Članak

By Loyzo i Suza

Mnogi čitatelji ne znaju  da se iza pseudonima By Loyzo krije ime i prezime Alojza Cindrić iz Rešetara, koji je svoj nemjerljivi doprinos dao i još daje za godišnjak “Suza dolinska”. Naime, od prvog pa do ovoga 26-tog broja on je unosio tekstove u računala, obrađivao ih kao i slike, “prelamao” i dostavljao u tiskaru, a sve to  po onoj staroj ” . . .  za novce ne pitaj”.
I prije  “Suze” Baj Lojzo je prjateljevao s Dolincima a vežu ga i rodbinske veze, jer je njegova sestra Đurđica udana za Branislava Oršulića

To je razlog da u ovoj rubrici on više progovori o sebi, svojoj obitelji i svom bogatom radu.
SUZA DOLINSKA: Gospodine Alojzije, molimo Vas da se za čitatelje Suze dolinske predstavite.
AC: U kratkim crtama – već u uvodnoj riječi ovom razgovoru puno ste rekli o meni. Rođen sam i živim u Rešetarima, evo već  . . . godina. Osnovnu školu završio sam u Rešetarima, a srednju prema ondašnjem sustavu obrazovanja dvije godine u Novoj Gradiški (ŠUP) i dvije godine grafičke škole u Osijeku. Odmah po završetku školovanja zaposlio sam se u tiskari „Gembarovski“ u Novoj Gradiški u kojoj radim sve do 1991. godine kada odlazim u Domovinski rat. Nakon njegova završetka  još sam se kratko vrijeme vratio na svoje radno mjesto, no ubrzo se mijenja moje zdravstveno stanje i nakon nekoliko godina bolovanja odlazim u mirovinu.
SUZA DOLINSKA: Školu ste završili u Osijeku i dobili zvanje grafičar  – strojoslagar (danas, odnosno od promjene tehnologije i pojave kompjutera to se zove „priprema za tisak“)  i s njim ste radili u tiskari “Gembarovski” u Novoj Gradiški. No, osim ljubavi prema svome zvanju, jer i nakon odlaska u mirovinu Vi ne radite samo za “Suzu” nego ste  za tisak pripremili brojne knjige Vašeg  književnog kluba, kataloge za izložbe i drugo. Recite nam nešto i o toj aktivnosti.
AC: Pripema za tisak mi je sada više hobi. Veza sa strukom. Stanje zdravlja mi ne dozvoljava da radim onoliko koliko bih trebao i želio. Moj posao je posebno, bar meni, postao posebno zanimljiv od pojave kompjutera i programa za obradu teksta i slike. U odnosu na prijašnju tehnologiju „visokog tiska“ koja je gotovo u potpunosti izumrla, današnja tehnologija čovjeku uistinu pruža neslućene mogućnosti da se kreativno izrazi u okviru struke. Kao član domicilnog rešetaračkog Književno-likovnog društva „Rešetari“ s vremena na vrijeme i za njih pripremim poneku manje opsežnu i manje zahtjevnu publikaciju. Isto tako, ponekad, kada je potrebno i za izložbe svoji radova mogu uraditi pripremu za tisak nekog kataloga.
SUZA DOLINSKA: Kroz Vaše prste su prošle stotine kilograma najfinije gline  od koje ste izrađivali različite skulpture. Recite nam kada i kako je počelo, što ste sve oblikovali i koji motivi su vam najdraži? Koliko ste do sada imali izložbi i gdje? Koje su vaše želje i planovi?
AC: Od najranije mladosti imao sam sklonost kreativnom – likovnom izražavanju. Sve je počelo sa crtežima olovkom, nastavilo se istraživanjem slikarskih tehnika i pokušajem njihovog savladavanja. No kao autodidaktu, u počecima bez neophodne literature, to nije bilo nimalo lako niti jednostavno.  I sada se iz radoznalosti, radi „igre“, istraživanja mogućnosti koje pružaju slikarske tehnike nima rado vraćam. Jer tijekom Domovinskog rata, na samom njegovom početku, otkrio sam kiparstvo, tj. glinu kao sredstvo izražavanja kojim mogu bolje i kvalitetnije iznijeti svoje osobne doživljaje svijeta oko sebe i neka svoja intimna promišljanja o njemu.
Otkrivanje gline dogodilo se slučajno ili „slučajno“ – ne znam. Ali u tim uvjetima 1991. blato je bilo svuda oko nas. Zemlja. Naša zemlja. Hrvatska. Slavonska. Zaustaviti vrijeme, zabilježiti likove, lica ljudi. Ljudi kojih možda već sutra neće biti. Zabilježiti patnju na njihovim licima. Užas koji ih okružuje a tako je jasno ispisan na ljudskim licima. Ciklus „Glave“. Kasnije sam otvorio i neke nove cikluse: „Šokački memento“ – gdje obrađujem folklorno-narativne teme, slijedi sakralni ciklus (ime govori samo za sebe), a kasnije i neki drugi ciklusi (kad ste me dirnuli u „žicu“). I tako, od mnoštva radova mogli su se izabrati i najkvalitetniji radovi koje sam uz dvije kolegice slikarice izlagao na nekoliko samostalnih izložbi, a kao član Društva i na više skupnih izložbi.
SUZA DOLINSKA: Vaša ljubav i prema slikarstvu je također velika. Jedna od Vaših slika nalazi se i u Biskupijskom ordinarijatu u Banjaluci. To je slika dolinske crkve, rađena tehnikom ulje na platnu, a poklonjena  dr. Franji Komarici banjalučkom biskupu prilikom predstavljanja knjige “Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti” koju ste Vi također pripremili za tisak.
Druga Vaša slika  okučanska crkva, je poklonjena patru Robertu Mattniev, direktoru Eurochildren u Antwerpenu u Belgiji. Recite nam i o toj svojoj ljubavi.
AC: Da, puno se toga čovjeku dogodi u životu, tako da na neke stvari gotovo i zaboravi. Lijepo je kad to drugi pamte i kad čovjeka podsjete na njegov rad. Izuzetna mi je čast bila načiniti obadva rada za tako ugledne ljude. Nadam se da su se radovi i njima svidjeli. Posebno sam bio dirnut susretom sa biskupom Komaricom.
SUZA DOLINSKA: Recite nam nešto o “Suzi”, zbog koje mnoge noći niste spavali, naročito prvih godina njenog izlazka, kada još tehnika nije bila usavršena kao ova sada. Što bi ona kao tiskovina za nas Dolince trebala značiti?
AC: E „Suza“.  Čudan je život. I Gospodin uvijek nađe načina. Tako je spojio i nas dvojicu – urednika „Suze“ i mene, još na samim počecima njenog izlaženja. A tehnologija nesavršena. „Pucaju“ Windowsi. Ruši se Ventura. Sve iz početka. Radni prostor skučen, negrijan. Ali „Suza“ mora u tisak. Račun: „Ako imadneš i kad i koliko imadneš“.  „Suza“ je iznad toga. I sada. Tehnologija je puno bolja, prostor kvalitetniji, OS stabilniji, novi programi. Tako i ovaj broj po prvi puta radim u novom programu kojeg još uvijek učim – zato ne zamjerite. Danas „Suza“ izlazi kao godišnjak ali zato sadžajnija, bogatija fotografijama – rječju: puno bolja. Ljudi su je prepoznali i uključili se u njeno izdavanje šaljući priloge, obavijesti . . . – informacije. Jer „Suza“ je informacija. Za Dolince. Ali i za sve druge. Neznam postoji li za još neki kraj iz kojeg su ljudi morali otići (istjerani) takva vrsta informacija. Ili svako za sebe „od ve do ve“  u nekoj prigodi čuje ponešto o ljudima iz svoga kraja. O obitelji. Doduše, danas je tu i Internet, ali mnogi kažu – ništa do tiskanog medija koji uzmeš u ruke, osjetiš, miriši. Pročitaš malo, pa odložiš dok obrišeš suze, dok se odmoriš pa ponovo nastaviš. Da je, a ima onih koji imaju sve brojeve, da ih je, dakle sve skupiti i ponovo prolistati – to je život dolinaca. To su DOLINCI. U svojoj Dolini – „ma gdje bili“.
SUZA DOLINSKA: Koja je Vaša poruka Dolincima.
AC: Zbog izrečenog u prethodnom pitanju mislim da je Uredništvo „Suze“ ustrajavanjem u njenom izdavanju uistinu učinilo (i čini) veliku stvar za sve mještane dolinskog kraja. Moje mjesto ima 2-3 tisuće stanovnika i već toliko dugo u njemu živim a mnoge ljude i ne poznam. „Suza“ je više od informacije za sve ljude dolinskog kraja, ona ih okuplja, zbližava, upoznaje. Možda je to dovoljan razloga da se s Uredništvom surađuje u smislu dostavljanja informacija, obavijesti, pisanja tekstova.  Jer tako ostajete DOLINCI.

0