Članak

RASTANAK S MIRKOM KNEŽEVIĆEM IZ CIGLENIKA

 U petak, 6. veljače 2009. godine, u obiteljskoj kući u Cigleniku je umro Mirko Knežević rodom iz Gornje Doline. Pod kraj ratne 12992. godine je istjeran iz rodnog sela a svoje imanje uspio zamjeniti ovim u  Cigleniku – Požeškom.
Sprovodni obred je vodio kutjevački župnik ispred kapelice u koju je Mirko uložio dosta truda i ljubavi.
Na zamolbu  obitelji pokojnog Mirka,  u ime svih Dolinaca  i  velikog broja nazočnih,  Milorad Oršulić – Mican se je oprostio od dragog pokojinika slijedećim riječima:

Draga ožalošćena obitelji pokojnog Mirka,
Dragi Dolinci,
Tužni zbore!

Teška, ali časna dužnost mi je pripala da se oprostim od našeg dragog Mirka.

Odakle početi čitati  bogatu i debelu knjigu njegovog života koja je u petak, 6. veljače 2009. godine, rano zatvorena, nakon 76 godina života?

Počela se pisati  8. srpnja 1933. godine u Gornjoj Dolini, selu uz rijeku Savu desetak kilometara nizvodno od Bosanske Gradiške.

Rođen je od oca Peje i majke Pave. Osim njega roditelji su imali i  kćerku Anku i Mandu koja je dvije godine prije Mirka rođena, dakle 1931. godine. Oženio se Mandom kćerkom Pavla i Kaje Vidić , a Bog ih je obdario s petoro djece: sinovima  Zvonkom i Ilijom,  te kćerkama Boricom , Svjetlanom i Ljubicom.

SAMO MJESEC DANA PRIJE SMRTI MIRKO I MANDA SU PROSLAVILI ZLATNI PIR

Godine  1976. prva tragedija u obitelji.  Sin Ilija je tragično preminuo  u Austriji. Shvatio je to kao volju Božju pa je nastavio,  čvrstim koracima ići dalje.

POGREBNI OBRED JE PREDVODI vlc. MATO RUKAVINA, KUTJEVACKI ZUPNIK

Mirko je svim Dolincima pa i šire od dolinskog kraja – s onu stranu Save, Mature, Brzaje i Osorne poznat kao radišan čovjek koji je predano  obavljao zidarsko-tesarske poslove.
Koliko je samo obiteljskih kuća napravio i drugih pomoćnih  gospodarskih objekata? Njegove vrijedne ruke su utkale brojne cigle u župnu crkvu i župni ured u Dolini, Domu za mladež u Gornjoj Dolini , Ambulanti i telefonskoj centrali u Gornjoj Dolini, pomoćnim prostorijama i  svlačionicama za Nogometni klub… Bio je na čelu brojnih akcija na dolinskim prostorima.

Život ga nije mazio. Čak što više, životne oluje su ga nosile u Njemačku i u Austriju – “trbuhom za kruhom”, ali se uvijek vraćao u svoju Dolinu.

Volio je sve što je  bilo dolinsko: Nogometni klub „Jedinstvo“, Kulturno-umjetničko društvo „Ivan Goran Kovačić“ … volio je Hrvatsku i kada nije živio u njoj.

Zbog ljubavi prema Hrvatskom imenu i  hrvatskoj riječi, hrvatskoj pjesmi,  robijao je u banjalučkoj crnoj kući i bosanskogradiškim zatvorima,  ali se je uvijek iz tih kazamata vraćao uzdignutog čela. Ponosan.

Dragi Mirko!

Hrvatski narod, ne samo dolinskog kraja, nego cijele općine Bosanska Gradiška na prvim višestranačkim izborima 1991. godine  ispred Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine , čiji si bio član, izabrao te je za odbornika Skupštine općine Bosanska Gradiška ispred sela Gornje Doline, Novoga Sela, Donje Doline, Mačkovca, Bok Jankovca i Kozinaca.

Ostale su mi u sjećanju riječi, a u  našim  dolinskim novinama „Suzi dolinskoj“ zapisano što si   kazao:

„ Mi Dolinci, ne samo na području Bosanske Gradiške pa i na širem području  Banjaluke, od svih Hrvata smo bili  najviše obespravljeni, jer smo ostali crni u srpsko komunističkim očima  za vrijeme  i poslije II. svjetskog rata. To se ispoljavalo kroz zapošljavanje naše mladeži, školstvu, dogradnju stare župne crkve, razne dozvole za otvaranje trgovini i drugih zanatskih radnji … naprosto nigdje nismo imali mjesto. I eto, kada smo  mislili  da smo    skinuli  s glave srpsko-komunističku oglavinu , i mislili da će nam demokratske promjene  donijeti pravdu i slobodu, što su i trebale donijeti,   –  one su nam donijele rat…“.

 I tako, 8. prosinca  1992. godine, na blagdan Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije,  morao si  okrenuti novu stranicu  svoga života. Izgnan si – istjeran  iz svoje rodne Doline. Svi mi  koji smo tu istu sudbinu doživjeli možemo te razumjeti. U Hrvatsku, kod mjesta Dragalić si prešao sa suprugom Mandom  i kćerkom Svjetlanom.
/Sin Zvonko s obitelji je  1991. godine  je otišao u Austriju/.

U NEPOSREDNOJ BLIZINI KAPELICE KOJU JE IZGRADIO SVOJIM RUKAMA, SAHRANIT CE SE MIRKO

Zamijenio  si kuću u Cigleniku kod Požege, selu za koje nikada nisu čuo da postoji. O tome stoji zapisano što si kazao: „ …Zatekli smo ga bez ikakvih kršćanskih obilježja  i trebalo je učiniti nešto da to  mjesto ne bude  više kao što je bilo  zadnjih pedeset godina”.  Našem  župniku, msgr. Kazimiru, kada nas je pohodio prve korizmene nedjelje 1995. godine, obećali smo – da se neće sramiti za nas ni ovdje, gdje nas je  nevolja  dotjerala.

Prvo smo na raskrižju putova postavili križ. A zatim smo pristupili krčenju , proširenju i ograđivanj katoličkog groblja. To  katoličko groblje, tzv. „švabsko“ bilo je zapušteno – ovo ovdje, ..

Vodio si  aktivnosti i na aktiviranju duhovnog života koji je bio  zapušten, ili bolje rečeno kojeg uopće nije bilo. Već  1996. godine je tvojom zaslugom  udaren temelj za ovu  grobljansku kapelicu, a o svetom Ivi  iduće, 1997. godine je izgrađena i  posvećena.

Doista si provodio u djelo riječi: „Cvjetajmo gdje smo zasijani“, a to je bio naslov  tvoga itervjua za 3. broj „Suze dolinske“  objavljen 1996. godine. Dočekao si da iz tiska iziđe dvadesetpeti – jubilarni broj,  koji je  izašao o Božiću prošle godine.

NAJTUZNIJI TRENUTAK

Dragi Mirko!

Umjesto hrvatskog barjaka, koji bi trebao resiti tvoj mrtvački kovčeg, jer je tvoja ljubav prema svemu što je hrvatsko velika i sveta, ja ti u ime ovoga tužnog zbora kažem: NEKA TI JE LAKA HRVATSKA GRUDA U KOJOJ ĆEŠ POČIVATI DO USRSNUĆA MRTVIH KADA ĆEMO SE SASTATI U NEBESKOJ SLAVI.

 Tako smo tog  zimskog  ali  sunčanog dana na vječni počinak ispratili  još jedno veliko ime  koje je u dolinskoj  povijesti upisano zlatnim slovima.

 

0