Članak

KROZ KUŠNJE ŽIVOTA RASTE VJERA I POUZDANJE U BOGA

KROZ KUŠNJE ŽIVOTA RASTE VJERA I POUZDANJE U BOGA

KROZ KUŠNJE ŽIVOTA RASTE VJERA I POUZDANJE U BOGA

MOLITVA: «Gospode, Bože naš, mi te molimo i prosimo, o Presveti, daruj nam dar čistog srca i pobožan razum i poštene nakane i nepristran sud i bogobojazno vladanje i savršeno poznavanje Tvojih zapovijedi i zdravlje tijela i smirenost duše i miran život i istinitu vjeru i živu nadu i iskrenu ljubav i pravu velikodušnost i neograničenu strpljivost i prosvjetljenju istinu, kako bismo svagda i u svemu, neovisno od ikoga obilovali svakim dobrim djelom kako bi u svakoj duši rasli Tvoji darovi u Kristu. Jer Tebi dolikuje sva slava i čast! Amen»
Bog kušnjama provjerava našu vjeru, pouzdanje i ljubav! Kušnje su provjera naše ukorjenjenosti u Bogu; u Božjoj volji. Na Boga se trebamo oslanjati u VJERI. Bog ne pristaje na to da se više oslanjamo na naša djela, osjećaje i iskustva. Kušnja mi otkriva na to što se oslanjam u životu više nego na BOGA. Otkrivaju mi moje idole, moje «štapove sigurnosti», moje tajne i javne «ljubavi». Bog želi da Mu vjerujemo bespogovorno, a i da Ga volimo ili ljubimo više od svega!
Bog nam ne želi dolaziti nepozvan. On je LJUBAV i želi da od nas bude IŠČEKIVAN, željen. Naša kršćanska vjera je vjera iščekivanja. Boga nikada ne očekujemo dovoljno. Zato to očekivanje, ta želja da nam dođe, treba u nama rasti.
Starozavjetni vjernik izražava tu čežnju za Bogom u psalmu 42 ovako: «Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za Tobom. ŽEDNA mi je duša BOGA, BOGA živoga: o kada ću doći i lice Božje gledati?»
Prve generacije kršćana u ona vremena progona i mučeništva su vapile iz svega srca: MARANATHA! Što znači: Dođi, Gospodine Isuse! Uspostavi svoj mir i red u nama i među nama i u ovom nama tako nepovoljnom vremenu!
Nije li ovo naše vrijeme, ovo stanje našega hrvatskog naroda danas prožeto tom željom za dolaskom Gospodnjim?! Zlo svih vrsta i boja nas je umrežilo. Molimo Krv Jaganjca Božjega, pogotovo u trenutku PRETVORBE pri našim sv. Misama: Pokidaj u nama i među nama, Krvi Kristova, sve veze sa ZLOM i ZLIM!
Bog nam sve više treba da bismo izišli na kraj sa svim današnjim poteškoćama i nevoljama. Često su to moralni problemi, možda grijesi i navike u koje stalno i opetovano upadamo, ili su to možda obiteljski problemi, brakovi koji se raspadaju, pobunjena djeca i mladi koji uporno žele ići «širokim putom», iako smo im rekli da taj put završava u propasti! Zaista mnogi problemi nadilaze naše sile i pamet. Zbog toga padamo sve više u ravnodušnost, depresiju i relativizam. Iz toga stanja se najčešće u nama rađa vapaj Isusu: – Dođi i spasi nas! Probudi se, Gospodine, jer propadosmo!
Sve to može postati u nama šansa i poziv našoj vjeri, da poraste i da se produbi ili očeliči. Kušnje u nama mogu probuditi GLAD za Bogom.
Uskrsli Krist nam stalno dolazi u Crkvi i po Crkvi. Dolazi «otajstveno», to jest, stvarno, ali za naše oči nevidljivo. Da bi Ga se «vidjelo» treba imati «oči vjere». Mnogi Ga u «otajstvima» Crkve više ne traže. Ako Ga traže, traže Ga tamo gdje On više nije. Tako u čovjeku današnjega vremena sve više rastu «požuda očiju», «požuda tijela» i «oholost života». Na tim otrovnim izvorima ljudi «piju otrovano piće» i «jedu i srču otrovano jelo». Sve se više živi kao da Boga i nema! U mnogima umire «strah Gospodnji» i iščezava stid pred ljudima. Dapače, mnogi se takvim životom hvale. Taj i takav život nazivaju modernim, naprednim i suvremenim i sl.
Bog nastoji svratiti pozornost na sebe, kroz prirodne katastrofe, bolesti uvijek nove i drugačije ili epidemije koje su često namjerno prouzročene od «centara moći», koje žele čovječanstvom «bogovati»!
Kada se epidemije prošire proizvode lijekove i nude ih tržištu. Na njima zgrću milijarde dolara, a onda tim novcem izazivaju još veća i nova zla za čovječanstvo. Tako sve više izazivaju Stvoritelja koji je taj svijet stvorio i ne želi ga pripustiti «silama zla» na milost i nemilost!
Danas nam trebaju istinski proroci, svetačke duše koji će ljudima otvarati oči i tako pripremati ljude na konačni dolazak Gospodnji. Trebamo u sebi razvijati «eshatološke oči» s kojima ćemo sve više biti zagledani u zbilje ili istine naše osobne i zajedničke sudbine. Znamo to su prijelaz iz ovoga dijela života u onaj vječni dio života, susret s Kristom «sucem živih i mrtvih, čistilište i nebo, a onda i pakao. Za sve predstoji paruzija ili drugi Kristov dolazak. Naša je konačna nada položena u uskrsnuće našega Gospodina Isusa Krista. Naš Gospodin i kada «spava», djeluje. Kad Ga «budimo» i zazivamo, dolazi… Njegovo je obećanje: – Ja sam s vama do svršetka svijeta, a pogotovo iza toga!
Evo nekih biblijskih osoba koje su Boga čekale, za Njim čeznule i kojemu su bile posve poslušne.
Bio je to jedan Abraham. Bog ga je iskorijenio iz njegovog poganskog zavičaja. Zapovijedi mu: – Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog u krajeve koje ću ti pokazati…» (Post 12,1). Abraham sluša. Izlazi i putuje prema obećanim krajevima. Pri tomu se sve više oslanja na svojeg nevidljivog Prijatelja, Boga. Abraham osluškuje u dubinama svojega srca Božje želje i upute.
Abrahamov Bog je Bog obećanja i blagoslova. Tako da Abrahamu obećava zemlju, potomstvo, i to vrlo brojno, i blagoslov. Abraham o novoj zemlji ne zna još ništa. On, ljudski gledano, nema šanse imati potomka, a kamoli «silno potomstvo». On i žena su ostarjeli. A onda, kako on može biti blagoslovljen čovjek bez svoje domovine i svojega potomstva? On je čovjek bez budućnosti. A sva su obećanja smještena u ono «SUTRA»…
Abraham vjeruje u NADU protiv svake nade! Ljudski mu razum govori da su Božja obećanja čiste tlapnje!
Abraham sluša svoga Boga i vjeruje Mu. Ne zna kako će Bog ispuniti svoja obećanja, ali Mu vjeruje. Njegova se vjera ne oslanja na ljudske moći i spoznaje, već na moć i vjernost Stvoritelja. Sve više spoznaje da je njegov Bog Bog nemogućih i nevjerojatnih stvari.
Abraham nema potomka, dobit će ga kad se to više nikako nije moglo dogoditi!
Dolazi u zemlju obećanja u kojoj je pridošlica. Njemu je obećana ali nije njegova!
I kada je dobio sina Izaka, Bog sada od njega traži nevjerojatnu žrtvu. Stavlja ga na kušnju iznad svake moguće kušnje. Bog traži da mu žrtvuje sina. Za Abrahama budućnost počiva na sinu jedincu. Budućnost i s tim potomstvo počiva na sinu Izaku…
Bog traži od Abrahama da se odrekne svake sigurnosti, pa i one koja počiva na sinu Izaku. Bog želi biti i ostati jedina Abrahamova sigurnost. Bog želi da Abrahamovo povjerenje u Sebe podigne do vrhunca. Abraham raste na putu vjere. Sve se više odlučuje za Boga i za ono što Bog želi, hoće i traži. Abraham u Bogu vidi i otkriva svoju budućnost, svoj život i sigurnost. u Bogu vidi i otkriva svoju budućnost, svoj život i sigurnost. Tako će postati ocem vjere mnogim narodima. Abraham je izrastao u orijaša vjere. Srce biblijske vjere je POSLUŠNOST Bogu.
Osamnaest stoljeća poslije će se na Golgoti u muci i smrti Bogočovjeka Isusa Krista objaviti savršena poslušnost Bogu i posvemašnja ukorjenjenost u Bogu. Tako Isus Krist kao novi Adam stavlja poslušnost Bogu, svojem Ocu, u srce Božje OBJAVE, i u srce svake kršćanske vjere!
«Otac laži» kao što je to uspio s prvim Adamom, će poslušnost Bogu i u životu Isusovu i njegovih učenika staviti u pitanje! I danas Crkva mora neprestano propitivati sebe i svoj odnos prema Kristu kroz POSLUŠNOST!

KUŠNJA VJERE U ŽIVOTU BLAŽENE DJEVICE MARIJE

Već na početku građanske godine Crkva stavlja svojim vjernicima MARIJU BOGORODICU kao «onu koja je napredovala na putu vjere.» (LG 58)
U Blažena Djevica Mariji se sve više očituje Božji blagoslov, a kojega je Elizabeta naslutila i izrekla: «Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!» (Lk 1,45).
Blažena Djevica Marija postaje najpotpuniji uzor našoj vjeri. Ona korača pred nama na «putu vjere». Blizu je nama. Ona prethodi, pokazuje i zagovara… Velika je po darovima kojima ju je Bog obdario. To su Njezine povlastice na kojima je Bogu ostala uvijek zahvalna. No, Bl. Dj. Marija je Crkvi i nama put do Krista!
Prošla je vrlo zahtjevan put vjere. Prolazila je kroz preteške kušnje. Ostala je unatoč svemu u vjeri ukorijenjena u Bogu. Poslušna Bogu posve i do kraja. Njezin je život pun onoga: – Neka mi bude, Bože, kako Ti želiš, voliš i hoćeš. U to je stavila sav «svoj žitak».
Voljeti Bl. Dj.  Mariju jest i poziv slijediti je. Ići Njezinim stopama vjere, jer Ona je ta koja ide pred nama i koja je postala nama uzorom istinske vjere. Bog ju je nama, Crkvi darovao!
I Bl. Dj. Marija je drukčije zamišljala svoj put, svoju svetost i svoju misiju.
Željela je biti DJEVICA, a Bog je zove na materinstvo. To je mrsilo sve njezine planove. I kada na upit sv. Arkanđela odgovara s «NEKA MI BUDE!» nije ni znala na što pristaje. Ali je poslije stalnim svojim DA Bogu, to potvrđivala. Kušnje života ju nisu u tom smele. Bog je režirao Njezin put života. Proći će preteški put vjere.
Ali tako Bog i postupa sa svojim prijateljima. Blaženu Djevicu Mariju su kušnje poput «uragana» pratile i tako oblikovale Njezinu vjeru. Odmah iza prvog svoga DA Bogu, kad joj je naviješteno da će postati Majka Mesijina, pokazalo se da sv. Josip ništa ne zna o tome! Bila je to prva «velika nevolja» ovih dviju osoba. Marija i Josip ne znaju kako se trebaju ponašati!? I puno pate zbog toga! Za Josipa je otkriće Marijine trudnoće postalo izvorom posebne patnje. Marija je opet trpjela radi Josipove zbunjenosti i patnje.
A Bogu nije bilo teško Josipu objasniti o čemu se tu radi! I za Mariju je sve bilo prožeto teškom tamom. No, vjera ne uklanja tamu, dapače, ona ju treba. I vjera Blažene Djevice Marije je bila prožeta tamom. Bila je izložena kušnjama vjere. Ponekad i vrlo teškim!
Takva je kušnja vjere bilo rođenje Gospodina Isusa Krista u Betlehemu. Svaka majka želi roditi svoje dijete na doličnom i pristojnom mjestu i u sređenim ljudskim okolnostima…
Zar to Blažena Djevica Marija nije željela? Ali joj to ipak nije dano! Josip i o tome nije bio upoznat… Upute Božje je inače dobivao u snu. Nije li i u ovom slučaju mogao dobiti uputstvo: – Idi u Betlehem, jer će se DIJETE roditi tamo! Međutim Gospodin Bog odlučuje drugačije. Isus, Njegov ljubljeni Sin će se roditi u uvjetima bez ikakve sigurnosti…
Anđeli se u božićnoj noći očituju pastirima, ali ne i Blaženoj Djevici Mariji!
Ubrzo iza toga slijedi još jedan «zemljotres», a to je Herodov progon… Mnoga pitanja su mogla prolaziti srcem ovih dvaju Božjim siromaha: – Zašto Bog šuti? Zašto ne intervenira u obranu svoga SINA? Zašto se čini da je Bog bespomoćan u odnosu na Herodovu zloću? I zašto je bilo nužno bježati čak u emigraciju, u tuđu i pogansku zemlju, a u kojoj za njih nije bilo nikakva oslonca!
Slijedeća teška kušnja se dogodila prigodom Isusovog ostanka u hramu. O tome Isus nije obavijestio svoje roditelje. Kad su Ga našli u hramu, nisu razumjeli smisao riječi koje im je uputio!- A zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onom što je Oca mojega nebeskoga!
Ali je, kaže sv. Luka Blažena Djevica Marija te riječi, ali i druge «čuvala» u svojem srcu i o njima razmišljala…
Još je u Marijinu životu bilo «oblaka» tame. Zašto joj Isus nije htio ništa pojasniti? Ona, Majka Božja pozvana je učiti smislu i načinu događaja. Gospodin Bog moj nije ništa olakšao, i sve je u Njezinom životu bilo neobično i jako teško!
Marijin DA u Nazaretu, pri Naviještanju, bio je lagan u usporedbi s onim Da pod križem…
Čovjek jake vjere i karaktera, ako to treba, će žrtvovati i samog sebe. Mnogo je teže pristati na patnju osoba koje su nam drage i bliske i koje puno volimo. Blažena Djevica Marija pod križem vlastitog Sina izgovara dvostruki DA Bogu: Neka bude tako Njemu – Raspetom Jaganjcu i Meni! Ako moj Sin treba biti Jaganjac Božji, Patnik, Neka tako, Bože bude! Pristanak u vjeri na ovo je bila najveća moguća ŽRTVA. Taj Njezin pristanak pod križem je Blaženu Djevicu  Mariju učinio Majkom Crkve, Majkom svih nas. Učinio ju je SUOTKUPITELJICOM!
Radost je biti Majka Mesijina, ali je neizrecivo bolno biti i Majka Jaganjca Božjega. Blažena Djevica Marija je zato Crkvi, nama vjernicima i bliza i bliska. Ona je nama Majka, Tješiteljica, Žalosna Gospa. Bog je ljubio Blaženu Djevicu Mariju na poseban način, ali je u Njezinom životu ipak bilo toliko patnje. No Bog baš tako postupa s onima koje ljubi i koji Ga žele voljeti i istinski štovati…
Zato je srce naše vjere POSLUŠNOST BOGU! U molitvi Oče naš molimo: BUDI VOLJA TVOJA KAKO NA NEBU TAKO I ZEMLJI! Ideal je biti Bogu poslušan, kao što su to anđeli i sveci u nebu, i duše u čistilištu. Dva zvanja su na poseban način pozvana biti vršitelji volje Božje. To su svećeničko zvanje i svi krizmanici.
Život Majke Božje bijaše veoma običan i siv. Ali je bio i prožet Njezinim stalnim: NEKA MI, BOŽE, BUDE PO VOLJI TVOJOJ!
U posluhu volji Božjoj Isus i Njegova Majka su bili radikalni. Gospodin je Isus Krist ljubio svoju Majku na neobičan i izuzetan način. Nijedno stvorenje nije zavolio kao Nju, zbog toga što je Ona znala i htjela Bogu predati sve, svu sebe, sav «svoj žitak!» Za sve vršitelje Božje volje, a ponajviše i prije svega za svoju Majku Gospodin je jednom prigodom uskliknuo: «Jer tko čini volju mojeg Oca nebeskoga, taj mi je brat, sestra i majka!» (Mt 12,49).
Bog se daruje nekoj duši u tolikoj mjeri u kojoj se i ona daruje Njemu. Blažena Djevica Marija je tip duše koju je Krist zavolio zbog njezinog posvemašnjeg predanja. Isus nas poziva da budemo slični vjerom i predanjem Njegovoj dragoj Majci. On žeđa za takvim dušama. To će izreći i na križu s riječima i vapajem: «ŽEDAN SAM!» Blažena Djevica nas poziva da isključimo iz svoje svakodnevne vjere i pouzdanja u Boga svaku osrednjost, prosječnost i svaki kompromis. Ne bojmo se slijediti milost Božju do kraja!

ŽIVOTNE OLUJE

One su povlašteno vrijeme za rast naše vjere. Mogu to biti oluje napasti, skrupula, oluje brige i straha za budućnost, za zdravlje, posao, oluje vezane za razdore u braku i sl… Pred tim olujama se zauzima dvojak stav: užasni strah apostola i duboki MIR Isusa koji spava na vrhu lađe. Apostoli suočeni s prijetećom i razornom olujom bivaju zahvaćeni panikom, stresom i stravom. Misle da im nazočnost Isusa koji spava ne može pomoći. Zato Ga izbezumljena lica bude: Isus miri oluju, a svoje apostole ostavlja bez riječi! Ipak ih kori: – Malovjerni zašto ste posumnjali?! Ako ste sa mnom, pa i onda kad «spavam», ništa vam se zla ne može dogoditi!
I za vrijeme naših oluja ponekad se čini kao da Bog spava. U svojoj Objavi nam je otkrio gdje Ga možemo naći, susretati i moliti. Nerijetko Ga vjernici, jer nemaju «očiju vjere» traže drugdje, na nekim mjestima i u susretu s nekim ljudima. Hodočasti se amo i tamo. Tražimo sreću, utjehu i mir od ljudi za koje ne znamo ni tko su ni što su!
Njima ćemo i platiti i povjerovati. Tu se otkriva naša lakovjernost i malovjernost. Manje vjerujemo Onomu koji je za nas trpio i umro, Onomu koji nam je otvoreno rekao: – Ja sam ISTINA, PUT i ŽIVOT! U nebo, to jest Bogu se može jedino doći sa MNOM, u MENI i po MENI!
Zar nam nije obećao i otkrio: – Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje Ime, tu ću i ja biti!
Zar nam nije rekao da slušajući ili čitajući Evanđelje Njega slušamo i da nam On kroz Njega progovara…
Zar nije za nas ustanovio sakramente, sv. Misu, da bi nas kroz njih susretao i spasavao, tješio nas i svojim nas sv. Duhom bogatio.
Zar nam nije otkrio da je sv. Pričest Njegovo tijelo i Krv. Zar nam nije otkrio: – Tko bude jeo od ovoga Kruha živjet će i kad umre. Da bismo Ga susretali u sv. otajstvima trebaju nam «oči vjere». Dakle, u sv. Pričesti nam daruje samoga SEBE!
On nam je otkrio da se nalazi u našim BLIŽNJIMA! Što god činimo jedni drugima ili ne činimo, to činimo Njemu osobno ili ne činimo! U onaj DAN, u Dan suda će jednima reći: Idite blagoslovljeni u radost Oca mojega nebeskoga!
Onima drugima će reći: – Odlazite od mene prokleti u oganj vječni pripravljen đavlu i anđelima Njegovim…
Dolazi nam po svećeništvu svoje CRKVE. U svećeništvo spada papinska, biskupska, prezbiterska i đakonska služba. Zato i oznaka katolika je: a) svake nedjelje sudjelovati u slavlju sv. Euharistije. b) štovati Majku Gospodinovu i Majku Crkve. Rado moliti sv. Krunicu. c) poštivati svećeništvo Katoličke Crkve…
Ima dosta «kršćana» koji te vrijednosti ne poštuju niti do njih što čine… To je bogatstvo Katoličke Crkve, a onda i svakog katolika!
Zašto nam je sve ovo gore navedeno Gospodin Isus ustanovio, naredio i ostavio? Da bismo prošli zemljom čineći dobro. Da se u tome nikada ne umorimo. U tom je veličina Majke Tereze. Neumorno je SLUŽILA bližnjima, najjadnijima u Callkutti i po svijetu. Vjerovala je da to čini samom Gospodinu Isusu. Sv. Martin je kao vojnik promrzlom prosjaku odrezao pola svoje kabanice da se u nju zaogrne. Slijedeće je noći u snu «vidio» Isusa zaogrnuta u taj dio kabanice. Sv. Pavlu pred Damaskom uskrsli Gospodin prigovara: – Savle, Savle, zašto me progoniš?! A Savao nije progonio Isusa nego one koji u Njega Raspetoga i Uskrsloga Gospodina vjeruju…
Dakle, Isusu možemo stalno iskazivati dobrotu i ljubav služeći onima s kojima živimo i s kojima se svaki dan družimo!
Sudbinski je važno kakvi smo jedni prema drugima…
Sveci su u tom bili nezasitni. Činili su dobro gdje god su mogli i stigli. Bili su MUDRI, pa su pred sobom puno dobrih djela poslali u drugi dio života… Ugledajmo se u njih!

NEMIR U NAŠIM SRCIMA DOLAZI OD NEDOSTATNE VJERE

Gdje se u kušnjama i opasnostima života oslanjamo na sebe, a gdje se ne uzdamo u Isusa i Njegovu ljubav i milosrđe, odričemo se vjere. Kad dopuštamo da nas zahvati nemir, stres ili žurba, tada kao da govorimo Isusu: – Sad ne mogu i nemam vremena Isuse, računati i misliti na Tebe. Ovu stvar ću sam uzeti u svoje ruke. Isus je spreman pomoći, ali mi tu pomoć od Njega ne tražimo!
Čovjek je satkan od dviju sfera: psihofizičke i duhovne! S duhovnom sferom koju prožima vjera ne će se podlijeći strahu, stresu i porazu pred nevoljama. VJERA nam govori da nismo sami, da je uz nas NETKO tko nas voli i o KOMU sve ovisi! Patnja može predstavljati golemu kušnju vjere. Ali ako ju znamo uključiti u Isusovu patnju, znajući da iza Velikog Petka dolazi Nedjelja uskrsnuća, ostat ćemo «na nogama», pobjednici!
Upravo iza svoga Uskrsnuća Isus tek može, a što i želi, pomagati. To i čini ukoliko u Njega vjerujemo i u molitvi Ga ponizno i s pouzdanjem zazivamo! Tada On postaje naš mir, naša utjeha. Tada On smiruje oluje (kušnje) našega života onako kako to On umije i zna. Ako je Isus za mene trpio i umro, kako mi onda neće i pomoći. Sv. Maksimilijan Kolbe je pisao jednom svojem subratu: «Predaj se sav u ruke Milosrdne Providnosti, to znači, u ruke Djevice i budi miran!»
Živi tako kao da je to tvoj posljednji dan! Ono «SUTRA» je neizvjesno, «jučer» ne pripada meni, samo je ovo «DANAS» moje. Dragi Bog ne želi da se osvrćemo unazad. Isus nam reče: «Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije MENE dostojan, niti je prikladan za kraljevstvo Božje!» (usp. Lk 9,62).
Bog ne želi da se tjeskobno brineš za budućnost… Isus će reći: «Dosta je svakomu dana zla njegova!»
Ne mučimo se s onim što više ne možemo riješiti. Rješenje s vjerom stavimo u ruke ONOMU u čijim je rukama naša i prošlost i sadašnjost i budućnost. Tko Mu vjeruje i tko ima pouzdanja u Njega to i radi. Tada MIR, ali Božji mir kraljuje u našim srcima…

BOŽJI MIR dolazi nam iz VJERE

Postoje dvije vrste mira, kao i dvije vrste radosti. Postoji ljudski mir i ljudska radost, koji su kratkog daha. I postoji Kristov mir i Kristova radost koji se po živoj vjeri nastanjuju u nama i tu trajno ostaju. Isus nam reče: «Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje!» (Iv 14,27).
Isus svoj mir naziva «ŠALOM», a u kojem je i mir i radost i zdravlje i svaki drugi potrebit dar za naš život. Kroz vjeru prihvatiti mir Kristov znači prihvatiti Njegovu osobu, otvoriti mu širom vrata svoga srca. Da se i nama dogodi ono što se inače tako rijetko događa ljudima zemlje: – K svojima dođe i oni i Ga primiše!
Znamo da su Mu ljudi na početku darovali štalu i za postelju slamu, a na koncu života patnju i smrt na križu. Tako ljudi najčešće postupaju s Dobrotom, Istinom i Životom, to jest, sa živim i jedinim Bogom! Paradoks je to ljudskog srca i ljudske povijesti!
Nemir u nama i tuga su uvijek loši. Plod su ljubavi prema samima sebi. Zato mir i ljubav ne dolaze uvijek od Krista. I nije svaki mir dobar, kao što i svaka radost nije dobra. Postoji truli mir i sebične radosti. Sve to čovjeku puno obećava, malo daje i iz srca sve istinsko uzima.
Pravi je mir plod vjere koju su kušnje i nevolje produbile i promudrile. Taj i takav mir jest plod našeg mudrog izbora. Kad između mene i Boga stoji «nešto» ili «netko», tada nisam slobodan za ono što Bog želi, voli, to jest za vršenje Njegove volje. Tada bježim, uspješno se ispričavam, samo zato što u svom srcu želim zadržati «lažne idole» i lažne «ljubavi», a na štetu Isusu i Njegovih milosnih darova. No tada u nama ostaje nemir i on u nama rađa patnje. A tada tom svojom patnjom opterećujem i optužujem nepravedno svoje bližnje…
Izabrati u vjeri Isusa Krista izabiremo za svoj život istinski mir i radost. Sveci su nam u tome najbolji dokaz i svjedoci…
Obraćenjem i vjerom Evanđelju izabiremo Isusa za svoga Učitelja, Spasitelja i istinskog Prijatelja. U tom izboru vjere temeljno je vjerovati u Isusovu ljubav i milosrđe. Isus nas poziva primjerom i riječima da postanemo ponizni i vjerni vršitelji, poput Njega, Očeve tj. Božje volje. On ništa ne traži za Sebe! Ako nešto od mene očekuje i traži, uvijek će to biti za moje osobno dobro. On me ljubi i želi da povjerujem i prihvatim Njegove darove za svoj život. Mi smo kao mala djeca koja ne znaju što je za njih dobro. Djecu treba učiti i naučiti mnogo čemu. Mama i tata se brinu za djecu jer ih vole. I djeca prepoznaju ljubav svojih roditelja po onomu što za njih čine i što su za njih spremni sve učiniti. Djeca bez te ljubavi i roditeljske brige za njih venu i umiru. Mi ne znamo što je za nas dobro i ne znamo voljeti sebe onako kako treba. Ljubeći Božju volju, ljubeći Isusa kao izvor ljubavi i prepuštajući se u vjeri i nadi Njegovoj providnosti, sve više znamo i umijemo sebe voljeti kako treba, a onda i svoje bližnje kao same sebe.
Voljeti Isusa Krista znači istovremeno voljeti u Njemu i Boga i čovjeka…
Srcem prihvatimo i zavolimo Krista Raspetoga i Uskrsloga, tada ćemo i ustima, jezikom znati za Njega svjedočiti.
Ako Ga nema u našim srcima, postajemo «praporac koji ječi i zvono koje zveči!»
Vrijeme je naše nabijeno raznim događajima i budućnost će za nas vjernike postojati sve izazovnija. Živimo danas kako treba da bismo sutra mogli izdržati i opstati…

Svima vama vezanim uz ime DOLINA a raspršenima po Domovini i inozemstvu želim od Gospodina, unatoč svemu, radosne i mirne božićne dane, a u svemu blagoslovljenu 2010. godinu.

Vaš u Isusu Millivoj Knežević, orubički župnik

0