Članak

GRIJEH U MISLIMA

Slušatelj Rajku Bundalu postavio slijedeće pitanje: “Ja bih te molio da mi nekako pomogneš pojasniti jednu izreku: «Tko sagriješi u mislima, sagriješio je u srcu.» Ja sam, na žalost, u situaciji da u uredu ili negdje vani, kad se gledaju razni neprimjereni časopisi, pa se komentiraju nekakvi erotski filmovi, pa se gleda za kolegicom i tako… I to mi je često na pameti. I nekako osjećam da nisam u stanju obrazložiti tu izreku koju sam maloprije spomenuo, a koja je zaista prikladna u tim momentima”.

Rajko odgovara: Nitko bolje ne poznaje istinu od Isusa, jer je On Istina. On je Božji Sin i On je istiniti čovjek. I s Božje i s ljudske strane savršeno poznaje istinu čovječjega srca. On je, zaista, Istina. On kaže svojim učenicima: «Čuli ste da je rečeno starima: ‘Ne čini preljuba!’ A ja vam kažem da je svaki, koji s požudom pogleda ženu, već – u svom srcu – s njom učinio preljub. Ako te tvoje desno oko navodi na grijeh, iščupaj ga i baci od sebe, jer je bolje da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao.» (Mt 5,27-29)

Preljub je duhovna stvarnost prije svega. Nije on ono što tijela u grijehu čine, nego ono što čini srce koje udovima zapovijeda što da čine. Mnogi brakovi su izgubili Božji blagoslov i trpe razne strahote zato što je jedno ili oboje u svome srcu, misleći da to nitko ne vidi, učinilo preljub. Dajući se drugome, napustili su brak. I brak je osiromašio. A kada se vrate u svoju obitelj, s njima se vraća i njihov zao nadahnitelj kojega su prihvatili i u čije su ropstvo upali, te im ne da mira dok ne uništi sve što im je sveta Ljubav stvorila i dala.

Svaki se preljub vidi na duši. Nije više čista ni vesela, nego je tamna i okružena zlim mislima. Nije više slobodna, nego je stisnuta kao ptica u krletki. Uzalud se poziva na tjelesnu uzdržljivost onaj čije je srce u nevjeri. Jer ne može se srce dvojici (ili dvjema)dati. «Nitko ne može služiti dvojici gospodara.» (Mt 6,24) Upravo ono čime se ljudi tako često i nametljivo hvale da nisu učinili, potajno čine. Opravdavaju se; hvalisanjem žele prikriti svoj grijeh. Zaista, «nema ništa sakriveno što neće trebati da se očituje; ništa tajno što sigurno neće trebati da se sazna i na javu iziđe.» (Lk 8,17)

Čim si se dao u nezakoniti zagrljaj, nema te više u zakonitom. Krv Kristova koja je u zakonitu braku, u sakramentu Svete Ženidbe, ne dopušta ti da se s grijehom vratiš u zagrljaj za koji je On život položio. Tvoja druga bračna osoba, njegovim darom, prepoznaje tamu grijeha u tebi i, dok se ne raskaješ, ne možeš u Kristov zagrljaj jer je sveti bračni zagrljaj – Kristov zagrljaj. S. druge strane, ni bludni duh, što ti je u srcu, ne dopušta ti da se približiš Kristu u zakoniti zagrljaj, jer bi te pred Kristom moglo zahvatiti raskajanje, a time bi te izgubio. U Bogu smo sposobni ljubiti i darivati se bez pridržaja. Svako izbjegavanje svjedoči o preljubu. Impotencija i frigidnost otkrivaju preljubnika. Vražjom silom u njemu nastaje ona nemogućnost da više ostane u ikakvoj blizini i zajedništvu te ona tvrdoglava želja za hitnom rastavom braka. U Đavlovoj žurbi da brak razvede, slijepi grešnik ne vidi plač djece niti sluša sveti savjet, jer unutarnjeg glasa savjesti više nema (Bog ne progovara iz nečista srca). A u srcu onoga što je sačuvao bračnu čistoću i vjernosti, očituje se Krist; njegova sveta želja da se brak spasi i grešniku oprosti.

Mnogi brakovi nemaju pojma zašto tako nesretno i bijedno žive, zašto im zlo tamom pritišće svaki dan. Grijehom zloduh stječe vlast nad grešnikom i razornom mu šapom uništava sve najmilije. A najveća dragocjenost koju čovjek ima, jest brak; tajna iz koje je potekao i iz koje mu potječu buduća njegova pokoljenja, tajna u kojoj mu je u ovome životu najbliže prišao Bog Stvoritelj.

Jedno jutro, prije nekoliko godina, probudio sam se prilično rano. Kazalište probe počinju tek u deset sati, pa mi je ostalo puno vremena da blago uđem u dan i iskreni susret s Bogom. Smireno sam čitao Sveto pismo. Razmatrao čitanja i nešto pisao, a onda opet molitvom htio iskazati ljubav Gospodinu. Tako, u Bogu preobražen, ozaren blaženstvom njegove ljubavi, pošao sam na posao. Molitvom mi se duša uzdigla u rajske ljepote i srce lebdjelo visoko iznad moga kraja. Blago sunce naročite ljepote kao da je radi mene stajalo cijelim putom od Velike Gorice prema Zagrebu.

U tako blaženu stanju, ušao sam u autobus. Moj smiješak je prekrio čitavi svijet, svako i najmanje stvorenje što sam ga mogao opaziti. U svim očima, što bi me pogledale, vidio sam odsjaj moje radosti. U autobusu je bilo malo ljudi. Šutjeli su duboko u svojim mislima.

Krajičkom oka, zapeh za ženu na srednjim vratima, malo modernije, privlačnije obučenu. Brzo okrenuh glavu, da me ne zaskoči požuda. Prvi sam nalet znatiželje nekako uspio zatomiti. Međutim, napasni duh ne odustaje. Opet budi pažnju; slično muhi koju otjeraš, kratkim krugom opet natrag slijeće.

Bio je to duh na djelu. No, ponašamo se kao da ga nema. Obuzeše me ovakve misli: «A zašto bih se ja svoje sestre sramio? Zašto bih se ja nje bojao? Nju je stvorio isti Bog, kao i mene! Za mene, vjernika, ona nije nečija tuđa žena, nego moja sestra! Gledat ću je kao sestru, kao djelo iste ruke koja je mene stvarala. Gledajući to djelo svoga Oca, divljenjem ću Njega slaviti.»

Logika se činila prihvatljivom i ja sam joj popustio. A kad sam se nagledao, pomislih: «Vidiš! Kako imam vlast nad sobom i grijeh mi ništa ne može. Od danas, drugim očima gledam ženu!» Još sam zahvalio Bogu na takvoj slobodi i tobože velikoj spoznaji. Podnapuhana srca okružim pogledom po cijelom autobusu. Kad, pažnju mi poče privlačiti jedna po jedna žena. Svaka divna. Svaka djelo moga Stvoritelja. Svaku, «na nov način», s užitkom gledam. Ali, da to ne bi prešlo u grijeh, mislim ja, okrenuh se naprijed i potonuh u vrlo pobožne misli, u neku vrašku teologiju što je odmah budila želju da se svakome priopći. Tako, sve svjesniji sebe, a sve manje svjestan Boga – iako to tada nisam opazio, najedanput – nestade u meni one radosti. Ne samo da je nestade, nego me iznutra poče zahvaćati ledena tama. Srce mi u nemir pade. Sve dublja i dublja tjeskoba me poče razarati, kao kad bi kap tinte kapnula u čašu bistre vode pa se ledeno plavilo podmuklo rasprostiralo sve šire i dublje. Zahvati me sasvim. Tako velika stiska okova mi grudi, da sam se počeo gušiti od bola. Jedva sam disao. Činilo se, kao da mi je betonska ploča na prsima. A iznenadni vihor zbrkanih misli pretvarao me u čovjeka sužena uma koji je tako brzo zaboravio divnoga Boga da Ga usred zla nije znao ni zazvati.

Zatečen tim unutarnjim uraganom, sasvim zaboravih onu ženu do koje me je Božje blaženstvo pratilo. Zavapih na način čovjeka uvijek Bogu vjerna, ali ne ponizno već kruto: «Dragi Bože, što je ovo sad? Najedanput, iza onakve ljepote, zašto me ispuni ovakav mrak? Iz ‘čista mira’.» Ali Bog se srcu ne oglasi.

Onako prazan, stadoh umovati: «Ma što se to moglo dogoditi?» I, naravno, na pitanja što se ne obraćaju Bogu, Sotona dođe dati odgovor. Sugerira on, a meni se čini kao da su to moje mudre dosjetke. Pratim i nerazborito prihvaćam takve misli, da bih na kraju izmudrovao optužbu drugoga za svoj grijeh. I pojavi se veliki zaključak: «Pa da, to moja žena među svojim kolegicama ogovara muževe, pa sam i ja svoje dobio. Njezina mi riječ legla na dušu.»

Eto, duh tužitelj, Sotona, usred moga srca, a da toga uopće nisam bio svjestan. Nije mu bilo dosta što mi je oči naveo na blud da me ovako upropasti, nego je pošao i sve moje razoriti.

Kao smrtonosni bodež, zario se među nas. I počeh u srcu prebrajati sva naša zla prije obraćenja, prisjećati se ružnih priča iz njezina ureda. Na očaj, što su ga probudila sjećanja, još se i gorčina smjestila u me. Grijeh na grijeh – zlo na zlo. Mudrovao sam, ali me ta mudrost nije oslobodila.

Na sve te cigle u želucu, nedostajao je još samo mort oholosti da se zid mojih grijeha trajno stvrdne. Pobrinuo se Nečastivi i za to. Ne samo što sam u misli bludno sagriješio, ne samo što sam optužio ženu, nego se još predajem odvratnoj duhovnoj oholosti. Onako – odozgo! – pobožno zaključih; «Dobro, ja joj, Bože, opraštam. Oprosti joj i Ti.» Rekoh to, ne bih li sebi olakšao, međutim, moj mrak se širio sad već u beskraj. Do beznađa. Na sve te moje lijepe pobožne misli, ne primih blagoslov. Očajan, pomislih: «Bože, da nisam ja što zgriješio kada mi se to dogodilo?» Tek tada sinu svjetlost u meni i postade mi jasno, da se sve ovo zlo rodilo iz gledanja one žene. U onaj čas raj je napustio moju dušu, a pakao stao graditi svoje temelje. Gorko raskajan, zamolih oproštenje i Bog mi oprosti, te, u čas, opet u me siđe sveta radost. Zar da, radi jednoga takvoga pogleda izgubim nebo u sebi što mi ga Bog daje?! Ne, nikada više! Nek’ sestra bude sestra po čistoći Božjega Duha u nama, a ne po zavodljivosti smrtnoga tijela.

Čim dođoh u kazalište, nazvah svoju ženu i ispričah joj sve, moleći je za oproštenje što sam je pred Bogom onako ružno oklevetao. A ona će mi: «Nismo uopće danas komentirale muževe. Ali je i mene nešto najedanput stalo gušiti; jedva sam disala. Mislila sam da je to od promjene tlaka i oblaka koji se navlače. Kakvo je vrijeme vani?» Njezina se, naime, radna prostorija nalazila u središtu zgrade, bez vanjskih prozora, pa nije ni znala da je sunčan dan. «Kad je to bilo?» – upitah. «Pa prije dvadesetak minuta.» – reče. Upravo u vrijeme kad sam o njoj zlo mislio. Moje zle misli su je satirale i ona se nije požalila Bogu na mene, jer ne bijaše u grijehu. Strpljivo je podnosila muku. Nije bilo kako sam ja, grešnik, mislio. Zaista, «usta govore čega je srce prepuno!» (Mt 12,34)

Koje li se tajne po križu otkrivaju, zato neka je blagoslovljeno svako naše trpljenje što nas k Bogu vraća!

Nakon ove stranice u knjizi, upitah jutros na Svetoj Misi Gospodina jesam li možda u ovome tekstu kakav grijeh učinio? A On mi istog časa reče: «Jesi. Nisi ništa progovorio o mome milosrđu:»

Istina je. Učinio sam grijeh propusta. Dužan sam hvaliti našega Spasitelja pred svim pukom njegovim. Od one nepodnosive tame i stiske srca u koju sam grijehom upao, ničim se ne bih sam izbavio da mi se Gospodin nije opet smilovao i primio moje raskajanje. Da se Gospodin nije smilovao, stanje bi ono potrajalo danima i godinama i ja bih bio jedan od siromaha u psihijatrijskoj kartoteci što uzalud se spasenju nada od ljudskoga boga koji nije Bog. Zato, svim srcem kličem: Bogu hvala! Aleluja! Slavljen i hvaljen budi, moj Isuse!

 Rajko Bundalo

 

0