da grijeh puno obećava, a tako malo daje i onda sve nam uzima iz srca: i radost i mir i sreću. Posljedice grijeha su uvijek za čovjeka nepovoljne

Isus je u priči o izgubljenom sinu ispričao priču o Ocu koji ljubi i dvojici sinova koji ne ljube. Stariji sin ne voli Oca ni brata koji se iz zla vratio. Ne voli Oca ni mlađi sin jer Ga je napustio i otišao u svoju slobodu Otac ga ne sprječava otići iako je to mogao. Dopustio mu je da uzme svoj dio imetka i otiđe. Na ljubav se ne može nikoga prisiliti. Posljedice napuštanja Oca i života s njim su za mlađeg sina postajale iz dana u dan sve gore i pogubnije. Padao je iz zla u zlo sve više. Postajalo mu je sve teže. Padao je na točku s koje se malo tko vraća u normalu. Zbog svojeg nevaljalog života bile su «razapete dvije ljubavi»: otac zbog ponižavajuće sudbine svoga sina, ali i mlađi sin zbog svojim moralnih padova. Sloboda da radi što želi dovela ga je do sve većeg poniženja i nesreće. Iskusio je svoju nemoć i poniženje da se i s nečistim svinjama borio za hranu. Sjetio se finog života koje su sluge u kući njegova Oca imale. Ne vraća se k Ocu radi Oca nego radi sebe. On ljubi sebe i čezne za lijepim životom u kući Oca svoga. Ne misli na Oca i njegovu patnju koju je prouzročio svojim odlaskom od Njega, već kako će njemu i kao sluzi biti bolje, negoli je to sada, u tuđini.

Tek kad je ugledao Oca kako mu trči u susret. Kad je ugledao suze u očevim očima. Kad se je našao u Njegovu zagrljaju. I poslije kad bude obučen u nove haljine, kad mu je Otac stavio prsten na ruku i kad je mogao uživati u najboljoj gozbi koju je Otac dao pripraviti povodom njegova dolaska, to jest, povratka, rađala se šansa da sin konačno otkrije Očevu ljubav i milosrđe.

I posljedice zla a koje je ovaj mlađi sin na sebi iskusio, rodile su obraćenjem i milosrđem. Otac se otkrio kakav jest. Bog u srcu svakog očajnika i grješnika vapi, moli: Pomozi mi, dopusti mi da ti oprostim! Dopusti mi da te spasim!

Grijeh se mora najprije priznati. U Ivanovu evanđelju Krist obećava da će poslati Duha Svetoga Branitelja koji će svijetu pokazati što je grijeh. Susret s grijehom u nama samima rađa nemirom, stresom i tugom. A Duh Sveti nam otkriva Božju ljubav i milosrđe prema nama.

Papa Ivan Pavao II. je u Varšavi rekao i ovo: Čovjek se ne može do kraja shvatiti bez Krista! Točnije: čovjek ne može shvatiti samoga sebe bez Krista Ako ti Duh Sveti pokaže da si griješnik, a ti ne otkriješ Krista koji te ljubi, mogao bi se slomiti. Iz onoga što je Krist za nas učinio, shvaćamo koliko smo voljeni. Da smo otkupljeni i izabrani.

Voleći Krista istovremeno volimo i Boga i čovjeka. U Njemu možemo otkriti kakav je Bog i kakav je čovjek u Božjim željama. Kristova ljubav je Božji agape, jest ljubav koja silazi k nama odozgor, s visine i ljubi i voli ono što dostojno nije, a da bi dostojno to moglo biti. Tako ćemo jasnije spoznati svoju griješnost u obraćenju i priznanju. Krist nam se pojavljuje kao milosrđe i ljubav. Sav za nas i uz nas! U nama se tada rađa osobna vjera i pouzdanje u Njega. Čovjek shvaća svoju nemoć i moć Božje ljubavi. Krista najbolje poznaju sveci koji su upoznali sebe, uvidjeli veličinu i dubinu vlastite nedostojnosti i griješnosti. Ali su tako otkrili Božju «ludost», što su i izricali kroz svoje molitve: – Bože, pa Ti si poludio ako mene, ovakvog griješnika i jadnika, toliko voliš ili ljubiš!

Lakše je povjerovati  da Bog postoji, nego li da nas ljubi. A tek kad čovjek povjeruje da ga Bog ljubi, može tek tada i samog sebe prihvatiti i voljeti. A onda može i zna voljeti i cijeniti i svojega bližnjega.

U procesu obraćenja čovjek se moćno odupire žurbi, nemiru i tuzi, u konačnici očaju. Tuga je vidljivi znak ljubavi prema sebi. Ona nagriza u nama korijen vjere i istinskog predanja Bogu. Ona se ne miri s porazima, gubicima i sviješću o čovjekovoj bijedi.

Padanje u grijeh umara dušu i žalosti srce. Čovjek tada doživljava klonuće u vjeri i ide prema očaju. Ali baš tada nanosimo Bogu veliku žalost, jer sumnjamo u Njegovo milosrđe i ljubav. Š toviše sveci govore da poslije pada u grijeh možemo očekivati više milosti nego prije pada u grijeh.

Učiti se treba prihvaćati poraze i neuspjeh i u najsitnijim stvarima. Sveti Maksimilijan je igrajući šah sa subraćom jako volio gubiti. Tako je smanjivao ljubav prema sebi, da bi se još više obraćao Bogu

Treba pokušati u svijetlu vjere gledati na vlastite nedostatke i da zbog njih ne tugujemo. Krist nas prihvaća takvima kakvi jesmo. Možeš Mu prići s čitavim svojim manama i slabostima. I tu je novost i radost Evanđelja

Ovdje pred nas istupa neobično važna dilema. S jedne strane trebamo odbijati zlo koje u nama postoji i ima utjecaj na nas, a s druge strane prihvaćati samog sebe. Ne možemo voljeti svoje slabosti i nesavršenost kao takvu, ali možemo željeti njezine posljedice. U svemu tome postajemo ponizniji, prema Bogu povjerljiviji i možemo rasti u vjeri. Činjenica da griješimo ne treba nas čuditi. Radije se u duhu poniznosti čudi što ne padaš. Ako si iznenađen i pun malodušja zbog padova, tada bi značilo da se pouzdajemo u svoje snage, u mudrost, umjesto da dopustimo Isusu da nas nosi u svojem naručju.

– Samo u jednom činu ljubavi, čak i one koju ne osjetismo, ispravlja se sve. (sv. Mala Terezija). I ona nastavlja, ne treba se gubiti volja zbog vlastitih griješaka, jer djeca padaju često, ali su premala da sebi nanesu mnogo zla

Ona je rado povjeravala Isusu svoje griješke i nevjere. Željela je na taj način privući Njegovo milosrđe, a ON je došao griješnicima a ne pravednicima; bolesnima a ne zdravima.

Ako se osjećaš griješnim i slabim, imaš tada posebno pravo na Isusovo naručje, jer je On Dobri Pastir, koji je došao potražiti izgubljene, slabe i bespomoćne. Dopusti Isusu da te uzme na svoja ramena. Dopustu Mu da te ljubi. Povjeruj u Njegovu ljubav i milosrđe

 

O SAKARAMENTU OBRAĆENJA

«Obratite se i vjerujte Evanđelju!» (Mk 1,15).

Evanđelje je Isus Krist, Njegova djela i besmrtne riječi. Ostavite ništetne kumire i idole i okrenite se Isusu svim srcem!

Posebni milosni trenuci u našem životu bi trebali biti: milosni susret s Otajstvenim Kristom u Euharistiji i u sakramentu Pokore.

U ispitu savjesti postavimo si pitanje: – Tko je za mene, tko je meni Isus Krist? Jesam li Ga zaista izabrao krštenjem i vjerom za svoga Boga i Spasitelja. Da li je On Onaj bez kojega ne mogu živjeti? Da li je On središte mojega života? S ovim pitanjima bi trebalo započeti svoju Ispovijed, jer je to zapravo najvažnije. Ako to tebi i meni Isus nije, tada su svi grijesi posljedica i rezultat ove moje i tvoje krivnje.

Grijesi mogu biti raznovrsni: učinjeni i grijesi propusta. Jedan od važnih propusta je: – ne truditi se upoznati Krista. A Duh Sveti reče: Poznavanje Boga mi je milo, a ne žrtve u hramu! Danas imamo sjajnih preduvjeta Krista i svoju vjeru dobro i lako upoznati. Pismeni smo. Možemo tolike knjige čitati na svojem materinjskom jeziku. Vjeronauci, školski vjeronauk, duhovne obnove, misije po župama i puno toga još

Ali tolike to malo ili ništa ne zanima! I od svega najmanje poznajemo Krista i svoju vjeru. A kako ćemo svjedočiti za Onoga i ono što ne poznajemo? A kršćanin je pozvan na to!

Mnogima Krist nije najveća vrijednost. On nije SVE mnogima. Otuda nastaje mlaka i mlitava vjera. I mnogi žive kao da Ga nema ili da nije ni postojao

Najvažniji čin sakramenta Pokore je vlastito kajanje. Probuditi treba skrušenost u srcu. Stati u vjeri pred Raspetoga Krista. Postati svjesni da smo i mi svojim grijesima nazočili Njegovoj patnji i smrti na križu Raspeti je Krist rezultat naših grijeha. Tada treba u sebi probuditi želju da ti Bog oprosti i želju i odluku više ne griješiti. Čovjek se ne može obratiti dok nije posve skrušen.

Postoje i sebične ispovijedi. Grijeh je težak i pritišće savjest. Takvima je ispovijed kao neki «aspirin». To je oplakivanje samog sebe. Krist mi tu treba da mi uzme iz duše muku i da se iza ispovijedi lijepo osjećam. I iza toga se događa da mi je opet ugodno se grijehom družiti. Neki dolaze za Božić i Uskrs na ispovijed da bi svoje «torbe istresli», a onda do slijedeće Ispovijedi ih nastavili puniti. Tu nema obraćenja ni iskrenog kajanja. Ima ih dosta koji misle da bez Boga, bez Krista mogu biti dobro. Nekima je važan ljudski obzir. Važno im je što će ljudi reći. Boga se ne boje, niti misle da On sve vidi,

Neki u ispovijedi više ispovijedaju druge, svoje bližnje nego sebe

Mnogi se «ljute» na Isusa što u ispovijedi oprašta grijehe po svećenicima. Pa onda i ne prihvaćaju ono što im Isus i Crkva Njegova po njima nudi i daje.

Treba nam biti važan samo Isus Krist koji za mene trpio i umro. Svaki obraćeni čovjek od toga polazi. Isusove rane su plod i mojih grijeha. Primjer nam može biti Juda. On razmišlja što je učinio. Shvaća svoje zlo. Javlja se u njemu i žalost zbog izdaje. On stvarno i žali što je učinio. Želi se čak i promijeniti, dakle popraviti. Tu je i njegovo priznanje grijeha. Odlazi svećenicima u hram i priznaje: – Sagriješio sam predavši krv nedužnu (Mt 27,4). Nagradu za izdaju, 30 srebrenjaka, baca pred noge svećenicima. U Judinom stavu i ponašanju su svi elementi sv. Ispovijedi. Samo mu jedno nedostaje, i to ono najvažnije: vjera u Isusovo milosrđe. Baš zbog toga je Judina ispovijed toliko tužna, tragična. On završava u očaju i samoubojstvu.

Naša Ispovijed bi trebala biti poput Petrove. Iza svoga grijeha je povjerovao u Isusovo milosrđe i čeznuo je za Isusovim oproštenjem. Nije gledao toliko svoj grijeh, nego da kroz svoj pad i oproštenje upozna Božje milosrđe. U svome ispitu savjesti razmišlja o tome kako je grijesima ranio Srce Isusovo. I on čezne obnoviti svoje prijateljstvo s Kristom. Skrušenošću i žalošću dopušta Isusu da mu oprosti. I tako mu se u srce vraća mir i radost. Za Petra je prijateljstvo s Isusom izvor radosti.

Raspeli ste Krista, ali kad odlazite na Ispovijed, idete osloboditi našega Gospodina od križa, govorio je sv. Ivan Vianney, arški župnik.

Grijesima smo ranili Krista, a dobrom i skrušenom ispovijeđu, te iste rane liječimo. Zato na ispovijed idemo radi Njega: ne zbog toga da se smiriš, ili da obaviš svoju dužnost, već da dobiješ Njegovu radost u srcu. Da te On dodirne i izliječi! Ima nas koji si predbacujemo da se iza obavljene ispovijedi ne popravljamo. Ne postajemo bolji, pa onda naše ispovijedi i nemaju smisla. Tu je pitanje: – da li po Ispovijedi želimo Boga i Njegovo milosrđe ili vlastito savršenstvo?! I tu je naša vjera manjkava. Ispovijedamo se možda samo za to da bi bili toliko dobri da nam tada ni Bog ne treba!? A On je milosrđe samo. Da li se možemo bez Njegove pomoći u životu snaći? Da li bismo bez Njega mogli živjeti. Bog mi želi oprostiti i to s radošću. On je milosrđe, a ja sam bijeda. U Njegovu milosrđu je moja radost. Treba povjerovati u Božju želju da nam neprestano oprašta, pa bilo to i 70 puta 7 U onima koji izlaze iz ispovjedaonice je često tako malo radosnih lica Iza ispovijedi nama bi svijet trebao biti drugačiji, vedriji, obasjan vjerom u Božje milosrđe. No, ima ih koji kažu da iza dobro obavljene ispovijedi bi mogli «prvati»

Završetak svih «ispovijedi» u Evanđelju je GOZBA: Isus ide u pohode Zakeju, a carinik Matej, budući apostol i evanđelist, poziva Isusa na GOZBU. Poziva na nju i druge carinike i griješnike. Sve ih poziva da se raduju što je njemu oprošteno. Š to je po Isusu spašen.

Itekakvu je gozbu pripremio otac izgubljenom i obraćenom sinu! Evanđelje redovito povezuje oproštenje s radošću.

Upitajmo se, što bi bilo da su prvi ljudi iza svoga pada u grijeh zamolili Boga za oproštenje? Kakva bi radost Božjeg srca bila da su to učinili, ali i naša sudbina.

Ali, na žalost nisu to učinili. Radije su optuživali Boga i bližnjega radi svoga grijeha, nego što su se kajali

U Obraćenju odlučuje ponizna skrušenost. Da bi nam u sakramentu Pokore Krist oprostio grijehe i vratio nam u srcu radost i mir, treba Mu svoje vlastite rane otkriti, pokazati.

U sakramentu Pomirenja je svećenik posrednik Isusovog milosrđa. I on sam je potrebit Božjeg milosrđa.

Onoliko koliko je naše iskreno kajanje ili skrušenost, toliko će biti i Isusovo milosrđe. A skrušenost i kajanje je čin moje poniznosti. Oholi se ne žele ispovijedati. Nikada dovoljno kajanja i skrušenosti. Š to budem manji i grješniji u vlastitim očima, to će i milost Božja biti veća, a onda i vjera.

Sv. Ivan Vianney je govorio: – Da je Bog našao od mene jadnijeg i bjednijeg čovjeka, tada bi taj bio svećenik, a ne ja

Sakramentom Pomirenja se ostvaruje iskreni i očekivani susret mene i Krista: mene Bijede i Božjeg milosrđa. Ljubav treba biti očekivana. Trebam joj se nadati i očekivati tada veselim Isusovo Milosrdno Srce.

ZAŠ TITNICI sakramenta Pomirenja i obraćenja su:

 

Zakej je jedan od njih. U susretu Isusa i Zakeja je nazočno stanje svih nas. U svakom od nas živi griješnik i Gospodin. U svakom griješniku živi Krist, jer ga ljubi, a i u svakom vjerniku i dalje opstoji griješnost sve dok Gospodin ne dovede do punine svako naše nastojanje oko dobra Zakej je bio bogat, no, i ne sretan i zadovoljan. Ne pomaže ni puna blagajna ako je srce prazno, ako je duša ranjena. Bio je svjestan od kuda novac pristiže u njegovu blagajnu.

Čuo je za ISUSA, da ljude ne sudi po imetku, zvanju i ugledu, nego po srcu i djelima. Bilo mu je važno što je u srcu, a ne u džepu. Čuo je Zakej za Isusa, da Mu je važna duša, a ne kuća ili odijelo: kakva su nam svakodnevna djela, a ne slava i ugled. Zakej želi vidjeti Isusa i to realizira. On, odrastao čovjek se penje na drvo, samo da bi vidio Isusa. Zato je imao poseban razlog. I postigao je više nego što je i slutio i mislio. Isus je posjetio njegov dom, njegovu obitelj. Dao mu poticaj da vrijedi započeti iznova svoj život, drugačije. Ohrabrio ga na obraćenje. Bog nam uvijek pomaže kad se želimo penjati, oslobađati se svoje bijede i nutarnjeg zla.Tad je čovjeku pri ruci. Poziva, potiče i pomaže. No, čovjek se boji obraćenja, jer je ono kao novo rođenje. Kidanje sa starim i uhodanim životom.

Suprotan Zakeju je lik «bogatog i uglednog mladića». Isus je u njegovim očima bio manje vrijedan od svega što je bio i imao. Nije izabrao «biti s Isusom», mislio je da može i bez Isusa izaći na kraj sa svojim životom Napustio je «Svjetlo svijeta» i otišao od Isusa tužan. Ali je tim postupkom ražalostio i Isusa. Kao i Juda koji je sa Zadnje večere «otišao u noć», u crnu i tužnu noć!

Tako je i ovaj «bogati mladić» otišao u zaborav. A što bi sve s Isusom postigao? Postao bi «mladić za sva vremena.»

Ovom «pravednom i uglednom mladiću» Evanđelje Božje suprotstavlja nitkova i hulju Zakeja. Bio je vrijedan žaljenja i prijezira svih oko sebe. Takav je bio i u vlastitim očima. On bijeda u susretu s Milosrđem zadobio je milosrđe kojega je preporodilo. Dalo mu krila za uzlete k Bogu. Slijedi iza toga i njegova reakcija: – «Evo, Gospodine, polovicu svoga imanja dajem siromasima! I ako sam koga prevario (a znao je dobro da jest) vraćam četverostruko» (Lk 19,8).

Zakej je otkrio da je od Isusa ljubljen, prihvaćen. Postao je sebedaran i darežljiv. On je zapravo «poludio» od iznenađenja i radosti. Isus je poticao «bogatog mladića» da se oslobodi bogatstva. Zakeju ništa nije rekao, Zakej je to sam učinio. Bogati mladić nije odgovorio na «pogled pun ljubavi» i udaljio se žalostan. A Zakej, taj vođa lopova, to jest carinika, pokazao se pozornim i osjetljivim za Božju ljubav. Bio je oduševljen što ga Isus voli i što se je svratio k njemu. Isus je obratio njega i sav mu dom. Srce Zakejevo i njegov dom su postali Isusovo svetište. Eto, takav je naš Bog lud u svojoj ljubavi prema čovjeku! Zakejevo srce je postalo Božje svetište, jer je to srce bilo doista skrušeno.

Voditelj sakramentu pokore je i obraćeni razbojnik na križu. Njegova se «ispovijed» dogodila na križu. Priznao je svoju krivicu koreći lijevog kolegu razbojnika: -«Ali mi po pravdi (smo osuđeni), jer primamo što smo djelima i zaslužili» (Lk 23,41).

Š to se je tada događalo u njegovoj duši, ostat će tajna za nas. Tek iz posljedica možemo zaključiti o neobičnom čudu milosti.Ovaj je čovjek morao biti jako skrušen! Sigurno se osjećao najgorim od svih ljudi. I u mišljenju njegove okoline bio je razbojnik i čovjek bez časti. Razapinjanjem su razapeti bili lišeni svih prava. Š to je ovaj i priznao: – mi smo s pravom osuđeni li tako mi je i trebalo, zaslužio sam ovo što me stiglo

Stav njegove skrušenosti i duboke poniznosti pokazao je njegovu vjeru. Iz te vjere Isusu kraj sebe uputio vapaj: «Isuse, sjeti me se kad dođeš u kraljevstvo svoje» (Lk 23,42). Nama se je teško obratiti, jer je u našem srcu premalo skrušenosti. A kad je nje malo, tada je i vjera slaba i površna.

Proces obraćanja nas vodi k radikalnoj vjeri, to jest, osobnoj vjeri. Na to ciljaju i riječi iz Apokalipse: «O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta» (Otk 3,15-16).

Suprotnosti radikalizmu vjere je kompromis: kompromis u željama, u stavu, u molitvi. Bog mi može i želi dati SVE, a ja želim premalo. Tada i premalo molimo i tražimo. A treba, kaže Isus tražiti ono najvažnije, a to je: da Krist u nama može živjeti i kraljevati. Vežemo Bogu ruke kad od Njega malo tražimo i očekujemo. Sve u nama treba biti podređeno tome cilju: – a to je: da Krist u nama može rasti i doseći svoju puninu. Da se u nama proslavi. Isus će zato reći: «Tražite stoga najprije Kraljevstvo Božje i pravdu njegovu, a sve će vam se ostalo dodati» (usp.Mt 6,33).

Poziv je to za našim obraćenjem i provjera naše vjere. Želi Isus da tražimo kraljevstvo Njegovo, a ne sitnice. On može i želi dati najviše. Od nas očekuje da za tim čeznemo i za to Njega prosimo.

Zato što tako malo tražimo, sve je više mlakosti i mlitavosti u našem životu. Vrlo lako činimo kompromise na račun našega spasenja. Radi sitnih radosti gubimo vječna dobra. Slabi smo trgovci. Ne želimo sve izgubiti radi istinskog «BISERA». Odričemo se samog Boga i blaženog vječnog života s Njim. Obraćenici su zato «mudri ljudi» i umješni trgovci. Za malo patnje i odricanja zadobili su dobra vječna. Sveci su se pitali: – A što mi ovo vrijedi za život vječni?! Ili za vječne sam stvari stvoren!

Svi smo pozvani na «evanđeosku ludost». Bez toga zrna ludosti ne možemo slijediti Gospodina do kraja. Ionako ćemo prije ili kasnije morati sve ostaviti. Odvojiti se od svega. Najteže će biti ostaviti sve na kraju, kad budemo umirali. Tada ćemo morati to učiniti, ali s velikim bolom. Gospodin bi nas te boli želio poštedjeti. Želio bi da već sada ostaviš sve svoje bogatstvo, no ne u doslovnom smislu. Mogao bi se čovjek zapanjiti nad time što Gospodin toliko traži od nas, ali ovaj zahtjev dolazi od Božje želje da budemo u srcu slobodni i od želje da nam bude dobro. Evanđeoska ludost temelji se na tome da mi predajemo Bogu sve što je naše, a On nam zauzvrat daje sve svoje. Mi predajemo Njemu svoje bijedno sve, a On daje svoje divno sve, svoje Božje sve, zapravo samog SEBE!

Naučimo to od Blažene Djevice Marije koja je naš uzor i zagovor. Ona je uistinu Bogu predala sve i slijedila svoga Sina do kraja.

Svim čitateljima «Suze dolinske» želim radosne i milošću bogate božićne blagdane, i svakim Božjim blagoslovom Novo 2009. ljeto! Podigni, Gospodine, u našem Narodu što više ljudi obraćena srca; ljudi punih vjere i Duha Svetoga! Amen. Vlč. Milivoj Knežević

  / Literatura: U školi Nazaretske obitelji, Dinamizam vjere, II dio, str.69-88, od Tadeusza Dajczera/. 

(DODATAK SAKRAMETNU OBRAĆENJA) 

Pet putova pokore, koji nas mogu dovesti u Nebo  

  1. Osuditi grijeh u sebi i skrušeno ga priznati u Ispovijedi
  2. Treba oprostiti uvrijedu svojem bližnjemu, jer u Oče našu molimo: – Oprosti nama, Bože, kako mi drugima opraštamo!
  3. Pobožna molitva, žarka iz srca, puna pouzdanja
  4. Davati milostinju, to jest, činiti dobra djela. Najvažniji vjernički čini su: molitva post i milostinja. Najvrednije je davati milostinju
  5. Biti ponizan, kao farizej u hramu. Uznosiš li se pred Bogom, On je nedostižan i još se više penje na svoje prijestolje. Silaziš li u svoju malenost On tebi prilazi. «Ponizno i raskajano srce, Bože ne ćeš nikada prezreti!» (Sv. Augustin). U sv. Pismo piše: – Bog se oholima protivi, a poniznima daje svoju milost.»

Sv. Jakov, apostol: – «Vjera bez djela je mrtva!»

Vjera se dokazuje kroz djela, no djela vrijede ukoliko su učinjena iz ljubavi prema Bogu i radi Boga učinjena prema bližnjima. Djela iz ljubavi učinjena to nas spasava..

I naš narod kaže: Vjera bez djela jest: zdjela bez jela!

Naš rast vjere dovest će nas do toga da se stalno osjećamo potrebni Boga i Njegove ljubavi. I još više, osjetit ćemo se odasvud okruženi Božjom pažnjom i ljubavlju. Upravo zatečeni i pretečeni Božjom dobrotom (p.Bonaventura Duda).

Ili u Sv. Misi smo pozvani kao kroz Oče naš na ove korake i čine:  

–          Obrati se ponizna i radosna srca Bogu

–          priznati grijehe, slabosti i propuste

–          oprostiti svima, da bi srce bilo slobodno za ljubav

–          odreći se svega što nas od Boga odvraća i odvlači i od bližnjega

–          prihvatiti sve što od Boga dolazi: čitav križ

Sve što se u sv. Misi događa, tu je za to da nas dovede Bogu Da nas u srcu, u nutrini približi, otvori Bogu

Misa stvara Crkvu, ona je srce, središte Crkve.

Iz euharistije izviru svi drugi sakramenti.

Kad slavimo Misu, ne činimo to samo za sebe, nego i za sve one koji to ne mogu.

Misa je novi Savez s Bogom

AUGUSTIN: – VJERU ne možeš izgubiti, nego samo napustiti!

Lacordaire: – Naša je budućnost BOG ili budućnosti nemamo!

Isus: Ali kad SIN ČOVJEČJI dođe hoće li naći vjere na zemlji?

«Krv Kristova» je u stanju oprati svaki grijeh, slomiti svaki lanac, zacijeliti svaku ranu. Ta je Krv Kristova povjerena samo svećenicima! Zato je bogati CAVANAGH napustio sve i otišao u bogosloviju rekavši nije svijetu potreban milijuner nego svećenici.

Došašće, a onda i Božić nas pozivaju da u sakramentu Pokore susretnemo milosrdnog Jaganjca Božjega. Da nam On uzme GRIJEH, a daruje nam svoj MIR, Radost i sreću.

Mnogi će vjernici i ovoga došašća hodočastiti u ispovjedaonicu da bi u iskrenoj, skrušenoj i poniznoj ispovijedi doživjeli čudo Božjeg milosrđa. Tu će nam živi uskrsli Spasitelj po Crkvi, to jest, svećeniku reći ove riječi: – oprošteno ti je, brate ili sestro; idi u miru! Živi od sada u miru s Bogom i bližnjima!

Primjeri koji nas mogu poučiti i upozoriti:  

Sv. Franji Saleškom došao na ispovijed pokornik, koji se, kako je sam poslije pričao, slabo i nemarno pripravio i pokajao. Sv. Franjo vidjevši njegov nemar, poče gorko plakati.

– Š to Vam je? Š to plačete? u čudu zapita neozbiljni pokornik.

-Zar Vam je zlo? nastavi pokornik.

-Nije meni zlo, odgovori sv. Franjo, nego vidim da je kod tebe zlo. Ja plačem što ti ne plačeš. Na tebi se ne vidi ni traga pokajanja bez kojega nema oproštenja

-Priča taj vjernik: – Na mene je to tako duboko djelovalo, da sam se srušio na koljena, proplakao i obavio po prvi puta valjanu ispovijed

Slično je postupio i sv. Ivan Maria Vianney, arški župnik. (Tko je rekao da među župnicima nema svetaca?!)

Došao župniku Vianneyu na ispovijed neki mesar. I bez ikakve priprave poče svoju ispovijed. Svetac ga gleda s negodovanjem, a on će svecu: No pa što da kažem, upita sveca drsko?

Svetac kome nije nedostajalo i oštrine kada je to bilo potrebno reče: – Počni ovako: Ja debeli, oholi i bogati mesar, ispovijedam se

– Nije morao dalje nastaviti s poukom. U jedan tren mi je sve bilo jasno, priča taj pokornik. Zgrozio sam se nad samim sobom, i kao da sam u jedan mah shvatio u kakvom se stanju nalazim. Dakako da sam u toj ispovijedi sredio što je godinama bilo u neredu

Evo još jednog poznatog primjera:

Rimski car Teodozije, dolazio je svake nedjelje sa sjajnom pratnjom na službu Božju, koju je predvodio veliki i sveti biskup Milana Ambrozije. Umro je 397. god. Moguće da se ovaj događaj zbio dvije godine prije smrti sv. Biskupa.

Jedne nedjelje dočeka biskup cara na vratima crkve okružen svećenicima, stane pred njega i poviče: – Natrag! Ne možeš u crkvu!

Car ga zapita: – A zašto ne smijem ući?

Biskup: – Dao si u Solunu pobiti nekoliko tisuća ljudi.

Car se ispričavao: – Ali oni su pogrdili i unakazali sliku carice, moje žene.

Biskup: – A ti si sasjekao tolike nevine ljude, koje su žive slike tvojega Boga!

Car obori glavu i protisnu: – Pa i kralj David je sagriješio.

Sveti Biskup mu odvrati: – Kada si slijedio Davida u grijehu, slijedi ga i u pokori

Car je poslušao, iako je doživio javnu sramotu. Vratio se kući, činio dugu pokoru, a onda je jedne nedjelje obučen u pokorničko odijelo pošao u crkvu da dobije oproštenje za počinjeni zločin.

Biskup Ambrozije ga opet dočeka pred crvenim vratima, raskajanom vladaru podijeli odrješenje od grijeha, uvede ga u Crkvu, onda ga grleći jednom rukom pričesti drugom. Pritom su obojica plakali od ganuća i sav narod s njima.

Uvijek je bilo malih i velikih grješnika, ali isto tako malih i velikih pokornika. Naši su stari znali griješiti, ali su se znali i kajati i pokore činiti

Evo jedne zgode o lopovu koji je u šumi ukrao dvoja kola drva. Iza toga je došao na ispovijed, priznao krađu, a onda svećenika zamolio: – Molim vas, velečasni, da mi podijelite odmah oproštenje za četvora kola drva.

-Svećenik će u čudu, ali zašto za četvora?

-Ovaj će: Dovezao sam kući dvoja, noćas idem ukrasti još dvoja, pa mi dajte odmah i za to odrješenje!

U molitvi pokajanja molimo i ovako: – Žao mi je, Bože, i odlučujem uz Tvoju pomoć da više ne ću griješiti!

Navest ću još jednog  primjera iz života sv. Ivana don Bosca, poznatog odgojitelja mladeži u Torinu, u Italiji. Don Bosco je umro 1888. god. u Torinu.

On je primao Božje poruke u snu, pa i u svezi odgoja mladih. Ispričao je ovaj san: – Sanjao sam da ispovijedam svoje gojence u crkvi. Pogledavši po cijeloj skupini, učinilo mi se da svi gledaju nekako ukočeno pred sebe. Pristupio sam im bliže i opazio da svi imaju stegnuta tri užeta oko vrata, a iza svakoga stoji đavao u obliku odvratne rogate zvijeri. Svaki je mladić imao takvog čuvara, koji je u svojim kandžama držao kraj užeta. Svetac zgrabi škropilo sa sv. vodom, i nakon dužeg natezanja, natjera jednu od tih spodoba da mu protumači što to znači. Đavao mu na kraju otkrije:

-Prvo mi uže služi da stegnem vrat grešniku, pa da ne kaže svoje najteže grijehe, i taj onda moj!

-Drugo uže: – s njim mu stegnem srce da se ne pokaje za grijehe, pa mu ispovijed ništa ne vrijedi.

-Trećim užetom ga obuhvatim oko prsa da ne učini dobre i čvrste odluke, pa se brzo vraća u stare grijehe i mane. I onda pakosno doda: – Tako ja hvatam 90% svih onih koji se ispovijedaju, a onda u ispovijedi lažu, ne kaju se i ne odlučuju se ozbiljno popraviti

A nije mali broj i onih koji su toliko već zarobljeni grijehom i nemarom da se više ni za Božić ni Uskrs ne ispovijedaju. Godinama se ne odazivaju na glas zvona, Crkve i vlastite savjesti. Njih je netko uvjerio da nisu grješni, ni duhovno bolesni i slabi, niti su što Bogu dužni. Za njih Isus Krist nije trebao ni doći na svijet, ni trpjeti ni umrijeti.

A Isus reče da je došao na zemlju radi griješnika, bolesnih i izgubljenih. Tzv. «pravednici i zdravi» Njega ne trebaju! Zato će Isus pred apostolima izreći ove ozbiljne riječi: – Djeco, kako je teško ući u kraljevstvo Božje! Netko je dobro primijetio: – Na putu obraćenja čovjek je sebi najveća zapreka

Sv. Pavao nas poziva: «Otrijeznite se kako valja i ne griješite!» (1 Kor 15,34). Ovdje je trijeznost suprotstavljena grijehu. Grijeh je neka vrsta fanatizma koji misli da čovjek može ozdraviti i osigurati svoj život na temelju sebeljublja i oholosti. U došašću, ali i inače, čekamo u vjeri i nadi ONOGA koji jest, koji bijaše i koji će doći. On obuhvaća sva vremena. On dolazi.

0